Sin domovine - August Cesarec

August Cesarec: Sin domovine
"Sada da vidim kako će se ta drama razviti!" popratio je koji dan kasnije svoje pregovore
s nekim talijanskim diplomatima, prinčevim pouzdanicima, dodavši opet za koji dan:
"Evala! da vidimo konačno rješenje te velike drame!"
Podstreka za dramsku formu o drami njegova života bilo je, kako se vidi, dosta i sa
strane samog Kvaternika. Poslije konačne odluke o njoj ostalo je samo pitanje provedbe
te odluke u djelo. A o tome ja sigurno ne bih ovdje govorio, da se za tu provedbu nisu
javile poteškoće, neočekivane i jače od najbolje moje namjere da ih savladam.
Eugen Kvaternik je historijska pojava koja je nekad, pa ne baš ni tako davno, stvarno
postojala i djelovala, i za koju se zna i može činjenicama uglaviti da je djelovala baš tako
a ne drukčije. Time je za mene ne samo bio odmah omeđen opseg, unutar kojega sam za
umjetničku reprodukciju Kvaternikova lika smio dati razmaha fantaziji, nego mi je bila
odmah nametnuta i dužnost da se u rješavanju postavljena zadatka držim, što je ipak
moguće vjernije, činjenica. Od sviju pak dokumenata koji postoje o Eugenu Kvaterniku
bilo od drugih ili od njega samoga, najvažniji je njegov Dnevnik, pisan od 1857. do 1870.
Jedan njegov dio je, rekoh već, priredio nekad za štampu Kerubin Šegvić, no u cjelini je
on javnosti ostao nepoznat i baš do te njegove cjeline, do originala Dnevnika, ja nisam
mogao doći, jer se on, na žalost, nalazi u privatnim rukama.
Kako dakle pisati dokumentarnu dramu o jednom historijskom licu bez uvida u glavni
dokumenat koji o njemu postoji? Ta poteškoća me je, priznajem, na dugo vremena tako
obeshrabrila, u mojoj namjeri da pišem o Kvaterniku, da je pet prvih napisanih slika ove
drame ostalo samo tih prvih pet slika u mojoj ladici kroz skoro godinu i po dana.
Dalje sam ja mogao poći i dramu dovršiti istom kad sam se pomirio s time da sam za tu
dramu sakupio ipak dovoljan materijal sa studijem Kvaternikove epohe u Moskvi,
Parizu i Zagrebu, s potanjim upoznanjem obilne Kvaternikove književne ostavštine
nađene u Rakovici, i omašnog istražnog materijala, sačuvanog o Rakovičkom ustanku.
Najposlije, Šegvićev ekscerpt prvog i drugog Kvaternikovog progonstva i "Rakovica"
Nehajeva, koji je od mene bio sretniji pa dobio uvid barem u dio dnevnika o trećem
progonstvu i doživljajima Kvaternikovim opet u domovini i o tome pisao u spomenutoj
knjizi, bili su mi barem neki surogat za original dnevnika; moglo se započeti s konačnom
izradbom drame, što sam ove zime i izvršio.
Ovako kako sada pred čitaocem predleži ta drama, ona je plod svjesne želje i namjere da
ostane što dalje od namještene kakve i iskonstruirane dramske radnje i prema tome
iskonstruiranih kazališnih efekata. Životna drama Eugena Kvaternika, sa realno
odigranim sukobima i slomom, u koje je trebalo samo umjetnički poseći i književno
dramatizirati što je već kao drama u životu postojalo - to je bio uzor u koji sam se
ugledao, to rukovodstvo kome sam se predao u pisanju ove književne i pozorišne
životne drame, posvećene čovjeku koji ju je nekad prvi put proživljavao i tragično
proživio na prvoj i stvarnoj pozornici života, u dalekom svijetu i kod nas kod kuće.
No gradeći tako tu dramu u prvom redu na dramatici činjenica, ja sam se ipak pokatkad
u kojem detalju udaljio od historijske istine. Tiče se to naročito Kvaternikova antipoda u
ovoj drami, i samom životu, Ivana Vončine, a spominjem to ovdje radi toga da tako
unaprijed spriječim kakav prigovor.
Ivan Vončina, u Kvaternikovo vrijeme podžupan riječke županije, nije nikad postao
veliki župan te županije. Ako sam ga ja takovim učinio u drami, onda je to bilo samo
radi bolje karakterizacije oportunista kojeg sam u njegovu licu htio suprotstaviti
beskompromisnom Kvaterniku. A na tu slobodu osokolila me činjenica da je Ivan
Vončina, jedan od vođa narodnjačke stranke, konačno ipak, kao nejednom i sama
4