Vuk Karadzic Crna Gora i Crnogorci - Opština Berane

Pod Mlečićima u Paštrovićima je bilo ovako uređena uprava: Svake godine biraju se
redom između plemena četiri suđe, dvije vojvode, dvanaest vlastela i šest starješina. Svi
su oni sjedjeli u gradu Sv. Stjepanu (na jednom malom ostrvu, gdje su sad gotovo sve
same magaze) i upravljale odatle zemljom i narodom. Dobijali su od Mlečića i neku malu
platu. Stanovnici nijesu plaćali nikome nikakva danka, već su samo imali da čuvaju
granicu od neprijateljskijeh upada, i na poziv Mlečića da idu u rat, i tada su dobijali platu.
Pored svojijeh starijeh privilegija oni se ponose da nikad nijesu Turcima plaćali harača,
dok su čak i njihovi sjeverni susjedi (u Mainama, Poborima i Grblju) to morali činiti. Oni
su na glasu sa svoje hrabrosti kao i Crnogorci, ali kao primorci bogatiji su od njih, i
nijesu tako primitivni kao oni, iako u pogledu škola i nauka ne stoje niukoliko ispred
Crnogoraca. - I oni su ponajviše lijepi i prijatni, i teško je odlučiti da li su u tome bolji
ljudi ili žene. Nigdje nijedno srpsko pleme nema običaje tako različite kao Paštrovići.
Poslije ovog najpotrebnijeg opisa ovog narodića da nastavimo o svadbenim običajima
Crnogoraca.
U Crnoj Gori kao i svuda kod Srba ženidba i udadba ne zavisi ni od mladića ni od
djevojke već jedino od roditelja, a oni gledaju mnogo više na glas porodice, nego na
ličnost nevjeste ili mladoženje. Roditelji vjere svoju djecu, a ona se nijesu ni vidjela, i ne
samo da nije običaj tražiti uz djevojku miraz, nego se mora za nju platiti i njenu rodbinu
darivati. U početku ovoga vijeka u Srbiji su tako mnogo iskali za djevojke, da se siromah
čovjek nije mogao oženiti, te je Crni Đorđije izdao zapovijest da se za djevojku ne smije
iskati ni uzeti više od jednoga dukata. Djevojku prosi otac ili brat mladoženjin, a može se
poslati i ko drugi, i za to se biraju obično rječiti ljudi. Obično uveče (kad su ljudi sigurno
kod kuće i nijesu u poslu) upute se prosci djevojčinoj kući s nakićenom čuturom rakije ili
vina, i ponesu sobom za obilježje djevojci, ako je isprose, srebrn ili zlatan novac ili
prsten. Pošto prosci kažu zašto su došli, pruže ocu djevojčinom čuturu da pije. Ako je on
primi i napije se, znači da pristaje; a ako djevojku nije voljan dati, on je ne primi.
Pristanak, koji se proprati metanjem nekoliko malijeh pušaka, može se dobiti, a da se
djevojka i ne vidi; tek docnije, kod ugovaranja svadbe, obično se ona pokaže. Ako
roditelji djevojku neće da dadu, oni to lijepijem načinom i učtivo odbiju, ili da sad imaju
prečijeh poslova i da ne mogu na udaju misliti, ili da će se razmisliti, i tako što slično.
Ponekad se docnije prošenje obnovi, i ako roditelji djevojku nikako ne pristaju da dadu,
onda se proscima kaže: za svaki drugi posao uvijek su dobrodošli u njihovu kuću, ali u
ovoj stvari neka ih poštede, itd. Ponekad se roditelji sporazumiju o zaručivanju svoje
djece još dok su sasvim mala; u Srbiji to biva bez ikakvijeh naročitijeh pripremanja, već
kao u šali, i onda se za djevojku rekne da je poklonjena. Pripovijeda se da su roditelji
ugovarali dok su im žene bile trudne da će se oprijateljiti, ako jedna rodi muško, a druga
žensko. Ako u kući ima više djevojaka, držalo bi se za veliku uvredu prositi mlađu, dok
se starija nije udala. - Ako je djevojka jednom obećana, to se nijedna strana ne smije više
odreći: to bi se držalo za najveću sramotu, i bio bi to dovoljan povod za neprijateljstva.
Kad jedan prosi djevojku nije dobro da to čini i drugi, prije nego što prvi bude konačno
odbijen. - Po grčkom zakonu ne smije se djevojka udati ispod 12 ni mladić oženiti ispod
14 godina. O ovo se pravilo u Srbiji rijetko griješi: štaviše pridaju se još tri godine, ali u
Crnoj Gori vjenčavaju se prava djeca. U Srbiji prose djevojku kad je u očevoj kući
odrasla i zrela za udaju; i ako je isprose, žure se da je poslije nekoliko nedjelja ili najviše