Foto i video - PC Chip

Pioniri maleni
Jesam li ja prolupala ili se svijet toliko promijenio u tako kratkom roku da samo popis svih promjena
koje mi iz prve padaju na pamet zauzima čitavu ovu stranicu? Rekapitulacija na kraju ove školske
godine ukazala je na divljačko remećenje ne tako nam davne svakodnevice
piše > Sanja Radović
Kad sam bila mala pionirka (tehnički, to još
uvijek jesam), govorili su mi kako, što si stariji,
vrijeme sve brže leti. Prošle su, vjerovali ili
ne, već četiri godine otkako me Borja doveo
u redakciju pc chipa, ponajprije zbog toga što
smo mnoge noći zajedno otplesali, ali i zato što
je volio moj - tada još pc chipom neiskvaren
- stil pisanja. Prošlo je jednako toliko otkako se
družimo na ovoj stranici, jer sam ovu kolumnu
dobila odmah čim sam došla - pogađate, ne
samo zato što je bila sasvim drugačija od svih
sadržaja ovog magazina, već i zato jer sam ju
nazvala "pc chick" te time oduševila Bojana, našeg
tadašnjeg direktora izdanja. Vjerojatno se
sada i neki od vas križaju "zar već toliko dugo",
jer od tih se dana svijet potpuno promijenio.
Sjećam se, i Borja i ja smo tada iznad svojih
stolova ponosno selotejpom za zid zalijepili
svoje teškom mukom stečene certifikate iliti
potvrde da je i naše ime otišlo u svemir. Imali
smo male 14-inčne monitore i prljava računala
ispod stola, vezu koja je za to doba bila sjajna,
ali torrenti na njoj nisu imali nikakva smisla (a i
Jasmin nam nije dao da poduzimamo protuzakonite
akcije, iako smo se mi žustro za to borili),
ofucani zeleni tapison ispod bosih nogu - ne
zato što nismo imali cipela, već zato što smo
uživali raditi bosi, sasvim novi dizajn pc chipa,
na koji je Borja bio posebno ponosan, tulum
za 100. broj, s crvenim tepihom i ilegalnim vatrometom
iznad Jaruna, na kojem je DJ Badass
puštao svoju sjajnu glazbu s jednog od prvih
iPoda u Hrvata - što je bilo beskrajno cool. Imali
smo i božićne domjenke sa šefovima, na račun
firme... Bila su to lijepa vremena - čak i kad se
sjetim da je nas troje polizalo 750 poštanskih
maraka i lijepilo ih na pozivnice za spomenuti
tulum (nismo mogli normalno govoriti danima,
samo smo se smijali).
Danas - danas je sve drugačije. Više ne
smijemo lijepiti po zidovima (ofarbani su),
umjesto da šaljemo svoja imena u svemir traže
se volonteri za eksperimentalnu misiju na Mars,
ne šećemo bosi jer više u redakciji nema tapisona,
imamo elegantne monitore od kojih ne
osljepljujemo, svatko od nas ima po par iPoda,
a vatrometa, tuluma i domjenaka sjećamo se
s nostalgijom. OK, imamo novi dizajn, bilo
“Svijet je otišao k vragu.
Vidimo se na zadnjem
evakuacijskom brodu za
Mars. Ili barem na probnoj
misiji. Zaustavite Zemlju,
silazim!”
je i vrijeme, pa čak i novog dizajnera - koji je
toliko mlad da, vjerujem, nije niti bio primljen
u pionire.
Mi smo vojska prava
I, da, odnos svijeta prema tehnologiji se promijenio.
Moji roditelji surfaju Internetom, moj
stari snima filmove i montira ih pomoću Premiera,
najnormalnije je s "velikim direktorima" hrvatskih
firmi komunicirati e-mailom (da, znam
da vam se čini nemoguće, ali prije samo četiri
godine telefon je bio car, a faks najomraženija
mašina u našoj redakciji), mobiteli imaju hard
diskove i kamere, svekoliko pučanstvo ima širokopojasni
pristup Internetu - a
sve zahvaljujući sisatoj plavuši,
između ostalog; imamo čak i
video on demand, o kojem je
Negroponte ne tako davno
pisao kao o osmom svjetskom
čudu. Telefonija je na IP
protokolu, imamo gomilu operatera
- da nam se čini kako imamo izbor, no
stvarnost je još uvijek mrvicu drugačija;
stanovnici susjedne BiH zavide nam na
našim brzim i "jeftinim" vezama. Iskon je
dio T-Coma. Koji se tada zvao HT. Damir
Sabol se penzionirao (blago njemu,
Mauricijus je divan u ovo doba godine).
YouTube se sprda s našim političarima.
Blogeri uživaju poštovanje javnosti.
Na Dnevniku se prikazuju amaterske
snimke "vijesti". Ja sam pod stresom i
povremeno meditiram (ne pomaže)
umjesto da više plešem. Borja se
otisnuo u nove avanture, kaže da ima
plan B. Bojan je odavno otišao u T-Com.
Jasmin nam je dozvolio torrente.
Svijet je otišao k vragu!
Samo je Barney konstanta, čvrst i postojan
poput stijene, stoji na braniku redakcije i rado
priča o računalima 70-ih.
Svakog dana rastemo
Mi pioniri ovakve rekapitulacije radimo na
kraju školske godine, umjesto na kraju one
(neprirodne) kalendarske. Znamo da je sad
pravo vrijeme za to, kad smo sluđeni vrućinom
i kad nam je toliko svega dosta da samo jedan
duži godišnji odmor može isprati gorčinu lipnja.
I znamo da ćemo se vratiti preporođeni, da
ćemo tijekom tih nekoliko tjedana zaboraviti
sve nepravde koje nas tište i da ćemo se vratiti
u naizgled svježu i novu situaciju, orni i puni
snage za nove pobjede.
Ako vrijeme zaista juri sve brže, na što će
svijet sličiti na kraju naredne četveroljetke?
Hoćemo li već i mi posjetiti orbitu, biti spojeni
na Net telepatski, nositi GPS implantate i više
nikad ne morati objašnjavati prijateljima gdje
pc_chip/srpanj.kolovoz_07/pc_chick
stanujemo, gledati pravi reality TV preko Google
Mapsa; hoće li Joost do tada umiroviti naš
grozni TV program i hoće li mi oni mali zeleni
koje oduvijek priželjkujem upoznati napokon
sletjeti u dvorište? Kako će se tada zvati pc chip
kad računalo bude jedno s kućom i s njezinim
vlasnikom, a kratica PC bude značila samo
"prodajni centar"?
Kako bilo, do vremena kad ostarimo, sve što
možemo zamisliti već će se dogoditi, a vizija
budućnosti će biti nešto sada nepojmljivo. Znat
ćemo i da su svi proroci bili u krivu kad su pričali
o smaku svijeta 2012. ili neke druge godine.
A možda su, tko zna, bili i u pravu, no do tada
imamo još jednu četveroljetku na raspolaganju.
Vidimo se na Marsu!
009