Vuk Karadzic Crna Gora i Crnogorci - Opština Berane

već i on sam u boju pogine. Njegova glava zajedno sa sabljom i fišeklijama i danas se
čuva na Cetinju i pokazuje kao znak pobjede.
Od ovoga vremena počinje novo doba za Crnu Goru. Otad počinje njena nezavisnost.
Nikakav danak niti je tražen niti davan, i pogranični Turci već se navikoše da na Crnu
Goru gledaju kao na tuđu državu. Kako ova nezavisnost nije priznata nikakvijem
ugovorom o miru s Portom, već je stvarno sama od sebe postala, to su Turci i dalje
polagali pravo na Crnu Goru. Dželaludin, paša bosanski, koji je groznom sječom i
vješanjem uspostavio sultanovu vlast u Bosni, naumi 1821. godine da pokori i Crnu
Goru, i pošlje jednu vojsku na Moraču. Crnogorci namamivši je u klance onijeh krajeva,
napadnu je i održe pobjedu. Poznati veliki vezir Rešid-paša, koji je pokorio Arbaniju i
Bosnu, preduzme 1832. godine da pokori i Crnu Goru. Ove događaje ćemo ispričati po
Rankeu (v. njegov Politische Zeitschrift 834. 2. Bd. 2. Heft).
“Izgledi na uspjeh bili su za Rešida vrlo povoljni. Stari vladika, koga su u po nekijem
putopisima opisivali, čuven u cijeloj Evropi, bio je umro 1830. godine u dubokoj starosti.
Za nasljednika svoje vlasti ostavio je svoga sinovca, i bilo je sumnjivo, da li će se ovaj
umjeti isto tako braniti, kao što je stari umio.
Čim je savladao Mustafu, Rešid pozove nasljednika Petrova da se pokori. On je kao
obično i prijetio i obećavao. Zahtijevao je da poglavar Crne Gore iziđe pred velikog
vezira, i on će ga s dobrijem preporukama poslati u Carigrad, gdje će dobiti kneževski
berat, kao što ga je dobio i poglavica Srbije. Ne htjedne li to učiniti, napašće ga strašnom
vojskom i konačno uništiti.
Ali njega prijetnje ne uplašiše, obećanja mu ne polaskaše. Odavno ima poglavica
crnogorski veću nezavisnost nego srpski knez. Berat mu ne treba, dok njegov narod može
braniti svoju slobodu; a kad to više ne mogne, neće mu pomoći nikakav berat. On nije
držao ni da je potrebno da ozbiljno odgovara. Crnogorci pak začuđeni ovakvim
traženjem, smijali su se. Turci sad napadnu oružjem. Po zapovijesti velikog vezira novi
skadarski paša Namik-Ali pošlje protiv Crnogorskijeh klanaca 7000 ljudi. Sin pašin ih je
predvodio.
Crnogorci su bezbrižno čuvali ovce u planinama, i nijesu se ni poslije one opomene ništa
spremili. Turci navale iznenada, i prvo selo na koje su naišli - Martiniće - nađu gotovo
sasvijem napušteno.
Samo 24 čovjeka bila su kod kuće. I ako ih je tako malo bilo, oni se odupriješe. Deset ih
izginu, a svi se ostali raniše. Izgledalo je da je bar ovo selo izgubljeno, i već neke kuće
bjehu u plamenu i nekoliko ljudi bez oružja pohvatano, kad stigoše ostali ljudi s planina.
S brda na brdo odjeknu poklič za pomoć. Susjedne opštine dotrčaše. Radovan Puljev,
strašni glavar ovijeh krajeva, dovede sto ljudi od Brnice (Bernitza); gotovo toliko isto
dođe od Lača (?Lacse) i od Brajovića. Sve je to istina bilo malo, ali ipak u onakijem
brdima dovoljno da se otpočne krvava borba. Skadarski paša propade, jer ga iznevjeriše
njegovi Arbanasi; Bošnjaci biše pobijeđeni, jer se razdvojiše. Crnogorci, ma koliko da su
bili mali brojem, naročito u ovijem selima, bili su svi kao jedan čovjek. O izdaji nije bilo