TEMAT: JAvni ProsTor i JAvno dobro - Zarez

Festival europske kratke priče
zarez, xiv /335, 24. svibnja 2012. 40
Unatoč jeseni mog života
Crtice s gerijatrijskog odjela
Dimitri Verhulst
Iako posve namjerno, sasvim protivno
svojoj volji svake noći serem u krevet.
Činjenica da to moram činiti uistinu
je najneugodnija posljedica pomalo
ludog životnog puta kojime sam krenuo
pod stare dane. Ali moji bi medicinski tehničar
i medicinska sestra postali sumnjičavi
da u snu ostanem suh. Ne želim izaći iz
svoje uloge senilnog starca, tako da nemam
izbora nego puniti pelene. Kiselina mokraće
počela mi je nagrizati dupe, pa vam
slobodno mogu objaviti: ima i ugodnijih
osjećaja. Kreme i puderi koje mi Sonja i
Aïsha svakodnevno nanose među noge,
dok tračaju kolege, nimalo ne ublažavaju
peckanje, ni najmanje. Ali opet, inkontinentno
ponašanje nipošto ne može biti izbačeno
iz mog scenarija. Pokušajte zamisliti
što bi se dogodilo da se iznenada otkrije da
već nekoliko mjeseci uspješno glumim demenciju!
Da već tjednima trtljam gluposti
ili se apatično ljuljam u stolici, dok sam – da
navedem jedan primjer – još uvijek u stanju
objasniti suvremena politička pitanja, kad
bih to samo htio. Zdravstveno osiguranje
bi se osjećalo opljačkanim i dalo bi me
na sud, a osoblje gerijatrijske ustanove
Winterlicht, pogotovo ono žensko, osjećalo
bi se zlorabljeno i razbilo bi mi glavu.
Sućut koju moja djeca sada još osjećaju
prema meni pretvorila bi se u beskrajan
sram zbog oca. A moja bi žena, ta kuja, uz
pretpostavku da me nadživi, ​što i hoće, moj
grob posipala velikim količinama hrane za
sjenice kako bi se uspomena na mene neprekidno
zatrpavala ptičjim govnima. Dakle,
ne, ne postoji alternativa. Svi mostovi
su uništeni, za me nema povratka. Ali to
ne znači da mi nestašan povratak u prljavštinu
ne pada najteže, neovisno o aspektima
svojstvenima uvjerljivu poniženju totalno
senilnog seniora. Često sam noću praznio
crijeva sa suzama u očima. Rijetko mi je
manjkalo volje, ali ležeći u vlastitim ljepljivim
govnima nekoliko sam puta posumnjao
u svoj poduhvat. Bili su to neobični sati
ispunjeni smradom u kojima sam se pitao:
je li sve to vrijedno toga?
Tablete koje su nam bijele kute ovdje
velikodušno davale da gutamo djelomice su
imale veze s tim, ali prošle noći nisam se niti
jednom probudio. Ćorio sam ko’ leš. Drugim
riječima, nisam se mogao natjerati da zdravstveni
sektor počastim grumenom govana.
No...
Jutros je Sonja je uletjela u moju sobu,
žurno kao i uvijek (nevjerojatno koliko je
to dijete debelo s obzirom na nervozu kojom
odiše), razgrnula je zavjesu i uzviknula:
“Ustanite, gospodine Truyens! Svanuo je
nov dan i vrlo vam je naklonjen!” I odjednom
osjetih. Na svoje iznenađenje. Posrao
sam se u krevet! Posve spontano! Moj metabolizam
preuzeo je zadaću koja je za
snagu moga duha s vremena na vrijeme
bila preteška.
“Gospodine Truyens, čujete li
me? Ustanite!”
Ja sam blebnuo: “Majko, majko, krave će
se oteliti!” a Sonja se morala nasmijati. Sonja
se divno smije. Mnoge debeljuce prekrasno
se smiju. Kazala je: “Krave su se
već otelile, gospodine Truyens. Hoćemo li
zaviriti u štale? Nakon doručka? Ali najprije
vas moram osvježiti, kako bi žene u
blagovaonici opet mogle reći da ste nakon
svih tih godina i dalje zgodni.” Potom mi je
noge podigla u zrak, a rukavicu za pranje
umočila u lavor s toplom vodom.
“De civilitate morum puerillum”, urlao
sam sretan kao dijete, kojemu sam svakim
danom vjerojatno sve više nalik. De civilitate
morum puerillum: neumjesno je pozdravljati
onoga tko upravo sere. Erazmo.
Sonja je na to odvratila: “Dakle, gospodine
Truyens, sad ste stvarno ostavili dojam
na mene, nisam znala da tako dobro govorite
grčki.”
Novi dan doista je počeo i nije mi bio ni
najmanje naklonjen.
Gol i čist, mirisao sam na dezinficirajući
sapun i ležao na krevetu, a Sonja je
razigrano i svečano proučavala odjeću u
mom ormaru i vikala. I to je jedna od napornih
stvari kad prerano završite u staračkom
domu. Stalno ta užasna dreka. Osoblje
koje iz komocije pretpostavlja da su svi stari
prdonje gluhi ko’ top, nakon petogodišnje
karijere ima čvoriće na glasnicama. Neki
djelatnici staračkog doma toliko su se naučili
lajati i ludovati da njihovi susjedi misle da
im u obitelji vlada nesloga. Sonja je vikala
intenzitetom od stotinu i pedeset decibela:
“Danas ćemo odjenuti najljepše odijelo,
gospodine Truyens, a znate li zašto?”
“Što kažete?”
“Da ćemo danas odjenuti najljepše
odijelo.”
“Ah, da.”
“A znate li zašto?”
“Da.”
“Zašto, gospodine Truyens?”
“Da.”
“Zato što nam je danas rođendan! A
koliko nam je godina? Znate li to?”
(Ljutila me njezina bizarna navika da
govori u prvom licu množine. Je li to možda
naučila tijekom školovanja, a ako jest, onda
me baš zanima kakva filozofija stoji iza tog
pravila?)
“Sedamdeset i četiri, gospodine
Truyens!”
Sa svoje sedamdeset i četiri nedvojbeno
pripadam pomlatku gerijatrije Winterlicht.
Svi mlađi od osamdeset uglavnom se
smatraju zlosretnicima. Ljudi su to kojima
je majčica priroda podarila sasvim pristojnu
pamet i koji su sposobni dokučiti najzamršenije
stvari ili upamtiti štošta vrijedno
spoznaje, ali nažalost uz porazno kratak rok
trajanja. Uzmimo gospodina Thijsa iz sobe
18. Još nije napunio 75 godina. Cijeloga
života bio je velik um, profesor biologije,
pionir u istraživanjima otpornosti na određene
antibiotike, a sad je živahan kao podne
u Španjolskoj. Svu odjeću oblači naopako
i čuva album sa samoljepljivim sličicama iz
mjesečnika za mačkoljupce Mijau! Žalosno.
A njegova supruga, koja je tisuću puta
gluplja od njega, ali je psihički u redu, sad
spava s drugim, bivšim mesarom, ako se ne
varam. U svakom slučaju, profesor Thijs
to ne zna, a mi samo možemo biti sretni
zbog toga.
Najluđi lik njegovališta De Avondzon
uopće nije profesor Thijs. Ta je čast pripala
Walteru De Bodtu, zvanom Zapovjednik
logora Alzheimer, koji je premašio stoljeće
života, koščat je, ćelav, ima duguljast madež
i stalno sjedi u invalidskim kolicima u
pidžami vojničke kaki boje. Uvažava samo
direktora gerijatrije i skrbnika-menadžera,
kako se on već tendenciozno zove, koje
uvijek pozdravlja s desnom rukom u zraku
i, ako je dobro namjestio zubalo, uzvikom:
“Heil!”
Mladost... kad bi se moralo iznova je
proživjeti, rijetko bi bila shvaćena kao dar.
A ako te kao dementnog sedamdesetogodišnjaka
ne smatraju pehistom, onda svakako
misle da si dobio što zaslužuješ. Pretpostavlja
se da si u životu, dok te još služilo zdravlje,
jeo premalo ribljeg ulja i oraha. Radije
si gledao sapunice nego čitao knjige zamršenih
zapleta, popio si više alkohola nego
što je godilo moždanim ćelijama, mrštio si
se na križaljke i nikad nisi pročitao novine
na stranom jeziku. Ti si onaj koji je vlastiti
mozak ulijenio, a ne umorio, nisi mogao
uložiti napor da se naučiš pošteno služiti
najnovijim tehnologijama, i to što si postao
dementan možeš zahvaliti samo i isključivo
sebi. Tako te vide neki ljudi.
Tako me vidi i moja žena. Kad mi dođe
u posjet. A to, srećom, čini sve rjeđe.
Ovo mi je prvi rođendan tu u ustanovi
i radujem se tome. Živjeli stanari koji su
u posljednje dvije godine imali rođendan.
Uglavnom su to dva ili tri slavljenika kojima
se istodobno priredi proslava, a ako je riječ
o stogodišnjaku i ako postoji garancija da
će lokalne novine prenijeti sretnu vijest i
fotografirati slavljenika, pojavit će se i predstavnik
gradske vlasti. Održat će u tom slučaju
kratak govor (uvijek isti, ali može si to
dopustiti pred dementnom publikom), uime
cijelog Općinskog vijeća stogodišnjaku će
darovati rascvalu lončanicu, poželjeti mu
još mnogo mnogo sretnih godina, nabrzinu
pojesti komad torte, stisnuti ruku svima
koji imaju pravo glasovati te nestati. Naše
političare (demokršćane, ali vjerujem da to
baš i nema veze) mnogo manje zanimaju,
primjerice, 98-godišnjaci. A proslava 74. rođendana
zaista ih ne zanima. Političar bi se
samo još jednom usudio pojaviti u našemu
domu, kad bi četiri naraštaja iste obitelji privukla
pozornost fotografa lokalnih novina.
Danas u ovoj grupi, hvala dragome Bogu,
nema stogodišnjaka koje bi trebalo slaviti.
Političar se, drugim riječima, može posvetiti
korisnijim stvarima. Kako se ponekad usudi
pogledati me, imam osjećaj da je jedini prokljuvio
moju igru. On zna da je preda mnom
još pet godina, dosadni glupan. Osjećaj, ništa
više. Čista intuicija.
Sonja kaže: “Eto vidite, gospodine
Truyens, blistate kao nov. Pođimo u
blagovaonicu.”
“A da danas svi slavljenici sjednu zajedno
za stol?” dodala je i za doručak je
moja kolica parkirala preko puta Rose Rozendaal.
Ono malo kose što još ima, strši
joj na sve četiri strane svijeta. U usta gura
krišku kruha kao boksač štitnik za zube
i razgovara sama sa sobom. Dakle, točno
nasuprot Rosi Rozendaal i pokraj Zapovjednika
logora Alzheimer. Zapovjednik
logora, koji je već krenuo u napad na svoje
bezukusne, bijele sendviče koje je najprije
umočio u šalicu slabe kave.
Gledam u njegove staklaste oči i kažem:
“Kako vam se sviđa maslac? Dobar je, zar
ne? Napravljen je od masti židovskih tijela!
Prava poslastica!”
I odjednom nakratko oživi stara slava
Zapovjednika logora Alzheimer. Njegova
prazna glava kao da se zbog te pričice
odjednom sjetila da je u njoj nekad bilo
i misli. Brblja kao papagaj: “Otvorit će se
radna mjesta, proširiti autoceste, poboljšati
željezničke veze!” a zatim zadovoljno uranja
nož duboko u maslac kako bi demonstrativno
namazao novu krišku kruha debelim
slojem. Parkinsonova bolest, međutim, pokazala
se boljim borcem pokreta otpora
nego što je to nekoć bio moj otac i maslac
je ubrzo završio posvuda osim na nožu.
Kažem: “Ne prepoznaješ me više, zar
ne?”
Sada gleda s nelagodom. To je pogled
nelagode dementne osobe koja luđački
pretražuje sjećanja kako bi pronašla nešto
čega vjerojatno više nema. Pogled koji sam
satima učio i koji sam najbolje svladao.
“Više me ne prepoznaješ? Dobro pogledaj!
Ti si me između 1940. i 1945. ustrijelio
i bacio na hrpu! Ne? Pa dobro, mnoge si
ucmekao. Čovjek ne može zapamtiti sva
lica. U svakom slučaju, ja sam bio jedan od
njih. I vratio sam se. Da ti zagorčam stare
dane. Da ti crijevo za polijevanje vrta nabijem
u dupe i otvorim slavinu sve dok ti ne
ispere i dlake u nosu.”
Zdravstveni sektor nije samo potplaćen,
također mu nedostaje osoblja. Stoga mora
proći neko vrijeme da netko začuje praseće
urlike Zapovjednika logora i ušutka
ga utješnom gestom i tabletom za smirenje.
“Ali, gospodine De Bodt, ne moraju
se tresti zidovi zato što ste maslac bacili
na pod. Stvarno nije strašno, prijatelju
moj. Samo nam kažite ako želite još nešto
staviti na taj kruh s maslacem. Konačno, zato
smo tu. Jesmo li se dogovorili?”
Nijedan od mojih rođendana nije otpočetka
obećavao koliko ovaj posljednji.
S nizozemskoga prevela Gioia-Ana Ulrich
Dimitri Verhulst (Belgija) rođen je
1972. u Aalstu. 1999. objavio je prvi roman,
no ono malo uspjeha u domovini i inozemstvu
donio mu je Problemski Hotel (Andrijići,
Zagreb, 2010). Ta je knjiga uvrštena na
Unescov popis reprezentativnih djela i doživjela
je uistinu brojne prijevode. Na hrvatski
mu je prevedena i knjiga Gospođa Verona
silazi s brežuljka (Andrijići, Zagreb, 2009).
Na više je jezika prevedena i De helaasheid
der dingen, a filmska ekranizacija nagrađena
je na Filmskom festivalu u Cannesu (Prize
for Art and Essay). Za Godverdomse dagen
op een godverdomse bol (prevedenu
na nekoliko jezika, ali ne i na engleski ili
hrvatski) dobio je Libris-Literatuurprijs,
najvažniju nagradu koja se dodjeljuje za
knjigu napisanu na nizozemskom.