Razgovor - Jürgen Habermas Proza - Julio Cortázar Proza ... - Zarez

kolumna
XI/252, 5. ožujka 2,,9.
7
Kulturna politika
Lokalni razvoj, kultura i kriza
Biserka Cvjetičanin
U doba recesije i krize novi
partnerski odnosi otvaraju
mogućnost interakcije između
umjetničkih/kulturnih projekata
i održivog razvoja. Zato je važno
shvatiti da je sektor kulture bitan
faktor društvene i ekonomske
dinamike te da je na lokalnoj
razini danas zadaća i odgovornost
razvijanja inovativnih pristupa
nedavno izašlom broju
Observatoire, francuskog časopisa
za kulturne politike, središnja je
tema kako gradovi žive kulturu. Tema je
odabrana, istaknuto je u uvodniku, zbog
globalne krize koja pogađa sve ekonomije
– privatne, javne, svjetske, nacionalne,
lokalne. Treba li zanemariti krizu,
pa kasnije procjenjivati štete, pita se u
uvodniku, ili reagirati, što znači udvostručiti
napore, jačati kreativnost, imaginaciju,
kolektivnu inteligenciju i, naravno,
političku volju? U prethodnom tekstu
za ovu kolumnu navela sam da na
odgovornim mjestima u Hrvatskoj nitko
ne govori da su recesija i kriza zahvatile
i našu zemlju. U međuvremenu se od
šutnje stiglo do deset Vladinih mjera
protiv recesije i najave rebalansa proračuna.
Međutim još smo daleko od razmišljanja
o kulturnim izazovima u doba
krize, o potrebi oslonca na kulturu kao
element održivog razvoja. To će se pitanje
osobito nametnuti na lokalnoj razini.
Međunarodnu Agendu 21 kulture, dokument
koji je 2004. prihvatila međunarodna
organizacija gradova i lokalnih
uprava, danas promiču gradovi i lokalne
uprave širom svijeta tražeći u promjenama
odgovor na krizu.
Vrijeme krize – vrijeme za
nove prakse
Prve promjene, dok se kriza još nije
ni nazirala, počele su decentralizacijom
javnih politika, koja se pojavila kao jedna
od osnovnih obveza državne politike,
posebno u području kulture. Na državnoj
i lokalnoj razini pozivaju se kulturne
institucije i udruge da razvijaju projekte
ukorijenjene u lokalnu sredinu. Pri tome
dolazi do paradoksalne situacije, jer u
mnogim europskim zemljama (na primjer,
u Francuskoj) institucije dobivaju
sve manju potporu države za takav tip
aktivnosti. Istodobno, sve je veći broj
projekata koji pripadaju lokalnoj razini,
ali su izvan institucionalnih okvira
koje je predložila država, kao što je na
primjer angažman umjetnika i njihovih
udruga u obnovi starih objekata i
stvaranju “novih prostora umjetnosti”.
S obzirom na to da država nedovoljno
prati lokalne aktivnosti za koje je sama
uputila poziv ili ih inicirala, nosioci
projekata (kulturne institucije, udruge u
kulturi, umjetnici i kulturni djelatnici u
cjelini) doživljavaju javne politike kontradiktornima
ili nekoherentnim.
Budući da se taj problem na lokalnoj
razini sve snažnije uočava, postavlja
se pitanje koliko su država i lokalne
vlasti u stanju preispitati načine javne
intervencije, odnosno javnih politika.
Raznolikost partnera koji potječu iz
javnog, neprofitnog i privatnog sektora
zahtijeva uspostavljanje novih partnerskih/ugovornih
odnosa između države,
lokalne uprave i civilnog društva (udruge,
umjetnici), a u tom procesu moguća
je i institucionalizacija novih praksi koje
nastaju na lokalnoj razini i koje država
prepoznaje. U doba recesije i krize novi
partnerski odnosi otvaraju mogućnost
interakcije između umjetničkih/kulturnih
projekata i održivog razvoja.
Hrvatski primjer pokazuje djelomičan
decentralizacijski sustav kulture
u kojem lokalna vlast ima osnivačka
(dakle, vlasnička) prava na javni kulturni
sektor, tj. javne ustanove u kulturi
(institucijska kultura). U hrvatskom
kontekstu, kulturne politike na lokalnoj
razini ne postoje kao promišljen i
artikuliran dokument kojim se strateški
upravlja resorom kulture, već se “očituju”
proračunskim ulaganjima u pojedine
kulturne djelatnosti/sektore. Agenda 21
kulture očito još ne budi interes, kao ni
potreba za novim partnerskim odnosima
na relaciji država – lokalna uprava
– neprofitni/privatni sektor. Prava
i dužnosti osnivača na lokalnoj razini
objašnjavaju činjenicu da je javni sektor
kulture financiran od lokalne uprave,
dok se država uključuje u pojedinim
slučajevima kao što su primjeri hrvatskih
narodnih kazališta ili Dubrovačkih
ljetnih igara gdje država i lokalna uprava
dijele osnivačka prava, pa tako i financijska
ulaganja.
Dominacija institucijske
kulture
Ulaganja lokalnih uprava u kulturu
razlikuju se po gradovima i iznose 5-15
posto ukupnih gradskih proračuna – u
Zagrebu 7,3 posto za 2008. i 2009. godinu,
u Splitu 9 posto za 2008. i 2009.
godinu, u Dubrovniku 15,9 za 2008.
i 13 posto za 2009. godinu (proračun
kulture u Dubrovniku je u 2008. bio
povećan zbog proslave 500. obljetnice
rođenja Marina Držića), u Rijeci 9,7
za 2008. i 11,6 posto za 2009. godinu,
u Varaždinu 9,5 za 2008. godinu i 10,4
posto za 2009. godinu, u Puli 7 za 2008.
i 5,44 posto za 2009. godinu (premda je
u postotku proračun kulture u Puli za
2009. smanjen, on je uvećan u financijskom
iznosu za četiri milijuna kuna u
odnosu na 2008. godinu), u Zadru 5,7
posto za 2008. i 2009. godinu, u Sisku
9,02 za 2008. i 10,65 posto za 2009.
godinu. Navedeni iznosi za 2009. godinu
planirani su i mogu se promijeniti
ovisno o rebalansu lokalnih proračuna.
Proračuni navedenih hrvatskih gradova
(koji su sudjelovali u istraživanju
Connecting Croatia Instituta za međunarodne
odnose i mreže Culturelink,
2008) za 2008. i 2009. godinu pokazuju
da je javni sektor kulture daleko zastupljeniji
od nezavisnog te da unutar
javnog sektora troškovi i rashodi za
zaposlene kao i materijalni troškovi
nose glavninu proračunskih izdvajanja.
Tako se u Zagrebu za 2009. godinu
planira izdvojiti 62 posto proračuna
za resor kulture na redovne djelatnosti
javnih ustanova u kulturi, u Dubrovniku
se za javne ustanove izdvaja 74 posto, u
Rijeci 65 posto, u Varaždinu 76 posto, u
Puli 48 posto, u Zadru 80 posto. Najveći
izdaci unutar proračunskih izdvajanja za
ustanove jesu, dakle, troškovi redovnih
djelatnosti (plaće za zaposlene i materijalni
rashodi) koji su u većini gradova u
odnosu 90 posto za redovne djelatnosti
prema 10 posto za programske djelatnosti.
Nezavisni sektor kulture u lokalnim
proračunima zastupljen je s bitno manjim
postocima unutar resora kulture.
U Zagrebu se na programe nezavisne
produkcije u 2009. godini planira izdvojiti
15 posto, u Splitu je ta projekcija
8,7 posto, dok je u Zadru proračunsko
izdvajanje za izvaninstitucijsku kulturu
20 posto. U Rijeci je postotak predviđen
za javne potrebe u kulturi (mimo
izdvajanja za javne ustanove u kulturi)
35 posto.
Po kategorijama kulturnih djelatnosti,
glazbeno-scenske djelatnosti
U hrvatskom kontekstu,
kulturne politike na
lokalnoj razini ne
postoje kao promišljen
i artikuliran dokument
kojim se strateški
upravlja resorom
kulture, već se “očituju”
proračunskim ulaganjima
u pojedine kulturne
djelatnosti/sektore.
Agenda 21 kulture očito
još ne budi interes, kao
ni potreba za novim
partnerskim odnosima na
relaciji država – lokalna
uprava – neprofitni/
privatni sektor
predvode u proračunskoj raspodjeli za
resor kulture u svim gradovima, što se
osobito odnosi na financiranje hrvatskih
narodnih kazališta, u rasponu od 41
posto (Varaždin) i 43 posto (Split) do
65 posto (Osijek). U Rijeci HNK Ivana
pl. Zajca zauzima 69 posto proračuna
za javne ustanove u kulturi, dok su se u
Zagrebu izdvajanja za HNK od 2001.
godine do danas povećala za 72 posto.
Dužnost je nužnost
U doba globalne recesije planirani
lokalni proračuni za kulturu za 2009.
godinu u većini hrvatskih gradova ne
bilježe smanjenje, a u Rijeci, Varaždinu
i Sisku planiraju se povećanja od 1 do 2
posto. Ipak, jasno je da će 2009. godina
biti obilježena rebalansom proračuna,
kako na državnoj tako i na lokalnim
razinama, a planirani će rebalans dovesti
samo do smanjenja proračunskih
sredstava. Ova 2009. godina jest godina
lokalnih izbora u Hrvatskoj, što bitno
utječe na kreiranje lokalnih proračuna.
Tek njihovim rebalansom moći će se
dobiti potpuniji uvid i odgovor na pitanje
u kojim će se djelatnostima i u kojim
sektorima smanjivati ulaganja, tj. koja će
javna politika prevladati – socijalna ili
kulturna.
Ulaganja gradova u kulturu pokazuju
da je kulturno planiranje na lokalnoj
razini tradicionalno, najveći dio odnosi
se na financiranje tzv. hladnog pogona i
održavanja. U vrijeme krize važno je
shvatiti da je sektor kulture, i šire gledano,
zapošljavanje zasnovano na znanju,
kreativnosti i inovaciji, bitan faktor
društvene i ekonomske dinamike, te da
su na lokalnoj razini danas zadaća i odgovornost
razvijanja inovativnih pristupa
i novih praksi.
cmyk