Razgovor - Jürgen Habermas Proza - Julio Cortázar Proza ... - Zarez

38 XI/252, 5. ožujka 2,,9.
kritika
Ambiciozno i neujednačeno
k. kao kontinuitet
Boris Postnikov
Glavna uloga Re-a je da otvori
prolaz – makar i sporedan – na
scenu čitanja i pisanja neafirmiranim
autoricama i autorima
Re, časopis za umjetnost i kulturu,
broj 15/2008, glavni urednik Krešimir
Vogrinc; Udruga parNas, Rijeka, 2008.
otor koji već osam godina pokreće
riječki časopis za umjetnost i
kulturu Re radi isključivo na čisti,
destilirani entuzijazam - i koliko god je
priča o dobroj volji opće mjesto kada se
piše o malim, marginalnim tiskovinama,
ovdje vrijedi započeti njom ako ni zbog
čega drugog, onda zbog zbilja zadivljujuće
količine tog pogonskog goriva što
ju je prikupio izdavač, udruga parNas.
Jer potrebno je zbilja puno entuzijazma
da bi se više od tristo stranica popunilo
sa skoro pedeset tekstova raspoređenih
u jedanaest rubrika, a onda sve to otisnulo
u minornih 300 primjeraka i prepustilo
očekivano plitkoj medijskoj
recepciji.
Uređivačka strategija
Ono što je kod Re-a pritom osobito
zanimljivo sraz je vrlo ambiciozne
koncepcije s jedne, te krajnje neujednačenosti
objavljenih radova s druge
strane. Tematski, reovci pretendiraju
da “pokriju” gotovo cijelo kulturno
polje, artikulirano ustaljenim disciplinarnim
i umjetničkim kategorijama,
pa popis rubrika uključuje, redom: (S)
misao, Kulturologiju, Književnost (riječ
je, zapravo, o književnoj teoriji),
Prozu, Poeziju, Likovnost, Strip, Film,
Kazalište, Glazbu i Aletheiu Ephemeros
(uspješan način da se izbjegne reći
Filozofija ili Teorija). Kada se susretnete
s ovakvom “šumom” tema&problema,
naravno da je nemoguće čak i pokušati
pružiti nekakav koliko-toliko iscrpan
pregled objavljenog: samo nabrajanje
autor(ic)a i njihovih naslova zauzelo, bi,
valjda, cijeli ovaj prikaz. Stoga je uputnije
reći koju o premisama uređivačke
strategije i povući u par poteza kroki
osnovnog čitateljskog dojma, nadajući
se da će to ponekog motivirati da prošeta
do knjižare, nabavi časopis pa se
detaljnijem proučavanju posveti sam.
“Podjela rada” u uredništvu Re-a podrazumijeva,
očito, potpunu autonomiju
urednica i urednika pojedinih rubrika.
Neke su, tako, tematski koncipirane: recimo,
Proza, koja u ovom broju donosi
isključivo pripovijetke i ulomke iz romana
vezane uz ljubav; ili Kulturologija,
u kojoj su prikupljeni ogledi posvećeni
različitim teorijskim pristupima tehnologiji
te njezinim odnosima s društvom
i kulturom. Druge, poput Poezije, idu za
tim da pruže što opsežniji i temeljitiji
prikaz poetike zastupljenih autor(ic)a.
Glazba, opet, nosi snažan pečat ukusa i
preferencija urednika, koji ju je uglavnom
i popunio vlastitim tekstovima...
Žanrovski, ima tu eseja, ulomaka iz
seminarskih radova, kritika, pregleda,
pamfleta, pa čak i jedan intervju. Ima
dobrog i lošeg; generalni je dojam ipak
da su posao kudikamo uvjerljivije obavili
teoretičari nego “artisti”: prozaici,
pjesnici i strpaši. Ima tekstova u kojima
se prepoznaje izvježbana, vješta ruka, i
onih koji su očito prve vježbe argumentacije
i komponiranja.
Pisanje sa stavom
Ipak, jedna je stvar zajednička svima:
stav. Nitko tu ne piše da bi “odradio”
stvar i usput se malo promovirao, već
evidentno stoga što ima ozbiljnu potrebu
raščistiti temu koja ga intrigira.
To je, naravno, najmanje što se može
očekivati od projekta izraslog iz entuzijazma,
ali ne znači da zato ne zaslužuje
pohvalu.
Dobra strana šarenila kakvo promovira
Re je ta što ćete neminovno naići
na nekoliko naslova koji se baš i ne
bave onime što vam je u fokusu zanimanja,
ali će vam svejedno itekako privući
pažnju. Meni se nešto takvo dogodilo
s radom Igora Gržetića o likovnoj
simbolici, neoplatonizmu i kršćanskom
misticizmu, a “progutao” sam i tekst
Lene Franolić o tijelu u suvremenoj
umjetnosti, pa priloge o off-stream glazbenicima
već spomenutog urednika
Glazbe, Vjerana Stojanca... Naravno,
ovaj je popis nepotpun i, kada bih ga
dovršio, zasigurno bi se razlikovao od
većine onih koje bi sastavili drugi čitatelji.
Re-om će, naposlijetku, svatko
“navigirati” u skladu s osobnim preferencijama,
interesima, ukusom. Pritom
će, tu i tamo, potcrtati i zapamtiti neko
ime za koje čuje prvi put - i nema nikakve
sumnje da ćemo na dobar dio njih
često nailaziti i ubuduće. Time Re, uostalom,
obavlja svoju primarnu ulogu:
otvara prolaz – makar i sporedan – na
scenu pisanja i čitanja (mahom) mladim,
neafirmiranim i poluafirmiranim
autoricama i autorima. A živost scene
uvelike ovisi baš o takvim prolazima.
Boris Postnikov
Ovaj studentski časopis već šest
godina održava prepoznatljivu
koncepciju, manje-više stalan ritam
izlaženja i prilično visoke uredničke
kriterije
k., studentski časopis za književnost,
književnu i kulturalnu teoriju, 8/2008,
glavna urednica Iva Ogrizović, Klub
studenata komparativne književnosti
‘k.’ Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu
vako je krenulo, prije točno šest
godina: “Tijekom dvadesetogodišnjeg
neizlaženja stručnog studentskog
časopisa, na Odsjeku za komparativnu
književnost osjećao se izrazit nedostatak
publikacije koja bi studentima pružila
mogućnost za objavljivanje njihovih prvih
stručnih promišljanja. Grupa ljudi okupljena
oko ovoga projekta počela je o
njemu razmišljati dosta davno, no tek
smo ove godine uspjeli naše misli, ideje i
stavove uobličiti u formu nečega što bismo
voljeli da u budućnosti preuzmu naše
kolegice i kolege.” Bile su to prve rečenice
uvoda u prvi broj nove serije k.-a, časopisa
studenata komparativne književnosti
zagrebačkog Filozofskog fakulteta, objavljenoga
početkom 2003; nasuprot svim
razumnim okladama, kolegice i kolege
članica i članova inicijalnoga uredništva
doista su preuzimali sa smjenama generacija
interes i brigu za časopis, pa on, evo, i
dalje održava prepoznatljivu koncepciju,
manje-više stalan ritam izlaženja (ne
budu to baš uvijek prvotno planirana dva
broja godišnje, ali dobro sad...) i – za ovaj
tip tiskovine – prilično visoke uredničke
kriterije.
Slalom kroz izvedbene
umjetnosti
Nije to mala stvar: projekti poput ovoga
gotovo redovito ovise o entuzijazmu
troje-četvoro ljudi, a poseban problem
zna biti “međugeneracijska solidarnost”
na faksu: koga od mlađih koleg(ic)a kooptirati
i uvesti u priču, prema kakvim
kriterijima koji nisu vezani isključivo uz
zajedničke kave u kantini i odlaske na
iste tulume po studentskim domovima? I
što ako nova postava, kao što to često zna
biti, ima posve različite ideje o uređivanju
časopisa? Zbog svega ovoga opisani kontinuitet
k.-a ide u kategoriju, ako ne baš
rariteta, onda (vrlo lijepih) iznenađenja.
Posljednji, osmi broj, tematski je fokusiran
na problematiku izvedbenih umjetnosti,
otvarajući je povećim snopom raznovrsnih
teorijskih ključeva. Tekstovi se,
kao što će čitatelji koji su imali u rukama
neki od ranijih brojeva već pretpostaviti,
nižu “slalomaški”, izmjenjujući prijevode
(uglavnom, ali ne i nužno recentnih) tekstova
s izabranim studentskim ogledima.
Broj tako otvara vrlo zanimljiv razgovor
s Peterom Brookom, u kojem jedan
od najcjenjenijih suvremenih svjetskih
redatelja razglaba o iskustvu kazališta i
o vlastitim kazališnim iskustvima, dotičući
se Shakespearea, Brechta, Artauda,
Grotowskog... Preostali su prijevodi, pak,
“strože” teorijski: Gabrielle Brandstetter
piše o virtuozu kao figuri transgresije,
prateći semantičke transformacije tog
pojma od renesanse, preko lomljenja
kopalja u estetičkim raspravama devetnaestog
stoljeća, sve do suvremenog konteksta
masovne kulture i masovnih medija;
Octave Mannoni u psihoanalitičkom pristupu
raspravlja o kazališnoj iluziji, a tekst
Antonia Somainija Slika u perspektivi i
udaljenost promatrača, koristeći kanonski
esej Erwina Panofskog o perspektivi kao
“odskočnu dasku” za izvanredno širok
zahvat tog problema u slikarstvu, ipak
nema nikakve veze s performativnošću,
proklamiranim tematskim “zajedničkim
nazivnikom” ovog broja.
As za kraj
Uredništvo je toga svjesno i, dapače,
simpatično ističe vlastite odluke da ne
poštuje neprestano granice koje je samo
sebi postavilo: “Vjerujemo da je ovoga
puta k. uspio ostvariti tematsku koheziju,
a sve što bi možda neugledno izvirivalo
van njegovih okvira, smatramo upravo
pravim delikatesama”, poručuju tako u
Predgovoru. Pa ipak, s obzirom na (bez)
brojne moguće prilaze i tretiranja izvedbenih
umjetnosti, uvrštavanje nekog teksta
koji bi bio čvršće vezan uz temu broja
činilo bi se logičnijim izborom.
Pogotovo s obzirom da je poštuju baš
svi studentski radovi a da to nimalo ne
ometa dojam šarolikosti. Pritom tekstovi
Krunoslava Lučića, koji u Funkciji metateatarskih
elemenata u tvorbi dramskog
diskursa istražuje konstrukcije rodnih kategorija
prilazeći Marinkovićevoj Gloriji
i Marivauxovoj Raspri iz kuta feminističke
kritike, te Maria Slugana, koji u
Filmskim metaprocedurama u ‘Rosencrantz
i Guildenstern su mrtvi’ govori o odnosima
toga filma Toma Stopparda,
njegove jednočinke koju ekranizira te
Shakespeareova Hamleta, evidentno
odskaču promišljenošću i teorijskom
artikulacijom odabrane problematike.
Kineski narikači: folklorno predstavljanje u
Kini Daniele Katunar sasvim je korektna
etnoteatrološka studija koja “egzotičnu”
temu izvedbe profesionalnih narikača u
Kini komparira s konvencijama kazališne
izvedbe, dok su Riči, stvari i štorije Ive
Korbar “as” kojeg je uredništvo očito kalkulirano
sačuvalo za kraj: nepretenciozan
i zabavan način da se dotaknu kompleksna
pitanja stvarnosti, jezika i umjetnosti,
bez poštivanja rigidnije pojmovne i metodske
discipline, aktivirajući i Foucaulta
i Malog princa i bizarne primjere faune
Meksičkog zaljeva i Lacana i pismo bake
Kate unuku Stipi…
Sve u svemu, i u osmom broju k. je
zadržao balans optimalan za studentske
časopise: dovoljno je stručan da bude
relevantan i taman toliko razbarušen da
ne bude štreberski ukočen.
cmyk