Vuk Karadzic Crna Gora i Crnogorci - Opština Berane

Crnoj Gori prijatelji i poznanici dolaze k mrtvacu; obično idu jedan za drugijem s
naopako zaturenijem puškama na ramenu, i jedan za to određeni glasno nariče. A kad se
približe kući ili groblju, potrče svi bez reda, i svi glasno zakukaju. Često se umiješaju u
ovu zajedničku kuknjavu i tuđi ljudi, koji se poslije toga zato smiju. Mnogi izgrebu u
znak žalosti i lice, da krv poteče, i da bi se to vidjelo, ne umivaju se, već se krv na licu
osuši, i tako nedjeljama idu s nagrđenijem licem. Žalost traje najmanje godinu dana. Za
to vrijeme ne pjevaju i ne igraju, ljudi se mjesecima ne briju, a žene u početku odsijeku
kosu ili idu gologlave, a docnije meću na glavu crnu ili plavu maramu.
Kako u Crnoj Gori nijesu rijetka ubistva, to obično čim se čuje naricanje, pita se "od
koga?" (tj. ko ga je ubio), i obično se odgovara, ako je umro prirodnom smrću: "od boga,
od starog krvnika". Pravi Crnogorci rugaju se sad Brđanima za tako pitanje i odgovor. U
Paštrovićima svaki se smrtni slučaj, ako je umrli od sedam i više godina, objavi po cijeloj
oblasti i kaže da li je umro od prirodne smrti ili je ubijen, i pozove se na pogreb. - Kad
dođu u kuću počaste sve vinom i rakijom, šta ko hoće, i pri tom se često naročito nudi da
pije: "da ne bi ko sjutradan rekao, da nije dovoljno imao piti". Na groblju pošto je mrtvac
zakopan razdijeli jedan iz kuće pratiocima koji posjedaju po voštanu svijeću, a za njim
ide drugi te ih kupi. Prije nego što se svijeća vrati, svaki je poljubi i reče: "Za dušu
pokojnikovu; neka mu je mir i pokoj u carstvu božijem." - Zatijem se posluže malo
osoljenom kuvanom pšenicom, i svaki dobije po tri čaše vina.
U drugijem krajevima običaj je da se cijela pratnja vrati s groblja kući pokojnikovoj, i tu
se pije za dušu mu. Na ponekijem mjestima treći i sedmi dan idu opet na groblje, i pošto
se dobro isplaču i iskukaju, počaste se hljebom i rakijom, i siromašni ljudi daruju
novcem. U nekijem varošima drži se u crkvi služba za dušu umrloga, i svaki se pri
izlasku iz crkve ponudi hljebom i rakijom. U Srbiji se za dušu daju obično tri daće (i to u
subotu uveče, i u nedjelju ujutru), četrdesnica (poslije četrdeset dana), polugodišnjica i
godišnjica. Na daću zovu sve seljake redom od kuće do kuće, i obično počinju ovako:
"Dođite doveče da spomenemo mrtve." Na daću dođe i više čeljadi iz jedne kuće, što za
druge svečanosti ne bi bilo pristojno, tako da se skupi po stotinu duša. Tu treba da dođe
pop da očita koljivo, i druge molitve. Od koljiva uzme svako samo po nekoliko zrna. Na
daći napijaju: "Za ispokoj duše brata (kako mu bude ime, ako li je žensko, a ono sestre)!
Bog da mu dušu prosti! Vječni spomen i blaženi mu pokoj!" A ostali svi u glas zaviču:
"Bog da ga prosti!" U nekim krajevima idu drugoga ponedjeljnika po uskrsu na groblje te
pobušavaju grobove, osobito od one godine, dijele sirotinji za dušu i popovi čitaju
molitve i spominju mrtve. Druga subota ispred velikog posta zove se zadušnice. Na ovaj
dan običaj je da svaki domaćin svima mrtvima svojijem, koje on pamti ili ima zapisane u
čitulji, načini po svijeću voštanu, pa sve te svijeće sastavi u jednu rukovet i zapali te
izgore mrtvima za dušu, ali najprije valja svakome da namijeni, npr.: ova ocu, ova materi,
ova babi itd. Ako li je blizu manastir ili crkva, onda se te svijeće odnesu onamo, i svaki
svoju čitulju da svešteniku te sve mrtve spomenu na službi, i tu onda kad sveštenik stane
spominjati svaki svoje svijeće zapali. Pošto sveštenik spomene sve mrtve, zađu đaci (ili
služitelji crkveni) s leđenom vode i s kotaricama, te svijeće pogase i pokupe, pa poslije
kaluđeri ili popovi prave od njih druge svijeće i pale u crkvi. Na gdjekojijem mjestima
idu na zadušnice i na groblje s popom, te i ondje spominju mrtve, čitaju im molitve, pale