DekonsTRUkcIJa kUlTURnog polJa - Zarez
DekonsTRUkcIJa kUlTURnog polJa - Zarez
DekonsTRUkcIJa kUlTURnog polJa - Zarez
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Kazalište<br />
zarez, xiv /346, 22. studenoga 2012. 33<br />
Kazalište se može shvatiti kao<br />
svojevsrno prometejstvo ili<br />
ekskLUZivni poGLed okrenut<br />
ka MALim skUPinAMA LJUDi, ALi<br />
je u ovom sLUčAJU prevLADALo<br />
miŠLJenje DA je svaki UMJetnički<br />
iskorak i oDGovor na nasiLJe<br />
gdje se ožiljci rata još uvijek osjećaju i bole kao živa rana,<br />
do osobnih lomova koje proizvodi društveni sistem i nerazriješena<br />
prošlost naših očeva. Sličnih se tema dotiče i tekst<br />
Grebanje ili kako se ubila moja baka postavljajući svoju<br />
narativnu osnovu kroz likove učenika osnovne škole koji<br />
skupa s učiteljicom spremaju priredbu u jednoj od fiskulturnih<br />
sala čija je namjena tijekom rata bila posve druge<br />
prirode. Naime, brojni školski objekti u ratu su poslužili<br />
kao surova mučilišta i mjesta koncentracijskih logora, da<br />
ponovimo, prvih u Europi nakon Drugog svjetskog rata.<br />
U tim se okvirima kreće dramska radnja, upotpunjena<br />
još dječjim pričama o osobnim strahovima u poslijeratnoj<br />
sredini, ali i njihovom međusobnom “obračunu” oružjem<br />
naslijeđenim iz proteklog rata.<br />
Ali što se događa sa scenskim uobličenjem ovoga teksta<br />
koje je u beogradskom Bitef teatru postavila mlada sarajevska<br />
redateljica Selma Spahić? Je li predstava Grebanje ili<br />
kako se ubila moja baka opravdala predznak angažiranosti i<br />
društvene, pa i povijesne kritike s kojom se medijski predstavila<br />
prije premijere? Ako se u obzir uzmu ranije produkcije<br />
Hartefakt fonda i Bitef teatra, primjerice predstava Hipermnezija,<br />
i kvaliteta recentne produkcije, čija se premijera<br />
nakon Zenice odigrala i u Beogradu, može se ostati prilično<br />
zatečen. Prije svega činjenicom da se predstava Grebanje<br />
ili kako se ubila moja baka svrstava u žanr angažiranog<br />
i političkog teatra, onoga koji nadilazi klasične obrasce<br />
realističnog kazališta, iako se njezini dometi zadržavaju u<br />
ispraznim slikama, bez suštinskog angažmana, koje se previše<br />
ne sukobljavaju s osobnim, ali ni društvenim demonima,<br />
ponajprije nacionalizma i prešutnog odobravanja zločina.<br />
Bez središnje ideje Redateljica Selma Spahić<br />
narativni tijek drame prenosi dosljedno i iz njegovog okvira<br />
ne izlazi, iako se tekst Tanje Šljivar može scenski “upakirati”<br />
na razne načine. Drugim riječima, redateljica predstavi oduzima<br />
iskru angažiranosti upravo pokušavajući da prikaže<br />
heterogene probleme poratne stvarnosti koje guramo pod<br />
tepih, gubeći iz vida središnju ideju na kojoj<br />
se predstava gradi. To zapravo i jest najveći<br />
problem ove predstave; njezina je potreba<br />
da kaže puno, što dovodi do toga da na kraju<br />
ne kaže gotovo ništa. Općoj neuvjerljivosti<br />
i slikama koje neprestano izmiču pridonosi<br />
i glazbena podloga, prisutna tek kao znak<br />
koji se brzo gubi iza scene, kao i nemaštovita,<br />
ambijentalno opravdana scenografija,<br />
scenski nedovoljno iskorištena. U tako skrojenom<br />
labirintu redateljskih postupaka i<br />
jedva prisutnih popratnih efekata, predstava<br />
je ostala nedorečena, raslojena do nerazumljivosti,<br />
a dodatno iznijansirana bosanskim<br />
humorom, tek u naznakama.<br />
Predstava Grebanje ili kako se ubila<br />
moja baka postavlja važna pitanja čiji su<br />
odgovori možda još strašniji i bolniji. Naslijeđe<br />
teških zločina, nasilja i nacionalizma<br />
čije posljedice osjećamo i danas, kao i licemjerno<br />
skrivanje iza neke nedefinirane budućnosti<br />
u koju idemo preko krvavih tragova<br />
iz prošlosti, teme su koje zaslužuje pozornost,<br />
ponajviše u teatru. Ali, način na koji<br />
se ova predstava odnosi spram spomenutih<br />
patologija samo dodatno potvrđuje stav koji<br />
postaje pravilo, a koji glasi: zaboravimo više<br />
prošlost, mislimo na budućnost.<br />
Tema o kojoj ne pričamo<br />
glasno Samo nekoliko dana prije premijere<br />
predstave Izopačeni, koja tematizira<br />
povijest brutalnosti prema homoseksualcima,<br />
u Beogradu je zabranjeno održavanje parade ponosa,<br />
a veliki broj uniformiranih lica osiguravao je umjetničku<br />
izložbu na istu temu. Stoga, u gradu gdje se u progonu drugačijih<br />
poteže za nacističkim metodama, fizičkim kažnjavanjem<br />
i društvenim prezirom, 33 godine poslije londonske<br />
premijere događa se predstava koja nedvosmisleno i esencijalno<br />
prikazuje povijest nasilja prema homoseksualcima,<br />
potencirajući pogubnost nasilja koje traje do danas, a koje<br />
promatramo gotovo bez riječi<br />
Dramu Izopačeni američki dramatičar Martin Sherman<br />
napisao je krajem sedamdesetih i kroz lik Maxa približio<br />
tada još uvijek konzervativnom društvu pitanje stradanja<br />
homoseksualaca za vrijeme holokausta. Dakle, drama<br />
Izopačeni iz povijesnog kuta otvara teme koje se počesto<br />
skrivaju, o kojima se šuti ili koje nasilno bivaju gurnute na<br />
marginu. U vrijeme objavljivanja drame Shermanov tekst<br />
se prima bojažljivo, da bi potom doživio nekoliko filmskih<br />
adaptacija, a svakako je najpoznatija ona iz 1997. u britansko-japanskoj<br />
produkciji i režiji Seana Mathiasa s Cliveom<br />
Owenom u glavnoj ulozi.<br />
Priču o progonu homoseksualaca Sherman donosi kao<br />
jedan povijesni segment brutalnosti čije se reference osjećaju<br />
do danas. Drugim riječima, Sherman ne piše samo o<br />
zaboravljenoj činjenici da je tijekom Drugog svjetskog rata<br />
uhićeno oko sto tisuća ljudi optuženih za homoseksualnost<br />
i da se velik dio njih, označen ružičastim trokutom, našao<br />
u surovim logorskim uvjetima, već ispituje i društvene pa<br />
i povijesne reference takvog nasilja čije brutalne obrasce,<br />
od logorskog mučenja do zatvora u četiri zida, slijedimo<br />
bez pogovora.<br />
Izlazak muškog tijela iz ormara Izopačeni<br />
u redateljskoj postavci mladog redatelja Andreja<br />
Nosova i dramaturškoj obradi Filipa Vujoševića, gledatelja<br />
zaokupljaju na dvije razine. Ponajprije, predstava poziva na<br />
društvenu odgovornost, apostrofira ljudsku šutnju i slabost<br />
pred patnjama i bujicom nasilja čije se lice prikazuje kroz<br />
scensku prisutnost logorskih mučenja. S<br />
druge strane, ljubavna priča u vrijeme rata<br />
prikazana je bez imalo patetike i pokušaja<br />
poigravanja emocijama gledatelja. Izopačeni,<br />
ako i jesu svoju osnovu izgradili na<br />
emociji, svoj konačan scenski oblik dovršili<br />
su kroz bliskost koja gasi svaki oblik<br />
banaliziranja potenciranog pitanja. U tom<br />
smislu, osnovna vrijednost ove predstave<br />
nalazi se u činjenici da se krenulo težim, ali<br />
ljekovitijim putem scenske dekonstrukcije<br />
nasilja te da se u tom postupku nije dalo<br />
mjesta površnosti ili općim mjestima koja<br />
bi “kupila” gledatelja.<br />
Činjenica da se odmaklo od ustaljenih<br />
prikaza tema diskriminacije i nasilja otvara<br />
širok spektar referentnih mjesta prisutnih u<br />
ovoj predstavi. Pored povijesnog okvira, primjetnog kroz<br />
brutalne prizore nasilja i logorskih poslova “s osnovnom<br />
namjerom da vas izlude” kao što je hodanje po pijesku, koje<br />
zauzima veliki dio predstave, osobnog propitivanja bliskosti<br />
i ljubavi, tu je i onaj kazališni, dakle reprezentacijski izraz.<br />
Naime, predstava Izopačeni reprezentira muško tijelo kao<br />
središnji objekt izvedbe i po prvi put na beogradskoj sceni<br />
ruši barijeru tijelo/glumac i izvodi muško tijelo “iz ormara”.<br />
Spomenuti scenski okviri ne bi bili izgrađeni tako slojevito<br />
bez odgovornog redateljskog pristupa. Andrej Nosov,<br />
iako na početku redateljske karijere, pokazao je interesantnu<br />
i promišljenu tehniku pristupa sceni, suprotstavljajući se<br />
dosada prevladavajućem psihološkom realizmu na domaćim<br />
kazališnim scenama. I pored početnih slabosti, pojedinih<br />
redundantnih mjesta koja se teško mogu opravdati, poput<br />
početne scene predstave s lakim notama i raspojasanim<br />
muškim tijelima, vidljiva je suštinska potreba da se redatelj<br />
odredi, što i jest njegov najvažniji zadatak, i da na taj način<br />
prodre duboko u srž problema koji istražuje.<br />
Plesne točke kao najjači adut predstave<br />
Središnja tema predstave dodatno je istaknuta s<br />
dva nezaobilazna elementa. Prvo, plesne partije igrača Bitef<br />
Dance Company Miloša Isailovića i Strahinje Lackovića, u<br />
koreografiji Bojane Mišić, potvrđuju da se radi o trenutno<br />
najtalentiranijim mladim plesačima suvremenog plesa u<br />
Srbiji, koji se podjednako dobro snalaze u dramskom teatru,<br />
a to su dokazali i nastupom u predstavi Maja i ja i Maja.<br />
Dvije solo točke koje su izveli tijekom predstave još jednom<br />
su potvrdile raspon njihova talenta; Isailović igra predanije<br />
i preciznije, “gutajući” scenski prostor svojim pokretom,<br />
dok se Lacković igra između ozbiljnosti i bojažljivosti;<br />
prva je istaknuta njegovom scenskom pojavnošću, a druga<br />
prisutna u koncentriranim i efektnim trzajima tijela koje<br />
nam podastire ovaj plesač.<br />
Redateljska postavka i središnja tema, uključujući i život<br />
u Berlinu prije nacističkog terora, istaknuti su inspirativnom<br />
scenografijom Mie David. U prevladavajuće tamnom<br />
prostoru, scenografska rješenja poput lutaka razasutih po<br />
podu ili pijeska koji glumci prosipaju iz vreća da bi se u<br />
njemu potom kretali pojačavaju dramski naboj, na određenim<br />
mjestima postaju znak za sebe, upečatljivi odraz nasilja<br />
koji gledamo na sceni, a počesto i uživo.<br />
Glumački ansambl emanira pripremljenost i koncentriranost.<br />
Dovoljna je samo jedna gesta Branka Cvejića da<br />
nasmije gledalište, kao što je i jedan pogled Albana Ukaja<br />
dovoljan da izazove emotivnu iskru. Uz spomenute plesače,<br />
ponajbolju ulogu ostvaruje Radovan Vujović, mladi glumac<br />
koji pokazuje svoju najvredniju glumačku osobnost, a to je<br />
sposobnost da se nezamislivom lakoćom kreće od tragičnih<br />
heroja do komičnih luzera, a da pritom niti u jednom<br />
trenutku ne igra s afektacijom ili poteškoćama.<br />
Skupocjeni izlozi besmisla Predstava Izopačeni<br />
Bitef teatra ostavlja dojam redateljski zaokružene,<br />
reprezentativno opravdane izvedbe čije su središnje smjernice<br />
okrenute ka heterogenim scenskim izrazima. Pored<br />
toga, njezina je snaga u izrečenoj poruci, izravno suprotstavljenoj<br />
onima koji živote ljudi ograničavaju receptima.<br />
Ona je ujedno i oštrica protiv tvrde repertoarne politike<br />
na kazališnim scenama Beograda čije uprave zaboravljaju<br />
riječi Jeana Duvignauda: ”Kazalište osjeća više nego bilo<br />
koja druga umjetnost potrese koji razdiru neprestanim korjenitim<br />
promjenama ispunjeni društveni život, ono teško<br />
kretanje slobode koja čas polako napreduje upola savladana<br />
raznim stegama i nepremostivim teškoćama, a čas se silovito<br />
ispoljava u nepredvidljivim naglim razmasima”. Dakle, ako<br />
kazalište šuti, onda zasigurno nema pomoći.<br />
Dvije analizirane predstave, iako različitih estetskih<br />
postignuća, važne su repertoarne stavke u beogradskoj<br />
sredini. Njihovo izvođenje pokrenulo je i dodatne polemike<br />
o akcentiranim pitanjima što se može shvatiti kao nemjerljiva<br />
kvaliteta ovih predstava. Dakle, kazalište se može<br />
shvatiti kao svojevrsno prometejstvo ili ekskluzivni pogled<br />
okrenut ka malim skupinama ljudi, ali je u ovom slučaju<br />
prevladalo ono drugo, točnije mišljenje, da je svaki umjetnički<br />
iskorak i odgovor na nasilje, netoleranciju i grubu<br />
malograđanštinu kojoj smo izloženi svakako vrijedan poduhvat<br />
u društvu koje se ogleda, kako je pisao Krleža, u<br />
skupocjenim izlozima besmisla.
Change language