DekonsTRUkcIJa kUlTURnog polJa - Zarez

Temat: Dekonstrukcija kulturnog polja zarez, xiv /346, 22. studenoga 2012. 25
ga se svesti tek na pučkoškolske povjesnice, taj nemušti
poduhvat proricanja unatrag; kao “proizvod naše snage, ali
još više naše slabosti, naše sposobnosti da naudimo samima
sebi” realni socijalizam zaslužuje daleko širu i razrađeniju
konceptualizaciju, pogotovo među onima koji vjeruju u
mogućnost preobrazbe postojećih društvenih odnosa. On
je naša baština i naš uteg, njemu se valja vraćati, ali tek da
bismo krenuli iznova, drugačije i bolje.
U postsocijalističkom limbu domaćih predjela,
tom prezent-perfektu kako ga naziva Ozren Pupovac,
uspješno su uhvaćeni svi impulsi revizionističkog radara,
doduše u provincijalnoj izvedenici i od nižeg ešalona
Furetovih epigona, ali eto, takav je strukturalni okvir;
barem je prvobitna akumulacija kapitala izvedena nepogrešivo.
Narodnooslobodilačka borba, ako već nije
dignuta u zrak, reducirana je pritom isključivo na domovinsko
obranaštvo. Dimenzija socijalističke revolucije,
dimenzija izgradnje jednoga novog, egalitarnijeg društva
i tome pripadajuća socijalna stečevina, sve je to izbrisano,
ili pak kooptirano u rascviljene jugonostalgičarske
narative, prikladno sterilizirane za konzumaciju bez
rizika. Drugi pol čega su subnorovske epopeje bez zrna
refleksije. Jugoslavenski socijalistički projekt sveden je
tek na cirkularnu eksploataciju pripovijesti o Titu, Titovim
ženama, mačkama i kuharima, dva-tri dokumentarca
te jalove polemike na listovima vodećih dnevnih
novina. Bavljenje Nesvrstanima, samoupravljanjem, jugoslavenskim
potrošačkim društvom i jugoslavenskim
modernizmom, prakse kružoka, temata i konferencija,
sve frekventnije u zadnje vrijeme, ipak pokazuju jednu
nužnu kontra-hegemonijsku tendenciju i put obrani onoga
što od socijalističke baštine još nije nagriženo. Ne bi li se
stvorili preduvjeti za radikalniji iskorak i širenje lanca
ekvivalencije.
Uklonjeni smrad krize
Domaća historija u međuvremenu je ponovno otkrila
tisućljetne kontinuitete, postavši legitimacijskom jezgrom
stasajuće države, a začarani krug “ideoloških rasprava”
zatvorio se desno od političkog centra. Na zagrebačkom
Filozofskom fakultetu ukinuta je Katedra za socijalnu i
ekonomsku povijest, struka se samoizolirala i umrtvila, reproducirajući
istodobno nikad veći broj poluproizvedenih
historičara na nikad većem broju studija u državi. Jedna
od poraznih činjenica jest da je Mirjana Gross – doajenka
hrvatske historiografije, umrla ovoga ljeta u devedesetprvoj
godini – do zadnjeg ostala među intelektualno najvitalnijim
i najproduktivnijim predstavnicima struke. Intenzitet
recepcije njezina metodološkog i tematskog iskoraka,
od socijalne i intelektualne historije do historije žena i
svakodnevice, minimalan je; da ne govorim o smislenijoj
refleksiji ili nekim nastavljačkim tendencijama. Imajući
takvo stanje struke u vidu, ne začuđuje kakve sve narativne
montaže kolaju javnim prostorom, mnoge od njih i
službeno verificirane, a bez intenzivnije kontrarefleksije.
Primjer: snatrenje o pariškom Zagrebu ili zagrebačkom
Parizu ljepše polovice para Mirković-Kuljiš. Dijagnoza:
ekstremno filistarstvo. Simpatična činjenica jest da se radi
o rivajvlu Zagreba uoči i nakon Velike depresije, uslijed,
naravno, nove velike krize. O zagrebačkoj periferiji, trnjanskim
kolibama, bijednom proletarijatu, ovcama na
Jelačić-placu: muk. Mitski narativ poznaje samo “šminkerski,
građanski Zagreb”, Zagreb pucica odjevenih “po
posljednjoj modi, u kratkim haljinama, s drsko kratkom
frizurom, samouvjerenih i koketnih”, bez radnica, čistačica
i služavki, taj “najbolji Zagreb svih vremena”, koji je,
na koncu, bio i “ispred Pariza”. Malograđanske fantazije
ovdje su u službi tipičnog izumijevanja tradicije, traganja
za zlatnim žilama jedne kompradorske elite, sa Zagorom,
a ne Trnjem ili Trešnjevkom, kao naravnim kontrapunktom.
Jer, lijepo će to kazati Nada Mirković, u Esplanadi
se plesao čarlston, dok bi “oni Bićanićevi i Raosovi pobožni
i praznovjerni Hrvati iz zaleđa” slavnu Josephine
Baker, “onako tamnu i seksi [zasigurno] proglasili čistom
silom nečistom”.
I sa crncima, ali s proleterima, seljacima i Hercegovcima
nikako; deviza je to konzumiranja međuratne utopije. Rekonstruirajmo
njezinu putanju u posljednjih godinu dana:
(1) sladostrasni manifest Nade Mirković, (2) performativno
uživljavanje: epehaovske balkankanalije u hotelu Esplanade,
(3) familijarni izvještaji s performativnog uživljavanja:
povampirena revija Svijet, (4) faza demokratizacije:
filmske priče o Lei i Dariji te Montevideu, bog ga video,
(5) teren čiste materijalizacije: novobeogradske Stare Terazije,
izgrađene u svibnju 2012., mjesto gdje svatko može
kupiti svojih deset minuta međuratne slave. Smrad krize
definitivno je uklonjen.
Dimenzija socijalističke
revolucije, dimenzija izgradnje
jednoga novog, egalitarnijeg
društva i tome pripadajuća
socijalna stečevina, sve
je to izbrisano, ili pak
kooptirano u rascviljene
jugonostalgičarske narative
S Krležom iza
malograđanskih kulisa
Pokvarit ću inducirani ugođaj fragmentom jednog Krležina
eseja, u kojemu su – uza sve specifičnosti književne
obrade stvarnosne sirovine, s pripadajućim formalnim karakteristikama,
narativnim konvencijama i eksploatiranim
orijentalističkim motivima – zbijene temeljne kontradikcije
onoga vremena, s nezanemarivim politizirajućim potencijalom
za naše doba i današnjeg čitatelja.
“To je ta Evropa, o kojoj piše malograđanska štampa
da je velegradska i zapadnjačka, zagrebačka Evropa. Međutim,
sve to samo je esplanadska kulisa. Dođite, molim
vas, sa mnom prijeko na drugu stranu kolodvora, iza Podvožnjaka,
ni dvjesto metara od gradskog centra, slika je
zakulisno kobna, kao što je sve fatalno što je zakulisno:
trnjanske petrolejke, blato do gležnja, prizemnice s trulim
tarabama, seoske bašte (krastavci, tikve, ribiz i grah), kudravi
psi bez marke, krave na melankoličnom povratku iz
Vrbika, u predvečerje, selendra bez građevnoga reda, bez
plana, sve gnjile kolibe s vlažnom horizontalom vodene
razine od posljednje katastrofalne poplave koja se tu javlja
s matematskom neizbježnošću; sezonski pravilno dvaput,
svakoga proljeća i svake jeseni, već kako padaju kiše oko
Rjavine i Mezaklje na Feldesu. Patke po barama, otvorene
toalete, malarija, tifus i sedam hiljada drugih bolesti, kao
sudbina felaha u nilskoj Delti, sve sivo, sve bolesno, sve
beznadno, sve antipatično, sve balkanska tužna provincija,
gdje ljudi stanuju na smeću, gdje ljudi krepavaju kao
pacovi, gdje slabokrvna djeca crkavaju od gladi i gdje se
uopće krepava više nego živi u ljudskom smislu. [...]
Skretati pozornost na prosjačku, zakulisnu bijedu nekih
dekorativnih laži nije nikakvo naročito otkriće, ali
kad se te dekorativne laži uzdižu na žrtvenik jednog samozaljubljenog
idolopoklonstva, koje iz dana u dan sve
više gubi najminimalniji smisao za procjenu istinitih vrijednosti,
onda nam upravo ljubav za bijedu i neimaštinu
naše stvarnosti nalaže da istini pogledamo u oči smionim
i otvorenim pogledom.”
Kohezivna žica i panoramsko
mišljenje
Strategija ratovanja kontranarativima, kakvu su izvlačenjem
“bijedne stvarnosti” i “ljudi odozdo” u centar
historijskoga istraživanja razvili E. P. Thompson i Raphael
Samuel, a prekrasno primio Howard Zinn, nije međutim
dovoljna. Plebejski romantizam potrebno je nadograditi
sistemskom analizom, razumijevajućem polu prišiti eksplanatorni,
osjetilnoj dimenziji onu misaonu. U epohi
rastrzanih historizacija sitnoga dometa, u toj općoj maniji
pabirčarskih tendencija, kada se bilježi sve, a ne bilježi
ništa, kada neprohodna skladišta zakopanih ljudskih glasova
bujaju iz dana u dan, a kult se oslobođenog individuuma
razlijeva otajmlajnčenim Facebookom; u toj situaciji
razornih kognitivnih nagnječenja i zaglušujućih vrzmanja
čovjeka poznog moderniteta potrebno je razvijati kohezivnu
žicu i panoramsko mišljenje. Nekanalizirani gnjev
odvest će nas tek u pravcu zavjereničkih narativa, tih samoobjašnjivih
totaliteta u kojima je sve jasno, racionalno
i kauzalno posloženo; zavjerenički narativi ne barataju s
pukotinama i kontradikcijama, njihov je sistem statičan
i zatvoren: “naše” društvo pasivna je žrtva “onostranih”
grabežljivaca i/ili infiltriranih elemenata. Učitavanja slobodna.
S druge strane, isključivo kontingentna, sitničava i
anomalična historija odvući će nas od ikakvog pokušaja da
mapiramo određeni povijesni trenutak s čitavošću njegovih
međusobnih odnosa i mogućnošću promjene.
Prijedlog pisanja historije koja se ne odriče “općosti
univerzuma diskursa” kao temelja struke, prijedlog pisanja
historije koja nastoji što šire zahvatiti temeljne kontradikcije
i dinamiku sistema u kojemu živimo, zajedno s njegovim
kontingentnim izvorišnim točkama, prijedlog pisanja
historije koja u svoje naracije montira glasove potlačenih
i pritom ne bježi u zamke singularnih identitarnih politika,
prijedlog pisanja historije koja zadržava otvorenost spram
anomalije kao transformativnog korektiva normativnih
zadatosti, ostavio je nedavno preminuli Eric Hobsbawm.
Historija je to koja izvlači najbolje i iz eksplanatorne i iz
razumijevajuće dimenzije i koja nam itekako može poslužiti
kao orijentir u ovim razbacanim vremenima. Snažno refleksivna
i dojmljivo široka, ta je historija uvijek otvorena
promjeni, vodeći se onom Gramscijevom o pesimizmu
intelekta i optimizmu volje: “Uostalom, ne odlažimo
oružje, [jer] svijet neće postati bolji sam od sebe.”