You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
KAZALIŠTE<br />
zarez, xiv /340-41, 13. rujna 2012. 44<br />
Jugoslavija u kazalištu –<br />
između stvarnog i prividnog<br />
Uz predstave Zbogom SFRJ u režiji Kokana Mladenovića (Atelje 212) i Maja i ja i Maja u<br />
režiji Anje Suše (Bitef teatar)<br />
Nenad Obradović<br />
Jedan od najnovijih trendova u kazalištu<br />
na prostoru koji se nekada nazivao<br />
jugoslavenskim jeste ponovno interesiranje<br />
za Jugoslaviju i njezin utjecaj, kao i<br />
aktualiziranje pitanja jugoslavenskog identiteta<br />
na sceni, koji se ističe kao nezaobilazna<br />
točka u razmatranju današnjice. Recentna<br />
umjetnička interesiranja za bivšu državu<br />
mogu se shvatiti dvojako – kao nostalgija<br />
za izgubljenim vremenom ili kao pokušaj<br />
potrage za nekim novim obrascima na tragu<br />
jugoslavenskog zajedništva i bratstva i jedinstva.<br />
Naslijeđe bivše zajedničke države<br />
tako se, u političkom i umjetničkom smislu,<br />
aktualizira u trenucima nezaobilazne “europeizacije”<br />
svake od država nastalih iz bivše<br />
Jugoslavije, sa sobom neizostavno noseći<br />
traženje sasvim novih načina zajedništva<br />
koje je danas jedno od temeljnih europskih<br />
vrijednosti.<br />
Jugoslavija u<br />
kazalištu sce češće<br />
funkcionira kao<br />
pokazna vježba<br />
uzurpacije jedne<br />
teme, jer ona je više<br />
marketinški nego<br />
umjetnički obojena<br />
izvedba<br />
U pohvalnoj i nostalgičnoj atmosferi gdje<br />
divljenje postaje gotovo pravilo, ostaje praznina<br />
u etičkoj dimenziji odnosa spram Jugoslavije,<br />
a tiče se pitanja njezina gušenja i<br />
uništenja, kao i otvorenja odgovornosti za<br />
njezin nasilni rasplet. Čini se da se važan<br />
korak suočenja sa činjenicama iz prošlosti<br />
ne događa, već se nostalgičnim notama o<br />
bivšoj državi razotkriva suštinsko nepripadanje<br />
principima zajedništva i na taj način<br />
se još uvijek, sa manje upadljivim potezima,<br />
opslužuje nacionalistička retorika skrivena<br />
u novom političkom ruhu. Kako piše Alex<br />
Borein u knjizi Zemlja zderane maske, gdje<br />
tematizira nastanak južnoafričke Komisije<br />
za istinu i pomirenje, novi početak u državi<br />
koja je izišla iz brutalnog nasilja ne može<br />
ni početi dok se svi građani ‘’ne suoče sa<br />
činjenicama prošlosti, ne prihvate neprijatnu<br />
istinu da su bili saučesnici, ne pokažu<br />
u praksi da ih grize savjest, i ne posvete se<br />
takvom životu u kom će prihvatiti ljudskost<br />
i davati joj dostojanstvo.’’<br />
Povijesni lomovi bez odjeka<br />
Dvije kazališne predstave koje za svoj temelj<br />
uzimaju Jugoslaviju i njezino naslijeđe izvedene<br />
u Beogradu pokazuju sasvim različite<br />
percepcije ove tematike; dok se predstava<br />
Zbogom SFRJ u režiji Kokana Mladenovića<br />
bavi nostalgičnim pokličom za lijepim<br />
vremenima otvorenih granica i šoping tura<br />
do Trsta, na taj način se samo površinski<br />
suočavajući s naslijeđem Jugoslavije, dok<br />
predstava Maja i ja i Maja u režiji Anje Suše<br />
smišljeno i inteligentno gradi priču o Jugoslaviji<br />
na sučeljavanju razaranja i podizanja,<br />
kritički se baveći utjecajem uništene države<br />
na mlade, koji, riječima filosofa Ludwiga Wittgensteina,<br />
udaraju u zidove našeg kaveza.<br />
Tijekom govora učiteljica Jadranka Mitić<br />
u vrtlogu emocija i napetog uzdizanja<br />
ideja bratstva i jedinstva doživljava srčani<br />
udar i pada u komu. Nakon dvije godine, u<br />
izmjenjenim društvenim okolnostima, učiteljica<br />
Mitić se budi, ali od sina dobiva lažnu<br />
sliku stvarnosti potkrepljenu stavom da su<br />
ideje Jugoslavije još uvijek žive i aktualne,<br />
nastavljajući da živi u društvu koje više ne<br />
postoji. Ukratko, to je radnja dramskog teksta<br />
Zbogom SFRJ Kokana Mladenovića,<br />
koji je inspiriran filmom Zbogom Lenjine<br />
Wolfganga Beckera. Sa velikim dramskim<br />
potencijalom Mladenović uspjeva da učini<br />
vrlo malo. Predstava se doslovno bavi nostalgičnim<br />
pričama i sjećanjima, bez dubljih<br />
referencija na povijesne i društvene lomove,<br />
tako postajući svrha sama sebi. Ne izlazeći<br />
iz okvira slatkorječivih priča, uz povremene<br />
nagovještaje proboja sa nekoliko video i<br />
glazbenih poruka koje se puštaju tijekom<br />
izvedbe, predstava Zbogom SFRJ ne donosi<br />
bilo kakvu iskru angažiranog djelovanja,<br />
promišljanja ili kritičkog stava.<br />
Scenski likovi, i pored potencijalno jakog<br />
dramskog naboja, u režiji Kokana Mladenovića<br />
ne uspjevaju da izgrade bilo kakve<br />
čvršće odnose na sceni i postaju figure koje<br />
se samo služe tekstom svojeg lika. U takvoj<br />
redateljskoj postavci, posve zatvorenoj i<br />
površnoj, Dara Džokić u ulozi učiteljice<br />
Jadranke Mitić uspjeva izgraditi osoben<br />
lik, vrlo izražajan svojom pojavnošću, dok<br />
je na istom tragu i Miodrag Krivokapić u<br />
ulozi Doktora i Pukovnika. Nažalost, tako<br />
što se ne može rijeći za mlađe glumce ove<br />
predstave (Hana Selimović, Miloš Biković,<br />
Tanja Petrović, Marinko Madžgalj) koji<br />
ostaju zatvoreni u krutim stegama scenski<br />
neizgrađenih likova.<br />
Predstava Zbogom SFRJ može biti interesantna<br />
samo kao pokazna vježba uzurpacije<br />
jedne teme. Kao jedan od pogleda na<br />
Jugoslaviju, ona je više marketinški nego<br />
umjetnički obojena izvedba, zaglavljena<br />
između mašte i stvarnosti. U ovome slučaju<br />
potvrđuje se teza o izrazitoj sklonosti<br />
pojedinaca da se temom jugoslavenstva koriste<br />
po potrebi, tautologijski iritantno, bez<br />
ikakve namjere za konstituiranjem jasnog<br />
etičkog diskursa o Jugoslaviji i naslijeđu države<br />
koja se raspala dramatičnim i krvavim<br />
društvenim potresima.<br />
Slikovnica o Maji Predstava Maja i<br />
ja i Maja u režiji Anje Suše nastala je kao dio<br />
regionalnog istraživačko kazališno-plesnog<br />
projekta koji tematizira kulturu sjećanja na<br />
djetinjstvo u jugoslavenskom socijalizmu.<br />
Dramski tekst Milana Markovića za osnovu<br />
uzima slikovnicu o Maji, jugoslavensku verziju<br />
serije slikovnica Martine, autora Marcela<br />
Marliera i Gilberta Delahayea, koja je<br />
1954. počela da izlazi u Belgiji, i knjigu Sretena<br />
Ugričića Maja i ja i Maja, nastalu 1993.<br />
u trenucima brutalnog razaranja jugoslavenskog<br />
prostora. Kroz intimnu priču o jednoj<br />
generaciji mladih koji su odrasli na pričama<br />
o Maji i drugih koji danas odrastaju u nekim<br />
novim okolnostima, posve brutalnim i<br />
razornim, predstava Maja i ja i Maja pravi<br />
grube i vrlo upečatljive presjeke te podvojenosti;<br />
ona se sa jedne strane slojevito<br />
bavi odjecima sjećanja na Maju i utjecajima<br />
koje je ona ostavila na generacije mladih,<br />
dok se sa druge strane u modernom svijetu<br />
‘obračunava’ sa sjećanjem, predstavljajući<br />
suvremeni trenutak kao simplifikovano<br />
izobličenje osobnog sjećanja ukalupljeno<br />
ideološkim diskursom.<br />
Predstava započinje scenskim čitanjem<br />
jedne od priča o Maji, uz igru glumaca koji<br />
dočaravaju događaje iz slikovnice. Ubrzo<br />
zatim sa scene se čuje da je slikovnica o<br />
Maji zapravo laž, a da Maja ne postoji. Taj<br />
trenutak označava radikalno preispitivanje<br />
sjećanja mladih glumaca, koji pored Majinih<br />
dogodovština pred gledatelja prosipaju i<br />
osobna sjećanja na svoje djetinjstvo. Kroz<br />
dodavanje dokumentarnih elemenata dramskom<br />
tekstu (dramaturg Saša Božić), predstava<br />
dobiva posebno jaku samopropitujuću<br />
crtu; ona se na taj način razračunava sa osobnim<br />
duhovima prošlosti ističući esencijalnu<br />
važnost dječijih sjećanja na odrastanje i posljedice<br />
koje nam ti događaji ostavljaju za<br />
cijeli život. Takav dokumentarni pristup,<br />
osobnog ogoljavanja vlastite intime, ukazuje<br />
na podvojenost djetinjstva, zaglavljenog<br />
između intimnih preokupacija i ideološkog<br />
diskursa, sa društvenim elementima koji<br />
svojim determiniranim djelovanjem određuju<br />
i način funkcioniranja pojedinca.<br />
Grad kontekstualizira Maju<br />
Kroz upečatljivu i metaforičnu scensku slikovnicu<br />
o Maji (scenografija Zorana Petrov),<br />
ujednačenu i scenski promišljenu igru<br />
(koreografija Ksenija Zec) predstava nas<br />
uvodi i u suvremeni trenutak brutalnosti,<br />
netolerancije mladih, primitivizma, mržnje,<br />
homofobije i privatizacije suočavanja sa<br />
prošlošću, pa tako i privatizacije sjećanja.<br />
Maja u sadašnjosti odrasta u svijetu ljudske<br />
arogancije i mržnje, u isto vrijeme ona je žrtva<br />
nasilja u obitelji i preplavljena odjecima<br />
surove egzistencije. Takav raskorak između<br />
Maje koja bezbrižno putuje avionom u Dubrovnik<br />
i one koja trpi nasilje glumci predstave<br />
dodatno pojačavaju svojim izrazom.<br />
Naime, u trenucima teatralizacije slikovnice<br />
o Maji oni igraju precizno i pomalo indolentno,<br />
dok se u dokumentarnim scenama<br />
glumci izražavaju prirodno i vrlo zaigrano.<br />
Uz jake odjeke glazbe i incetivne svjetlosne<br />
efekte (Saša Božić i Anja Suša) predstava<br />
dostiže svoj vrhunac u dijelu naslovljenom<br />
Grad kontekstualizira Maju gdje pored napete<br />
glumačke igre (Maša Dakić, Nevena<br />
Jovanović, Jelena Ilić i Damjan Kecojević)<br />
u prvi plan izlazi i zavidan nivo plesnog<br />
izražaja igrača Miloša Isailovića i Strahinje<br />
Lackovića.<br />
Na tragu glumačke i plesne razigranosti<br />
treba pomenuti i pristup afirmiranja gledatelja<br />
kroz više puta ponovljenu dinamičku<br />
komunikaciju između gledateljskog i izvođačkog<br />
prostora. U tome smislu, ponuđeni<br />
koncept izlazi iz vlastite ograničenosti<br />
priče koju treba ispričati i zalazi u prostor<br />
umjetničkog prodora, koji samim time produktivnije<br />
i sveobuhvatnije zauzima prostor<br />
istraživanja od ponuđenih teorijskih koncepata.<br />
Svakako, tome doprinosi i proces označavajuće<br />
prakse kroz sveprisutne reference,<br />
kolažne prikaze, prostor kao lik, nestalnost<br />
i pluralnost ponuđenih scenskih značenja…<br />
Bolna sjećanja Slikovnica o Maji,<br />
jedan maleni odjek prošlosti, u slučaju<br />
predstave Maja i ja i Maja daje podsticaj<br />
za dublja promišljanja kulture sjećanja, ali<br />
i suvremnog trenutka u kojem preovladavaju<br />
neosjetljivost i ležernost. Tako se od<br />
kreativne i lepršave priče o Maji u predstavi<br />
došlo do tema mržnje, homofobije i<br />
ratnih zločina podsjećanjem na masovnu<br />
grobnicu Albanaca pronađenu u Batajnici.<br />
Tim se postupkom predstava zaokružuje<br />
kao etički važna, dosljedna i inspirativna<br />
za promišljanje osobnih nestašluka, grubih<br />
povijesnih lomova i manipuliranja pojedincem.<br />
Kao što piše Pierre Bourdieu: ”Moć<br />
nametanja pogleda na podjele, to jest moć<br />
da se vidljivima učine implicitne društvene<br />
podjele, jeste politička moć par excellence:<br />
to je moć da se obrazuju grupe, da se manipulira<br />
objektivnom strukturom društva.”<br />
Predstava Maja i ja i Maja, najbolnijim<br />
toposima ličnih sjećanja u kontekstu kolektivne<br />
memorije i realnosti današnjice,<br />
obuhvaća dug period “borbe sa sjećanjem”<br />
i to radi vrlo prodorno i konceptualno dosljedno.<br />
Pored demistifikacije suvremenog<br />
odrastanja smještenog u pakao sadašnjice<br />
autorski tim predstave nam donosi i intimnu<br />
priču o jednom vremenu koje polako<br />
zaboravljamo, iako smo priči o njemu permanetno<br />
izloženi. Pristupom koji predstava<br />
koristi, prije svih dekonstrukcijom jednog<br />
mita, ona oslobađa i naše živote nepotrebnog<br />
tereta.<br />
Između lica i maske ‘’Jedan od<br />
najvećih događaja ovog stoljeća bilo je to<br />
što je prionuo na promišljanje često najpre<br />
maglovitog odnosa između stvarnog i prividnog<br />
nasilja, između lica i maske, između<br />
nagote i prerušavanja. Ovaj momenat pronalazimo<br />
u veoma raznorodnim registrima,<br />
počevši od političke teorije pa sve do umjetničke<br />
prakse’’, piše Alain Badiou u eseju<br />
Strast prema stvarnom i namještanje prividnog.<br />
Upravo se teza o stvarnom i prividnom,<br />
licu i maski bavljenja jugoslavenskim naslijeđem<br />
ponajbolje očituje u ove dvije predstave<br />
koje su dio beogradskog kazališnog<br />
repertoara. Da li se danas o Jugoslaviji može<br />
govoriti kao licu, bez stavljanja maske, ili će<br />
maska poslužiti kao privid lika ostaje sasvim<br />
zagonetno i nejasno, ali je pitanje koje vas<br />
neizostavno prati nakon gledanja pomenutih<br />
predstava.
Change language