Razgovor - Jürgen Habermas Proza - Julio Cortázar Proza ... - Zarez
Razgovor - Jürgen Habermas Proza - Julio Cortázar Proza ... - Zarez
Razgovor - Jürgen Habermas Proza - Julio Cortázar Proza ... - Zarez
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
26 XI/252, 5. ožujka 2,,9.<br />
feralov žižak: Viktor Ivančić<br />
skrb. Split pak istinski volim,<br />
bez obzira na sve, taj mi je grad<br />
i dalje fizički neodoljiv, pa je to<br />
razlog što odatle nisam otišao,<br />
a zbog čega se uvijek iznova<br />
kajem.<br />
Iz vaših je tekstova, pa čak<br />
i iz naslova i opreme tekstova,<br />
jasno da ste pasionirani čitatelj<br />
i da vam je i književnost,<br />
dakako uz političku i socijalnu<br />
teoriju, vrlo bitna referencijalna<br />
“baza”. Uz to ste i autor<br />
književnih tekstova u veoma<br />
različitim žanrovima. Iz tog<br />
autorskog iskustva, kako vidite<br />
moć književnosti? I kako vidite<br />
čuvare njezinih ulaza: domaće<br />
kritičare, teoretičare i književne<br />
analitičare?<br />
– Ako književnost ima neku<br />
moć, onda se ona realizira na<br />
privatnome planu. Tako da je<br />
to jedna pitoma vrsta moći.<br />
Vjerojatno su opasni autori koji<br />
polaze od preduvjerenja da žele<br />
“utjecati na ljude” i to shvaćaju<br />
previše ozbiljno. S druge strane,<br />
druženje između pisca i čitatelja<br />
u trajanju od nekoliko dana,<br />
koliko je potrebno da se pročita<br />
knjiga, svakako jest razmjena<br />
mnogo čega, pa i utjecaja. No<br />
ta nemjerljivost, zadržavanje<br />
na privatnoj razini, ono je što<br />
najviše vrijedi. A o nekakvoj<br />
društvenoj ulozi književnosti<br />
ne bih se usudio govoriti, zbog<br />
nedostatka kompetencije, pa<br />
tako ni o kritičkoj recepciji.<br />
Ono što vidim kao problem je<br />
da smo stalno izloženi novinskome<br />
polju književne prezentacije,<br />
a to se polje banalizira<br />
samo po sebi, tako da književnost<br />
koja je razglašena obično<br />
spada u lošije komade. Ozbiljni<br />
kritičko-teorijski pogoni su,<br />
vjerujem, iza medijskoga paravana,<br />
i bit će utoliko solidniji<br />
što se masovnim medijima<br />
budu manje udvarali.<br />
Kako biste odredili najteže<br />
izazove uredničke politike?<br />
Mislim na biranje polemika,<br />
određivanje vlastitih autorskih<br />
suradnika i antagonista, kriterija<br />
prema kojima se neka imena<br />
štite ili sustavno izvrgavaju<br />
najstrožem kritičkom sudu..?<br />
Čini mi se da je u domaćoj<br />
javnosti profilirana urednička<br />
politika često izjednačena s tihom<br />
“cenzurom”. Kako ustrajati<br />
na uredničkoj inkluzivnosti, ne<br />
gubeći pri tom pravo na redakcijski<br />
stav?<br />
– Uređivanje novina – uz<br />
pretpostavku da se one zbilja<br />
kreiraju u uredničko-novinarskom<br />
pogonu – trebalo bi<br />
biti kreativan čin, što znači<br />
da je uvijek u određenoj mjeri<br />
restriktivan. Nikada nisam<br />
bio ljubitelj “demokratskih”<br />
novina, onih koje će na svojim<br />
stranicama zastupati sve<br />
stavove prisutne u javnoj sferi,<br />
kao neka vrsta papirnoga političkog<br />
parlamenta. Umjesto<br />
toga, ovoj je zemlji trebao<br />
demokratski medijski prostor,<br />
gdje će novine vrlo različitih<br />
profila koegzistirati. Danas sve<br />
više imamo jedan te isti “demokratski”<br />
dnevni list, ili jedan<br />
te isti “demokratski” tjednik,<br />
s različitim zaglavljima<br />
i nazivima izdavača. Imamo<br />
klišej koji su stručnjaci za<br />
istraživanje tržišta procijenili<br />
najkurentnijim. Moje je uredničko<br />
iskustvo, recimo, atipično.<br />
Imao sam sreću da radim<br />
u listu gdje su se prezirale<br />
kalkulacije i klišeji svake vrste,<br />
često i do granica ludosti, a<br />
koji se uvijek timski uređivao<br />
– i to u seansama gdje smo se<br />
ulagali bez ostatka – tako da<br />
je ono što se ispililo kao “uređivačka<br />
politika” bilo zapravo<br />
izraz naših osobnosti.<br />
Na mnogo mjesta u tekstovima<br />
prozivate “narod” zbog pasivnosti<br />
i inertnosti. Na jednom<br />
mjestu pišete kako narod uvijek<br />
progovora samo jednom riječcom:<br />
cap, aludirajući na zvuk<br />
giljotine. No nije li taj zvuk<br />
giljotine zapravo glas političkih<br />
funkcija? Iz mog iskustva, ljudi<br />
su veoma složene ideologijske<br />
naprave, koje zaslužuju i neku<br />
vrstu povjerenja, a ne samo<br />
osude. Kakvu vrstu povjerenja<br />
poklanjate, recimo, redovitim<br />
čitateljima Ferala?<br />
– Ako bih na Vaše pitanje<br />
odgovorio uz nešto zlobe, kazao<br />
bih da imam ogromno<br />
povjerenje u Feralove čitatelje<br />
te konstatirao da su oni činili<br />
manje od jedan posto stanovnika<br />
ove zemlje. I to bi bio<br />
neistinit odgovor, naravno.<br />
Slažem se da simplificirana<br />
priča o kolektivnoj odgovornosti<br />
može biti vrlo opasna.<br />
Može poslužiti i kao izlika da<br />
se ne poduzme ništa oko onih<br />
koji su odgovorni pojedinačno<br />
i konkretno. Kada se tom temom<br />
bavi netko poput Slavena<br />
Letice – a on to jako voli –<br />
onda obično slijedi takav epilog.<br />
Ali to nije razlog da kolektivnu<br />
odgovornost potpuno<br />
previdimo. To nije nešto o<br />
čemu bismo trebali šutjeti.<br />
Slažem se da su ljudi složene<br />
ideologijske naprave, ali unatoč<br />
svim manipulacijama i zastrašivanjima,<br />
unatoč ideološkim<br />
brifiranjima, onaj koji je bio<br />
manipuliran i zastrašivan također<br />
snosi odgovornost za svoje<br />
postupke. U protivnom je to<br />
predestiniranost na poziciju<br />
vječne žrtve, na tupi politički<br />
objekt, koja nije samo relativno<br />
lagodna, nego je i izraz nepovjerenja.<br />
Prihvatim li da je zvuk<br />
giljotine zapravo glas političke<br />
funkcije, tada je logičan zaključak<br />
da je reizbor Franje<br />
Tuđmana za predsjednika države<br />
u drugoj polovici devedesetih<br />
godina zapravo čin kolektivnog<br />
nemorala, ma koliko to<br />
ružno zvučalo. I nije to nikakva<br />
naročito strašna ocjena, niti bi<br />
trebala prizivati ikakve sankcije.<br />
Kolektivno podupiranje<br />
zlodjela postojalo je htjeli mi to<br />
priznati ili ne, a nećemo se<br />
emancipirati kao zajednica ako<br />
o tome budemo šutjeli i tu<br />
činjenicu ne apsorbiramo, nego<br />
će se slični prizori obnavljati,<br />
Norac će biti heroj, a svatko<br />
tko drekne da je ubojica dobit<br />
će bocu u glavu. Tu se slažem s<br />
Nenadom Dimitrijevićem: bez<br />
suočavanja s kolektivnom odgovornošću<br />
na ovim prostorima<br />
uopće nije moguće izgraditi<br />
politički normalna društva.<br />
Filozofija domoljublja<br />
Katarina Luketić<br />
Ivančić razotkiva, dekonstruira i u atome<br />
razbija ono što je od strane državnih<br />
politika od početka devedesetih bilo<br />
propagirano: ideologiju nacionalizma, etničku<br />
homogenizaciju i politiku isključivosti.<br />
Neugodna je vjerojatno za mnoge ta spoznaja<br />
o kontinuitetu ovdašnjeg političkog bešćašća,<br />
o tome da i nakon završetka rata, Tuđmanove<br />
smrti, dolaska nove vlasti 2000. godine, pa sve<br />
do danas, opstoje iste dominantne ideološke<br />
matrice<br />
Viktor Ivančić: Lomača za protuhrvatski blud –<br />
ogledi o tuđmanizmu i Šamaranje vjetra – ogledi o<br />
posttuđmanizmu (Biblioteka Feral Tribune, Split,<br />
2003.) i Animal Croatica – ogledi o domoljublju<br />
(Fabrika knjiga, Beograd, 2007.)<br />
ko vas nije sasvim preplavio blaženi zaborav<br />
pa se sjećate vremena tuđmanizma<br />
i vremena posttuđmanizma; ako još niste<br />
oguglali na društveno-političku stvarnost i čvrsto<br />
vjerujete da se zbiljski život odvija izvan<br />
Avenue Malla, City Centra, Jokera... Ako vam i<br />
danas, kao u devedesetima, nisu nimalo simpatični<br />
tipovi koji se razbacuju hrvatstvom, popisuju<br />
ugledne Židove ili viču u zanosu navijanja<br />
Ubij Srbina!; ako ne pristajete da se rasističko<br />
prozivanje i nasilje može provoditi u ime uzvišenog<br />
domoljublja... Ako se rukovodite starinskim<br />
kriterijama po kojima uspješnost ili,<br />
riječima neoliberalne demagogije, izvrsnost<br />
nije vrhunaravna etička kategorija... Ako, uz<br />
to, vjerujete da novinarstvo mora biti mnogo<br />
više od naganjanja lokalnih celebrityja po<br />
sitnoobrtničkim inventima, više od naručenih<br />
reportaža o tajkunima, sluganskih političkih<br />
komentara, oglasa o najnovijim sniženjima<br />
svinjskog mesa u Konzumu ili vrtnih kosilica<br />
u Pevecu... Ukratko, ako se prepoznajete u<br />
opisanom, onda su tekstovi Viktora Ivančića<br />
za vas – vjerujem – jedna od posljednjih oaza<br />
normalnosti i kritičkog, samosvojnog duha.<br />
Kad se danas – u vrijeme u kojem je Feral<br />
upokojen a neovisnost neovisnih novina itekako<br />
dovedena pod sumnju baš zbog odnosa<br />
prema feralovcima – zaželite te normalnosti<br />
možete posegnuti za sarajevskim tjednikom<br />
Dani, siteom e-Novine, beogradskim<br />
časopisom Reč... gdje ovaj autor povremeno<br />
objavljuje. Jedan od njegovih posljednjih tekstova<br />
ima naslov Seks i molitva i u njemu se u<br />
festivalsko-kulturnjačkoj sapunici isprepleću<br />
Nives Celzijus i Zlatko Sudac kao najčitaniji<br />
hrvatski autori i kandidati za Kiklopa.<br />
Nešto ranije objavljena je i opsežna ironijska<br />
dekonstrukcija aktualnoga hrvatskog novinarstva<br />
pod naslovom Siva zona ljubičice<br />
bijele – pismo glavnom uredniku jednog hrvatskog<br />
dnevnog lista što ju je potaknula velika<br />
reportaža o Todoriću i Agrokorovu carstvu u<br />
Jutarnjem listu. Ili pak možete posegnuti za<br />
nekom od Ivančićevih knjiga: za Lomačom<br />
za protuhrvatski blud – ogledima o tuđmanizmu,<br />
Šamaranjem vjetra – ogledima o posttuđmanizmu<br />
ili Animal Croaticom – ogledima o domoljublju.<br />
Protiv konformizma<br />
Te tri knjige sadrže Ivančićeve novinske tekstove<br />
objavljivane u Feralu u periodu od početka<br />
devedesetih do 2007.; i dok ih čitate na okupu,<br />
u kontinuitetu i zgusnutom vremenu, oni<br />
se premeću u iznimno kompleksnu, analitičnu<br />
i vjerodostojnu fenomenološku studiju našeg<br />
vremena kakvu teško možete naći u ovdašnjoj<br />
literaturi, gotovo u jednu filozofiju domoljublja,<br />
i to onog nakaradnog domoljublja kakvo<br />
se ovdje trenira već dva desetljeća. Ono što su<br />
propustili učiniti povjesničari, društveni analitičari,<br />
politički publicisti, intelektualci..., uopće<br />
tzv. hrvatski uglednici pravdajući se potrebom<br />
za povijesnim odmakom, znači ispisati široko<br />
postavljenu i preciznu dijagnozu posljednjih<br />
dvadesetak godina, učinio je Ivančić. I to, očito,<br />
bez vizionarskih pretenzija da dade sumu jednog<br />
vremena i upiše se u klub hrvatskih mudroslovaca,<br />
bez želje da govori u ime nekog kolektiviteta,<br />
u ime nad sudbinom nacije zabrinutoga<br />
Mi i time postane miljenikom nacionalnih<br />
salona. Jednostavno, on piše iz tjedna u tjedan<br />
o stvarnosti koja ga okružuje iz unutarnjeg nerva,<br />
ili, njegovim riječima, “po liniji želuca”, jer<br />
“nikad nisam pouzdano znao koliko je pisanje<br />
(dobro, upotrijebit ću taj klišej:) angažiranih<br />
novinskih tekstova motivirano željom da promijenim<br />
stvari oko sebe, a koliko pokušajem da<br />
se ne promijenim ja sam, ako se već stvari oko<br />
mene mijenjaju na nepovoljan način”.<br />
Ta Ivančićeva filozofija domoljublja za<br />
mnoge će biti blasfemična, antihrvatska, antiklerikalna,<br />
anticivilizacijska, sotonistička..., i<br />
kakvim su već riječima čašćavali autorove tekstove<br />
čuvari patriotizma, u rasponu od nasilnih<br />
desničara, prijetvornih centraša, do onih koji<br />
se predstavljaju kao liberalni ili lijevo misleći<br />
cmyk