DekonsTRUkcIJa kUlTURnog polJa - Zarez
DekonsTRUkcIJa kUlTURnog polJa - Zarez
DekonsTRUkcIJa kUlTURnog polJa - Zarez
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Temat: Dekonstrukcija kulturnog polja zarez, xiv /346, 22. studenoga 2012. 23<br />
angažmana, ako je za provođenje diskurzivne promjene i<br />
probijanje institucionaliziranog okvira postojećih ideoloških<br />
rješenja, bilo potrebno pokrenuti omanji društveni pokret<br />
(npr. Occupy Wall Street i posljedično inauguriranje koncepta<br />
“99 posto” u javni prostor)?<br />
——<br />
Ta polja definitivno mogu pridonijeti, ali teško mogu<br />
dovesti do pomaka. Zanimljivim mi se čine problemi borbe<br />
unutar pojedinog sektora, a danas smo često na njih osuđeni<br />
zbog izostanka, odnosno urušavanja organizirane ljevice.<br />
Postavlja se pitanje političkog rješenja neminovnih<br />
kontradikcija u koje takve borbe zapadaju. Dobar primjer<br />
je borba za javno financirano visoko obrazovanje. Pri legitimaciji<br />
zahtjeva se uglavnom pribjegava autonomiji, tj.<br />
onom aspektu autonomije znanstvenog rada vezanom uz<br />
financiranje i odbijanju bilo kakvom podčinjavanju zahtjevima<br />
ekonomije. Iz perspektive opće dostupnosti visokog<br />
obrazovanja i otklanjanja mogućnosti izvlačenja vrijednosti,<br />
odnosno uvođenja profitnih motiva u sam proces obrazovanja,<br />
takav postupak je potpuno legitiman, no iz perspektive<br />
funkcije obrazovanja i znanosti u širem društvenom razvoju<br />
je poprilično naivan ako ga se ne shvati u taktičkom smislu.<br />
Naivan dok ne postavimo pitanje – a za kakav tip ekonomije<br />
organiziramo obrazovanje i znanstveni rad? Zašto se<br />
bio otvorio Metalurški fakultet u Sisku? Zbog autonomije<br />
znanosti? Ali, treba napomenuti da otpor komercijalizaciji<br />
obrazovanja dolazi prvenstveno iz društveno-humanističkog<br />
tabora i to uzrokuje specifičnu logiku argumentacije. Tu dolazimo<br />
do problema političke naravi jer se čini izglednim da<br />
se promjene, odnosno izboreno u potpunosti javno financirano<br />
obrazovanje neće ostvariti samo borbom u tom sektoru,<br />
već širom društvenom promjenom. No to ne znači da treba<br />
odustati od defanzivne borbe danas, naprotiv, tu se stvaraju<br />
uvjeti za širu frontu sutra, samo treba uvijek biti svjestan<br />
kontradikcija. Kao što je rekao drug Buharin – znanost ne<br />
može biti autonomna. Slična stvar je s umjetničkom proizvodnjom,<br />
samo još teža zbog organizacije rada i specifičnih<br />
problema organiziranja. Stalno smo u maoističkoj dinamici<br />
prenošenja rješenja na različite nivoe kontradikcija, umjetnička<br />
proizvodnja pa kulturna politika pa opća politika.<br />
Nažalost je habermasovski mit i dalje u različitim derivatima<br />
prisutan kao načelo, pogotovo na sindikalnoj sceni,<br />
to jest u vrhušci sindikalne birokracije. No, kao što pokazuje<br />
slučaj Occupyja, bez obzira na sve ideološke balaste<br />
koji ga prate, jedini način pomicanja okvira rasprave ili bar<br />
uvođenje određenih tema u raspravu je nasilni društveni<br />
pokret. Kao što sam naznačio u prvom pitanju, koherentnost<br />
političkih iskaza ne ovisi samo o unutarnjoj logici argumentacije,<br />
već i o društvenoj snazi pokreta ili organizacije kojoj<br />
je taj iskaz politički alat. Nevjerojatno je koliko štete je po<br />
pitanju političke edukacije Habermas napravio.<br />
Za kakav tip ekonomije<br />
organiziramo obrazovanje i<br />
znanstveni rad? Zašto se bio<br />
otvorio Metalurški fakultet<br />
u Sisku? Zbog autonomije<br />
znanosti?<br />
Političke funkcije<br />
umjetničkih djela<br />
Umjetnik koji sam sebe razumije kao agens otpora suočava<br />
se s izazovima koje postavlja trenutna konjunktura. Njezino<br />
zanemarivanje lako otvara nekoliko mogućih stranputica –<br />
stvaranje djela koje kao legitimacijsko sredstvo sudjeluje u<br />
održavanju kulturne hegemonije; djela koje, iako na nekoj<br />
razini opoziciono, ostaje element sistemu podnošljive transgresije;<br />
ili djela koje ne uspijeva ostvariti komunikaciju s<br />
pretpostavljenim adresatom. Možemo li govoriti o potrebi<br />
promišljanja taktičkih rješenja u odnosu na trenutnu situaciju<br />
– je li ista stvar raditi angažiranu umjetnost u uvjetima<br />
postojanja masovnog pokreta i u uvjetima gdje se isti tek<br />
treba izgraditi?<br />
——<br />
Definitivno nije isto jer umjetnost svoju političnost prvenstveno<br />
stječe iz konteksta u koji intervenira i političke<br />
pozadine i podrške koju joj pružaju jači ili slabiji društveni<br />
pokreti. Sjajnu analizu te problematike dao je Miklavž<br />
Komelj u svojoj seminalnoj analizi partizanske umjetnosti<br />
i proizvodne logike koju je umjetnost zauzimala/zauzela<br />
unutar masovnog partizanskog pokreta i razlomila koncepciju<br />
buržoaske autonomije umjetnosti. To jest, pozicija<br />
umjetnosti u društvu nije samorazumljiva, kao što nije ni<br />
samorazumljivo da nešto takvo kao umjetnost postoji. Kao<br />
što je naznačeno u prethodnom odgovoru, treba razlikovati<br />
određeni umjetnički čin ili djelo kao političku intervenciju<br />
od organizacije proizvodnje i distribucije<br />
umjetnosti kao političkog pitanja. Proizvodnja<br />
i organizacija umjetnosti kakvu danas<br />
poznajemo i dalje je vezana, bez obzira na<br />
borbu historijskih avangardi, ishodišno uz<br />
konstituciju autonomije estetskog u 18. stoljeću.<br />
U tekstu “Heteronomija rada/autonomija<br />
umjetnosti” Stipe Ćurkovića u Frakciji<br />
#60-61 artikulira se evidentna i konstitutivna<br />
povezanost uspostave autonomije s uspostavom<br />
najamnog rada. To uvijek treba imati<br />
na umu u suvremenim raspravama o javnom<br />
financiranju umjetnosti i ulaženju umjetnosti<br />
u širu društvenu i političku frontu. To je<br />
prvenstveno fundamentalni orijentir, što ne<br />
znači da se ne treba boriti protiv korumpirane<br />
javne uprave i sličnih deformacija. A<br />
što također ne znači da HNK proizvodi loš<br />
teatar zato što su radnici zaštićeni kolektivnim<br />
ugovorima.<br />
Također, treba razlikovati umjetnička<br />
djela ili intervencije u smislu njihove političke<br />
funkcije. Postoje djela koja svojim<br />
činom provociraju određen društveni problem,<br />
nastoje ga učiniti vidljivim, detabuizirati<br />
i slično, a postoje i ona koja objašnjavaju<br />
društvene procese i nude nam kognitivne<br />
mape za razumijevanje izvanumjetničkog<br />
svijeta. Još jednu razliku u spektru političke<br />
umjetnosti je bitno napomenuti, a David<br />
Harvey je neprestano ističe – razlika umjetničke<br />
transgresivnosti u odnosu na rodne,<br />
nacionalne i ostale identitarne obrasce i<br />
diskriminacije, i transgresivnosti u odnosu<br />
na kapitalistički režim proizvodnje. Kao<br />
što kaže Harvey, ova prva je puno lakša,<br />
efekt transgresivnosti je dostupniji, kao što<br />
je recimo bilo primjetno u Hrvatskoj devedesetih. To ne<br />
znači da su ti tipovi transgresivnosti umjetnički i društveno<br />
nevrijedni, već da iziskuju drukčiju logiku. I teškoća umjetničke<br />
transgresivnosti po pitanju kapitalističkog sistema<br />
proizvodnje još evidentnijom čini tezu o uvjetovanosti<br />
konstitucije autonomnog umjetničkog polja uspostavom<br />
kapitalističkih radnih odnosa.<br />
Kreativni lumpen middle<br />
class<br />
Treba li umjetnost biti društveno angažirana? Odnosno,<br />
ukoliko okrenemo pitanje – može li umjetnost izbjeći da<br />
bude društveno angažirana, radi li se prije o pitanju političkog<br />
(samo)svrstavanja te karaktera i stupnja angažmana?<br />
Možemo li optužbama za instrumentalizaciju umjetnosti i<br />
kritiku u instrumentalističkom ključu supostaviti postideološku<br />
umjetničku gestu i “kritičku” operaciju niveliranja<br />
desnih i lijevih pozicija uz inauguraciju radikalnog centra<br />
kao poželjnog, tobože nadideološkog common sensea?<br />
——<br />
Umjetnost ne može ne biti društveno angažirana, ali<br />
postoje različiti stupnjevi i modusi te (ne)angažiranosti.<br />
Primjerice, ako javnim novcem radiš neku predstavu, čin<br />
odabira teme i njezine izvedbene eksplikacije u dosluhu je<br />
s tvojim stavom o javnim potrebama u kulturi na natječaju<br />
za koje si dobio novac. To je društveni angažman. Kao što<br />
su društveno angažirani i režimski umjetnici. Zato je pitanje<br />
instrumentalizacije umjetnosti u osnovi krivo postavljeno<br />
jer ne postoje nekakvi ahistorijski umjetnički resursi koji<br />
se po potrebi izvlače za legitimiranje određenih političkih<br />
pozicija, a inače služe bezinteresnom sviđanju. Ti produkti<br />
uma i mašte, kako bi rekao Raymond Williams, nastaju<br />
u konkretnom društvenom kontekstu. Može se raditi o<br />
društvenom redefiniranju koje zna ići do krajnjih granica<br />
karikature, u nas najpoznatije u scenskom uprizorenju čestitanja<br />
rođendana prvom predsjedniku.<br />
No, meni su tu zanimljiviji kriteriji valorizacije umjetničkih<br />
praksi kao progresivnih. Preciznije, odnosa i čestog<br />
izostajanja koincidiranja kunsthistorijskih ili kustoskoumjetničkih<br />
kriterija progresivnosti s onima šire društvenima.<br />
Uspostava autonomije umjetnosti u znanstveno-akademskom<br />
i javno financijskom smislu pridonijela je i<br />
autonomnom sklopu kriterija valorizacije i posljedične<br />
dinamike razvijanja umjetničkih polja kroz pitanja formalnih<br />
inovacija i slično. I često su te progresivne umjetničke<br />
tendencije bile u širem političkom smislu na suprotnom<br />
polu. I tu ne mislim na autore koji su proizvodili zanimljivu<br />
i inovativnu umjetnost, ali su, nažalost bili fašisti, već na<br />
društvenu funkciju tih inovacija, njihovo zadržavanje u<br />
ekskluzivnom umjetničkom polju. I tu dolazimo do drugog<br />
pola, recepcije umjetnosti i njezine klasne uvjetovanosti, i<br />
burdjeovskih pitanja kulturnog kapitala i habitusa, ili u<br />
lokalnoj varijanti do postsocijalističkog kreativnog lumpen<br />
middle classa, čija je jedina poveznica s klasnom pozicijom<br />
kredit ili roditeljska nekretnina i profilirani ukus u umjetnosti.<br />
I opet se zaobilazno vraćamo društvenim uvjetima<br />
uspostave umjetničke autonomije.<br />
Bilješke:<br />
1 http://www.up-underground.com/brojevi/21-22/<br />
aspekti-socijalisticke-politicke-epistemologije/
Change language