Vuk Karadzic Crna Gora i Crnogorci - Opština Berane

prije će biti da se "s oproštenjem" pri slučajnom pomenu žene odnosi na ono što je
namijenjeno ženi, što je njen zadatak. S ovijem izgleda da je srodno što se i za rođenog
sina reče "po grijehu sin", u 21. pjesmi 2. knjige [22] uz riječ otac (roditelj) stavljena je
riječ po grijehu. Ovo će po svoj prilici biti došlo od poznatog kaluđerskog mišljenja da je
odnos između muža i žene grijeh. - Iako se Crnogorac tako prezrivo ponaša prema svojoj
ženi i tiraniše je, ipak ne trpi da je ko drugi vrijeđa; najmanja uvreda najčešće se životom
plaća.
Crnogorke, kao i Srpkinje uopšte, a osobito po Hercegovini, Bosni i Srbiji ne mijenjaju ni
u čemu svoj način života za vrijeme trudnoće do samoga porođaja, koji je često iznenadi
na poslu. Pričaju da se žene porode u šumi kad su otišle po drva, ili uopšte van kuće,
uzmu dijete u kecelju, i vrate se mirno kući kao da ništa nije ni bilo. One uopšte rađaju
bez ičije pomoći i bez jaukanja. Najstarija žena u kući obabiči je, tj. odsiječe pupak
djetetu. Često porodilja poslije nekoliko dana uzme dijete s kolijevkom na leđa i ide za
svojim običnijem poslom. U nekijem krajevima više ili manje običaj je da rođake i
susjetke šalju porodilji jela i pića, npr. pogaču, kolača, bocu rakije i tako što. I
novorođeno dijete daruje se košuljom, sitnijem srebrnijem novcem ili drugom kakvom
sitnicom. Darovi se šalju ili lično donesu, i tada gosti sjede kod porodilje, časte se,
pjevaju i vesele se. Ovo je u nekijem krajevima, a osobito u varošima, vrlo često. Susjedi
za sedam dana dolaze svako veče u kuću porodiljinu, jedu, piju i pjevaju cijelu noć; kad
im se zadrijema, smjenjuju se, tako da je jedan dio uvijek budan, jer se vjeruje da se
porodilja za sedam noći od, porođaja mora čuvati, inače bi djetetu vještice ili zli dusi
mogli nauditi.
U Srbiji majke doje djecu obično dvije godine; trećijeh uskršnjijeh posta ne smiju ga više
dojiti bez dopuštenja popova. U Crnoj Gori doje ih tri godine, i tek četvrte moraju imati
dopust od crkve; neke, kad to dobiju, doje djecu i pet do šest godina.
U Crnoj Gori nema ljekara, ili bolje reći nema ih učenijeh, ali nema ni bolesti kojijeh ima
kod obrazovanijeh naroda. Najobičnije su bolesti u Crnoj Gori zimi nervna groznica, od
koje je jedna vrsta, osobito u Crmnici, vrlo opasna, i zove se pošalina; ljeti, osobito oko
Skadarskog jezera i u Zeti, nastupa groznica. Protivu ovijeh kao uopšte protiv sviju
unutrašnjijeh bolesti upotrebljavaju samo nekoliko domaćijeh lijekova, ili ništa, već
ostavljaju samoj prirodi da bolest savlada. Često zovu popa bolesniku da mu čita molitvu.
Od osobite pomoći drže vladičinu molitvu, ali kako svuda ne može vladika biti, to nose
obično kapu bolesnikovu i mole da na njoj očita molitvu, i to im se uvijek čini. Bolesnike
koji dugo boluju nose u manastire, osobito zgranute, koji bjesne, koje kaluđeri vežu i
lancima i nemilosrdno tuku, da bi npr. kazali ime đavola koji je u njih ušao. Onda napišu
to ime na jednoj ceduljici i bace u vatru. Kako pri ovom neobičnom načinu liječenja ima
po koji slučaj da je neko ozdravio, to su se neki manastiri npr. Studenica proslavili kao
čudotvorni tako da i sami Turci ponekad take bolesnike tamo dovode. U liječenju
spoljnjijeh povreda Crnogorci su mnogo vještiji. Mnogi se razumiju da izliječe kakvu
ranu, ili da namjeste uganutu ili slomljenu ruku ili nogu. Razumije se da nemajući nikake
nauke i potrebnijeh sprava ponekoga otprave na onaj svijet koga bi učeni evropski ljekari
makar i sakatog održali u životu; ali i ja smijem tvrditi da su oni mnoge potpuno izliječili,
kojima bi i evropski ljekari spasli život, ali bi ostali bogalji. Oni sami prave melem za