Vuk Karadzic Crna Gora i Crnogorci - Opština Berane

anije u Rusiji, i zato mletačke vlasti ukore Petra i još dva risanska kapetana (Ćelovića i
Kordu). Ove to toliko naljuti da dođe do oštrijih riječi, i zato ih pozovu u Kotor na
odgovor. Kad ovi na tri poziva ne htjedoše doći, pošlju jednog majora sa 40 vojnika da ih
pošto-poto dovedu. Kapetan je tajio radi čega je došao, i kad ga pri povratku, ništa ne
sluteći, kapetani ispratiše do lađe, namignu on vojnicima da ovu trojicu uhvate i ubace u
lađu. Ovi zaviču za pomoć, i Rišnjani, koji i dan-danji žive pod oružjem, dotrče, i stignu
na vrijeme te oslobode svoje sugrađane, a major pobjegne s lađom praćen vatrom iz
pušaka. Radi toga mletačka vlada bi prinuđena da uzme ozbiljne mere. Brzo dođoše
mletačke ratne lađe pod Risan, i izbace na suvo nekolike hiljade ljudi, i kad nekoliko
poziva ostaše bezuspješni, napadnu varoš. Ali se Rišnjani iz kuća tako hrabro branjahu,
da se trupe moradoše povući izgubivši nekoliko stotina mrtvijeh (dok su od Rišnjana pali
samo jedan čovjek i jedna žena). Tada pozovu na vjeru u Kotor Kordu, tadašnjeg
opštinskog kapetana. Kad su ga zapitali zašto je potukao duždevu vojsku, on odgovori da
oni nisu bili nikakvu duždevu vojsku, već da je neka neznana vojska došla na varoš da je
pokori, pa su se djeca s njima posvađala i tako dalje. Na taj se način on odgovori, i kad je
na posljednje pitanje: da li bi se tako i za dužda borili, odgovorio da bi, bude sve svima
oprošteno.
U ovo vrijeme pošlje - kako vele po nagovoru Mlečana i Turaka - ruski dvor u Crnu Goru
jednog punomoćnika (u licu nekog kneza Dolgorukog), da narodu kaže da je Stjepan
Mali varalica. Kad ovaj dođe, na mitropolitov poziv iskupe se na Cetinju svi glavari
zemaljski (osim onijeh iz Crmnice, gdje je u jednom manastiru boravio Stjepan Mali, i
tada tu se bavio), i tu na skupštini bude im objavljeno da je Petar Š umro, i da je Stjepan
Mali varalica. Izgledalo je kao da je skupština ovo povjerovala, i obećaše jedni drugima
da o Stjepanu Malom kao vladaocu neće više ništa da čuju. Ali kad sjutradan pucanje iz
pušaka sa susjednog brda objavi njegov dolazak, potrčaše mu svi u susret, mećući puške i
vičući: "Blago nama danas i dovijeka! Eto našeg gospodara!" - Došavši na Cetinje zatvori
ga Dolgoruki i mitropolit u jednu ćeliju na gornjem podu. Stjepana to ništa ne zbuni. On
stade svojim stražarima govoriti: "Vidite da me i sam Dolgoruki priznaje za cara, jer me
inače ne bi zatvorio iznad sebe već ispod sebe", i drugo koješta, čime sve više utvrdi u
Crnogoraca zabludu da je on zaista Petar III. - Dolgoruki videći da ih ne može razuvjeriti,
i da su mu svi vrlo odani, napusti Crnu Goru ne svršivši ništa.
Ovi događaji dadu Turcima novoga povoda da zarate s Crnom Gorom. Sluti se ne bez
razloga da su Portu na to podboli Mlečani, jer u isto vrijeme i oni isture vojsku duž cijele
crnogorske granice, da bi - kako se govorilo - spriječili prelazak Crnogoraca na svoje
zemljište, ako bi ih Turci pobijedili, i da tako sa svoje strane pripomognu da ih konačno
istrijebe. Mnogobrojna turska vojska napadne Crnu Goru s tri strane: sa sjevera bosanski
paša (od Nikšića), s istoka rumelijski paša (od Podgorice), i s juga skadarski paša (od
Crmnice). Razviše se krvavi bojevi. Crnogorci su se borili kao lavovi, jer je bilo biti ili ne
biti; ali je turska sila bila i suviše velika. Kako se s mletačke strane s udvojenom pažnjom
motrilo da se u Crnu Goru ne unese nikakav ratni materijal, to se brzo pokaza osjetna
oskudica u prahu, i Crnogorci su se morali boriti s onijem što su od Turaka otimali. Tako
su se tukli dva mjeseca. Turci opustošiše i popljačkaše mnoga sela po granici, i prodriješe
donekle i u unutrašnjost, ali do Cetinja ne mogoše doprijeti. Kad nastupi jesen, mnogi se