TEMAT: JAvni ProsTor i JAvno dobro - Zarez

TEMAT: Javni prostor i javno dobro
zarez, xiv /335, 24. svibnja 2012. 29
dobrom građevinskom stanju, a zidna opna da je u lošem.
Citiram dalje iz dokumentacije: “Moguće su male interijerske
promjene unutar samog objekta koje moraju biti tako
izvedene da objekt zadrži duh jednoprostornog objekta s
vidljivim krovnim svjetiljkom“. Upotrebom ambigvitetnog
vokabulara dozvoljava se mogućnost subjektivne interpretacije
termina mala promjena jer doista nije jasno što se
misli pod “malo“, i k tome nigdje se ne spominje je li riječ
o reverzibilnim ili ireverzibilnim promjenama. Nadalje,
stručno mišljenje glavnog konzervatora Republike Francuske
Pierre-Antoine Gatiera, koji u publikaciji navodi
“elemente arhitekture koje je potrebno ojačati (stupovlje,
jelove, daske, drvene plohe, prozorska stakla), “a pri tome
ne spominje izmjenu čitave konstrukcije, koju 1992. godine
predlaže izvještaj IGH-a na temelju ispitivanja nosive čelične
konstrukcije, “zaključuje se da je čelična konstrukcija
zbog neodržavanja toliko dotrajala (nagrizena korozijom)
da bi njezina sanacija bila ekonomski neopravdana te se
ispravno predlaže rekonstrukcija čitave čelične konstrukcije“.
S druge strane, kod metode potpune rekonstrukcije
potrebno je iznimno vješto umijeće oblikovanja, visok
proračun i učinkovita kontrola kvalitete kako bi se izbjeglo
rješenje koje bi izgledalo jeftino u odnosu na original, dakle
ekonomski je vrlo zahtjevna metoda. 6 Argument (koji
doduše nije spomenut, no podrazumijeva se) o kratkom
vijeku trajanja modernih materijala modernih građevina
je često samo izlika za njihovo rušenje ili prepreka za njihovu
konzervaciju, jer je zapravo riječ o velikim troškovima
popravka nasuprot ipak jeftinijem trošku izgradnje
nove građevine. Pitanje je, koji je onda kriterij odlučujući
pri obnovi spomenika: ekonomski ili pak kriterij autentičnosti?
Ništa manje važna nije ni činjenica da se pitanju
konzervacije modernih materijala, kao što su staklo, beton,
čelik itd., općenito ne posvećuje pažnja niti postoji sustavno
istraživanje pa onda ne čudi da je izvorne moderne materijale
puno lakše odstraniti i zamijeniti novima.
Javne vrijednosti i društveni interes
U međuvremenu, tj. tijekom zadnjih pet godina proteklih u
odnosu na sve predložene aktivnosti po pitanju zaštite i revitalizacije,
i samu inauguraciju obnove francuskog paviljona,
oštećeni objekt je ostavljen nedirnutim. U rujnu 2009. godine
na internetskim stranicama Sveučilišta Zagreb objavljuje
se da je u navedenom proteklom razdoblju izvršena
snimka postojećeg stanja; podnijelo se izvješće o izvršenim
ispitivanjima stupova na glavnom ulazu Francuskog paviljona,
i provedeni su konzervatorsko-restauratorski istražni
radovi na betonskim, metalnim i drvenim konstrukcijama.
Sva su izvješća podnesena zaključno s travnjem 2008. godine,
na temelju kojih je izrađena projektna dokumentacija
te proveden natječaj za izvedbu radova. U travnju 2011. godine
na stranicama Društva arhitekata Zagreb je objavljen
“prijedlog rješenja obnove – faksimilska rekonstrukcija, tj.
kompletna zamjena čelične nosive konstrukcije, daščanih
stijena i pokrova koja je u svemu poštivala izvorno stanje
uz ponavljanje izvornih detalja stijena, vrata i kolorita“.
Iako naizgled ne predstavlja nametljivo i problematično
rješenje, interpretacija i vrednovanje povijesnih izvora se
kod metode faksimila svodi na neutralni stav, budući da
se isključivo oponašaju zatečene vrijednosti, pri čemu je
nemoguće ponovno stvoriti (rekonstruirati) one okolnosti
i kulturnu situaciju koje su spomenik izvorno oblikovale.
Nadalje, ostaje i pitanje što je s javnim natječajem za čitav
kompleks i prostor SC-a koji je trebao uslijediti na osnovu
prostorne studije SC-a iz 2007. godine.
Današnje, pak, stanje paviljona svjedoči da je izvršeno
potpuno demontiranje čitave konstrukcije paviljona (stupovi,
krov, zidna opna), što upućuje na zaključak da je u
tijeku faksimilska rekonstrukcija objekta, koja prati konzervatorske
propozicije iz 2009., no koje su transparentne
za samo jedan, uski krug struke, ali ne i široj javnosti koja
bi trebala biti upoznata i uključena. 7 Uz prethodno rečeno,
htjela bih parafrazirati međunarodnu stručnu terminologiju
i povelje gdje se navodi da se faksimilska rekonstrukcija
(tzv. “falsificiranje povijesti“) poduzima u slučaju potpune
destrukcije kulturnog dobra, kao što je primjerice bio slučaj
s porušenim gradovima u Europi nakon 2. svjetskog rata,
poput Varšave, gdje je glavni argument za njezinu potpunu
rekonstrukciju bio očuvanje nacionalnog identiteta, u čemu
se i uspjelo, za razliku od Starog mosta u Mostaru čijom se
faksimilskom rekonstrukcijom pokušalo zacijeliti antagonizam
i ujediniti podijeljeni grad što se nažalost nije pokazalo
odlučujućim ni presudnim u odnosu
na proces nacionalnog pomirenja u
Mostaru. Ostaje pitanje kakav i čiji
identitet se faksimilskom rekonstrukcijom
paviljona želi očuvati,
s obzirom da se rješava odvojeno
od sastavnog dijela identiteta ovog
paviljona, tj. prostora kojem pripada
– povijesno kulturnoj cjelini
Studentskog centra.
Paromlin u žrvnju
Prostor Trnja, odnosno Paromlina
je “s obzirom na opseg, vrstu i karakteristike
nepokretnih kulturnih
dobara” prostor Trnja, ušao u tzv.
B-područje, koje pokriva prošireni
prostor prve kontaktne zone Povijesne
urbane cjeline grada “na koju
se proteže ukupan režim zaštite
registriranog spomenika kulture“.
Kao jedan od najznačajnijih zagrebačkih
industrijskih kompleksa, Paromlin
čini jedinstvenu ambijentalnu
gradsku vizuru i jedan je od
parametara za određivanje vizualnog
izgleda grada, ali i svjedočanstvo
kako o razvoju industrije u nas,
tako i novih arhitektonskih konstrukcija
i materijala. 8 Ovu ikonu
gradskog pejzaža Zakon o zaštiti
spomenika štiti od uklanjanja, tj.
ne dozvoljava rušenje kompleksa
Paromlina u cjelini jer nikad nije
doneseno Rješenje o prestanku svojstva spomenika kulture
tog kompleksa. K tome, očuvanje fizičkog aspekta
industrijske arhitekture ima mnoge prednosti za ponovnu
uporabu: riječ je o građevinama koje su građene durabilnim
materijalima, imaju velike podne površine, visoke stropove,
velike i široke prozorske otvore te ogroman “otvoreni“
unutarnji prostor unutar kojeg se mogu smjestiti građevine
s više razina. Nadalje, oštećenja nastala u požaru 1988. se
ne odnose na cijeli zaštićeni kompleks Paromlina koji se
sastoji od većeg broja zgrada, već samo na zgradu mlina
i to djelomično, za koju nikad nije niti izrađen elaborat o
mogućnostima obnove. Prenamjena ovog kompleksa, koji
se nalazi na atraktivnoj i skupoj lokaciji je i dalje neizvjesna,
i sa strepnjom iščekujemo odluku o njegovoj sudbini u
okviru uređenja ovog važnog gradskog prostora s obzirom
na učestale prijedloge o njegovu rušenju, kao i sveprisutnu
činjenicu da su urbanistička rješenja danas često rezultat
sprege kapitala i gradskih vlasti, i stoga ne podržavaju
kontinuitet kulturnog i urbanog identiteta.
Današnje stanje i neizgledna budućnost ovog spomenika,
kao i razne građevinske špekulacije vezane za prostor
na kojem se ovaj kompleks nalazi, govori o nesnalaženju
konzervatorskih i urbanističkih službi koje nisu uspjele dati
kvalitetnu stručnu revalorizaciju čitavog prostora. Dotle se
kompleks Paromlina pretvara u slam, a gradske pak vlasti
percipirajući Paromlin kao tržišno dobro ne vide potrebu
raspisivanja međunarodnog javnog natječaja kojim bi se
riješila problematika ovog iznimno važnog urbanog prostora,
što samo potvrđuje tezu o postojećoj neartikuliranoj
prostornoj politici, ali i ekonomskom pristupu baštini
koji je svodi na “tržišnu cijenu“, za koju dobro znamo da
je baština kao društveno dobro nema niti će je ikad imati.
Projektima urbane konzervacije se opravdava zavidna
razina ulaganja u arhitekturu, s ciljem da se afirmira kao
sredstvo za unapređenje urbanog okoliša, a ne ka maksimalnoj
iskoristivosti urbanog tkiva.
Javno očitovanje o nama samima
“Namjena” građevina nije samo u tehničkoj izvedbi, kao
što je Riegl definirao, već se odnosi na urbanu kulturu
grada – njegovu tradiciju, njegovu svakodnevicu, nove
aktivnosti i nove urbane zajednice. 9 Naravno, pitanje moći
centralno je za uspostavljanje baštine (ali i identiteta), jer
baština nastaje kao proces, i oni koji imaju najveću moć
odlučuju ili utječu na to što će se pamtiti, a što zaboraviti
iz prošlosti. Ili, još bolje, riječima George Orwella: “Tko
kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost“. Danas su vlasnici
kulturnog dobra (uglavnom su to država i grad) i stručnjaci
Francuski paviljon, izvorno stanje, arhivska fotografija
Francuski paviljon, današnje stanje
Foto: Jadran Boban
suočeni s dva izazova koji potječu iz političkih i društvenih
konteksta: izazov dijeljenja moći i izazov suradnje, koja zahtijeva
promjenu pristupa, uvažavanje smislenijeg sustava
vrednovanja i neizbježnost kompromisa. Arhitektura utječe
na vrijednosti u zajednici i ujedno zrcali te iste kulturne
vrijednosti, i bez obzira koliko god u posljednje vrijeme
raste urbana svijest, kao i svijest građana o važnosti javnog
dobra, javnost se najčešće ne uključuje u proces donošenja
odluka niti se uvažava njezino mišljenje. Iako je baština
tijesno isprepletena i vezana za dinamiku moći u društvu,
mišljenje i stav javnog mijenja u donošenju važnih odluka
koje se tiču unapređenja njihova urbanog okoliša, jedna je
od važnih i nužnih prekretnica u promjeni pristupa prema
zaštiti baštine, kakav se provodi na globalnoj razini tijekom
zadnjih desetljeća. Što je veći broj ljudi koji se slažu
oko temeljnih i trajnijih vrijednosti spomenika, tim će biti
veća javna vrijednost koju spomenik na taj način zadobiva.
Naposljetku, u srži koncepta kulturne baštine nalazi se
prije svega njezina “javna” vrijednost, tj. način na koji društvo
poima korelaciju prošlost- sadašnjost- budućnost. Javna
vrijednost se očituje u načinu kako građevine funkcioniraju,
u funkcionalnom aspektu koji pružaju u svakodnevnom
životu i razumijevanju koje javno iskazuju o ljudskim potrebama
i smislu postojanja. To javno očitovanje o nama
samima, najznačajniji je javni iskaz arhitekture. Odnos
društva prema baštini nije (niti smije biti) nepristran, jer je
taj odnos prvenstveno modus naše samorealizacije, a način
na koji se odnosimo prema baštini potvrđuje kakvi jesmo.
1 Sonja Leboš, Kultura promjene, Zbornik Instituta za društvena zbivanja, Zagreb,
2012. (neobjavljeni rad)
2 Radionica Stari prostori, nove namjene – Revitalizacija SC-a, Vinko Penezić,
Krešimir Rogina, Krešimir Galović, 2006.
3 Adrian Forty, Words and Buildings, A vocabulary of modern architecture, Thames
and Hudson, London, 2000., str. 39.
4 Nicholas Stanley Price (ed.), Historical and Philosophical Issues in the Conservation
of Cultural Heritage, The Getty Conservation Institute, Los Angeles,
1996., str. 218-219.
5 Konzervatorska dokumentacija s propozicijama za izmjene i dopune PUP-a
centra grada Zagreba za prostor Studentskog centra.
6 Caroline Alderson, Changing Perspectives on Appropriate Change in Historic
Settings, APT Bulletin, sv. 37, br. 4, 2006., str. 22-23.
7 Konzervatorska dokumentacija s propozicijama za izmjene i dopune PUP-a
centra grada Zagreba za prostor Studentskog centra , Gradski zavod za zaštitu
spomenika kulture, Zagreb, 2009.
8 Krešimir Galović, U spomen I profilu, Od želježničke stanice do stambene zgrade,
u: Grad za 21. stoljeće, Psefizma, 2001.
9 Francoise Choay, The invention of historic monument, Cambridge University
Press, 2001., str. 171.