Razgovor - Jürgen Habermas Proza - Julio Cortázar Proza ... - Zarez

feralov žižak: Viktor Ivančić
XI/252, 5. ožujka 2,,9.
21
Priče iz hrvatskog Ida
Viktor Ivančić: Robi K. (Biblioteka Feral Tribune, 1994; 2001.)
Neven Jovanović
Robi K. Viktora Ivančića kao najnoviji prilog
potonuloj kulturnoj baštini. Mulac koji izriče
neizrecivo. Od Majera do Kamova. Ključ za podrume
hrvatske podsvijesti - i hrvatske proze. Dvi kune po
hostiji, a u Konzumu će vam dat odrješenje grijeha
“ o nisu obične pizdarije nego su vrlo neobične.”
Robi K. (IIIa) komad je legende, u što se može
uvjeriti svatko tko ga potraži na internetu.
Ondje je lik iz satirične kolumne Viktora Ivančića al
pari s Alanom Fordom i drugim junacima lokalne
mladosti: ljudi ih jednostavno vole. Često do te mjere
da su spremni pojedini zapis Robija K. vlastoručno
prepisati, i da se uvijek nađe drugih koji to prepisivanje
cijene i koje to razdraga. Kako veli roker.bloger.hr,
“Tmuran je dan pa bi nešto iz bilježnice Robija K. uz
kavu moglo popravit dojam”. Izvan novina, Robi
K. doživio je četiri knjižna izdanja u Hrvatskoj (u
Biblioteci Feral Tribune, između 1994. i 2001) te jedno
- najnovije, dvosveščano: Robi K. 1984-2001. i
2002-2006 - u Srbiji, kod Fabrike knjiga (2006).
Potonje, prekrasno oblikovano izdanje - užitak za oko,
ruku i prste - obuhvaća barem 360 Robijevih tekstova,
pokriva raspon od dobrih dvadeset i pet godina, i odličan
je povod za pogled unatrag: koji je to nama kua?
Privatiziram snikerse
Rodoslovno stablo Robija K. pruža se, pretpostavljam,
od Dnevnika malog Perice Vjekoslava Majera
(1935. i 1942, predložak za Golikov Tko pjeva zlo
ne misli), preko Grassova Limenog bubnja (1959) i
Ćosićeve Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji (1969),
pa možda do Kusturičina Oca na službenom putu
(1985). Meni - Zagrepčanu, usto ključnih osam godina
mlađem od Ivančića - ostaje posve neuhvatljiva veza
Robija K. s Malim Marinkom Miljenka Smoje, veza
koja mora postojati, ali koja je jasna samo insajderima
- barem dok jednom svi ne budemo u stanju ponovo
čitati tekstove Malog Marinka, koji su trenutno potonula
hrvatska kulturna baština.
Igrajući se ovim paralelama, nipošto ne pokušavam
odrediti formativne utjecaje na Robija K. i njegova
autora, niti tvrditi da se sličnih tekstova ne bi našlo još
pregršt. Važnije je zapaziti da se sva ova djela koriste
trikom gledanja na stvarnost “očima djeteta” - kako bi
izrekla neizrecivo.
Hrvatski Punch na hrvatskoj Judy
Što je onda to neizrecivo Ivančićeva satiričnog svijeta?
Robi K. (možda zbog svoga kafkijanskog inicijala)
kilometrima je daleko od naivnosti Majerova Perice
i pasivnosti Kusturičina / Sidranova Malika, koji
događajima više svjedoče nego što u njima sudjeluju.
Suprotno njima, Robi je aktivan. Nadalje, on je mulac
savršeno uklopljen u mikrokozmos nekog uobičajeno
surovog splitskog kvarta, odškolovan za sve obligatne
oblike mediteranskog nasilja i konvencionalnog otpora
konvencijama (normalno je biti loš učenik, normalno
je raditi pizdarije svim figurama autoriteta, normalno
je gaziti slabije). Napokon, Robi K. živi mimo svakog
realizma, jer on - suprotno Perici i Maliku - nije “stvaran”
lik, on je ginjol iz kazališta lutaka (ovamo se dobro
uklapa i sve Punch-and-Judy nasilje).
Takvo do paroksizma karikirano kazalište lutaka,
u kojem su, kao i kod svakog satiričara, akteri uvijek
lošiji od nas iz publike, ipak je upravo naš svijet: obitelj
i škola Robija K. jesu Hrvatska iz dana u dan, iz
tjedna u tjedan proteklih dvadeset i pet godina - i to
viđena sa svoje najgore strane. To je ona Hrvatska koja
u službenim dokumentima i povijestima postoji tek
interlinearno i implicitno, ona Hrvatska koja urliče s
grafita, navijačkih tribina, i usana agresivnih pijanaca,
ona “potisnuta”, ona Hrvatska iz Ida. Dohvat te mračne
strane čini bilo koji tekst Robija K. nezaobilaznom
stavkom za svaku čitanku moderne hrvatske povijesti.
Kukasti balun
Robi K. jest, međutim, alegorija moderne hrvatske
povijesti - povijesti moderne hrvatske svakodnevice.
Kao alegorija, egzistira na najmanje dvije razine istovremeno.
Ono što se u školi, kod kuće i na ulici događa
Robiju, njegovim roditeljima, drugovima iz razreda,
susjedima ponekad je odraz, parodija, karikatura onoga
što se događa Hrvatskoj; Robijeva nas zgoda (najčešće
pikantnom poantom) poziva da je točku po točku dešifriramo,
da u svakom detalju toga malog svijeta prepoznamo
po detalj svijeta hrvatske politike, maligne
kakva već jest. Ponekad, međutim, ono što se događa
u svijetu hrvatske politike izravno utječe na mali svijet
Robija K; ponekad njegovi akteri žive i ponašaju se
kao što čine ne zato što predstavljaju političare, nego
zato što su ih političari oblikovali, praktički programirali.
Lutke svijeta Robija K. trzaju se onako kako
bismo se svi mi trzali kad bismo zaista prestali misliti
svojom glavom, kad bismo zaista progutali sve ono što
nam servira hrvatski javni život.
Značajno je da su takve “programirane” lutke u svijetu
Robija K. najviše odrasli: roditelji, učitelji, susjedi,
policajci, turisti. Djeca u tom kazalištu utjelovljuju
“lukavu inteligenciju”, one koji se, neopterećeni ikakvim
moralnim načelima, ravnaju točno po zadanim
pravilima, ali uspijevaju tu igru označenim kartama
preokrenuti u svoju korist, uspijevaju svijet prisile izokrenuti
u njegovu suprotnost (kao što se, svjedočimo
svakodnevno, zaista i događa u prostorima maksimalne
“pedagoške kontrole”: u školi, recimo).
I po tome je, dakako, Robi K. opet sličan svima
nama: svi mi sanjamo kako ćemo prevariti sistem, kako
ćemo ga zeznuti iznutra, kako ćemo pritiskom na pravi
gumb, pravim potezom u pravom trenutku, osvojiti
(nezasluženi i, u krajnjoj liniji, nama nenamijenjeni)
jack-pot.
Žbljonga od nekuženja
Ono što je možda manje uočljivo dok vozimo ovim
kolosijekom jest da Robi K. obitava u još jednom
prostoru slobode. Osim slobode koju donosi “igranje
sistema protiv sistema”, sloboda Robija K. - ona jedina
koja preostaje nemoćnima i neprivilegiranima - jest
sloboda jezika. Listajući dva sveska u izdanju Fabrike
knjiga, ostajemo zapanjeni njihovim jezičnim bogatstvom,
njihovim eskapadama i vatrometima.
Podloga tog jezika nije književna, već živa; nije regulirana,
već je i sama - u odnosu na konvencije pisane
kulture - prostor slobode, jezik a la vild. Ne znam postoji
li u ijednom splitskom kvartu zaista sleng koji je
Robijeva polazišna točka, ne znam tko je njime i kada
govorio. Siguran sam, međutim, da je taj sleng dalje
stiliziran, razvijan, brušen i nadograđivan do te mjere
da se pretvorio u jasno definiran osobni jezik. Čitajući
dvadeset i pet godina Robija K. “u komadu” stječemo,
doduše, dojam da je njegov idiom na početku, u osamdesetima
i devedesetima, bio raznovrsniji, da su jezični
eksperimenti češći, uočljiviji i šarolikiji, da desetljeća
kolumnističke prakse donose izvjesnu rutinu - no to je,
valjda, neizbježna životna činjenica i nužna nuspojava
brušenja bilo kojeg jezika: “klasicizam”. Ono što Robi
K. ostaje, od prvog do posljednjeg slova, jest osebujan,
životan i anarhističan glas u hrvatskoj prozi. Njegovim
se putem vjerojatno ne može ići - odviše je osoban,
odviše prepoznatljiv; to bi bilo kao oponašati Boru
Ćosića ili Krležu - ali možemo razmišljati o tome kako
se, i gdje, u hrvatskoj prozi pronalazi sloboda.
Ono što je možda manje uočljivo
dok vozimo ovim kolosijekom jest
da Robi K. obitava u još jednom
prostoru slobode. Osim slobode
koju donosi “igranje sistema protiv
sistema”, sloboda Robija K. - ona
jedina koja preostaje nemoćnima
i neprivilegiranima - jest sloboda
jezika. Listajući dva sveska u
izdanju Fabrike knjiga, ostajemo
zapanjeni njihovim jezičnim
bogatstvom, njihovim eskapadama
i vatrometima
E ondaš ga, koke, reprogramirat!
Koncentrat dvadesetpetogodišnje karijere Robija
K. otkriva, inače, da ni njegov autor nije imun na ponavljanja
(ponekad i čitavih poanta, kao što je “Marks
u pičku materinu”, na koga sam, posve slučajno, naletio
dvaput), ali lijepo se može pratiti i kako autor rasteže
forme, kako u odabranu shemu ubacuje nove i nove
elemente - strukturirajući npr. jednu humoresku u nabrajanje
“33 problema s učiteljicom Smiljom”, posežući
za tokom svijesti i oblikom filmskog scenarija.
Robikaovska priča pročitana u cjelini, onako kako je
nikad nismo mogli vidjeti čitajući kolumnu iz tjedna u
tjedan, podatna je i za niz daljnjih uvida - recimo, da
je seks u Robiju K. (gdje definitivno ima prave pravcate,
vrlo efektne erotike) uvijek frustrirajuće prekidan
prije vrhunca, pri čemu netko uvijek škica iz prikrajka
(ovo podjednako diktiraju zahtjevi žanra kao i “dublja
istina” hrvatske / feralovske nadzirane egzistencije); da
ima Robijevih tekstova-bisera koji, možda neočekivano,
i nemaju političku poantu (takvi su često datirani
ljetnim mjesecima); da “ezopovska” totalna alegorija
socijalističkog doba i ranih devedesetih - alegorija koju
vrlo često više i ne razumijem, jer sam zaboravio konkretan
kontekst (njegova će rekonstrukcija biti izazov
povjesničarima) - da takva alegorija postupno uzmiče
pred “vicovskim” obratima i poantiranjima koja, čini
se, prevladavaju u posttuđmanovskoj eri; napokon, da
puno tekstova svršava u najgrubljoj, najsurovijoj, upravo
kamovljevskoj psovki - činu spolnog nasilja koje,
otkriva se u igri riječi, možemo i moramo shvatiti krajnje
doslovno (nije li potvrda istinitosti Robija K. upravo
onaj koji je, off the record ali ne i van dosega javnosti,
stanje u državi okarakterizirao riječima “mi smo u banani”?)...
Sve te i ine uvide prepuštam čitateljstvu, ali uz završnu
napomenu: u najnovijem leksikografskom podvigu
(Leksikon hrvatske književnosti: djela, Školska
knjiga, 2008), koji “predstavlja i opisuje oko 1350 djela
iz hrvatske književnosti od početaka književnosti do
kraja 2005” nema Ivančićeva Robija K. Koji je to nama
kua?
cmyk