TEMAT: JAvni ProsTor i JAvno dobro - Zarez

davali su se krediti podobnima, neki igrači su dobivali određena poduzeća s
ciljem da što prije iz njih isišu sredstva i to podijele ispod stola s određenim
figurama iz HDZ-a itd. Nekad je to napravljeno i prividno nešto poštenije,
tako da je određeni dio dionica dat radnicima, koji su to, u novonastaloj besparici
i oskudici, u najvećem broju slučajeva bili iz ekonomskih razloga prisiljeni
odmah prodati.
U svakom slučaju, rezultat je uvijek na kraju, na koji god se način privatizacija
odvila, bio isti – ono što je nekoć bilo vlasništvo svih nas je završilo u
rukama novonastale kapitalističke oligarhije. To se ni nije moglo dogoditi na
puno drugačiji način, iako su se iskustva pojedinih postsocijalističkih zemalja
europskog Istoka u detaljima i konkretnoj izvedbi razlikovala (recimo u Češkoj
je bilo puno više primjera radničkog dioničarstva, a u Sloveniji se čitav proces
do kraja odigrao s 15 godina kašnjenja).
Prije 1990. kod nas nije bilo bogatih, a sva se poduzeća po realnim tržišnim
cijenama jednostavno nisu mogla rasprodati – nitko nije imao tolika
sredstva (čak ni inozemni kapital pojedinačno i odjednom). Da bi se došlo do
prelaska na kapitalizam, tj. na to da sredstva za proizvodnju dođu u ruke šačice
povlaštenih umjesto da i dalje budu u vlasništvu svih nas, to se moralo napraviti
na ovakav ili vrlo sličan način. Kao i svaka primitivna akumulacija kapitala, i
ova se u svojoj biti svodila na grabež i pljačku. Ne treba se zavaravati, tako je
to izgledalo, mutatis mutandis, i na kapitalističkom zapadu – jedina je razlika
u tome što se to tamo dogodilo prije više stoljeća, dok su nama sjećanja na to
još prilično svježa. Također, ne treba misliti ni da je primitivna akumulacija
kapitala kod nas završila u 1990-ima, a drugdje prije više stoljeća – ona se na
neki način kontinuirano odvija kroz proces koji David Harvey naziva akumulacijom
kroz izvlaštenje (npr. u knjizi The New Imperialism, OUP, 2003.),
a kojim se ono što je nekoć bilo javno/društveno/netržišno i dostupno svima
(npr. zdravstvo, obrazovanje ili javni prostor) naknadno podvrgava tržištu i
privatnom profitu manjine, a na štetu 99% društva (sjetimo se samo kod nas
studentske i akademske borbe protiv školarinâ i komercijalizacije visokog
obrazovanja ili slučaja Varšavske).
ekonomskim jedinicama itd. – teško da je moguće s nesklonom vladom koju
i na najmanji ustupak treba natjeravati generalnim štrajkom.
Pogledamo li zemlje u kojima se događaju progresivni procesi demokratizacije
na najnižim razinama (npr. participatorni budžet u Porto Alegreu u
Brazilu ili plenumsko odlučivanje i raspolaganje novčanim sredstvima na razini
lokalnih zajednica u Venecueli), do toga nije došlo nekakvim spontanim
nastankom plenumâ odozdo (to je moguće u uvjetima velikih pobuna ili ratova
pri kolapsu redovnih institucija, no sve takve pojavnosti se s prestankom
izvanredne situacije obično brzo ugase), nego nakon što su na vlast u Brazilu i
Venecueli putem izborâ došle više ili manje progresivne političke snage.
Kako se, dakle, boriti za pravednije, solidarnije, egalitarnije – postkapitalističko
– društvo? Kao što rekosmo, sasvim je sigurno da sami prosvjedi i
javne kampanje tu nisu dovoljne – premda ne treba podcjenjivati promjene,
ako ništa drugo, u javnom diskursu koje je, recimo, potakao pokret Occupy u
SAD-u. Isto tako je jasno, bar u zemljama poput Hrvatske, da ne treba fantazirati
ni o kakvim oružanim revolucijama ili pobunama. Je li, dakle, opcija boriti
se kroz sustav? I javnim kampanjama i prosvjedima i sindikalnim organiziranjem
– ali i borbom kroz izborni sustav? Može li sudjelovanje na izborima biti
jedna od taktikâ antikapitalističke borbe ili to znači i automatsko priznavanje
legitimnosti i demokratičnosti tih izbora? Je li za progresivne političke snage
moguće sudjelovati na izborima, a pritom kritizirati sam sustav liberalne “demokracije”
i nedemokratičnost takvih izbora? Je li moguće putovati avionom
koji je napravljen u kapitalističkoj tvornici i kojim upravlja kapitalistička aviokompanija,
a istodobno ne podržavati kapitalizam i boriti se protiv njega?
Umjesto da se zadržavamo na apstraktnim pitanjima, treba pogledati neke
konkretne primjere. Da je borba protiv sistema kroz sistem moguća, pokazuju
nam brojni primjeri iz Južne Amerike – trenutnog svjetskog svjetionika što se
tiče progresivne, pronarodne i antiimperijalističke politike. Najdojmljiviji je
možda primjer Bolivije, gdje 1995. nastaje političko krilo indijansko-seljačkog
pokreta (danas pod imenom MAS) koje počinje sudjelovati na izborima i koje
samo deset godina poslije osvaja vlast. Iako se situacija i političke okolnosti iz
Južne Amerike ne mogu tek tako preslikati na druge zemlje, primjeri Bolivije,
6
11
dok uspjeh na izborima znači i financiranje od strane države, što se navodi
kao mogućnost za korištenje tih sredstava za daljnje širenje aktivnostî neke
političke opcije i progresivnih ideja.
U svojevrsnoj parafrazi Margaret Thatcher, obično se postavlja pitanje –
koja je alternativa? Polagano građenje direktne demokracije odozdo, revolucija
kroz generalni štrajk, oružana borba? Takve ideje, razložno se tvrdi, izgledaju
iluzorno i u većini današnjih zapadnih zemalja i u zemljama poput naše (iako
u razvijenim kapitalističkim zemljama, zbog stoljećâ indoktrinacije i internalizacije
kapitalističke logike razmišljanja ni izborna opcija, osim u zemljama
poput Grčke i nekim drugim iznimkama, ne izgleda realnom). Propagandno/
aktivističko djelovanje samo kroz izvaninstitucionalnu borbu, prema takvom
gledištu, uvijek ima vrlo ograničene dosege. Mnogi progresivni teoretičari argumentirano
tvrde da samo društvena mobilizacija, prosvjedi, javne kampanje,
štrajkovi itd. nisu dovoljni za rušenje sustava (iako su nesumnjivo potrebni u
širem okviru), nego da je tu potrebna i stroža i strukturiranija organizacija.
Kako navodi, primjerice, teoretičar Marko Kostanić: “Jedna stvar je organiziranje
ljudi na okupiranom fakultetu ili trgu, a nešto potpuno drugo briga za
reprodukciju čitavog sistema”.
Navodi se i bitan realpolitički argument da moguće preuzimanje vlasti
institucionalnim putem ima prednosti nad nasilnim rušenjem vlasti (koje je
ionako, bar u našim krajevima svijeta, tvrdi se, iluzorno) zbog legitimacije koja
se na taj način dobiva, zbog manjeg otpora konzervativnih snaga unutar zemlje
i zbog manjeg potencijalnog međunarodnog pritiska na novu progresivnu vlast
itd. S druge strane, čisto načelno, brojni teoretičari, poput Davida Harveyja,
upozoravaju da je strateški potpuno nesuvislo unaprijed odustati od uprezanja
državnog aparata u svoju korist i prepustiti ga u potpunosti drugoj strani (liberalima
i konzervativcima). Uvijek, naravno, treba istaći i drugu stranu, a to
je da svaki ulazak u kaljužu parlamentarne realpolitike, a kamoli u vlast, nosi
sa sobom vrlo realne opasnosti, nužnost često neugodnih kompromisa i poprilične
teškoće. Nije nimalo sporno da su neki takvi pokušaji u prošlosti završili
poprilično loše, no, prema mnogima, apriorno bi odbijanje ulaska u borbu za
vlast, samo da bi se sačuvao “čist obraz”, moglo završiti još pogubnijim poslje-
U zadnjih dvadesetak godina prelaska iz realsocijalizma i jednostranačkog
režima u kapitalizam i višestranačku “demokraciju”, neke od najčešćih pučkih
mudrosti kojima se komentirala katastrofalna politika vlastî, koje su zemlju
opljačkale, deindustrijalizirale i dovele na koljena, bile su “mi smo ih birali” ili
“narod ima vlast kakvu zaslužuje”. Iako na razni pučke mudrosti postoji i onaj
drugi poučak “svi su oni isti”, u samo dvadeset godina je unutarnja logika liberalne
“demokracije” poprilično internalizirana i uzima se zdravo za gotovo
da je onaj tko pobijedi na izborima doista demokratski izabran i da je to “volja
naroda”. Jasno je da tu ima mnoštvo kontradikcija, kao kada određena vlada
provodi očito nepopularne mjere (npr. rast cijenâ ili mjere štednje) ili kada
sve redom odbijaju referendume kao jedno od sredstava odlučivanja, unatoč
postojećoj zakonskoj regulativi koja ih teoretski omogućava, no u konačnici
se drži da je izabrana vlast ipak izabrana vlast koja ima određen legitimitet,
stečen na izborima, raditi to što radi.
No je li to baš tako? Jesmo li ih doista mi samo tako izabrali i jesu li to
stvarno bili potpuno slobodni izbori? Pritom se ne treba doticati nepravilnostî
i makinacijâ, poput suludog prekrajanja izbornih jedinica ili glasanja mrtvih,
o kojima pišu čak i mainstream mediji – pitanja koje ćemo ovdje postaviti su
puno fundamentalnije naravi.
Zašto se na “demokratskim izborima” biraju baš oni koji se biraju (dosad
su se, ne računajući koalicijske partnere, na izborima izmjenjivale samo dvije
stranke)? Jesu li opcije koje dobivaju najviše glasova doista najsuvislije i najbolje
opcije? Imaju li doista najbolje programe i najartikuliranije argumente? Znamo
da u Hrvatskoj ima preko stotinu stranaka, iako su neke od njih očito neozbiljne,
no zašto je samo šačica stranaka uvijek u medijima? Je li to doista zato
što mediji tako dobro prepoznaju tko ima najbolji program i koje su stranke
najracionalnije? I konačno, zašto neke stranke u doba predizborne kampanje
imaju više reklama na TV-u, više džambo-plakata uz ceste, više predizbornih
skupova po čitavoj zemlji od drugih, dok u vrijeme između izbora također samo
neki političari i neke političke opcije dobivaju većinu mjesta u medijima (što
je također zapravo neizravna reklama)?
14
3