Vuk Karadzic Crna Gora i Crnogorci - Opština Berane

Crnogorcima bili s Turcima. I sad se ne razlikuju od Crnogoraca gotovo ni u čemu. Još i
danas međusobne raspre uređuju izbornim sudom kao i u Crnoj Gori što je običaj, i
presude austrijske vlasti samo potvrde. Na taj način u malo dana svršavaju se sporovi koji
redovnim putem možda nikad ne bi bili svršeni. Krvna se osveta vrši i ovde kao i u svoj
okolini crnogorskoj [16] . Za zločinca, je ovdje međutim gore, jer ne samo što je on dužan
krv rođacima ubijenog nego ga i vlasti gone za zločin, i on se mora, ako mu je život mio,
dvostruko čuvati. Takijeh krivaca ima na stotine pod imenom bandižani (od mlet.
bandire). Oni se čuvaju da ne dođu u domašaj vlasti, i da ih sud ne uhvati. Neki od njih
možda se povlače još od mletačke vlade. To međutijem nisu razbojnici kako bi se po
nazivu moglo suditi. Među njima ima mnogo dobrijeh ljudi koji imaju kuću i porodicu, i
žive kao pošteni ljudi obrađujući zemlju. Razumije se da nikad ne dolaze u varoš da ne bi
pali šaka sudu, već žive u stalnom strahu s puškom u ruci. Kad se ne osjećaju sigurni u
svom mjestu, kao što je slučaj kod nekijeh, oni najveći dio života, kao zaplašena divlja
životinja, provode napolju bez krova. Ja sam prošle godine bio svjedok kako je jedan
činovnik izišao četvrt sata od Budve i pregovarao s jednom grupom bandižanih. U Risnu
sam štaviše vidio neke od njih i u varoši. Prošle godine na zapovijest serdarevu
(žandarskog kapetana) htjeli su jednog da uhvate, ali se ovaj odupre, ubije jednog
napadača, i srećno umakne. Ljudi jednog kraja iznad Risna među planinama koji se zove
Krivošije, idu u četu na Turke kao i Crnogorci. U ovim krajevima obična je riječ: "Da
nema Krivošijana i Rišnjana, cijela bi Boka morala harač Turcima plaćati." Ako ovo i
nije baš tako, ali je sigurno da bi se austrijska vlada, da njih nije, i na ovoj strani žalila na
turske upade, kao što se zna da se žali na hrvatskoj granici.
VI Način života
I političke prilike i samo zemljište upućuju Crnogorce više stočarstvu nego zemljoradnji i
zapatima. Kako je Crnogorcu glavno i najpotrebnije zanimanje rat, to mu je lakše, krećući
se za stokom, upotrebiti oružje; dok bi ralo i drugi poljski alati u ovom kamenitom
zemljištu gutali svu njegovu i moralnu i fizičku snagu. Zato je Crnogorcima imanje
poglavito u ovcama i u kozama. Svinja i goveda ima manje, pa i konji su rijetki; umjesto
njih služe se u Crnoj Gori mazgama. Iako najvole da se bave stočarstvom, rade i zemlju.
Glavno je žito kukuruz; osim toga siju gdje se može nešto pšenice, ali više raž, ječam,
zob i ostala brdska žita. Najveće blagostanje za ljude je krompir, i umrli - vladika stekao
je besmrtnu zaslugu što ga je unio u Crnu Goru. Od povrća najobičnije je: pasulj, sočivo,
grašak, crni i bijeli luk, a u nekim krajevima i kupus. U ovom ili onom kraju ima i
raznoga voća npr.: jabuka, krušaka, dunja, smokava, šipaka, šljiva, oraha itd. Neki krajevi
imaju i dobra vina, osobito Crmnica, ali ga nema dovoljno ni za domaću potrošnju.
Ovdje-onde bave se i pčelarstvom. Plemena koja žive pored Skadarskog jezera, a osobito
ona u riječkoj nahiji, imaju znatan prihod od ribolova. Jedna vrsta riba selica, veličine
između sardele i haringe, koju mještani zovu ukljeva, talijanski skorance, dolazi u jesen
iz Bojane u neobično velikijem količinama u ove krajeve. Duž jezerske obale vide se
neka mjesta, čija se površina jasna razlikuje od ostale vode, jamačno zbog izvora koji se
tu u dubini nalaze. Takvo mjesto zove se oko (u množini oka). Čim nastupi hladnoća
nakupe se na tim mjestima (jamačno što je tu toplija izvorska voda nego u ostalom
jezeru) tako neobična množina ukljeva, da ponekijih godina među njih zabodeno veslo
stoji upravo. Oko ovijeh oka, koja neki ljudi smatraju kao svoju svojinu, namjeste se