TEMAT: JAvni ProsTor i JAvno dobro - Zarez
TEMAT: JAvni ProsTor i JAvno dobro - Zarez
TEMAT: JAvni ProsTor i JAvno dobro - Zarez
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
KAZALIŠTE<br />
zarez, xiv /335, 24. svibnja 2012. 35<br />
Pod kopitima ili u društvu<br />
tigrova i štakora<br />
Povodom izložbe arhiva performansa re.act.feminism #2 – arhiv performansa, Galerija<br />
Miroslav Kraljević, Zagreb, 5. – 26. svibnja 2012.<br />
Suzana Marjanić<br />
I<br />
dok je prvi val feminizma, poznat i kao<br />
feminizam jednakosti, odnosno feminizam<br />
borbe za pravo glasa – ako želimo<br />
ponoviti feminizam, odnosno feminizme za<br />
početnike, a koji se odvijao pod sufražetskim<br />
kredom često zatvarane Emmeline Pankhurst<br />
“Djela, a ne riječi!” – žestoko, strastveno,<br />
s nepovratnom snagom provodio izvedbu<br />
protesta, u drugom valu feminizma, u kojemu<br />
se oblikovala, grubo gledajući, trijada<br />
liberalnoga, radikalnoga, te socijalističkoga<br />
kao i marksističkoga feminizma, izvedbu je<br />
aktivističkoga protesta usmjerio na umjetničku<br />
sferu, iz koje je iznjedrio i feministički<br />
performans. Upravo te brojne predstavnice<br />
feminističkoga performansa, odnosno video<br />
zapise tih performansa imali smo prigode<br />
vidjeti u ova tri tjedna u ovom jedinstvom videoarhivu<br />
feminističkoga performansa re.act.<br />
feminism #2.<br />
Nevidljivost<br />
pojedinih lokalnih<br />
umjetnica u ovom<br />
videoarhivu<br />
trenutno ne mora<br />
zabrinjavati,<br />
s obzirom da<br />
se videoarhiv<br />
neprestano i<br />
nepristrano<br />
nadopunjuje novim<br />
materijalima u<br />
suradnji s lokalnim<br />
suradnicima<br />
Izvedbe sufražetkinja No, zadržimo<br />
se ukratko još na Emmeline Pankhurst<br />
i njezinim kćerima koje pod moćnim geslom<br />
“Djela, a ne riječi!” 1903. osnivaju Women’s<br />
Social and Political Union/ WSPU, čijim osnaživanjem<br />
sufražetkinje prelaze na radikalnije<br />
oblike borbe – npr. paljenje crkava, razbijanje<br />
prozora na zgradi vlade, uništavanje umjetničkih<br />
djela u javnim galerijama, štrajkovi<br />
glađu... Navedimo još neke izvedbe direktne<br />
akcije danas gotovo već zaboravljane u obmanjujućim<br />
reklamnim demokracijama – sufražetkinje<br />
tako su se vezivale za željezničke<br />
tračnice i provaljivale u parlament, bacale su<br />
kamenje i razbijale prozore na javnim zgradama,<br />
ulijevale kiselinu u poštanske sandučiće,<br />
uništavale igrališta za golf, razrezivale<br />
slike u galerijama, spaljivale kuće, presijecale<br />
telegrafske žice. No, jedna je izvedba sufražetskoga<br />
protesta duboko uznemirila javnost.<br />
Naime, 1913. Emily Wilding Davison bacila se<br />
pod konja kralja Georgea V. i poginula; tim<br />
ulogom života nešto šira javnost konačno je<br />
po prvi puta počela ozbiljnije razmišljati o<br />
ciljevima ženskoga pokreta.<br />
I dok neki retrospektivnu definiciju performansa,<br />
kao što je ona koju navodi RoseLee<br />
Goldberg, iznalaze npr. u plemenskom ritualu,<br />
srednjovjekovnoj pasionskoj drami i<br />
renesansnom spektaklu, npr. Carolee Schneemann,<br />
feministička umjetnica koje je naravno<br />
prisutna u ovom videoarhivu, izvorište<br />
performansa pronalazi u šamanizmu, a teoretičarka<br />
Leslie Hill – u protestima sufražetkinja.<br />
Naime, sufražetkinje su teatralnim,<br />
spektakularnim, karnevalesknim aspektima<br />
izvedbe protesta, prema nekim teoretičarkama<br />
feminizma, anticipirale i situacionističku,<br />
neoavangardnu uličnu politiku, dok<br />
je njihova sklonost direktnoj akciji podsjećala<br />
upravo na anarhističke strategije (usp.<br />
Michael Freeden, ur., Političke ideologije).<br />
Istina, retrodefinicija izvorišta performansa<br />
može ići još dalje. Tako Nataša Govedić<br />
u svojoj knjizi Varanje vremena kao jedan<br />
od prvih zabilježenih primjera retoričkoga<br />
performansa upućuje na boginju retorike,<br />
nimfu imenom Peita (Peitho) koja je, kao<br />
boginja udvaranja i ljubavnoga nagovora, navodno<br />
nagnala Frinu, Afroditinu službenicu,<br />
“da se pred osudom na smrt obrani ‘golim<br />
argumentom’ obnaživanja vlastitih dojki te<br />
apelom sucima za sućut”. Svakako valja pridodati<br />
još jednu mitsku performericu. Riječ je,<br />
dakako, o Baubi i njezinoj mitskoj vulvi, koja<br />
(ili možda – kojom) je uspjela oraspoložiti<br />
boginju Demetru. Naime, svojim vizualnim<br />
šalama-gestama – ili navodno “sramotnim”<br />
ekshibicionizmom, kako nam je to ostavila<br />
u naslijeđe orfička predaja – nasmijala je<br />
tužnu boginju koja je oplakivala otetu kćer<br />
Perzefonu.<br />
I time tako dolazimo do drugog vala feminizma<br />
koji se odvijao pod okriljem revolucionarne<br />
krilatice “Osobno je političko”<br />
Carol Hanish, krilatice koja je preuzeta iz<br />
naslova njezinoga članka “The Personal is<br />
Political” u zborniku Notes From the Second<br />
Year: Women’s Liberation (1970). Kao što je<br />
uvodno istaknuto, re.act.feminism #2 – arhiv<br />
performansa kontekstom drugog vala<br />
feminizma označio je početak feminističkoga<br />
performansa. Istina, pritom smo se mogli, što<br />
se tiče retrodefinicije performansa, približiti i<br />
avangardnom performansu, ako želimo oblikovati<br />
još jednu nešto bližu definiciju odrednice<br />
izvorišta performansa. Tako npr. što se<br />
tiče dadaističkoga performansa – govoriti o<br />
izvedbama u Cabaretu Voltaire zaista je nemoguće<br />
a da se ne spomene profesionalna<br />
kabaretska zabavljačica Emmy Hennings<br />
koja je zajedno sa svojim budućim suprugom<br />
Hugom Ballom činila i dušu i srce tog kultnoga<br />
izvorišta dadaizma. Ili pak što se tiče<br />
njujorške dade nemoguće je ne spomenuti<br />
životne, svakodnevne performanse baronese<br />
Else von Freytag-Loringhoven, koja je, među<br />
ostalim, poznata i po svojim izvedbeno-ekscesnim<br />
načinim odijevanjima i šetnjama; npr.<br />
šetnjama s poništenim poštanskim markama<br />
zalijepljenima na lice, a pritom je pojašnjavala<br />
poznanicima da je riječ o novom make-upu.<br />
Što se tiče naše umjetnosti performansa poznato<br />
je da je Vlasta Delimar upravo navedenoj<br />
umjetnici posvetila performans koji<br />
izvodi na Maksimirskom jezeru 1988. godine.<br />
I kako je to jednom prigodom opisala jezerski<br />
performans Elsi von Freytag-Loringhoven<br />
Markita Franulić: u poetičnom performansu<br />
na Maksimirskom jezeru umjetnica stoji<br />
s tortom s upaljenim svijećama na glavi u<br />
čamcu kojim upravlja mladić lagano veslajući;<br />
“poput kakve poganske svećenice otklizila je<br />
površinom jezera u ljetni sumrak”. Riječ je<br />
o posveti barunesinu hrabru činu kada se s<br />
rođendanskom torti na glavi s pedeset upaljenih<br />
svijeća uputila u francusku ambasadu<br />
u Berlinu početkom 20-ih godina prošloga<br />
stoljeća, i to kako bi zatražila vizu.<br />
Arhiv u nastajanju Kako se radi<br />
o videoarhivu u nastajanju, a koji za sada<br />
sadrži dvjestotinjak radova, što se tiče domaćih<br />
umjetnica performansa prisutna je samo<br />
Sanja Iveković i Sandra Sterle. Dakle, nema<br />
ženskoga performansa Vlaste Delimar kao ni<br />
antifemininoga performansa Ksenije Kordić<br />
kao što nema ni dokumentacije o anarho<br />
performansima feminističke scene okupljene<br />
oko ATTACK!-a devedesetih. Tu mislim prije<br />
svega na skupine Not your bitch!, Théâtre des<br />
femmes i skupinu Ultraviolet kao i na prvi<br />
hrvatski ženski punk-bend Schizoid Wikler’s,<br />
što su ga (namjerno pod pravopisno netočno<br />
pisanim imenom) osnovale Vida Borš i Maja<br />
Kovač 1995. godine zajedno s Tajnom Peršić<br />
i Tihanom Dasović. Tihana Dasović s vremenom<br />
je napustila bend a pridružile su im se<br />
Željka Blakšić na basu i Ana Franjić na gitari.<br />
Potpisale su ugovor i za Dallas Records te svirale<br />
i dalje u to doba kad je punk-scena bila<br />
prilično vidljiva. Osim toga, snimile su špicu za<br />
Parlaonicu s pjesmom Kad narastem, bit ću televizor.<br />
Objavile su i CD u pet primjeraka, i riječima<br />
Vide Borš: “Uzele svaka jedan i ubrzo<br />
se razišle. Skužile da smo svoje odradile i da<br />
nas čekaju drugi interesi i misije.” Vratimo se<br />
ukratko na skupinu Ultraviolet (2000–2008),<br />
koju su činile Maja Kovač, Zrinka Kušević i<br />
Ana Franjić. Ime se nadovezuje, kako je to<br />
pojasnila Ana Franjić, na njihovu Schizoid-<br />
Femme (The Schizoid Wikler’s-All Girl Bend)<br />
estetiku. Odabrale su naziv Ultraviolet jer bi<br />
to, kako nadalje ističe Ana Franjić, vrlo lako<br />
moglo biti ime neke superheroine, “a i zbog<br />
toga što simbolično ukazuje na stvari koje su<br />
tu, ali su nevidljive ljudskom oku (kao valna<br />
duljina te boje; koja je manja od valnih duljina<br />
vidljive svjetlosti), tj. samo u pojedinim<br />
trenucima i uvjetima neki postanu svjesni<br />
prisutnosti tog nevidljivog, neopipljivog”. Svi<br />
su njihovi performansi bili interaktivni, a zbog<br />
visoke razine improvizacije i nepredvidljivih<br />
Bonnie Ora Sherk, Javni ručak, 1970.<br />
situacija u interakciji s “publikom”, priređivale<br />
su iznenađenje i slučajnim prolaznicima,<br />
ali i sebi samima s obzirom na to da se nikada,<br />
s obzirom na kategoriju slučaja, nije točno<br />
znalo što će se dogoditi.<br />
Što se tiče videoarhiva re.act.feminism<br />
#2 posebno sam se trenutno obradovala pristupu<br />
radovima Bonnie Ore Sherk – Portable<br />
Parks, Sitting Stil, Public Lunch (From<br />
Evolution of Life Frames). Naime, Bonnie<br />
Ora Sherk od sedamdesetih godina u okviru<br />
ekološke umjetnosti radi na projektima u<br />
kojima nastoji potaknuti i svijest i otvorenost<br />
srca lokalne zajednice prema prostoru<br />
u kojemu obitava. Tako u projektu Portable<br />
Parks umjetnica u gradsku džunglu uvodi<br />
instalacije parkova, šuma, vrtova, koji vraćaju<br />
prvotno zelenilo tim prostorima koji<br />
su to isto zelenilo urbanistički i kulturno (s<br />
obzirom na jasnu premoć kulture nad prirodom)<br />
proždrali. Nadalje, u seriji performansa<br />
Sitting Still umjetnica sjedi na neuobičajenim<br />
mjestima grada, npr. na rinzolu uz pješački<br />
prijelaz, uz fontanu, na odlagalištu smeća,<br />
nastojeći osvijestiti našu percepciju toga<br />
prostora, i to posredno preko umjetničine<br />
neuobičajene prisutnosti. Nadalje, u performansu<br />
Javni ručak (Zoo, San Francisco,<br />
1970.), koji nastaje kao kulminacija njezine<br />
serije Sitting Still, umjetnica se postavlja kao<br />
izloženi primjerak ljudske vrste u zoološkom<br />
vrtu; tako kada je tigru, koji se nalazi u<br />
kavezu do umjetničina kaveza, donesen ručak,<br />
ručak je donesen i njoj kao predstavnici<br />
druge – ljudske vrste. Pritom istovremeno je<br />
s umjetnicom u kavezu boravio bijeli štakor<br />
jednako tako utamničen u vlastitom majušnom<br />
kavezu na kvadrat.<br />
Ukratko, prije spomenuta nevidljivost<br />
pojedinih lokalnih umjetnica u ovom videoarhivu<br />
trenutno ne mora zabrinjavati, s obzirom<br />
da se videoarhiv neprestano i nepristrano<br />
nadopunjuje novim materijalima u suradnji<br />
s lokalnim suradnicima, a to je u ovom slučaju<br />
Galerija Miroslav Kraljević, i u prvom redu<br />
kustosica Ivana Bago. I sasvim završno, trenutni<br />
je sadržaj (vodič) arhiva dostupan na<br />
stranici http://reactfeminism.org, a zasigurno<br />
nakon prezentacije u Zagrebu, koja završava<br />
26. svibnja, bit će obogaćena novim radovima<br />
s fokusom na umjetnice/ke iz regije. Toliko<br />
prije samoga zatvaranja ove izložbe videoarhiva<br />
u zagrebačkom izdanju...
Change language