DekonsTRUkcIJa kUlTURnog polJa - Zarez

Temat: Dekonstrukcija kulturnog polja zarez, xiv /346, 22. studenoga 2012. 27
Kao da se ono, skoro
polustoljetno razdoblje
omražene države sa svim
svojim implikacijama i
određenim kulturnim poljem
nije ni dogodilo ili, ako se
dogodilo – onda ga nismo
adekvatno promišljali, kao ni
njegov kraj
ukazati gotovo po istoj matrici kao i Benedict Anderson na
drugom mjestu – pojava nacija, tj. nacionalizma proizlazi
iz određene faze u proizvodnim odnosima, razvoja tiska i
rasta dostupnosti obrazovanja na nacionalnom jeziku ili
pak kolonijalnom jeziku koji je postao službeni, a onda
i književni sa svim mogućim historijskim specifičnostima
pojedinih naroda, a onda i književnosti. Književnost u tom
kontekstu prolazi svoju relativno autonomnu evoluciju ne
podnoseći idelatipska ukalupljivanja na koja je upozorio
Ahmad. Relativnu, jer “susjedna” polja itekako sukreirajuodređuju
uvjete njezina medija, fluktuacije, reprezentacije i
valorizacije. U tom kontekstu nacija kao historijska kategorija
dala je svoj obol kroz različite periode vlastita razvoja
ostavljajući onu nelagodu kontradikcije – je li nacionalna
književnost zalog ili prepreka (svjetskoj) književnosti, ili:
je li (svjetska) književnost – svjetska ili nacionalna.
Ideologija kurikuluma
Odgovor na ovo pitanje, kao i na pitanja o reaktualiziranim
nacionalnim histerijama dobivamo tek osvještavanjem
materijalnih odnosa i njihovih ostvarenja. Vratimo se na
početak samog koncepta: kad Goethe govori u univerzalističkim
kategorijama o svjetskoj književnosti, on zapravo
kao model ima književnu razmjenu između književnika
(prevoditelja, kritičara) nacija postnapoleonske Zapadne
Evrope u određenoj fazi razvoja proizvodnih odnosa koja
se bitno razlikuje od ostatka svijeta bez obzira što u njegove
čitalačke prakse ulaze srpska, kineska i perzijska književnost
– međutim, one nisu kanon, one nisu svjetska književnost u
tom trenutku. Danas, pak možemo reći da i jesu, s obzirom
na to da se npr. Filip Višnjić našao u kurikulumima i antologijama
svjetske književnosti na američkim sveučilištima
u onom trenutku kad je globalizacija došla do te faze da se
u centru počeo mijenjati kanon u tom smjeru vođen “izvanknjiževnim”
ili, ako hoćemo, nacionalnim kategorijama, tj.
kad je Nacija u određenoj fazi razvoja kapitalizma (očito
pogurana ponekim terorističkim napadom ili vojnom intervencijom)
uočila druge nacije i našla im adekvatno mjesto
prije svega u izdavačkoj pa onda i akademskoj djelatnosti,
što ne govori puno o djelima u kanonu koliko o samom
kanonu. Jednako kao što prepoznavanja kategorije jedne
nacije te njezine hegemone uloge u kreiranju našeg srednjoškolskog
kanona ili, još bolnije – njezino prepoznavanje
u metodičkim programima na odsjecima domaće nacionalne
filologije mnogo više govori o neuspjehu u uspostavljanju
alternative toj kategoriji nego što govori o samoj naciji.
Ideologija kurikuluma u kojoj je više sati posvećeno proučavanju
nacionalne usmene književnosti nego svjetske,
što je obrnuto proporcionalno zastupljenosti spomenutih
u srednjoškolskim kurikulumima, utemeljena je na jasnim
kategorijama kojima se nije adekvatno suprotstavilo
ni političkim ni kritičkim radom,
a bogme ni logičkim. Slično je i s “brojanjem
krvnih zrnaca” npr. Andrića i Selimovića
koji danas opstoje isključivo unutar proučavanja
kanona srpske književnosti, uz eventualnu
fusnotu Andrićeva hrvatstva iz mlađih
dana. Kao da se ono, skoro polustoljetno
razdoblje omražene države sa svim svojim
implikacijama i određenim kulturnim poljem
nije ni dogodilo ili, ako se dogodilo –
onda ga nismo adekvatno promišljali, kao
ni njegov kraj.
Historizacija nacije
Ahmad, govoreći o različitim primjerima
nacionalnih književnosti u okvirima onoga
što je Marx odredio svjetskom književnošću
u svom Manifestu, zadržava se (ne slučajno)
upravo na primjeru Jugoslavije: “Velika je
ironija da je do osamdesetih opozicija ne
samo socijalizmu, nego i teritorijalnom integritetu
Jugoslavije bila skupljena upravo
na tim akademijama znanosti i umjetnosti
kojima je jugoslavenska država dala toliku
moć, prestiž i važnost”. Rasprava o ideologiji
kurikuluma, kanonu i književnom tržištu
traži ne samo govor o naciji kao relevantnoj
kategoriji (zajedno sa svim implikacijama na
koje upozoravaju Anderson i Ahmad), nego
historizaciju te nacije kao i samog polja koja
za vremensku granicu neće imati 1991. niti za
geografsku – AVNOJ-ske granice republika.
Stanje u polju, u nacionalno reorganiziranim
katedrama pa onda i kanonima, u metodičkim
praksama i postojećim kurikulumima,
proizlazi dijelom iz sustavnog ignoriranja i
potiranja kategorije s kojom se nije znalo uhvatiti u koštac,
koju se nije htjelo historizirati, a koja nije pala s neba, što se
prema iskustvima sudionika molitvenih bdijenja ne može
reći za ovu današnju presudu.
Bilješke:
1 Konkretan tekst izvještaja nastaje u autorstvu Charlesa
Bernheimera sa Sveučilišta Pennsy, objavljenom u knjizi Comparative
Literature in the Age of Multiculturalism (John Hopkins University
Press, Baltimore, 1995) zajedno s različitim reakcijama i komentarima
nastalim po objavi samog teksta izvještaja ACLA-a.
2 Gayatri Chakravorty Spivak, Death of Discipline, Columbia
University Press, New York, 2003.
3 Zbog neusklađenosti hrvatske znanstvene taksonomije s
“globalnim promjenama” nisam naišao na adekvatan prijevod
spomenute struke. Srodni nam jezici to prevode kao teritorijalni
(češki) ili regionalni (ruski) studiji. Inače, riječ je o disciplini nastaloj
unutar zidina američkih sigurnosnih službi u vrijeme hladnog rata.
4 usp. Spivak, 108.
5 Spivak, 66.
6 “Jameson’s Rhetoric of Otherness nad The ‘National Allegory’” u
Aijaz Ahmad, In Theory: Classes, Nations, Literatures, Verso, London,
2008.
7 Aijaz Ahmad, “The Communist Manifesto and the World
Literature”, u Social Scientist, br. 7/8, 2000. str. 3-30.