Ш V A '

„Dakle, nakon dugog oklijevanja odigrao je BSK i svoju poslijednju utakmicu,
Posao je u Split po nalogu i pod prijetnjom posljedica sa strane JNS-a. Na brzu ruku
sjeli su mladi igrad BSK-a u vlak, da proslijede daleki put i da udovolje pravdi Boga
velikoga. Pošli su sa malo ambicija, protiv svoje volje i volje svog vodstva. Odigrali su
utakmicu ipobijedili su. Vraćaju se iz Splita kao stvarni, alijoš vise kao moralni pobjednici.
Po drugi put pobijedili su onu momčadprotiv koje su za zelenim stolom izgubili
utakmicu. Još više naglasit će sada svoju tvrdnju da su pobjednici natjecanja za driavnc
prvenstvo. I faktički, BSK-u uspjelo je ono što nije uspjelo niti jednoj drugoj momcadi,
naime da na tudem terenu i kraj teških okolnosti, izvojšti dve značajne pobjede. Tepobjede
dobivaju na vrijednosti jer su izvojštene na momčadi koja stoji na prvom mjestu
državnog prvenstva, dakle barem do Skupštine JNS-a, nad državnim prvakom. Moralna
pobjeda sastoji se opet u tome što je BSK i revanš utakmicu u Splitu odludo u
svoju korist, dakle onu utakmicu za koju BSK tvrdi daje bila neopravdano anulirana,
Nema sumnje da se BSK m oie podidti najljepšim rezultatima u ovogodišnjim natjecanjima.
Prva i poslijednja utakmica svršila je lijepim i zasluienim pobjedama naa
najboljim i najopasnijim protivnikom, nad Hajdukom. Već te dvije pobjede dostajale
bi da se, kraj normalnih prilika, stavi BSK naprvo mjesto. No, onaj Marković skrivio
je evo daje Hajduk drzavni prvak i dajeB S K na drugom mjestu driavnog prvenstva.
BSK se u ovoj godini tri puta sastao sa Hajdukom. Dva puta u Splitu i jednom u Beogradu.
U tim susretajima pobijedio je BSK dva puta, dok se jedna utakmica u Beogradu
svršila neodlučeno. Po bodovima bi dakle bilo 5-1 za BSK. No, ako i odbijemo ona dva
boda sa utakmice kojaje bila anulirana, j oš uvijek ostaje jedna razlika od 3-1 dokgoldiferencija
iznaša u prvom slučaju 10-7 a u drugom 7-6 u korist BSK-a. Kako god
okrećemo ove susretaje obe momčadi, BSK izlazi kao pobjednik, Hajduk kao prvak
drzave."
BSK je uložio žalbu Skupštini JNS-a koja je u Zagrebu počela 24. novembra
1929. Počela, ali nije i završena! Vruća tema - preseljenje sedišta Saveza iz Zagreba
u Beograd - dovela je do žestoke rasprave koja se pretvorila u svadu, pa je morala
da interveniše čak i policija, i Skupština je prekinuta! Žalba BSK-a nije ni stigla na
dnevni red...
Uprava i navijad „plavih” još uvek su se nadali da će im titula biti vraćena, ali
nastavak Skupštine još nije bio zakazan a novi dogadaji su pristizali. Utakmica sa
„Jugoslavijom” na drugi dan Božića 1930. završena je velikom pobedom „crvenih”
od 4-0 - strelci su bili Đukanović u 30. minutu, Lončarević u 48, autogol Ljubiše
Đorđevića u 51. i Luburić u 79. Po mrazu i magli timovi su igrali u ovim sastavima:
„Jugoslavija”: Spasić-Dimitrijević, Petrović-Mladenović, Lončarević, Đokić-
Hrnjaček, Milosevic, Đukanović, Luburić, Kesić.
BSK: Stojanović-Radovanović, Mihajlović-Arsenijević, Marinković,
pordević-Tirnanić, B. Marjanović, N. Marjanović, Vujadinović, Najdanović.
„Kad nova godina ovako lepo počne, mora biti i do kraja uspešna”, tvrdio je
majstor Mile, dok je gazda Rade smatrao da loš početak ne mora da znad i loš kraj.
Zbog vidnog uspeha svoje reklamne kampanje, majstor Mile je ubrzo morao
da postavi i drugu stolicu i da zaposli jednog šegrta. Izbor je pao na Jovana, Jocu,
sina jednog komšije koji je radio na železnici. Majstor Mile je računao da mali neće
kasniti na posao a neće morati ni da ga hrani i oblad jer mu je kuća blizu. U razgovoru
o poslu Mile je pitao dečaka da li voli fudbal, a kada je dobio potvrdan odgovor usledilo
je pitanje na koje se odgovor unapred znao:
„Naravno, navijaš za ’Jugoslaviju’?”, pitao je majstor Mile glasom koji nije dopuštao
negativan odgovor. Dečak je promrmljao nešto kao „Da, naravno” jer su svi
u komšiluku znali za Miletovu slabost prema „Jugoslaviji” pa mladić nije smeo da
prizna da, u stvari, voli fudbal i sve dobre igrače, uključujud i majstore iz BSK-a...
Iako ni gazda Radetu nije išlo lose, malo vise gostiju ne bi bilo na odmet. Preduzimljiva
gospoda Rada, pod utiskom uspešne propagande komšije berberina, dala
je jednog dana ideju mužu:
„Stalno mi pričaš kako se znaš sa tim tvojim doktorom Andrejevićem još iz
Soluna. Vidim iz novina da je on neki važan čovek u BSK-u. Vidate se na sastancima
Udruženja ratnika Srbije 1914-1918. dji je on predsednik... Zašto ne razgovaraš s
njim da njegovi iz BSK-a, narodto samci i igrad iz unutrašnjosti, dodu kod nas na
hranu? Zamisli da nam jednog dana ovde banu Moša i Tirke... Mrdni malo, rastrd
se, ništa nam neće pasti s neba. Nije dovoljno da imamo dobru hranu i dobru uslugu
ako malo ljudi za to zna. Reklama je danas moćno oružje a mi ne radimo ništa na
tom planu. Potrudi se, da bar vidimo neku vajdu od te tvoje zaludenosti fudbalom.”
Iako pomalo nevbljno, gazda Rade je priznao da je žena u pravu i obećao da
će „nešto preduzeti”. Doktor Andrejević je ponekad, kada je išao na sastanke Beogradskog
loptačkog podsaveza, dje su prostorije bile relativno blizu, u ulici Kneza
Miloša br. 3, znao da svrati kod Radeta na čašicu, ali to se dešavalo prilično retko.
Posle jednog sastanka Udruženja, Rade je stidljivo, čak toliko bojažljivo da je
doktor Andrejević pomislio da je bolestan i da mu je potrebna njegova lekarska
pomoć, započeo razgovor o mogućoj „saradnji” izmedu BSK-a i njegove kafane...
Doktor je obećao da će „razgovarati u klubu” ali je i nagovestio da je ideja, u principu,
prihvatljiva. Posle izvesnog vremena obavestio je Radeta da će za početak kod njega
na hranu dolaziti neki igrad drugog tima i danovi podmlatka koji nisu iz Beograda,
a „za prvotimce ćemo videti kasnije”. I to je bilo nešto... Za razliku od Miletovog
»Frizerskog kluba”, u koji su uglavnom zalazili navijad „Jugoslavije , u Radetovu kafonu
ubrzo su počeli da svraćaju registrovani fudbaleri BSK-a, a doktor Andrejević
16 17