Vuk Karadzic Crna Gora i Crnogorci - Opština Berane

Ali kao što su od vajkada i svuda svi pokušaji preobražaja nailazili na teškoće, tako je i
ovaj čovjekoljubivi i patriotički vladika naišao na najveće prepreke, i ništa nije mogao
učiniti. Ali i sami pokušaji rijetko su kad bez ikakve koristi, a vladika nije bio čovjek
koga su teškoće mogle brzo odvratiti od njegovijeh namjera. On je neprestano činio sve
nove pokušaje da ostvari svoje prosvjetiteljske planove, i vrlo je moguće da bi
naposljetku i uspio, da bog nije drukčije odredio. Dođe smrt i učini kraj ovom
neumornom vladičinu radu, koji bi za Crnu Goru bio od neocijenjene koristi. Zaista je
vrijedno koju više reći o posljednjim danima ovog znamenitog čovjeka.
U oktobru 1830. godine on je osjetio da jako slabi, i pozove uglednije zemaljske glavare
k sebi na Cetinje. On im objavi da je njegov poslednji čas došao, i preporuči im slogu i
dobru volju za uvođenje zakonskog poretka. Zatijem im preporuči svoga nasljednika, sina
jednoga od svoje braće, kome je tada bilo jedva 18 godina, i koji je još nosio svjetovne
haljine. Zakle sve Crnogorce kako usmeno tako i pismeno u svome testamentu da na
njegovu kovčegu uhvate vjeru da će držati mir među nahijama, plemenima, selima,
porodicama i između pojedinijeh ljudi za šest mjeseci, da bi za to vrijeme mogli provesti
unutrašnje uređenje, i navikli se na promjenu upravitelja. Pošto je sve uredio i po zakonu
se pripremio za smrt, 18. oktobra poslije podne ogrije se u kujni (jer na drugom mjestu u
kući nije bilo vatre), i uđe s glavarima u svoju ćeliju, gdje je kao pravi pustinjak živio,
legne na postelju i razgovarajući se izdahne mirno, bez bolova i bolovanja. Bilo mu je
preko 80 godina.
Odmah sjutradan glavari obuku njegova nasljednika u svešteničko odijelo i sa
pokojnikovim štapom u ruci prikažu ga narodu kao novog upravitelja na guvnu Ivana
Crnojevića.
Tek što se vijest o smrti vladičinoj raznijela, navale na Cetinje Crnogorci sa sviju strana
da se isplaču i iskukaju na kovčegu vladičinu, koga su kao sveca [12] poštovali, i koji je
njima pola stoljeća tako mudro i tako sretno upravljao. Po zavjetu vladičinu ostavljenom
u testamentu utvrde mir u cijeloj zemlji i za veću tvrđu bratski se izljube u crkvi na
kovčegu njegovu predstavnici nahija, plemena, sela, porodica kao i pojedini ljudi.
Po dopuštenju Mustafa-paše skadarskog dođe vladika prizrenski na crnogorsku granicu i
rukopoloži mladog nasljednika u čin jerođakona, jeromonaha i proizvede ga za
arhimandrita. Svjetovno ime bilo mu je Radoje, a u kaluđerstvu dobi ime svoga
prethodnika - Petar. Tek 1833. godine posvećen je za vladiku u Petrogradu (6. avgusta).
To je čovjek talentovan, veliki patriota i vrlo obrazovan; svakojako to je najučeniji
vladika koga su Crnogorci ikad imali. On je već dao nekoliko pjesama koje ni u čemu ne
ustupaju drugima što ih ima u novijoj srpskoj poeziji. Po spoljašnjosti to je možda najviši
i najljepši čovjek u Crnoj Gori, a Crnogorci visinom rasta ne ustupaju možda nijednom
narodu u Evropi.
S čvrstom voljom prihvati novi upravitelj civilizatorske planove svoga prethodnika, i u
proljeće 1831. godine koraknulo se znatno naprijed. Po naređenju umrlog vladike mjesto
pređašnjeg vrhovnog suda sastavljen je senat od najuglednijih glavara, a mjesto kuluka -
gvardija od 135 ljudi. Još se prikupljalo 15 perjanika iz raznijeh nahija na službu vladici i