Razgovor - Jürgen Habermas Proza - Julio Cortázar Proza ... - Zarez

More documents

Recommendations

Info

2 XI/252, 5. ožujka 2,,9. Info i najave Jelena Ostojić 2 Gdje je što? U žarištu Zločin u srcu Arkadije Tonči Valentić 3 Isprazna lista lijepih želja Mirela Holy 4-5 Lokalni razvoj, kultura i kriza Biserka Cvjetičanin 7 Razgovor s Miljenkom Jergovićem i Andrejem Nikolaidisom Omer Karabeg 8-9 Kramerov sindrom Nenad Perković 11 Razgovor s Jürgenom Habermasom Thomas Assheuer 14-15 Razgovor s Frankom Meštrović Katarina Luketić 19-20 Satira Zar su pornići s povraćanjem i klistirima odvratni The Onion 10 Socijalna i kulturna antropologija Za(o)točen ili fenomen otočkog rocka Mojca Piškor 12-13 Vizualna kultura Više od murala i parkovnih skulptura Ivana Meštrov 16 Pogled uperen u stranu Marina Viculin 17 Kuća nalik na mene Silva Kalčić 18 Kazalište Razgovor s Alenom Novoselcem Suzana Marjanić 30-31 Iskakanje s vješalica Nataša Govedić 32 Glazba Zvuka kao tajna ljudske duše Sanja Drakulić 33 Bespredmetnost žanrovskih barijera Trpimir Matasović 33 Kritika Sonična mitologija Kirby Fields 34-35 Grad u pismima Dario Grgić 35 Rodni aspekti ratnih iskustava Ozren Biti 36-37 Arendt protiv Izabranog naroda Srđan Sandić 37 Ambiciozno i neujednačeno Boris Postnikov 38 k. kao kontinuitet Boris Postnikov 38 Strip www.komikaze.hr 39 Proza Poglavlje treće Andrej Nikolaidis 40-41 Školice Julio Cortázar 42-43 Poezija Ženski ciklus Dragana Mladenović 44 Retrovizor Iznova o navijačkom nasilju Srđan Vrcan 45-46 Riječi i stvari It’s all Greek to me Neven Jovanović 47 TEMA BROJA: Feralov žižak: Viktor Ivančić Priredili Nataša Govedić i Boris Postnikov Priče iz hrvatskog Ida Neven Jovanović 21 Čitajte između oglasa Boris Postnikov 22 Razgovor s Viktorom Ivančićem Nataša Govedić 23-26 Filozofija domoljublja Katarina Luketić 26-27 Square design glava, zastava i domaćih Hamleta Nataša Govedić 28-29 Što sada radi Robi K.? Andrea Zlatar 29 dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja adresa uredništva: Vodnikova 17, Zagreb telefon: 4855-449, 4855-451, fax: 4813-572 e-mail: zarez@zg.htnet.hr, web: www.zarez.hr uredništvo prima: radnim danom od 12 do 15 sati nakladnik: Druga strana d.o.o. za nakladnika: Andrea Zlatar v.d. glavne urednice: Katarina Luketić zamjenici glavne urednice: Nataša Govedić, Srećko Horvat i Marko Pogačar izvršni urednik: Nenad Perković poslovna tajnica: Dijana Cepić uredništvo: Dario Grgić, Silva Kalčić, Trpimir Matasović, Suzana Marjanić, Nataša Petrinjak, Boris Postnikov, Srećko Pulig, Zoran Roško, Gioia-Ana Ulrich grafičko oblikovanje: Studio Artless lektura: Dalibor Jurišić priprema: Davor Milašinčić tisak: Tiskara Zagreb d.o.o. Tiskanje ovog broja omogućili su: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Ured za kulturu Grada Zagreba Jelena Ostojić Human Rights Film Festival d 24. do 28. ožujka u zagrebačkom kinu Europa održava se šesto izdanje festivala filmova o ljudskim pravima u organizaciji Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture - URK. U ovom izdanju festival će se baviti političkim sustavima i ratnim zločinima. Što je i kako funkcionira suvremena politika; zašto je političko djelovanje danas sinonim za korupciju, populizam te raspad sistema - to su neka od pitanja o kojima govore filmovi na festivalu. Cilj festivala je kroz film i predavanja ukazati na važnost ljudskih prava ako ih se promatra politički, pogotovo stoga što se u zadnje vrijeme za tu temu vežu mnoge rasprave koje ukazuju na nesavršenost samog koncepta ljudskih prava, ali i to da u nekim slučajevima služe kao paravan za provođenje drugih interesa. U pet dana festivala bit će prikazano 16 dokumentarnih i igranih naslova. Gost festivala je izraelski redatelj Eyal Sivan čija će tri filma biti uvrštena u filmski program. Specijalist jevišestruko nagrađivan film o suđenju Adolfu Eichmannu početkom 60ih, nacističkom zločincu koji je bio povod za mnoge rasprave i promišljanja o odnosu kolektivne i individualne odgovornosti za zločin. Druga dva filma istog autora su Iz Ljubavi prema narodu koji govori o društvu nadzora i istočnonjemačkoj tajnoj službi Stasi te Građani K koji na primjeru poljskih političara braće Kaczynski govori o populizmu. Osim toga iz programa vrijedi izdvojiti i naslov Građanin Havel, Pavela Kouteckyja, dokumentarac koji prati karijeru češkog predsjednika i književnika Vaclava Havela i daje odgovor na to kako je 90ih u Istočnoj europi nastajala demokracija. U program je uvršten i sedam i pol sati dug igrani film Melankolija, filipinskog redatelja Lava Diaza (Lavrente Indico Diaz), koji je nagrađen 2008. na venecijanskom festivalu. Osim filmskog, u sklopu festivala u suradnji s partnerima Documentom i Centrom za ljudska prava bit će organizirani okrugli stolovi i predavanja koja će se baviti temom suočavanja sa ratnim zločinima na našim prostorima. Na okruglom stolu bit će riječi o tome kako se mogu utvrditi činjenice vezane za ratne zločine. Osim toga, govorit će se, zajedno sa Eyalom Sivanom i o događajima u Gazi, a bit će održan i razgovor o tome kako su na filmu obrađeni ratovi iz 90-ih. Po svemu najavljenom, čini se da nas čeka jedno iznimno zanimljivo izdanje Human rights film festivala. Warwick za “Doktrinu šoka” Književna nagrada Warwick u svom premijernom ovogodišnjem izdanju dodijeljena je Naomi Klein za njenu knjigu “Doktrina šoka”. Osim novčane nagrade Naomi Klein dobila je i ponudu da predaje na Sveučilištu Warwick. Od mnogih drugih književnih nagrada ova se ističe po tome što je kriterij dodjele nagrade kompleksnost djela. Pri izboru dobitnika nije bitan žanr ili vrsta djela, a žiri se sastojao od jednog znanstvenika, novinarke, književnice, i jednog blogera. Osim Kleinove, u uži izbor nagrade su ušli The Rest is Noise, studija o muzici dvadesetog stoljeća Alexa Rossa, Mad, Bad and Sad, studija o mentalnim bolestima kod info/najave žena Lise Appignanesi, The Art of Political Murder Francisca Goldmana, Reinventing the Sacred Stuarta A. Kauffmana, te jedini roman u užem izboru Montano’s Malady Enriquea Vila-Matasa. I baš kad smo pomislili da je “Doktrina šoka” trenutno najkompleksnije djelo, žiri ističe “da iako je riječ o teškoj temi čitatelj je može pratiti bez da se osjeća nedoraslim u odnosu na temu”. Potpora Nives Celzijus Slikarska grupa ABS, koja polazi od slikarstva kao pragmatičkog instrumenta intervencije u prostoru kulture, reagirala je na već iscijeđenu aferu oko nedodjeljivanja Kiklopa Nives Celzijus. U zagrebačkoj galeriji VN proteklih je tjedana bio izložen rad velikog formata – “Slika potpore Nives Celzijus”, koji prikazuje naslovnu stranu kontroverzne knjige “Gola istina” uramljenu u multiplicirani uzorak hrvatske zastave s odbačenog rješenja hrvatskog barjaka dizajnera Borisa Ljubičića iz 1990-te godine. Sliku potpore prati i manifest grupe ABS, koji objašnjava da taj slučaj dovodi u pitanje cijeli sustav kulturne politike u Hrvatskoj, a sam projekt želi istaknuti nepostojanje i nepoštivanje vlastitog sustava tj. onog Pulskog sajma knjiga. Sve u svemu, ABS-ovci izabrali su baš Nives Celzijus računavši na prašinu koja se diže spominjanjem njenog imena da bi istakli neke, po njihovom mišljenju, temeljene nedostatke sustava. Ispod pločnika o krizi kapitalizma Šesti broj slobodarskog dvomjesečnika Ispod pločnika bavi se aktualnom krizom kapitalizma i otkriva njene uzroke, koji su problem samog kapitalizma, a ne svih nas, jer nije riječ o krizi realnih potreba, izazvanoj prestankom proizvodnje ili prirodnom katastrofom. Kriza kapitalizma je izazvana kroz malverzacije virtualnim vrijednostima financijskog tržišta, a rješenja su puno jednostavnija nego što se to čini. Osim financijske krize broj se bavi i sukobom na Bliskom istoku kroz razgovor s Anarhistima protiv zida. Broj donosi i prijevod jednog od mnogih tekstova nastalih tijekom pobune u Grčkoj, a upoznaju nas sa uzrocima, razlozima i okolnostima pobune. Filmotopija u Medici Filmotopija se trudi prikazati filmove koji su na bilo koji način marginalizirani u masovnim medijima i na taj način potaknuti raspravu o društvenim i inim pitanjima. Svake nedjelje u 18 sati u prostorijama Medike održava se besplatna projekcija. Druge nedjelje u ožujku na programu je socijalna drama Kradljivci bicikala (Vittorio De Sica, 1948., 79’). Potom 15. ožujka puštat će se dokumentarni film A place called Chiapas (Nettie Wild, 1998., 92’) koji govori o sukobu zapatista i meksičke vojske. Boreći se za domorodačka prava, zapatisti koriste medije kako bi svijetu odaslali svoju poruku pa zbog takvog načina borbe The New York Times je njihovu borbu prozvao “prvom svjetskom postmodernom revolucijom”. Nedjelja poslije donosi igrani film Matewan ( John Sayles, 1987., 133’) o rudarima istoimenog grada koji pokušavajući se organizirati u sindikat suočavaju se s rukovodstvom tvrtke i lokalnim razbojnicima koji ih u tome žele spriječiti. Film se temelji na istinitoj priči. cmyk
u žarištu XI/252, 5. ožujka 2,,9. 3 Zločin u srcu Arkadije Tonči Valentić Nerazjašnjeno ubojstvo mlade Australke u Dubrovniku medijski je pretvoreno u poligon za iživljavanje raznih ideološki strukturiranih fantazmi koje se poigravaju s postojećim kulturalnim stereotipima posljednjih nekoliko mjeseci domaća i inozemna javnost zaokupljena je dvama ubojstvima: Ivane Hodak, kćeri poznatog odvjetnika ubijene na brutalan način ispred kućnog praga, i Britt Lapthorne, australske državljanke koja je pod još nerazjašnjenim okolnostima misteriozno nestala sedamnaestog rujna prošle godine u Dubrovniku, a njeno je tijelo pronađeno tri tjedna nakon toga u uvali Danče. U oba slučaja ubojstvo ima snažnu simboličku razinu: dok je prvo uzrokovalo neviđen društveni šok i postalo medijskom temom dana koja je još aktualna, drugo je ubojstvo zanimljivo kao simptom specifične medijske tematizacije estetike nasilja i gruba manipuliranja stereotipima. Naime, od jednog nerazriješenog slučaja ispletena je gusta mreža diskurzivnih mehanizama koji nadilaze uobičajene spekulacije kad je riječ o sličnim događajima iz crne kronike. Pri tome se mogu izdvojiti dvije osnovne narativne linije: prva je senzacionalistička i dolazi od australskih televizijskih postaja koje su tom ubojstvu posvetile veoma velik medijski prostor, eksplicitno optužujući dubrovačku policiju za odgovornost i upletenost u ubojstvo, pri čemu su grad, a time i Hrvatska, prikazani kao balkanski vilajet u kojemu je posve normalno da se pod okriljem noći otimaju djevojke i potom prodaju u bijelo roblje ili pak likvidiraju. Druga pripovijest dolazi od domaćih medija, u kojima se zasad ne iznose konkretne optužbe, ali se implicira da je čitav slučaj prenapuhan te da bi se u relativno malenu gradu kao što je Dubrovnik sigurno znalo da postoji organizirana banda otmičara te bi se i krivac lako pronašao kad bi za to postojala volja, makar on dolazio i iz redova policije, kao što neki tvrde. S obzirom na brojne kontradiktornosti u izjavama svjedoka, pristrane optužbe i veo raznih insinuacija, kao i činjenicu da je tijelo pronađeno u lošem stanju, čime je otežana forenzička obrada, a vjerodostojnost upletenih u priču umanjena, izvjesno je da se taj slučaj neće tako brzo riješiti te da se prava istina možda nikad neće saznati. Misteriozna smrt i efekt sublimacije Naizgled paradoksalno, u tom kontekstu i nije toliko bitno je li Britt Lapthorne ubijena ili je stradala u nesretnom slučaju. Ne zbog toga što je sada mrtva (jedan mladi život nažalost je nepovratno izgubljen i tu više nema spasa) ili zbog toga što bi se tragedija eventualno mogla spriječiti da su okolnosti događanja u toj noći bile jasnije, nego zato što je doživjela drugu, simboličku smrt koju su proizveli mediji. Jedan od razloga zbog čega je ta misteriozna smrt dobila tako velik publicitet nalazi se u tome što se ona desila na mjestu gdje se nije mogla, odnosno nije smjela desiti: u mediteranskom raju koji u svim turističkim vodičima ima status metafore ili sinegdohe čitave Hrvatske, u mjestu koje je simbol ekskluzivnog i elitnog turizma, u gradu koji u nacionalnom kulturnopovijesnom imaginariju nosi povlašteno ime “hrvatske Atene”. Upravo zbog toga slučaj je poprimio šire razmjere nego da je mlada Australka nestala u nekom drugom mjestu na Jadranu. Pri tome, dakako, ne treba smetnuti s uma ni pompozno tretiranje tog slučaja, napose od televizijske kuće Channel Seven, koja je u tipičnoj američkoj konfesionalnoj maniri prikazala izjave potpuno nevjerodostojnih svjedokinja koje su navodno bile otete, čitavu zemlju prikazala kao mjesto na kojem turisti redovito nestaju, a sve to bilo je popraćeno pomno biranom glazbom i lukavo režiranim retrospektivnim flashbackovima, zbog čega su spomenuti prilozi učinili medvjeđu uslugu procesu kriminalističke obrade i istrage. Takvo miješanje dviju imaginativnih razina (mediteranski raj na zemlji koji je ispod površine zapravo opasna balkanska gudura) u osnovi i nije tako rijetko kao što bi se na prvi pogled moglo učiniti. Nije li to u osnovi ono što Kant naziva sublimnim, definirajući ga kao spoj fascinacije, zadivljenosti i straha, preciznije rečeno strahopoštovanja spram onog što pokazuje svoju dojmljivu estetsku, ali ujedno brutalnu i opasnu, neobuzdanu snagu prirode? Uzvišenost se ljepote dakle nalazi u činjenici da je ona uvijek povezana s onim opasnim, prijetećim i pogibeljnim. Estetika nasilja Prenesemo li Kantovu definiciju na dubrovački slučaj, konotacije su jasno vidljive. S obzirom na to da Dubrovnik u domaćoj ali i u inozemnoj fantazmi zauzima povlašteno mjesto estetskog objekta par excellence, jadranskog dragulja prebogate kulturne prošlosti i povijesnog značaja, svaki oblik nasilja koji je s njim povezan vodi do neke vrste estetskog šoka, brutalna upada carstva Realnog u prostor iluzije, pri čemu je paradoks u tome da je nasilje oduvijek upisano u njegovu simboličku strukturu. Prisjetimo se jedne od najbrutalnijih scena u povijesti hrvatskog filma, pokolja u autobusu iz Zafranovićeva tendencioznog filma Okupacija u 26 slika: nije slučajno da se ona zbiva baš u Dubrovniku. Šok ne proizlazi samo iz ideološki inhibirane sekvence ničim motivirana klanja odnosno grotesknokarnevaleskna prikazivanja tog čina, nego i iz kontrasta s prizorima Grada iz tog filma, estetizacijom koja u konačnici dovodi do strahota. Upisivanjem takve aristokratske, građanske kulture u pozitivan kontekst, odnosno prikazivanjem bogata patriotskog protagonista kao klasno osviještena revolucionara, čitavo višestoljetno estetsko naslijeđe jedne klase zapravo se premješta u područje reakcionarne ideologije: (buržoaski) raj na zemlji zapravo je oduvijek bio locus horribilis. Uzmimo kao drugi primjer djelovanja sublimnog dubrovački predio Boninovo. Svatko tko je ikad sjedio na klupi na Boninovu promatrajući zalazak sunca složit će se da je riječ o jednom od najljepših prizora na jadranskoj obali. No upravo je taj idilični predio omiljeno mjesto samoubojica koji si zbog izuzetno strme litice upravo ondje oduzimaju život bacajući se u ponor ispod ograde. Također, valovito jugo nerijetko ponekad donese i leševe albanskih izbjeglica koji su potonuli u Jadranu pokušavajući pod okriljem noći ilegalno stići do talijanske obale. Estetski užitak kao spoj fascinantne ljepote uzvišenosti i brutalnosti prirode paradigmatski je primjer za analizu simboličke strukture dubrovačkog ubojstva i njena medijskog prikaza, a nije nezanimljivo ni to što su se u međuvremenu pojavile neke spekulacije da je Lapthorne poginula baš na tom mjestu te da su je morske struje nosile tjednima sve dok se truplo nije zaustavilo ispred samostana na hridi bliže Gradu. Dvije razine teorije zavjere Uz već spomenutu prvu narativnu liniju koja na tendenciozan način prikazuje taj događaj, postoji i druga linija tumačenja koja je također zanimljiva i ništa manje prijeporna. Ona se zasniva na povezanosti ubojstva s moralnom transgresijom, odnosno ulaskom stranog tijela u normativni prostor ćudorednosti, a može se na podsvjesnoj razini iščitati iz raznih komentara na nekim hrvatskim web-forumima. Da bi bilo jasnije o čemu je riječ, valja se prisjetiti kultna ostvarenja Otok smrti grčkog redatelja Nica Mastorakisa, jednog od najkontroverznijih filmova 70-ih koji je sve do nedavno bio zabranjen za javno emitiranje. U njemu se prikazuje dolazak mladog britanskog para na grčki otok Mikonos gdje se izvan sezone planiraju odmoriti u “raju na zemlji”. Međutim od klasičnih turista ubrzo se pretvaraju u ubojice koji “kažnjavaju” lokalno i doseljeno stanovništvo (uglavnom razuzdane američke turiste s trajnim prebivalištem na otoku) zbog njihovih grijeha: ubijaju homoseksualca, narkomanku, preljubnika, zavodnicu i nasilnika, da bi na kraju protagonist i sam završio groznom smrću. Smisao tog pokolja nalazi se u Jedan od razloga zbog čega je ta smrt dobila tako velik publicitet nalazi se u tome što se ona desila na mjestu gdje se nije smjela desiti: u mediteranskom raju koji u nacionalnom kulturnopovijesnom imaginariju nosi povlašteno ime “hrvatske Atene” estetskom nasilju, pukom užitku ubijanja koji je na razini super-ega povezan s moralnim pročišćenjem otoka od suvremenih zala, pri čemu je osnovna namjera naizgled benigna turističkog para tom raju na zemlji vratiti unaprijed upisanu fantazmatsku idilu, dakle odstraniti sve devijantne elemente. Zanimljivo je da je u posljednjih tridesetak godina (dakle, nakon snimanja filma) Mikonos doista postao otok tulumarenja, ali prije svega turista homoseksualne orijentacije. Nije li ta struktura na obrnut način prisutna i u društveno-nesvjesnom tretmanu smrti Britt Lapthorne, u onom dijelu javnosti koji na podsvjesnoj razini prezire turiste koji dolaze na Jadran zbog bludnih radnji poput partijanja, drogiranja i seksualne promiskuitetnosti, pa ih stoga na neki način treba kazniti progonom iz mediteranske Arkadije? Međutim, kao što nam zorno pokazuje gore spomenuti film, nasilje se već nalazi u samom središtu takve Arkadije, ono je njegov neodstranjivi dio, višak estetskog koji se nasilnim činom transponira u ono etičko, odnosno moralizirajuće. Upravo iz tog razloga prelazak iz estetike u etiku proizvodi šok koji nadmašuje uobičajenu medijsku analizu nekog spornog događaja. Takva struktura posve je različita od ubojstva Ivane Hodak koje je medijski prezentirano u paradigmi “kolateralne žrtve” mafijaškog obračuna u koji je uključen i sam državni vrh. Ubojstvo Britt Lapthorne opire se argumentativnim tumačenjima, oko njega, za razliku od slučaja Hodak, nema racionalno isprepletene mreže u kojoj je otprilike jasna pozadina slučaja, ali nedostaju komadići slagalice: i mediji i javnost pretpostavljaju da politički Veliki Drugi zna sve detalje, ali da oni ne smiju biti podastrijeti običnom puku. U slučaju Australke inicijalni je šok također naknadno proizveo teoriju zavjere, ali krupna razlika sastoji se u tome da je pripovijest oblikovana na dvije ideološki disparatne razine. Gore navedeni proces sublimacije ne odnosi se na žrtvu, nego upravo na strukturiranje estetskog objekta kojem se u posljedičnoj interpretaciji pripisuju (a)moralne karakteristike. U krajnjoj liniji, što ako ubojstvo nisu počinili lokalni kriminalci ili moćnici, već netko od njenih suputnika: bi li onda pripovijest o fascinantnoj ljepoti grada iza koje se kriju mračni zločini i dalje bila medijski uvjerljiva? Kazano na pomalo grub, ali neuvijen način: nije li ta druga, simbolička smrt djevojke još bolnija od “stvarne” smrti upravo zato jer je pretvorena u poligon za iživljavanje raznih ideološki strukturiranih fantazmi? cmyk
Page 1: ISSN 1331-7970 dvotjednik za kultur
Page 5 and 6: u žarištu XI/252, 5. ožujka 2,,9
Page 7 and 8: kolumna XI/252, 5. ožujka 2,,9. 7
Page 9 and 10: azgovor XI/252, 5. ožujka 2,,9. 9
Page 13 and 14: socijalna i kulturna antropologija
Page 17 and 18: vizualna kultura XI/252, 5. ožujka
Page 21 and 22: feralov žižak: Viktor Ivančić X
Page 33 and 34: glazba XI/252, 5. ožujka 2,,9. 33
Page 35 and 36: kritika XI/252, 5. ožujka 2,,9. 35
Page 37 and 38: kritika XI/252, 5. ožujka 2,,9. 37
Page 39 and 40: strip XI/252, 5. ožujka 2,,9. 39 c
Page 41 and 42: proza XI/252, 5. ožujka 2,,9. 41 1
Page 43 and 44: proza XI/252, 5. ožujka 2,,9. 43 M
Page 45 and 46: etrovizor XI/252, 5. ožujka 2,,9.

Razgovor - Jürgen Habermas Proza - Julio Cortázar Proza ... - Zarez

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?