DekonsTRUkcIJa kUlTURnog polJa - Zarez

Temat: Dekonstrukcija kulturnog polja zarez, xiv /346, 22. studenoga 2012. 29
bi današnji udarnici mogli jednako olako mijenjati mišljenja
te su skloni potpunoj ideološkoj neopredijeljenosti i oportunizmu
– tamne zone katastrofe radikalnog neoliberalnog
ekonomskog režima – možemo dobiti jasnu sliku indolentne,
konfliktne i ambivalentne umjetničke radne snage.
Politički angažman
Moramo se suočiti sa činjenicom da ne postoji otvoren
put za pružanje otpora i organizaciju umjetničke radne
snage. Oportunizam i kompetitivnost nisu devijacije ovog
tipa rada – to su devijacije njegove inherentne strukture.
Trebamo prihvatiti da ovaj tip pokretačke radne snage nikad
neće marširati unisono, osim možda plešući na zarazni skeč
jednoga previše vjernog imitatora Lady Gage. Završili smo
s internacionalnim – vrijeme je da se posvetimo globalnom.
Evo i loših vijesti: politički angažirana umjetnost redovito
izbjegava diskusije na spomenutu temu. 6 Baviti se
unutarnjim uvjetima na polju umjetnosti te nesumnjivim
postojanjem korupcije – zamislite samo mito i korupciju
pri biranju mjesta na periferiji u kojem će se odviti neki
veliki umjetnički događaj, bijenale – i dalje predstavlja
tabu, čak i na dnevnom redu većine umjetnika koji sebe
smatraju politički angažiranima. Iako politička umjetnost
uspijeva predstaviti tzv. lokalne situacije iz svih krajeva
svijeta, a rutinski pakira nepravdu i bijedu, uvjeti njezine
vlastite proizvodnje i prezentacije ostaju prilično neistraženi.
Mogli bismo čak reći da je politika umjetnosti slijepa
točka mnogih ostvaraja suvremene političke umjetnosti.
Naravno, akademska kritika tradicionalno je zainteresirana
za slična pitanja. No potrebno nam je progresivno
širenje njezine misli. 7 Vrijeme akademskog kriticizma, koji
je uglavnom bio orijentiran na umjetničke institucije i pitanja
reprezentacije umjetničkih ostvaraja, stoji u kontrastu
s današnjom umjetničkom produkcijom (konzumacija,
distribucija, promidžba itd.) čija je uloga u vrijeme postdemokratske
globalizacije bitno drugačija, a sfera djelovanja
znatno proširena. Jedan prilično apsurdan, no uobičajen fenomen
jest i činjenica da je radikalna društveno angažirana
umjetnost uvelike sponzorirana sredstvima predatorskih
banaka ili novcem od preprodaje oružja te je posvema
utkana u retoriku urbanog marketinga, brendiranja i socijalnog
inženjeringa. 8 Zbog sasvim očitih razloga jasno
je zašto se ovakve pojave rijetko problematiziraju unutar
društveno angažirane umjetnosti. U mnogim slučajevima
ona se zadovoljava egzotičnom samoetnicizacijom, lakonskim
gestama i militantnom nostalgijom.
Zauzimanje pozicije nedužnih bilo bi iluzorno i nadasve
dosadno. 9 No mislim da bi politični pojedinci, društveno
osviješteni umjetnici, mogli postati relevantan faktor u izgradnji
suvremenog društva kad bi se napokon konfrontirali,
Suvremena umjetnost tako
ne samo da reflektira, već i
intervenira u tranziciji prema
novom posthladnoratovskom
svjetskom poretku
umjesto da paradiraju kao Staljinovi realisti, CNN-ovi situacionisti
i ini inženjeri suvremenog društva. Vrijeme je da
stari prašnjavi srp i čekić bacimo u smeće. Ako se o politici
promišlja kao o Drugome, koji se pojavljuje negdje drugdje
i događa nekome drugome, koji uvijek pripada nekoj obespravljenoj
zajednici čije stavove nitko ne može zastupati,
promašit ćemo razumijevanje političke komponente svojstvene
današnjoj umjetnosti – umjetnost je i mjesto rada, i
mjesto konflikta i... mjesto zabave; ona je prostor sabijanja
kontradikcija kapitala, ali i veoma zabavnih te ponekad
razornih nesporazuma između lokalnog i globalnog.
Pretenciono, koketno i
očaravajuće
Područje umjetničkog djelovanja prostor je divljih kontradikcija
i fenomenološke eksploatacije. Prostor je to odmjeravanja
snaga, spekulacija, financijskog inženjeringa te
masovne i kvarne manipulacije. No, to je također mjesto
zajedništva, pokreta, energije i žudnje. U svom najboljem
izdanju, to je sjajna kozmopolitska arena naseljena mobilnim
udarnicima, putujućim trgovcima, tehnološki osviještenim
vunderkindima, proračunskim prepredenjacima,
supersoničnim prevoditeljima,
doktorskim pripravnicima te digitalnim
skitnicama i najamnim radnicima. Umjetnički
je prostor izražavanja automatiziran,
tankoćutan, fantastično umjetan. Obično
igralište na kojem vlada nemilosrdna kompeticija,
a solidarnost je samo strana riječ
nerazumljivog značenja. Svijet šarmantnih
lupeža, zaboravljenih ljepotica i nasilnika.
Danas umjetnost znači i HDMI, i CMYK,
i LGBT. Nadasve pretenciono, koketno i
očaravajuće.
Ovakav se nered održao plutajući na
čistom dinamizmu velikog broja marljivih
žena. Košnica u kojoj se teško i skrušeno
radi, dok kapital maše bičem, satkana je
od niza suprotnosti. Sve rečeno bitno je za
osvješćivanje suvremene stvarnosti. Umjetnost
je utkana u našu stvarnost, ona je neuredna,
zabrinuta, zamišljena, neodoljiva.
Umjesto da prostor umjetničkog djelovanja
pokušava predstavljati politiku koja se
uvijek događa negdje drugdje, mogli bismo
pokušati razumjeti ga kao političan prostor.
Umjetnost nije izvan politike, već je politika
dio njezine produkcije, distribucije i njezine
recepcije. Ako se složimo s navedenim, možemo
nadići sferu politike reprezentacije i
prigrliti politiku koja stoji pred nama.
S engleskoga preveo Nina Gross.
Oprema teksta redakcijska. Objavljeno u
časopisu e-flux i dostupno na: http://www.eflux.com/journal/politics-of-art-contemporary-art-and-the-transition-to-post-democracy/
Bilješke:
1 Nadovezujem se na misao Hongjohn Lina razrađenu u njegovoj
kuratorskoj izjavi za biennale u Taipeiu 2012. godine. Hongjohn Lin,
Curatorial Staement, iz 10TB Taipei Biennial Guidebook (Taipei:
Taipei Fine Arts Museum, 2010.), 10–11
2 Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća spomenuto je opisano
kao globalni i kontinuirani proces izvlaštenja. Vidi David Harvey,
A Brief History of Neoliberalism (Oxford: Oxford University Press,
2005.). Što se tiče posljedica raspodjele bogatstva, studija koju je
proveo Svjetski institut za istraživanje razvojne ekonomije pri UN-u
2000. godine utvrdio je da 1% najbogatijih posjeduje 40% globalne
imovine. Donja polovica svjetske populacije u vlasništvu je 1%
svjetskog bogatstva.
3 Jedan primjer uključenosti oligarha vidi: http://www.nytimes.
com/2010/04/28/nyregion/28trustee.html?_r=1&
Dok se bijenala održavaju od Moskve, Šangaja, Dubaija pa sve
do takozvanih zemalja u tranziciji, trebali bismo se suzdržati od
razmatranja postdemokracije kao fenomena koji nije “zapadnjački“.
Schengenski prostor je sjajan primjer postdemokratske vladavine,
s cijelim nizom političkih institucija koje svoj legitimitet nisu
ostvarile glasajući na općim izborima znatnog dijela populacije koja
je isključena iz državljanstva (da ne spominjemo rastuće simpatije
Starog svijeta prema demokratski izabranim fašistima). Trenutna
izložba “The Potosí-Principle”, u organizaciji Alice Creischer,
Andreasa Siekmanna i Max Jorge Hinderera, ističe vezu između
oligarhije i proizvodnje imidža iz druge povijesno relevantne
perspektive.
5 Osvrćem se na semantičko polje o kojem su govorili Ekaterina
Degot, Cosmin Costinas i David Riff na 1. uralskom industrijskom
biennalu 2010.godine
6 Arendt je mogla pogriješiti govoreći o ukusu. Ukus nije nužno
pitanje zajedničkog i općeg, kako tvrdi, nadovezujući se na Kanta.
U ovom kontekstu radi se o postizanju proizvodnje konsenzusa,
inženjeringu javnog imidža te ostalih delikatnih makinacija, koje
se – gle čuda – preobražavaju u povijesnoumjetničke bibliografije.
Suočimo se s činjenicom da se politika ukusa ne tiče kolektivnog,
zajedničkog, već je usko povezana s pojedincem, kolekcionarom.
To nije pitanje podrazumijevajućeg, već nametnutog. Naglasak nije
stavljen na razmjenu, već na sponzoriranje.
7 Postoje, naravno, mnoge hvalevrijedne iznimke, pred kojima samo
mogu skrušeno pognuti glavu i nakloniti se.
8 O čemu se pisalo u zborniku Institutional Critique, Alex Alberro
and Blake Stimson (Cambridge, MA: The MIT Press, 2009). Također
vidi publikacije: http://eipcp.net/transversal/0106/folder_contents
9 Nedavno je u Henie Onstad Kunstsenter u Oslu javnosti
predstavljen zanimljiv projekt Nomede i Gediminasa Urbonasa –
pozabavili su se napetostima između lokalne kulturne i umjetničke
scene i Guggenheime franšize. U detaljnoj studiji do posjednjeg
detalja analizirali su takovani Guggenhheimov efekt. Pogledaj: http://
www.vilma.cc/2G/
Još jedna zanimljiva studija: Beat Weber, Therese Kaufmann “The
Foundation, the State Secretary and the Bank – A Journey into the
Cultural Policy of a Private Institution” - http://transform.eipcp.net/
correspondence/1145970626#redir
Također: Martha Rosler, “Take the Money and Run? Can Political
and Socio-critical Art ‘Survive’?” e-flux journal, issue 12 - http://
www.e-flux.com/journal/take-the-money-and-run-can-political-andsocio-critical-art-%E2%80%9Csurvive%E2%80%9D/
10 Ovo je vidljivo iz pozicioniranja ovog teksta kao reklame na
e-fluxu. Nadalje, situaciju komplicira činjenica da reklame i oglasi
mogu moje tekstove, kao autorska djela, učiniti razmetljivima, a mene,
kao autora, posramiti. Uz rizik da se ne ponavljam, želim naglasiti da
pozicija nevinosti nije politička pozicija, već isključivo moralna, što
je čini politički irelevantnom. Zanimljiv komentar ove situacije može
se naći u “The Corruption in the Arts / the Art of Corruption” Luisa
Camnitzera – detaljnije: http://www.universes-in-universe.de/magazin/
marco-polo/s-camnitzer.htm
Temat uredio: Matrin Beroš
(KOME–kolektiv za medijsku edukaciju).
Ilustracije: Nenad Ocmirek