Vuk Karadzic Crna Gora i Crnogorci - Opština Berane

način sporo napreduje, ali utoliko je on pouzdaniji, i željeni plodovi će se nesumnjivo
javiti.
Kad u zemlji bude više ljudi, koji imaju pojma o pravoj religiji, o časti i o ljubavi prema
otadžbini, o geografiji i istoriji, tada će im se lako moći otvoriti oči da vide kako je
bijedan njihov varvarski način života, i neće se, kao sad, protiviti popravkama, a
zakonitost i red sami će od sebe tada doći. Tad će se sigurno naći ljudi koji će htjeti da
državi i bez plate posluže, i neće se niko protiviti da prema svome stanju plaća da se
najpotrebniji izdaci pokriju. Ali se zato mora to obrazovanje vršiti u samoj zemlji, a i
dalje zadržati prosto odijevanje, čiste naravi i što je dobro od dosadašnjijeh običaja. Ako
se pak obrazovanje počne unositi sa strane, i mladi ljudi se radi toga budu slali u tuđe
škole, ponoviće se van svake sumnje staro iskustvo da ti ljudi sa znanjem donesu u
zemlju navike ugodnijeg života i luksuza, i nemogući ih u Crnoj Gori zadovoljiti, oni će
se u svojoj zemlji neugodno osjećati, i mjesto da se trude da ono što su naučili i u svome
narodu rašire, voljeće biti u Kotoru posljednji piljar, nego u Crnoj Gori prvi senator.
V Život sa susjedima
Kako, kao što je rečeno, crnogorska sloboda i nezavisnost od Porte nije priznata niti
kakvijem ugovorom obezbijeđena, već se onako sama od sebe drži, to su Crnogorci s
pograničnijem Turcima stalno u ratu. Ovaj se susjedski rat istina ne vodi radi kakva
osvajanja s jedne ili s druge strane, već gotovo jedino radi ubijanja i pljačkanja. Ovaj se
rat zove četa i četovanje, i u velikoj je časti kao junačko djelo. Obično u četu idu 10 do
20 ljudi, i gledaju da koga od neprijatelja ubiju ili da što otmu i ukradu. Ali ponekad pođu
i na stotine, i napadaju čitava sela, ali češće samo čobane sa stokom na paši. Napadnuti se
uvijek odupre, pa makar bio samo jedan protivu stotine, da odbrani svoju imovinu. Na
prvu pušku i poklič dolete susjedi, i otpočne prava bitka, čiji je završetak uvijek sumnjiv.
Često se napadači s gubicima povuku, a ponekad im pođe za rukom da što upljačkaju. To
je obično stoka. Jedan dio čete odmah zajmi stoku i tjera ka granici, dok drugi veći dio
ostaje iza njih da ih brani od pristigle potjere. Ako četa vidi da nije u stanju pretjerati
pljačku preko granice, i da je potjera može oteti, onda gledaju da je upropaste, ubijaju je
iz pušaka ili kolju noževima, da ni protivniku ne ostane od nje koristi. Glave ubijenijeh
neprijatelja najslavniji su triumfi, i zato gledaju uvijek da je odsijeku i odnesu, pa makar
to bilo skopčano s najvećom opasnošću, pa čak i po cijenu života. Turci obično nabijaju
glave na kolje po gradskijem zidovima; Crnogorci čine to isto na kućama svojijeh glavara
ili na drvetima u blizini kuće. Rijetko kad ima zarobljenika; ako se i to desi, iskupe se
docnije novcem.
Oni koji tako ostanu bez svoga stada prose od svojijeh ljudi, i u takijem slučajevima
svako im rado pokloni od svoje- stoke, tako da poneki opljačkani više naprosi nego što je
prije imao. Mnogi Crnogorci na turskoj granici žive gotovo jedino od četovanja. Ali u
velike čete idu i imućni ljudi, koji ne traže koristi, jer je sramota ostati kod kuće, osobito
kad se tiče kakve osvete, dakle kad je narodna čast u pitanju. Ponajviše srpsko-