Razgovor - Jürgen Habermas Proza - Julio Cortázar Proza ... - Zarez

proza
XI/252, 5. ožujka 2,,9.
43
Maga; i znam, jer si mi to sama kazala,
da nisi voljela da te vidim kako ulaziš
u malu knjižaru u rue de Verneuil, gdje
jedan pogrbljeni starac ispisuje tisuće cedulja
i zna sve što se može znati o historiografiji.
Onamo si se odlazila poigrati
s mačkom, a starac te bez pitanja puštao
da uđeš, zadovoljan što bi mu povremeno
dodala poneku knjigu s gornjih
polica. I grijala si se kraj peći s velikom
crnom cijevi, a nije ti bilo drago da znam
kako stojiš pored te peći. Ali sve je to
trebalo reći u pravom trenutku, samo što
je teško pogoditi pravi trenutak za nešto,
pa sam se i sada, nalakćen na most, gledajući
kako prolazi mala barka na jedra
boje trule višnje, prekrasna poput velikog
žohara koji blista od čistoće, na čijem
pramcu je žena u bijeloj pregači vješala
rublje, promatrajući njene zelene prozorčiće
à la Ivica i Marica, čak i sada, Maga,
pitao sam se ima li to obilaženje smisla,
jer bi mi da stignem u rue des Lombards
zgodnije bilo prijeći Pont Saint Michel
i Pont au Change. Ali da si te večeri bila
ondje, kao toliko puta do tada, znao bih
da obigravanje ima smisla, a sada sam
još dodatno unižavao svoje neuspjelo
nastojanje nazivajući ga obigravanjem.
Ispalo je da sam, podigavši ovratnik
jakne, produžio molom dok nisam ušao
u zonu velikih robnih kuća koja završava
trgom Chatelet, prošao kroz ljubičastu
sjenu kule Saint Jacques i uspeo se svojom
ulicom razmišljajući o tome kako te
nisam sreo i o madame Léonie.
Znam da sam jednog dana stigao u
Pariz, znam da sam neko vrijeme živio
od pozajmica, čineći ono što drugi čine
i gledajući ono što i drugi vide. Znam
da si izišla iz neke kavane u rue du
Cherche-Midi i da smo razgovarali.
Toga je popodneva sve krenulo naopako,
jer su mi moje argentinske navike
branile da neprestano prelazim s jednog
pločnika na drugi da bih zurio u posve
beznačajne stvari u škrto osvijetljenim
izlozima u ulicama kojih se više ne
sjećam. Tada sam te pratio preko volje,
jer sam te držao drskom i neotesanom,
dok se nisi umorila od toga da ne
budeš umorna pa smo ušli u kafić na
Boul’Mich’u, gdje si mi odjednom, između
dva kroasana, ispričala znatan dio
svog života.
Kako sam mogao naslutiti da je ono
što se činilo tako lažnim bilo istinito, jedan
Figari 3 s predvečernjim ljubičicama,
pepeljasta lica, glad i sudari na uglovima?
Kasnije sam ti povjerovao, kasnije je
bilo razloga, bila je madame Léonie koja
mi je, gledajući u ruku koja je prethodno
spavala s tvojim grudima, gotovo doslovce
ponovila tvoje riječi. “Ona negdje pati.
Patila je oduvijek. Vrlo je vesela, obožava
žuto, njezina ptica je kos, njezino doba je
noć, njezin most Pont des Arts.” (Barka
boje trule višnje, Maga – zašto njome nismo
otplovili dok je još bilo vrijeme?)
I eto, netom smo se upoznali a život
se već pomno pobrinuo da nas razdvoji.
Budući da se nisi znala pretvarati, odmah
sam shvatio kako, da bih te vidio
onako kao što sam želio, trebam najprije
zatvoriti oči, i da onda prvo slijede stvari
kao što su žute zvijezde (koje se gibaju
u želeu od baršuna), potom crveni uzleti
raspoloženja i satova, postupan ulazak u
Maga-svijet sastavljen od nespretnosti
i zbrke, ali i paprati s potpisom pauka
Kleea, cirkusa Miróa, pepeljastih zrcala
Vieire da Silva, 4 svijet u kojemu si se
kretala kao šahovski konj koji se kreće
kao top koji se kreće kao lovac. Tih
smo dana onda odlazili u kino-klubove
gledati nijeme filmove, ja sa svojom
kulturom, jel’ tako, a ti jadnica nisi
shvaćala apsolutno ništa od toga žutog
i grčevitog pucketanja iz doba otprije
tvog rođenja, od te izbrazdane emulzije
po kojoj jurcaju mrtvaci, ali odjednom bi
tuda prošao Harold Lloyd pa bi sa sebe
stresla vodu sna i naposljetku se uvjerila
da je sve bilo u redu, i da Pabst i da Fritz
Lang. 5 Pomalo si me umarala svojom
manijom za savršenstvom, svojim poderanim
cipelama, odbijanjem da prihvatiš
prihvatljivo. Jeli smo hamburgere u
Carrefour de l’Odéonu, odlazili biciklom
na Montparnasse, u bilo koji hotel, na
bilo koji jastuk. Ali koji put bismo produžili
do Porte d’Orléansa, svaki put
sve bolje upoznavali predio ledina iza
Boulevard Jourdana, gdje su se katkad u
ponoć sastajali članovi Kluba zmije da
porazgovore sa slijepim vidovnjakom,
kakva li poticajnog paradoksa. Ostavljali
smo bicikle na ulici i polako prodirali
onamo, zastajkujući da promatramo
nebo, jer je to jedan od rijetkih predjela
u Parizu gdje nebo vrijedi više od zemlje.
Sjedeći na gomili smeća neko vrijeme
bismo pušili, a Maga me je milovala po
kosi ili pjevušila melodije koje čak nisu
bile ni izmišljene, besmislene napjeve
isprekidane uzdasima ili sjećanjima. Ja
sam te trenutke koristio za razmišljanje
o beskorisnim stvarima, što je metoda
koju sam počeo primjenjivati godinama
prije toga u bolnici te mi se činila sve
plodnijom i potrebnijom. Uz golem
napor, prikupljajući pomoćne slike, misleći
na mirise i lica, uspijevao sam ni iz
čega izvući par smeđih cipela koje sam
1940. godine nosio u Olavarríji. Imale
su gumene potpetice i vrlo tanke potplate,
pa bi mi kad je padala kiša voda
prodirala do kosti. S tim parom cipela u
ruci sjećanja, ostalo je dolazilo samo od
sebe: lice gospođe Manuele, na primjer,
ili pjesnik Ernesto Morroni. Ali njih bih
odbacio jer se igra sastojala isključivo u
izvlačenju onog beznačajnog, neupadljivog,
iščiljelog. Drhteći zbog nemoći
da se sjetim, napadan od bube koja
predlaže odgodu, pobenavio od cjelivanja
vremena, na koncu bih pored cipela
uspijevao ugledati limenku čaja Sol koju
mi majka bijaše dala u Buenos Airesu.
I žličicu za čaj, žlicu-mišolovku u kojoj
bi se crni mišići prljili živi u šalici vode
izbacujući cičave mjehuriće na površinu.
Uvjeren da pamćenje čuva sve, a ne samo
Albertine i velike dnevne vijesti srca
i bubrega, ustrajno sam rekonstruirao
sadržaj svoga radnog stola u Floresti, lice
jedne nepamtljive djevojke po imenu
Gekrepten, broj pisaljki u svojoj pernici
za peti razred, a na kraju bih zadrhtao
od očaja (jer nikad se nisam mogao
sjetiti tih pisaljki, znam da su bile u pernici,
u posebnoj pregradi, ali ne sjećam
se koliko ih je bilo niti mogu odrediti
točan trenutak kada su unutra bile njih
dvije ili šest), sve dok me Maga, ljubeći
me i ispuhujući mi u lice duhanski dim
i svoj topli dah, ne bi dozvala svijesti pa
bismo se smijali i ponovo kretali kroz
brda smeća u potrazi za onima iz Kluba.
Već tada sam shvaćao da je traganje
moja sudbina, obilježje onih koji izlaze
noću bez određenog cilja, razlog onih
koji uništavaju busole. S Magom sam do
iznemoglosti razgovarao o patafizici, jer
je i ona neprestano zapadala u izuzetke
(a naš susret je baš to i bio, uz mnoge
druge stvari mračne kao fosfor), zatjecala
se u pretincima koji nisu odgovarali drugima,
pri čemu nikoga nismo prezirali,
nismo vjerovali da smo Maldorori 6 na
rasprodaji ni Melmothi 7 koji povlašteno
lutaju. Ne čini mi se da krijesnica izvlači
osobitu korist iz neosporne činjenice da
je ona jedno od najosebujnijih čuda ovoga
cirkusa, pa ipak je dovoljno pretpostaviti
kako ima svijest e da bi se shvatilo
kako svaki put kad joj zasja trbuščić ta
svijetleća buba zacijelo osjeća nešto kao
srh povlastice. Magu su na isti način
očaravale nevjerojatne nevolje koje su je
uvijek snalazile zbog toga što zakoni u
njezinu životu naprosto nisu djelovali.
Bila je od onih pod kojima se ruše mostovi
čim na njih stupe, ili koji se kroz
ridanje prisjećaju da su u izlogu ugledali
broj koji je upravo izvukao pet milijuna
na lutriji. Koliko je do mene, već sam se
bio navikao da mi se događaju donekle
izuzetne stvari, pa me nije osobito užasavalo
ako bih u mračnoj sobi, u koju
sam ušao da uzmem neku ploču, osjetio
kako mi po dlanu gmiže orijaška stonoga
koja je dotad spavala na ovitku albuma.
Sve takve stvari, ili kad bih našao
sive ili zelene dlačice u kutiji cigareta,
ili kad bih začuo zvižduk lokomotive u
pravom trenutku i u tonu potrebnom da
se ex officio uklopi u dionicu neke simfonije
Ludwiga van, ili kad bih ušao u
pisoar u rue de Médicis i vidio muškarca
kako revno mokri a onda se, izlazeći
iz svoga odjeljka, okreće prema meni i
pokazuje mi ud nevjerojatnih dimenzija
i boja, držeći ga na dlanu kao dragocjen
liturgijski predmet, da bih u istom času
shvatio kako je taj čovjek posve jednak
onome drugom (iako nije bio taj drugi)
koji je dvadeset četiri sata prije toga u
Salle de Géographie održao predavanje
o totemima i tabuima te je publici pokazivao,
brižno ih držeći na dlanu, štapiće
od bjelokosti, perje rajske ptice, obredne
novčiće, magične fosile, osušene ribe,
fotografije kraljevskih priležnica, žrtvene
darove lovaca, goleme balzamirane skarabeje
pred kojima su neizbježne gospođe
drhtale od slasti i straha.
Napokon, nije lako govoriti o Magi
koja u ovom času sigurno šeće po
Bellevilleu ili Pantinu, uporno zureći u
tlo dok ne pronađe komadić crvene tkanine.
Ako ga ne nađe, nastavit će tako
cijelu noć, čeprkat će po kantama za
smeće, uvjerena da će joj se dogoditi
nešto strašno ako ne nađe taj zalog iskupljenja,
znamen oproštenja ili odgode.
Znam o čemu se radi jer se i sam pokoravam
takvim znacima, katkad i mene
zapadne da nađem crvenu krpu. Još od
djetinjstva, čim mi štogod padne na pod
moram to odmah podignuti, ma što to
bilo, jer ako to ne učinim dogodit će se
nesreća, ne meni nego nekome koga
volim i čije ime počinje istim slovom kao
i pali predmet. Najgore je to što me ništa
ne može obuzdati kad mi nešto padne
na pod, a ne vrijedi ako to podigne netko
drugi, jer će urok i dalje djelovati.
Mnogo puta su me zbog toga gledali
kao luđaka, a i jesam lud kada to radim,
kad se strmoglavim ne bih li podigao
olovku ili komad papira koji mi je ispao
iz ruke, kao što mi se jedne noći dogodilo
s kockom šećera u restoranu u rue
Scribe, otmjenom restoranu s gomilom
poslovođa, kurvi sa srebrnim lisicama i
usklađenih bračnih parova. Bili smo s
Ronaldom i Etienneom, a meni je ispala
kocka šećera i otkotrljala se pod stol
prilično udaljen od našeg. Pozornost mi
je najprije privuklo kako se kocka otkotrljala,
jer se kocke šećera, čim dotaknu
tlo, obično zaustave iz očitih paralelopipednih
razloga. No ova se ponašala kao
kuglica naftalina, što je povećalo moju
bojazan te sam povjerovao da su mi je
zapravo istrgnuli iz ruke. Ronald, koji
me poznaje, pogledao je gdje se zaustavila
kocka i počeo se smijati. To je kod
mene izazvalo još veći strah, pomiješan s
bijesom. Prišao mi je konobar misleći da
mi je ispalo nešto dragocjeno, Parkerova
penkala ili umjetno zubalo, a zapravo mi
je samo smetao pa sam se, ne tražeći
dopuštenje, bacio na pod i stao tražiti
kocku šećera među cipelama znatiželjnih
ljudi koji su vjerovali (i to s pravom) da
se radi o nečem važnom. Za stolom su
sjedili jedna riđokosa debeljuca, druga
manje debela ali isto tako kurvasta, i
dvojica direktora ili nešto tome slično.
Odmah sam shvatio da kocke nema na
vidiku, iako sam vidio kako je odskočila
do cipela (koje su se kretale nemirno
poput kokoši). Što je još gore, na podu je
bio prostrt sag među čijim se dlačicama,
iako je bio grozno ofucan, sakrila kocka
te je nisam mogao naći. Konobar se bacio
na pod s druge strane stola pa smo se
nas dvojica četveronožaca tako provlačili
između cipela-kokoški koje su poviše
nas počele kokodakati kao lude.
Konobar je i dalje bio uvjeren da je posrijedi
Parker ili zlatni Luj, a kad smo se
zavukli duboko ispod stola, u nekoj prisnosti
i polutami, pitao me je o čemu se
radi i ja sam mu rekao, pa je napravio
lice koje je trebalo poprskati fiksirom, ali
meni nije bilo do smijeha, strah mi je
udvostručio čvor u želucu i naposljetku
me obuzeo pravi očaj (konobar se gnjevno
uspravio) te sam počeo grabiti cipele
onih žena da vidim nije li se šećer šćućurio
u luku između potpetice i potplata, a
kokoši su kvocale, kokoti me kljucali u
slabine, čuo sam kako se Ronald i
Etienne grohotom smiju dok sam puzao
od stola do stola i dok nisam našao šećer
skriven iza jedne noge Drugog carstva.
Svi su bili bijesni, čak i ja s kockom šećera
koju sam stiskao u šaci, ćuteći kako
se miješa sa znojem moje kože, kako se
odvratno rastapa u nekakvoj ljepljivoj
osveti, i eto takve su se epizode odigravale
svakodnevno.
(-2)
Sa španjolskoga preveo Dinko Telećan
Bilješke:
1 Franc. more koje je ljeti podmuklije nego
zimi.
2 Jean de Joinville (1224. – 1317.), kroničar
srednjovjekovne Francuske, autor hagiografije
svetoga Ljudevita.
3 Pedro Figari (1861. – 1938.), urugvajski
pisac, slikar, odvjetnik, novinar.
4 María Helena Vieira da Silva (1908. –
1992.), portugalsko-francuska apstraktna
slikarica, u čijim urbanim pejzažima čvrsti
predmeti kao da se pretvaraju u plin ili
pepeo.
5 Georg Wilhelm Pabst (1885. – 1967.) i
Fritz Lang (1890. – 1976.), glasoviti austrijski
režiseri.
6 Maldoror je junak Lautréamontove
poeme Les Chants de Maldoror, lik suprotstavljen
Bogu i čovjeku koji je odbacio sve
spone s konvencionalnim moralom.
7 Melmoth lutalica “gotički” je roman
Charlesa Roberta Maturina, inače praujaka
Oscara Wildea. Riječ je o arhetipskom
romantičkom junaku koji se opisuje kao
spoj Mefista, bajronovskog dendija i
vampira.
cmyk