Vuk Karadzic Crna Gora i Crnogorci - Opština Berane

Gotovo svi Crnogorci puše duvan, koji sami sade, na dugačke debele kamiše sa drvenim
velikim lulama. Nekad se desi da jedan drugoga njime i udari, ali se to drži za veliki
prijestup, i može biti vrlo opasno za onoga koji to učini. U zakonu koji je sastavio
pokojni vladika kaže se: "Ako koji udari brata Crnogorca nogom ili kamišem, takovi da
plati za onaj udarac cekinah pedeset, i toliko kao globu Crnogorcima (sudijama); ako li
ga oni ubije, pošto bude udaren, za njega da pogovora nije, koliko li za lupeža, koji u
krađu pogine." [17]
Mnogi Crnogorci i šmrču burmut (navika koju su prije u Srbiji imali samo kaluđeri i po
varošima Turci i Grci; kod naroda pak u Srbiji i sad je velika rijetkost). Burmut spravlja
svaki sam sebi i drže ga umjesto u kutijicama u kožnim kesicama.
Velika je rijetkost u Crnoj Gori pravi prosjak. Neki slijepci koji se mogu sresti da
pjevajući prose, ponajviše su iz susednijeh zemalja. Ali nije rijedak slučaj da i siromašni i
bogati traže pod vidom zajma od ovoga ili onoga, od koga znaju da mogu što dobiti. Neki
docnije i vraćaju što su ovako dobili, ali mnogi na to više i ne misle. Naročito dosađuju
vladici s ovakijem potraživanjima, i kako on niti može svakome dati, niti uvijek odbiti ga,
to on ima običaj (kao što se i o Savi pripovijeda) dati jedan dio od tražene sume s
riječima: "Više nemam, a ovo ti poklanjam." Kako se dugovi uopšte vrlo teško naplaćuju,
to Crnogorci vrlo rijetko jedan drugome daju zajam bez zaloge, a zaloga je obično oružje.
Ovu zalogu povjerilac javno upotrebljava kao da je njegova stvar, dok je dužnik ne
iskupi. Ja sam kod nekijeh trgovaca u primorju vidio mnogo skupocjenijeh dugijeh
pušaka i drugog oružja, koje je najvećim dijelom na ovaj način prešlo u njihovu svojinu. I
samom vladici i senatu daju zaloge kako pojedinci tako i plemena, npr. prije nekoliko
godina dala su neka plemena ovake zaloge umjesto danka.
Crnogorci žive patrijarhalno kao Srbi uopšte. Ima kuća u kojima žive po 20 po 30 duša
zajedno. Ovake kuće imaju starješinu koga svi slušaju u svima poslovima. Starješina ne
mora biti najstariji po godinama, već ova čast dopada redovno najrazumnijem i
najpametnijem. A ženu ovakog starješine, ili koju drugu koja je određena, slušaju sve
ostale žene u kućevnim poslovima. Kad u taku kuću dođe gost, kućni starješina obično
jede s njim sam, a ostali ljudi zasebno, zatijem žene i djeca. Glavna hrana Crnogoraca je
osim proje (kukuruznice) uz post varivo, crni i bijeli luk, krompir i riba, koja se drži u
ovo vrijeme kao najbolje jelo; uz mrsak, sir, mlijeko i meso (ovčije i kozje). Za goste i o
velikijem godetima peče se na drvenom ražnju na vatri van kuće cijela ovca ili koza. U
uglednijim kućama mijesi se za goste i pšenični hljeb, pogača. Ni pšenični ni kukuruzni
hljeb ne peče se u peći, već se tijesto metne u ugrijanu crepulju i ozgo se pokrije pepelom
i žarom, i ako treba, nekoliko se puta prevrne, dok se hljeb dobro ne ispeče. Ako nema
crepulje, onda se razgrne vatra i tijesto se metne na vrelo ognjište i pokrije se pepelom i
žarom. Pepeo se ne pomiješa s tijestom, već hljeb dobije lijepu koru; i ako gdje malo
pepela prione, ili ovdje ondje malo nagori, opere se ili nožem ostruže. I u Srbiji se tako
peče hljeb, ali se obično pokrije usijanim sačem, i ozgo se pospe pepelom i žarom.
Kuće su crnogorske obično ozidane od kamena, istina prosto, ali vrlo tvrdo. U nekijem
krajevima kao u Crmnici, pokrivene su đeramidom, a u drugijem šindrom ili slamom;
ovdje-ondje ima kuća pokrivenijeh i pločama. U sasvim vrletnijem mjestima kuće nijesu