TEMAT: JAvni ProsTor i JAvno dobro - Zarez

društvo
zarez, xiv /335, 24. svibnja 2012. 3
Pravila društvene igre
Tuženje na “antipoduzetničku klimu” znak je da je za poduzetnike dosad vrijedilo pravilo da
jedno pravilo ne vrijedi – ono, naime, pravilo da treba plaćati poreze i doprinose, sve one
obaveze iz kojih se u Hrvatskoj financiraju javna dobra i javne usluge
Neven Jovanović
Znate onda kakav
se paralelni
sustav vrijednosti
uspostavlja: propisi
drumom, snalažljivi
šumom – i hajde
onda protumači tim
hajducima što je javno
dobro i zašto ono
postoji. Što će meni
javno dobro, kad je
slanina u torbi?
P
onekad se junaci stripa Calvin
and Hobbes, jedan sedmogodišnjak
i njegov plišani tigar (za
kojeg samo sedmogodišnjak zna da je prava
živa zvijer), zabavljaju igrajući calvinball.
Osnovno je pravilo ove igre da se pravila
određuju u hodu. “Nijedan sport nije manje
organiziran od calvinballa!”
O calvinballu razmišljam dok pokušavam
naći nit koja povezuje nekoliko značajnih
vijesti prošlog tjedna: podatak da je na
proslavi Dana poduzetnika predsjednik Hrvatske
udruge poslodavaca kritizirao neke
mjere Vlade RH; da je, istom prigodom,
premijer najavio mijenjanje (tj. kresanje)
prava iz kolektivnih ugovora u javnom sektoru
(gdje rade liječnici, medicinske sestre,
učitelji); da je 36 državnih agencija u 2011.
za zaposlene potrošilo desetak posto, a za
intelektualne usluge 128 posto više nego u
2010; i, napokon, da je inspekcijski ustanovljeno
kako je od 806 građevina u Nacionalnom
parku Kornati njih 350 – više od
trećine – izgrađeno nelegalno.
Antipoduzetnička klima Podsjetimo.
Na najvećem skupu hrvatskih gospodarstvenika
(tj. kapitalista), pred više od
tisuću poslovnih ljudi, 16. svibnja u zagrebačkom
hotelu Westin, Ivan Ergović, predsjednik
HUP-a, izjavio je da “u Hrvatskoj
prevladava negativno raspoloženje prema
onima koji jedini mogu pomoći izlasku iz
krize i podizanju standarda ljudi”: prema
prigodnom istraživanju HUP-a, gotovo polovica
anketiranih hrvatskih građana doživljava
poduzetnike “potpuno negativno” ili
“uglavnom negativno” (dok i od 150 kapitalista
koji su se na licu mjesta podvrgnuli
blic-anketi nezanemariva četvrtina sebi vidi
negativno, a gotovo polovica “ni pozitivno
ni negativno”). Otuda i “neke represivne
mjere koje će dodatno pogoršati ionako
lošu poduzetničku i investicijsku klimu” –
pri čemu je Ergović očito mislio na prijetnju
vlade da će objaviti registar poreznih
dužnika.
Podsjetimo. Ustanovljeno je da su hrvatske
privatne i pravne osobe dužne više
od 51 milijardu kuna poreza i doprinosa (u
veljači se govorilo o 42 milijarde, podaci
su proturječni); prema podacima Porezne
uprave, čim se počela primjenjivati uredba
koja onemogućuje isplatu plaća bez uplate
doprinosa s liste tzv. loših poslodavaca izuzeto
je gotovo 13.800 poduzetnika s oko 105
tisuća zaposlenih – pritom je oko pet tisuća
platilo svoje dugove za doprinose – te je poslodavaca
koji ne plaćaju doprinose nakon
prvih deset dana svibnja na listi ostalo oko
tri četvrtine, 32.098.
Tuženje na “antipoduzetničku klimu”
govori, dakle, da je za poduzetnike dosad
vrijedilo pravilo da jedno pravilo ne vrijedi
– i to ono da treba plaćati poreze i doprinose,
sve one obaveze iz kojih se u Hrvatskoj
financiraju javna dobra i javne usluge.
“Poduzetnička klima” prethodne vlade i
prethodne parlamentarne većine značila
je da se trećini hrvatskih poduzeća (četrdesetak
tisuća od oko 125.000 aktivnih)
smije živo fućkati za socijalno, zdravstveno
i mirovinsko osiguranje svojih radnika, i da
se nitko neće puno pitati kamo odlazi tako
oslobođen višak vrijednosti.
Ćorci u pušci Na istom je skupu
kapitalista predsjednik vlade Republike
Hrvatske najavio: “Čuvat ćemo hrvatski
socijalni model ali sve se mora zaraditi, pa
to vrijedi i za kolektivna i sindikalna prava,
stoga ćemo morati racionalno pregovarati o
kolektivnim ugovorima u javnom sektoru.”
U ezopovskom jeziku politike “racionalno
pregovaranje” znači smanjivanje plaća; prvo,
po svemu sudeći, preko raznih dodataka
(beneficirani radni staž, regres za godišnji
odmor itd). Dosadašnji će kolektivni
ugovori dogodine isteći, a već je isplanirana
izmjena pravila o njihovoj produljenoj
primjeni (sadašnjim rješenjem moguće je
odredbe ugovora koji je istekao primjenjivati
“do unedogled”). Do te će izmjene,
pritom, doći mimo mijenjanja Zakona o
radu, “radničke biblije” na čije je spominjanje
lako mobilizirati mase – umjesto toga,
mijenjat će se puno neutralnije naslovljen,
puno apstraktniji Zakon o reprezentativnosti
poslodavaca i sindikata. Vlada, dakle,
daje sve od sebe da bi primijenila pravilo
da može mijenjati pravila.
Sindikatima se to ne sviđa; ali kako da
zaustave onoga “kome se može”? Tu postoje
samo dvije opcije: sila – znači: štrajk, osobito
generalni – ili prijetnja silom. Prijetnja je
lakše dostupna, ali i manje uvjerljiva, osobito
otkad su se 2010. sindikati kompromitirali
profućkavši onih 500.000 povjerenih
im potpisa za referendum protiv izmjena
zakona o radu; teško je biti uvjerljiv i kad
druga strana zna da su u pušci ćorci – da
generalni štrajk ima neke šanse za uspjeh
samo u javnom sektoru (u sektoru “poduzetnika”
sindikalno je organiziranje isuviše
slabo), a samim time štrajk nije generalni,
i da će mu nedostajati ono najvažnije, ono
najvrednije: radnička solidarnost.
Tako se pravilo mijenja jer se može.
Štednja iz usluge Izvještaj o izvršenju
proračuna za 2011. pokazao je da je
prošla vladajuća garnitura vjerno slijedila
skup pravila koja si je sama zadala: zbilja
je smanjila ukupni trošak 36 agencija i zavoda
koji se financiraju izravno iz proračuna.
Istovremeno, izvještaj je pokazao da te sada
jeftinije agencije na zaposlene troše desetak
posto više nego 2010. To i nije nelogično, reći
ćete: ako dobivaju manje novaca, moraju se
koncentrirati na svoju primarnu funkciju, pa
ulažu u ljude umjesto u nepotreban luksuz
(poput najma prostora, panoramskih liftova,
safarija). No čitamo i da su troškovi tzv. intelektualnih
usluga, koje agencijama pružaju
treće osobe, u odnosu na 2010. porasli ne desetak,
nego 128 posto. To je već zbunjujuće.
Ako su se agencije koncentrirale na svoju
primarnu funkciju, ako njihovi zaposlenici
rade punom parom – zašto im onda treba
više od pet četvrtina dodatnih moždanih vijuga?
Zar možda intelektualni rad ne ulazi
u primarnu funkciju zavoda i agencija?
Još ste zbunjeniji kad pročitate da postoji
pravilo prema kojem se u institucijama financiranim
iz proračuna na trošak vanjske
suradnje ne smije potrošiti više od dva posto
ukupnog troška za zaposlene – pri čemu je
Hrvatska akreditacijska agencija u 2011. na
to potrošila 50 posto ukupnog troška svojih
zaposlenih; pri čemu je na 7,5 milijuna
za zaposlene Agencija za zaštitu okoliša
potrošila 4,5 milijuna kuna za intelektualne
usluge, itd. itd. Ukratko, izvještaj kaže da su
u 2011. agencije za zaposlene – bez obzira
na upozorrenja Državne revizije i Zakon o
fiskalnoj odgovornosti – potrošile ukupno
485 milijuna kuna, a za intelektualne usluge
103,7 milijuna. Ne dva, nego dvadeset i jedan
posto.
Tako se jedno pravilo poštovalo time što
se drugo kršilo.
Što će meni javno dobro U
Nacionalnom parku Kornati stvar je najjednostavnija:
postojeće se pravilo – ono da za
gradnju treba od državnih službi ishodovati
propisane dozvole, ma gdje i ma tko gradio
– nije moralo poštovati (ili ga se, ako ste
raspoloženi, moglo slobodno tumačiti). I to
najmanje svaki treći put. Znate onda kakav
se paralelni sustav vrijednosti uspostavlja:
propisi drumom, snalažljivi šumom – i hajde
onda protumači tim hajducima što je javno
dobro i zašto ono postoji. Što će meni javno
dobro, kad je slanina u torbi?
U društvu uvijek postoje ljudi koji pokušavaju
ne poštovati pravila društvene igre;
zovemo ih, ako se ne varam, sociopatima.
No trećina je takvih za bilo koju situaciju
puno previše. Recimo, ona trećina (40.000
od 125.000) koja nije plaćala porez i doprinose
svojih poduzeća – uznemirujuće slična
onoj trećini (350 od 806) čije su građevine na
Kornatima izgrađene nelegalno. Tolik broj
igrača po vlastitim pravilima vodi društvo
ili u raspad, ili u dramatičnu reorganizaciju
– umjesto društva suradnje i razgovora, u
društvo nadmetanja i ratovanja.
U društvu uvijek postoje i oni koji pravila
zaobilaze, koji ih “kreativno interpretiraju”.
No kad se kreativno interpretiraju
vlastita pravila – bilo da državne agencije zaobilaze
državne propise ili da država vlastite
propise (npr. one o porezima, ili o gradnji)
ne primjenjuje – opet nas snalaze crne misli
o raspadu društva, o državi pretvorenoj
u servis za potkupljivanje svih i svakoga
(velikima veliki komadi, malima mali), o
“javnom dobru” koje ovakav servis pretvara
u apstrakciju i lakrdiju, u nešto čega se treba
što prije riješiti.
Calvin i Hobbes (koji se, inače, zovu po
reformatoru Jeanu Calvinu i filozofu Thomasu
Hobbesu) ludo su se zabavljali igrajući
calvinball. No i Calvin je u jednom času
morao zaključiti da “ta igra ostavlja prostora
za izvjesne zloupotrebe”.