You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Vizualna kultura<br />
zarez, xiv /340-41, 13. rujna 2012. 20<br />
Peron slijepog kolosjeka<br />
Na periferiji najveće kuratorske izložbe na svijetu<br />
Boris Greiner<br />
Izložba Zorana Pavelića Der<br />
Zug nach Kassel / Kurator<br />
Privatkollektion, Galerie Pot, Kassel,<br />
od 25. do 28. srpnja 2012.<br />
Zašto baš za Kassel, a ne za Regensburg,<br />
Würsburg, Fuldu... Ili za Passau,<br />
zašto ne?... Sve redom mali<br />
zgodni gradovi na sjeveru Njemačke. Zar<br />
zato jer je Kassel bio jedan od prvih njemačkih<br />
gradova temeljito bombardiran od<br />
strane Britanaca još 1943., budući je tamo<br />
djelovala ogromna tvornica oružja što je<br />
proizvodila avione i tenkove (koja usput<br />
budi rečeno i dan danas djeluje)? Vjerojatno<br />
ne, sumnjam da Pavelića zanima taj<br />
historijski diskurs, njegov vlak ide za Kassel<br />
jer se u Kasselu održava Documenta; naslov<br />
je eufemizam kojeg bi se moglo prevesti –<br />
Prijedlog za Documentu.<br />
A taj Pavelićev vlak koji simbolično u<br />
Kassel prevozi sadržaj ove izložbe istodobno<br />
de facto i postoji kao eksponat te izložbe<br />
– u pitanju je dječja igračka kupljena u kineskom<br />
dućanu na koju je autor aplicirao<br />
rečenicu Der Zug nach Kassel / Kurator<br />
Privatkollektion.<br />
Dakle, Pavelić je kurator koji svoju privatnu<br />
kolekciju šalje u Kassel, naravno u<br />
vrijeme trajanja Documente, ali naravno<br />
ne na samu izložbu Documente jer se tamo<br />
dolazi isključivo po pozivu, a kustosica Carolyn<br />
Christov-Bakargiev teško da zna za<br />
Pavelićevo postojanje; što uopće nije neobično<br />
jer Pavelić svakako ne spada u prvu<br />
ligu svjetske art-scene.<br />
Međutim, u Kasselu djeluje i alternativna<br />
situacija (naravno, za vrijeme trajanja<br />
Documente) koja u rezidencijalnom programu<br />
predstavlja autore s raznih strana<br />
svijeta (osim Pavelića sudjelovao je i Litvanac,<br />
Japanac, Australac i nekolicina iz Njemačke)<br />
što putem predavanja, performansa,<br />
panela i izložbi uspostavlja aktivan odnos<br />
spram činjenice ili fenomena Documente.<br />
Galerija je mala, a akcije vodi privremena<br />
kasselska ekspozitura koja inače ima centralu<br />
u Berlinu. Sve u svemu idealan kontekstualan<br />
okvir za Pavelićevu konceptualnu<br />
zamisao.<br />
Nije rečeno da sadržaj njegova zuga,<br />
iskrcavši svoj teret u Hauptbahnhofu ne bi<br />
dao referentne odgovore na programatska<br />
pitanja što ih postavlja ova Documenta…<br />
Jer, po riječima kuratorice Christov-Bakargiev<br />
13. je Documenta posvećena umjetničkoj<br />
potrazi i oblicima imaginacije što<br />
istražuju posvećenost, gradivo, stvari, utjelovljenje<br />
i aktivan život u suradnji s, još uvijek<br />
ne nadređenom, teorijom.<br />
Uspjeh umjetnika na „Artfacts”<br />
tablici No, s obzirom da se<br />
Pavelić po „Artfacts” tablici nalazi na 23039<br />
mjestu svjetske top-liste umjetnika proizlazi<br />
i posvemašnja sigurnost da ga neće zvati na<br />
Documentu, što je zapravo početna točka<br />
u koju je ugrađeno Pavelićevo postuliranje<br />
važnosti što je ima dotična manifestacija kao<br />
i svijest o svojoj perifernoj poziciji s obzirom<br />
na nju i tek ustanovljenost te relacije gradi<br />
platformu odnosno metaforički polazišni<br />
peron vlaka koji ima putovati po slijepom<br />
kolosijeku što će ujedno biti i njegova konačna<br />
destinacija.<br />
Na ovome mjestu treba reći<br />
da velik dio Pavelićeva autorskog<br />
interesa pa i stvaralaštva<br />
zauzima odnos prema pojedinim<br />
umjetnicima, njihovim radovima<br />
te odjecima što su ih ti<br />
radovi ostavili. Pritom on ne<br />
vodi računa jesu li te brazde<br />
kapitalne u povijesti umjetnosti<br />
ili tek periferne ogrebotine,<br />
jer ga temeljno zanima mogućnost<br />
autorskog čitanja kojim<br />
proizvodi svoju interpretaciju<br />
nastojeći još više ispružiti već<br />
postojeću crtu. Slijedom toga,<br />
a poput pravog kolekcionara,<br />
i Pavelić je pasionirani sakupljač,<br />
međutim, za razliku od<br />
ostalih kolekcionara, on pedantno,<br />
predano i odgovorno<br />
sakuplja otpatke, odbačenosti,<br />
predmete koji su poslužili nekoj<br />
umjetničkoj svrsi ili su to<br />
možda mogli, a nisu ili su jednostavno<br />
negdje usput zaboravljeni.<br />
Svi ti artefakti imaju vezu<br />
s nekim autorom ili kustosom<br />
(pa čak i kustoskom ekipom), a ponekad i<br />
nisu bili u njihovu posjedu nego ih je Pavelić<br />
napravio sam dajući im ulogu nekakva<br />
putokaza prema karakterističnoj dimenziji<br />
dotične osobe ili pojave u prostoru suvremene<br />
umjetnosti. Takvu svoju trajnu zaokupljenost<br />
sada kapitalizira parafrazirajući<br />
konceptualno ideju Documente i predstavlja<br />
svoju dokumentaciju, idealno se služeći tom<br />
kasselskom alternativom (jer njegova dokumentacija<br />
i jest alternativna). Pa iz svoje<br />
arhive kao iz skladišta ili riznice vadi sada<br />
te „apfale”, vješa ih na zidove adekvatno ih<br />
opremajući po galerijskim standardima, te<br />
im, jednostavnim jezikom dokumentirajući<br />
njihovo porijeklo i okolnosti pod kojima su<br />
došli u njegovo vlasništvo, pridaje smisao,<br />
pa ti tuđi otpaci na taj način postaju njegovi<br />
radovi. Atribuirajući ih, plastično podastire<br />
svoj doživljaj njihovih bivših vlasnika,<br />
istodobno uspijevajući učiniti svojevrstan<br />
portret art-scene, a ponajviše portretirati<br />
upravo prostor svog autorskog razmišljanja.<br />
Ista razina parafraze započinje od svakog<br />
pojedinog rada njegove izložbe jer je svaki<br />
rad zapravo autorska referenca na određenu<br />
osobu ili pojavu, kao što je i cijela njegova<br />
izložba referenca na ovu veliku.<br />
Galerija kao mjesto umjetnika<br />
Preuzimajući ulogu kuratora svoje<br />
privatne kolekcije referira se na ključnu<br />
ulogu kuratora na Documenti, a čak je i<br />
okolnost njegova prisustva u Kasselu referenca<br />
na širi kontekst, odnosno otvara pitanje<br />
o značenju najveće svjetske izložbene<br />
manifestacije. A na kraju nije slučajno niti<br />
da svoju arhivu tretira kako cargo vlaka<br />
kojeg šalje u Kassel budući je stari kasselski<br />
željeznički kolodvor (Hauptbahnhof) jedno<br />
od ključnih izlagačkih lokacija Documente<br />
13. Promatrajući pojedinačno svaki rad,<br />
moguće ga je protumačiti kroz prispodobu<br />
istostranična trokuta. Jedna je bazična točka<br />
sam artefakt (pronađen, preuzet ili napravljen),<br />
a druga objašnjenje njegova prisustva<br />
u formi legende. Ovdje je nužno spomenuti<br />
da je uloga legende, kao formativnog dijela<br />
svakog galerijskog nastupa, u ovom slučaju<br />
promovirana iz informativne u aktivnu. A<br />
“Site-specific rad nastao prilikom skidanja sa špahtlom ostatka ljepila koji je bio vidljiv na staklu,<br />
što me podsjetilo na rad Marijana Jevšovara, a i ujedno kako mu je John Cage jednom prilikom<br />
napisao da su njihovi radovi vrlo slični i da bi ga volio upoznati. Međutim do tog susreta nije<br />
nikada došlo. Taj ‘’ susret’’ sam htio zabilježiti u Kasselu.” (Z. Pavelić)<br />
s obzirom da galeriju kao mjesto umjetnika<br />
Pavelić tretira simbolički i ikonografski je<br />
obrađuje u mnogim svojim nastupima, on<br />
sada galeriju, putem jedne od osnovnih poluga<br />
– legende, oživljuje postulirajući je kao<br />
‘izražajni medij’ za predstavku svoje zamisli.<br />
Legenda, dakle, artefaktu ne mijenja<br />
izvornost nego, upravo mu naglašavajući<br />
porijeklo, komunicira s njim Pavelićevim<br />
jezikom. Taj dijalog predstavlja treću točku<br />
trokuta koja u suradnji s ostalim trećim točkama<br />
oblikuje načelo Pavelićeve privatne<br />
kolekcije.<br />
Ta kolekcija očito jest plod umjetničke<br />
istrage što je usmjerena isključivo prema<br />
svom gradivu: predmetima, utjelovljenjima i<br />
aktivnom životu u suradnji s ostalim protagonistima<br />
i pojavama prostora kojeg istražuje<br />
i u svakom smislu reflektira gotovo<br />
fanatičnu posvećenost. Međutim, Carolyn<br />
Christov-Bakargiev u svom manifestnom<br />
tekstu nije imala na umu autorsko produbljivanje<br />
izražajna prostora u okviru izabrana<br />
medija, nego kontekstualizaciju putem<br />
informacije sa što je moguće manje<br />
prezentnim autorskim prostorom, njezina je<br />
Documenta vođena kompletnom, a ne logocentričnom<br />
vizijom, te sumnja u prevladavajuće<br />
vjerovanje o ekonomskom rastu. Ta je<br />
vizija podijeljena s oblicima i prakticiranjem<br />
znanja svih životnih i beživotnih stvaratelja<br />
svijeta, uključujući ljude.<br />
Autorsko čitanje proizvodi<br />
interpretaciju Dočim je Pavelić<br />
okrenut isključivo ljudima, i to onoj grupaciji<br />
koja postoji u umjetničkom prostoru<br />
pa čak i unutar nje fokusira onaj dio koji se<br />
bavi uglavnom konceptualnim praksama što<br />
ih on u konačnici konceptualno i predstavlja.<br />
Što je, s obzirom na Carolyninu viziju,<br />
svakako uža vizura. Osim toga, u njezinoj<br />
Documenti nema metaforike, nema autorefercijalnosti,<br />
a pogotovo nema povratna<br />
odnosa prema samoj sebi, odnosno toj viziji<br />
ili toj izložbi. Pa je i logično da bi Pavelićev<br />
prijedlog (čak i kad bi Carolyn znala za<br />
Zorana) bio neprihvatljiv jer ga determinira<br />
upravo višekratno povratan odnos – sastoji<br />
se od radova koji to u osnovi nisu, zatim<br />
objašnjenja koja ne objašnjavaju radove<br />
(jer oni to još i nisu), nego informiraju o<br />
Pavelićevu odnosu prema tim predmetima<br />
stvarajući platformu za razumijevanje pobuda<br />
i dešifriranje jezika kojime on sam sa<br />
sobom o tom sadržaju govori. No, ostvarena<br />
platforma jest univerzalne prirode, jer precizno<br />
reflektira (na oglednom primjeru)<br />
brojne dimenzije i mehanizme djelovanja<br />
sustava kojeg predstavlja.<br />
Primjerice, u autorskom posvajanju on<br />
sam sebe proglašava kuratorom, međutim<br />
kuratorskom poslu prilazi sa suprotne<br />
strane, ne uzima već potvrđenu vrijednost<br />
niti uzimajući u obzir status naručuje ono što<br />
mu treba za ilustraciju teme, nego uzima ono<br />
što je već neki pređašnji autor sam odbacio.<br />
No, on te otpatke uzima kao materijal, što<br />
se može usporediti sa suvremenim kuratorstvom<br />
koji ne ide za time da predstavi<br />
umjetnika, nego ga uzima kao materijal za<br />
predstavku svoje kuratorske ideje. Koristeći<br />
se, dakle, autorskim alatom, Pavelić postavlja<br />
svojevrsno ogledalo kojime ‘umjetnik’<br />
zrcali postupke ‘kuratora’ (po definiciji teoretičara).<br />
Prepoznatljivim ili formalnim<br />
elementima identificira svoj doživljaj linije<br />
Documente (kao paradigmatske situacije<br />
prema kojoj se odnosi), a svojim se temama<br />
i metodama precizno svrstava upravo na<br />
suprotnu točku tog istog pravca.<br />
Pa je stoga i logično, u želji da ono bude<br />
vidljivo, to ogledalo postaviti u susjedstvu<br />
odnosno na periferiji najveće kuratorske<br />
izložbe na svijetu.<br />
Pa čak i pod cijenu da “Artfacts” tablica<br />
takav potez ne dočeka s oduševljenjem i<br />
spusti ga na top listi za sljedećih dvadesetak<br />
tisuća mjesta.<br />
P.S. Usput budi rečeno, Pavelićev vlak za<br />
Kassel prometuje za vrijeme trajanja Documente<br />
virtualnim kolosijekom:<br />
http://www.youtube.com/watch?v=wDVyM<br />
pjovis&list=UUm2p7kKvRn5R01mp5wn2<br />
AeQ&feature=plcp
Change language