Vuk Karadzic Crna Gora i Crnogorci - Opština Berane

dukata (1000 su skupili Zećani, a 2000 Crnogorci, što su dobili od prodaje skupocjenijeh
crkvenijeh odežda). Jedno zbog ovoga, a drugo što je vidio da muhamedanstvo sve jačeg
korjena hvata u Crnoj Gori, stane mitropolit Danilo nagovarati svoje zemljake da sve
poturčenjake, koji se ne htjednu pokrstiti, pobiju, ili iz zemlje istjeraju, prijeteći im da će
ih ostaviti, ako to ne učine. Crnogorci pristanu, naprave plan, i jedne noći, uoči Božića, i
izvrše. Svi, koji se nijesu mogli spasti bjekstvom, budu isječeni, sem maloga broja onijeh
koji se pokrstiše. Od ovijeh ima i danas u Crnoj Gori turskijeh prezimena kao Alić (od
Alija) Husejinović (od Husejina) itd., itd.
Tako se Crna Gora oslobodi opasnog zla koje se u njenoj sredini širilo, i bar katunska
nahija povrati svoju potpunu nezavisnost. Ostale nahije, bliže Turcima, plaćale su istina
ovda-onda Turcima neki mali danak, ali su se u svemu inače držali sa svojom braćom.
Ovo se moglo dogoditi u prvijeh pet godina 18. stoleća, jer već 1706. godine napadnu
Turci iz Hercegovine na Crnu Goru. Time se na ovoj strani otvori mali rat, koji s
kratkijem prekidima traje do našijeh dana. Mi ćemo ovdje izređati ukratko glavnije
napade turske i počinjemo s ovijem iz Hercegovine.
Pripovijeda se da su tada Turci suzbijeni s velikijem gubicima, i da su Crnogorci zarobili
mnogo uglednijeh begova. Vele da su Crnogorci ;zarobljene begove, da bi im se narugali,
izmijenjali za svinje; za svakoga bega po jedan krmak. - Svakome je Crnogorcu sad jasno
bilo da ništa ne pomaže držati se mirno, već se mora braniti otadžbina, vjera i svoje
rođeno ognjište. Razumljivo je da su se Crnogorci pored toga osvrtali na sve strane po
ostaloj Evropi ne bi li među neprijateljima turskijem našli sebi prijatelja i saveznika, čiji
bi interesi bili s njihovijem zajednički, i sebe pomogli. Njihovu osobitu pažnju morali su
privući tadašnji odnosi između Rusije i Porte, koji su doveli do rata. Na prve vijesti o ratu
između Rusije i Turske napadnu i Crnogorci na turske granice. Oni su već bili jako
razdražili Turke protiv sebe sječom poturčenjaka, a naročito pokrštavanjem njihovijeh
žena i djece (što je bio najveći zločin za tursku vjeru), i može se zamisliti koliko se ovo
razdraženje sad popelo zbog skorašnjeg pretrpljenog poraza, a naročito zbog ovog
neočekivanog napada. Zato preduzmu da im se sad ljuto osvete.
Kako je mir s Rusijom brzo zaključen, krene se već 1712. godine serasker Ahmet-paša s
velikom vojskom (Crnogorci vele sa 60000) na Crnu Goru. Ali Crnogorci su bili potpuno
spremni za borbu, i paša se poslije više uzaludnijeh napada morade povući s velikijem
gubicima. Ovijem Crna Gora dobi još veći značaj u očima Porte, i ona odmah skupi -
kako Crnogorci vele - dvaput veću vojsku, da je pokori i kazni. Godine 1714. krene se
Numan [7] - paša Ćuprilić sa 120000 vojske na Crnu Goru. Ali su Crnogorci zadali
Turcima toliki strah, da se turski glavni zapovjednik nije nadao lakoj pobjedi i pored sve
svoje velike sile, a znajući kako je prošao njegov prethodnik, pribjegne lukavstvu. On
ponudi Crnogorcima povoljan mir, i ovi to utoliko prije prihvate, što su već bili čuli s
kolikom silom na njih ide, i što su bili oskudni u prahu i olovu. Po njegovu traženju
pošlju mu na vjeru 37 glavara da pregovaraju. Ali lukavom paši ni na um nije padalo da
se miri, već da ih liši njihovijeh glavara i tako lakše pokori. Čim su ovijeh 37 glavara
došli u njegov logor, on ih pohvata, i odmah naredi napad. Ova prijevara skupo je stala
Crnogorce. I ako su se hrabro branili, moradoše zbog nestanka džebane, podleći. Turci