You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
Knjige<br />
zarez, xiv /340-41, 13. rujna 2012. 47<br />
Bez obzira na to<br />
koliko je Distinkcija<br />
u nekim segmentima<br />
zastarjela, jer joj<br />
možda nedostaju<br />
prekarijat,<br />
kognitarijat ili ITmenadžeri<br />
i hipsteri,<br />
ona neuvijeno i<br />
dalje razotkriva<br />
raspolućenost<br />
društva<br />
podrijetla) do brojnih primjera klasnih<br />
ukusa i životnih stilova – iskazuju stvarnu<br />
ekonomiju distinktivnih znakova, njihovo<br />
umnožavanje, njihove profite i strategije.<br />
Ukupna ekonomija empirijskih ukusa i<br />
stilova postaje dakle istinska proizvodnja<br />
distinkcije, društvene podjele.<br />
Načelo determiniranosti<br />
društvenog bitka Kako je Bourdieu<br />
gradio teoriju koja mu je omogućavala<br />
izgradnju i proizvodnju teorije spoznaje,<br />
epistemološke arhitektonike djela, kakvim<br />
se instrumentima i metodama služio i što mu<br />
je bio glavni oslonac analize? U zaključku<br />
naglašava da je prije svega morao uvažavati<br />
praktični dio spoznaje proučavanog društvenog<br />
svijeta, ali i strukturirajuće – sintetizirajuće<br />
– djelovanje koje mu je pomagalo<br />
u stvaranju utjelovljenih, inkorporiranih<br />
shema i struktura koje su mu jedino mogle<br />
pomoći stjecanju praktične spoznaje. No,<br />
da bi si prokrčio put do te teorije spoznaje<br />
i da bi ona imala učinka, morala je biti suprotstavljena<br />
dvama gledištima: idealizmu i<br />
materijalizmu (što govori o razdvojenosti od<br />
stroge definiranosti marksizmom). Njegova<br />
je analiza stoga dinamička i u svakom slučaju<br />
povijesna jer nastoji uvažiti i “subjekt<br />
gradnje društvenog svijeta” i jer izbjegava<br />
uobičajene krajnosti sociološkog istraživanja<br />
(uz materijalizam i idealizam to je<br />
prevladavanje objektivističkih i subjektivističkih<br />
teorija). To dakle nije marksistička<br />
sociologija, već je i za autora zasebna sintetizirajuća<br />
sociološka shema inkorporiranja,<br />
budući da je “rad na predmetu nerazdvojiv<br />
od rada na subjektu rada”, čime se empiričar<br />
i teoretičar spaja u jedno. U dodatku o<br />
metodi u kojem raščlanjuje problem jezika<br />
i stila u ovakvom djelu autor govori o utjecaju<br />
svoga diskursa na posao i uvjete spoznaje,<br />
gdje su “epistemološke prepreke koje<br />
mora svladati društvena znanost ponajprije<br />
društvene prepreke”, odnosno sociolog prvo<br />
mora raščistiti sa svojim odnosom prema<br />
društvu koje je njegov predmet kako bi<br />
ušao u njega kao znanstvenik, kao sociolog,<br />
što bi značilo, mora znati sebe i svoju spoznaju<br />
inkorporirati u svoj predmet. On dakle<br />
mora osjetiti društvo i mora imati koncept<br />
kako će o tome govoriti. Bourdieu pritom,<br />
legitimiravši se samosvojno prvenstveno<br />
kao sociolog, kritički prihvaća i reinterpretira<br />
bogato nasljeđe sociologije, ali i ostalih<br />
društvenih i humanističkih znanosti, što u<br />
zaključku posebno ne apostrofira (taj se<br />
kritički odnos uglavnom može pratiti kroz<br />
cijelo djelo), ali naglašava ono što smatra<br />
važnim – isticanje zaboravljene borbe za klasifikaciju<br />
i razvrstavanje. Nije to borba koja<br />
cjelokupnu društvenu arhitektoniku svodi<br />
na pitanje dihotomije dviju klasa, već je riječ<br />
o tome kako se odnos između njih reflektira<br />
u odnosu dominantnih i dominiranih, koji<br />
su proizvedeni mnogobrojnim prijelazima i<br />
relacijama u polju društvenog proizvođenja<br />
distinkcije kao ulozi borbe za dominaciju.<br />
Distinkcija je zato temelj društvene podjele,<br />
uvjet njezine spoznaje i društvena<br />
uvjetovanost do te mjere da bi se o njoj moglo<br />
govoriti kao o načelu determiniranosti<br />
društvenog bitka. Naravno, Bourdieu ne ide<br />
argumentacijom u tom smjeru determiniranosti<br />
pa ostaje deskriptivan, a ne arbitraran<br />
te u reafirmaciji klase, koja nije razred, već<br />
formacija, vidi gradnju arhitektonike društvenosti<br />
i načela koja tu gradnju omogućuju:<br />
nju omogućuju borbe i sustavi razvrstavanja<br />
i klasificiranja koji doprinose postojanju i<br />
nastajanju klasa. Bourdieu svoj doprinos<br />
vidi u isticanju borbe za razvrstavanje, što<br />
je ujedno i njegova lekcija o zaboravu koji<br />
tu borbu za razvrstavanje zanemaruje kao<br />
društvenu borbu između klasa. Nema sumnje<br />
da bi tu borbu trebalo ponovno oživjeti,<br />
reinterpretirati i reafirmirati, a distinkcija i<br />
rasprava o njoj važan su podsjetnik na nju.<br />
Oštri stavovi o filozofiji Međutim,<br />
Bourdieu tu ne staje već zaključku<br />
dodaje i svojevrsni kritički post scriptum<br />
o filozofiji. Taj dodatak poslije zaključka,<br />
svojevrsna naknadna rasprava o metodi,<br />
nužan je kako prazninu nastalu nakon<br />
čitanja teksta ne bi popunio filozofski ili<br />
književni sud ukusa, od kojeg počinje arhitektonika<br />
distinkcije, formiran svaki u<br />
svojoj zasebnoj estetici, ali moguće još više<br />
autorov neizrečeni filozofski patos. Naime,<br />
Bourdieu je i sam obrazovani filozof i nemoguće<br />
je izbjeći implikacije filozofskog<br />
suda i svjestan je da sa sobom nosi i velik<br />
dio filozofskog promišljanja o teoriji. No<br />
njegovi stavovi o filozofiji i filozofima nerijetko<br />
su vrlo oštri (“filozofija, često svedena<br />
na oholu potvrdu distinkcije mislioca”) i<br />
u ovom dodatku postaju “‘vulgarna’, nefilozofska<br />
kritika ‘čistih kritika’”, odnosno<br />
vulgarna kritika Bourdieuove inkorporirane<br />
strukture društvene znanosti protiv<br />
čiste filozofske kritike. Kritiku književne<br />
estetike i suda ukusa Bourdieu zapravo<br />
ni ne započinje već je samo spominje, dok<br />
je njegova kritika čistog filozofskog suda<br />
ukusa svjesno odbijanje tradicije filozofske<br />
estetike i dvojbe treba li izravno konfrontirati<br />
svoju i filozofsku metodu. Na neki<br />
je način rezultat dvostruk i izjednačen jer<br />
rezultira Bourdieuovim odbacivanjem filozofskog<br />
“čistog suda” i posebnog slučaja<br />
“smisla filozofske distinkcije”, ali i onoga<br />
što on naziva “mirnim suživotima diskursa”.<br />
Naime, Bourdieu se kritički ne laća cjelokupnog<br />
raspona filozofskog suda ukusa (što<br />
bi vjerojatno zahtijevalo i zasebno djelo),<br />
već se prihvaća (većinom) kritike Kantova<br />
suda ukusa (referirajući se na Kantove rasprave<br />
O lijepom i uzvišenom i posebno<br />
na Kritiku moći suđenja) i njegov je sud o<br />
njima poprilično grubo negativno intoniran.<br />
Bourdieuova zamjerka takvom filozofskom<br />
sudu odriče ukorijenjenost u i vezanost za<br />
društveno biće, odnosno, on doslovce tvrdi<br />
da je Kantova estetika protupovijesna i<br />
protudruštvena, a filozofska distinkcija i<br />
filozofsko polje problem su i specifičnost<br />
jedne objektivacije (i univerzalizacije, moglo<br />
bi se reći u tom duhu) koji prikrivaju<br />
društveni odnos distinkcije. Filozofija po<br />
njemu tu prikriva društveni odnos u središtu<br />
kojeg se nalazi društvena podjela i definira<br />
ga kao utjelovljeni društveni odnos, ali na<br />
način drugačiji od njegovoga jer filozofija<br />
se kao posebni oblik objektivacije pod krinkom<br />
univerzalizacije pojavljuje kao ograničeni<br />
okvir teorije koji se ne bavi društvom<br />
i teorijski teži monopolizaciji teorijskog<br />
diskursa, njegovim praksama. Ona je dakle<br />
strategija izgradnje specifičnog smisla<br />
filozofske distinkcije. U tome se Bourdieua<br />
može uvažiti i kritizirati posebno ako se u<br />
obzir uzme cjelokupna tradicija filozofije,<br />
no tu bi kritiku trebalo, s obzirom na ovdje<br />
prisutno Bourdieuovo djelo, shvatiti na dva<br />
načina: kao nepotpunu kritiku filozofije i,<br />
bitnije, kao razgraničenje od filozofije i filozofske<br />
metode. Dakle, upravo za potrebe<br />
obrane djela o distinkciji čiji je nezaobilazan<br />
moment sud ukusa javlja se potreba odbacivanja<br />
i ograđivanja od filozofskog suda<br />
ukusa zauzimanjem “vulgarnog” gledišta<br />
inkorporirane sociologije.<br />
Brisanje granice između<br />
kulture i društva Kakvu važnost<br />
ima ovo djelo, gotovo trideset godina od<br />
svoga prvog objavljivanja, u postkomunističkoj<br />
i u nekom smislu posttranzicijski<br />
zbunjenoj i permanentno nesređenoj sredini<br />
u kojoj glavnu riječ već dugo vremena uglavnom<br />
imaju šegrti opijeni sumnjivim majstorima<br />
neoliberalne ideologije? Čini se da je<br />
ta važnost veća danas, kad su pojam klase i<br />
kritičko razmatranje društvenih razlika prognani<br />
iz gotovo većine razmatranja i zamijenjeni<br />
ideologijom ekonomizma. Ona<br />
iznova naglašava da je distinkcija, njezina<br />
ustrajnost i nametanje svjesno izbjegavanje<br />
projekta egalitarnosti iz kojeg proizlaze prigode<br />
i putanje za drugačije socijalne i individualne<br />
dinamike. Naime, bez obzira na to<br />
koliko je Distinkcija u nekim segmentima<br />
zastarjela, jer joj možda nedostaju prekarijat,<br />
kognitarijat ili IT-menadžeri i hipsteri,<br />
oglas<br />
ona neuvijeno i dalje razotkriva raspolućenost<br />
društva i njezinu povijesnu ukorijenjenost<br />
te ističe važnost uloga društvene borbe.<br />
Dakako, nekoga će zamoriti ispreplitanje<br />
kategorijalno i zgusnuto utkanih teorijskih<br />
izvoda društvene znanosti, mnoštvenost statističkih<br />
i empirijskih činjenica, ali to je neizbježno<br />
kad je jedna od nakana djela bila<br />
temeljitost sociološkog rada. Upravo je ta<br />
temeljitost i razotkrila drugi važan element,<br />
uz klasu, te kritičke analize: kulturu koja je<br />
odavno prešla granice običnog kurikuluma<br />
društvene svijesti, što je jasno i od doba<br />
kulturne industrije u Dijalektici prosvjetiteljstva<br />
ali, primjerice, i poslije Distinkcije u<br />
djelima Fredrica Jamesona. Kultura očigledno<br />
danas nije bezazleni dodatak obrazovanju<br />
i društvenim događanjima, već je<br />
moćan pokretač društva i povijesti, a autor<br />
gotovo kirurški detaljno i temeljito briše<br />
granicu rascjepa između nje i društva. Pierre<br />
Bourdieu je u vrijeme objavljivanja ovoga<br />
djela svakako postao još glasovitiji sociolog,<br />
a Distinkcija je, iako nije ni marksističko<br />
djelo niti Kapital sociologije, knjiga s mnogo<br />
toga što bi se moglo okarakterizirati kao<br />
kapitalno. Pri čemu, ipak, refleksija koju<br />
potiče nije samo sociološka, već i filozofskopovijesna.<br />
Ovdje pokriveno razdoblje od 2008. do 2012. posljednji je, ili jedan od posljednjih činova<br />
dugogodišnje distorzije javne reprezentacije književnosti u Hrvatskoj. Ona je iz srednje<br />
medijske struje skoro u potpunosti eliminirala žanr književne kritike, prepustivši književnost<br />
logici spektakularizacije; posve u skladu sa širim rekonfiguracijama medijskoga polja,<br />
uostalom. Utrnuće popularnije pisane, “pristupačnije” kritike u najtiražnijim novinama i magazinima<br />
nije, međutim, značilo “smrt kritike” en generale, kao što su neki požurili ustvrditi,<br />
preuzimajući implicitno tabloidne obrasce konstrukcije socijalne zbilje kao konačni kriterij<br />
“života” i “smrti” jednoga žanra.