Vuk Karadzic Crna Gora i Crnogorci - Opština Berane

koju prenese iz Žabljačkog kraja. Da bi i narod oduševio i ohrabrio utvrdi sve klance
zgodne za odbranu i plemenitijem pregnućem i ličnijem naporima pripremi sve za borbu.
I narod obuze isto osjećanje. S žarkijem oduševljenjem zaklinjao mu se čovjek po čovjek
da će braniti zemlju do posljednje kapi krvi, i odmah jednodušno bi utvrđeno, ko bi
određeno mu mjesto bez zapovjesti starješine napustio i uzmakao, da se obučen u ženske
haljine i s vretenom i preslicom preda ženama da ga preslicama gone iz mjesta u mjesto. -
Ili što su bili čuli za ove pripreme Crnogoraca, ili što su bili zabavljeni na drugoj strani,
tek Turci odgodiše za neko vrijeme svoje napade.
U jednoj od najdužijeh i najljepšijeh srpskijeh narodnijeh pjesama o ženidbi sina Ivana
Crnojevića, dok je još u Žabljaku sjedio, veli se, da mu se država prostirala „od tog mora
do zelena Lima". Ne može se reći da je ovo pretjerano, što od Kuča, sadašnje granice
crnogorske, do rijeke Lima nema više od dana hoda, i što su ti krajevi na jugoistočnoj i
južnoj strani mogli biti od Turaka tek docnije zauzeti. Na zapadnoj strani
ostala je neprestano granica morem, jer i ako se Kotor poslije propasti srpske carevine
predao Mlečićima ostale su neposredno u njegovoj državi opštine Brajići, Maine, Pobori
i velika i plodna dolina, koju Nijemci i Talijani nazivaju Župa, a Srbi Grbalj, gdje su bila
solila crnogorska. Vele, štaviše, kako ima dokaza da je tada bila crnogorska i lijepa
dolina Konavlje, s one strane Novoga, koja sad spada u dubrovačku državu, i da ju je
Ivan založio Dubrovčanima za nekolike hiljade perpera (novac, nekad vizantijski, i tada
običan i u Dubrovniku). Po ovome bi se moglo nagađati da je u Ivanovo vrijeme
pripadalo crnogorskoj kneževini sve ono u primorju što docnije Mlečići nijesu mogli
održati, već su morali ustupiti Turcima.
Kao dokaz velikog uvaženja i ugleda koji je Ivan još u Crnoj Gori imao neka je ovdje
pomenuto da se jedna od dviju kćeri Arvanitovijeh, brata Ivanova, za vrijeme vladanja
svoga strica udala za vlaškog kneza Radula (po svoj prilici onoga što je vladao između
1472. i 1477. godine). Druga, Anđelija, udala se za srpskog kneza Stevana Brankovića,
sina poznatog srpskog despota Ćurđa I. O udaji prve, pjeva 35-ta pjesma II-ge knjige
Srpskijeh narodnijeh pjesama (Lajpcig 1824), za koju učeni bečki recenzent veli da je
jedna od najljepšijeh u cijeloj zbirci, samo žali što se o ovoj nevjesti ništa bliže ne zna, ali
na završetku dodaje da će se može biti naći docnije kakva druga osobito s prostranijim
početkom. Sa zadovoljstvom možemo mu sad kazati da u Crnoj Gori ima sasvim
prostranijeh narodnijeh pjesama o ovome događaju. [6]
Uspomena na Ivana Crnojevića u Crnoj je Gori još i sad tako svježa, kao da je juče
vladao. Jedan izvor na planini Lovćenu zove se Ivanbegova korita. U blizini se još nalaze
razvaline njegova ljetnjikovca. Dobra, kojima je obdario svoj manastir, zovu se
Ivanbegovina.
O potomstvu Ivanovu gore pomenuta i po svemu narodu poznata narodna pjesma
razlikuje se u nečemu od predanja koje se pripovijeda u Crnoj Gori. Po narodnoj pjesmi
Ivan je imao samo jednog sina, po imenu Maksima, za koga je prosio kćer u dužda
mletačkog. Kad je dužd pristao, od velike radosti Ivan na pohodu “išteti", rekavši duždu
da će mu doći, s najmanje hiljadu svatova, i neka i on prikupi toliko Latina, pa među
svima neće biti ljepšega od njegova sina Maksima. Duždu to bude milo, i obeća