You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
esej<br />
zarez, xiv /340-41, 13. rujna 2012. 51<br />
O fantasyju kroz<br />
Georgea Martina<br />
Uvid u poetiku i žanr<br />
Davor Ivankovac<br />
Američki pisac fantasyja i horora<br />
George R. R. Martin (1948.) kao<br />
da je knjigama svojeg ciklusa Pjesma<br />
leda i vatre nakanio podignuti velebni<br />
Zid, nalik onome Zidu od leda i kamena<br />
kakav stoji na sjeveru njegova izmišljenog<br />
svijeta Westerosa. Do sad ih je od najavljenih<br />
sedam objavljeno i na hrvatski prevedeno<br />
pet (u izdanju Algoritma) – sve u<br />
svemu, oko pet tisuća stranica! Aktualan<br />
HBO-ov TV-serijal Igra prijestolja, nazvan<br />
prema prvom dijelu Martinova fantasy<br />
ciklusa, a koji se dijelom snimao i u<br />
Dubrovniku, povećao je i čitanost, pokazuju<br />
statistike potražnje po knjižnicama,<br />
kako Martina, tako i tzv. fantasy literature<br />
općenito. Utoliko se zanimljivijim čini pozabaviti<br />
jednim do sada u literaturi ne baš<br />
podrobnije popraćenim književnim žanrom<br />
prisutnim i u našoj prevodilačkoj tradiciji<br />
i čitateljskoj recepciji, ne samo godinama,<br />
već i desetljećima.<br />
Između koga je to<br />
Martin podigao<br />
svoj knjižni Zid?<br />
Tko su civilizirani<br />
i plemeniti, tko su<br />
divljaci i Drugi? I<br />
s koje strane Zida<br />
stoji on?<br />
Optužbe za klišeiziranost<br />
Početna postavka je sljedeća: kao krajnji<br />
vid eskapističke literature fantasy je<br />
plošna imitacija stvarne povijesti čovječanstva,<br />
odnosno stvaranje nove povijesti<br />
prema obrascima postojeće. Postavku je<br />
obrazložiti: utemeljena prema poznatom<br />
obrascu staleškog društvenog ustrojstva,<br />
suprotstavljenih vladarskih kuća, religija i<br />
plemena, fantasy-povijest nužno vodi u pojednostavljivanje<br />
povijesti same. Jer unatoč<br />
težnjama ka sveobuhvatnosti (ili baš zbog<br />
njih) u gradbi jednog novog svijeta (druge,<br />
tzv. hinjene povijesti), ta ista povijest zbog<br />
prirode književnosti svedena je na svega<br />
nekoliko pro/antagonista (suprotstavljenih<br />
obitelji, plemena, pojedinaca), koliko ih<br />
već linearni proces pripovijedanja unutar<br />
nekoliko tisuća kartica teksta uspijeva<br />
obuhvatiti. Stoga ona ne može postići ni<br />
približno svu složenost, ujedno i zanimljivost,<br />
stvarne povijesti čovječanstva (koja ne<br />
stane u nekoliko knjiga). A fantasy-povijest,<br />
redovno, i kad pamćenje seže tisućama<br />
godina unazad, traje kao vječni Srednji<br />
vijek. Povijesni obrazac je uspostavljen,<br />
preuzet. Plemstvo i puk, vitezovi, oklopi,<br />
mačevi i koplja… Niti u dalekoj prošlosti,<br />
niti u fiktivnoj, pripovjednoj sadašnjosti ne<br />
postoji ni najmanja naznaka tehnološkog<br />
ili misaonog, filozofskog napretka, ili tehničkih<br />
novotarija. S ograničenim brojem<br />
aktera kojima se u pripovjednom procesu<br />
takvih ambicija može vladati, radikalno se<br />
smanjuju i mogućnosti zapleta radnje, na<br />
primjer: da bi se likovi i radnja pokrenuli<br />
s početne točke prijestolje mora biti ispražnjeno.<br />
A ono može biti ispražnjeno jedino<br />
smrću kralja (prirodnom ili nasilnom) ili<br />
eventualno misterioznim nestankom. Potom<br />
se javljaju akteri koji iz nekog, također<br />
unaprijed ograničenog broja razloga, pretendiraju<br />
na ispražnjeno prijestolje. Prostora<br />
za manevar je premalo, mogućnosti<br />
pokretanja i zapleta radnje svedene su na<br />
minimum (otmice, trovanja, dvoboji, zakulisne<br />
zavjere) što poetički model nakon<br />
svega nekoliko pokušaja vodi u potpunu<br />
potrošnju, klišeiziranost, imitaciju (sasvim<br />
logično za društvo zaustavljeno u jednoj<br />
povijesnoj fazi, nalik srednjovjekovnoj).<br />
Takav je svijet i Georgea R. R. Martina:<br />
nakon što princ Rhaegar Targaryen otme<br />
Lyanne Stark, njezin zaručnik knez Robert<br />
Baratheon vodi pobunu u kojoj bude svrgnut<br />
kralj Aerys II, a tristogodišnja dinastija<br />
Targaryena zbačena sa Željeznog prijestolja.<br />
Petnaestak godina potom priča se<br />
ponavlja: trovanja, prevare, otmice… Kralj<br />
Robert Baratheon u zavjeri svoje žene Lannisterke<br />
biva ubijen, njegov suborac i novi<br />
Kraljev Namjesnik knez Eddard Stark utamničen,<br />
a dvije najmoćnije obitelji Sedam<br />
kraljevina, Starkovi sa Sjevera i Lannisteri<br />
s Juga dižu vojsku jedni na druge. Tako<br />
počinje Martinov epski ciklus (znakovito)<br />
inspiriran engleskim Ratom dviju ruža iz<br />
15. st. Glavnina radnje odvija se u Westerosu<br />
(Sedam kraljevina ili Zapadne zemlje)<br />
te na prekomorskom kontinentu gdje su u<br />
bijegu posljednjih dvoje Targaryena. Glavni<br />
grad je Kraljev grudobran u južnom dijelu<br />
Westerosa, daleko na sjeveru je sjedište<br />
Starkovih Winterfell, a još sjevernije, na<br />
samoj granici vječne zime stoji velebni Zid,<br />
najveća i najstarija građevina svijeta. Zid<br />
8000 godina štiti kraljevstva ljudi od zvijeri<br />
i barbara sa smrznutog sjevera, a na njemu<br />
bdiju i patroliraju Crna braća Noćne straže.<br />
Trenutak netrivijalnosti Da<br />
bi zamrsio u startu jednostavnu (srednjovjekovnu)<br />
fabulu i pridonio zanimljivosti,<br />
žanr poseže za fantastičkim bićima i motivima<br />
(čarobnjaci, proročanstva, magija,<br />
zmajevi, itd.) stvarajući tako hibrid (naoko)<br />
realističkog i (naoko) fantastičnog, što je<br />
donekle i istina, s mogućim pomalo neočekivanim<br />
obratom, kako će se pokazati.<br />
Martinov Westeros u početku zatječemo<br />
kao potpuno (srednjovjekovno) realističan:<br />
čarobnjaci ne postoje, alkemičari i vješci su<br />
šarlatani s nekoliko trikova za puk i djecu,<br />
varzi, orijaši i Drugi (Bijeli šetači) već su<br />
tisućama godina mit, nitko ne vjeruje da su<br />
ikada i postojali, dok su od zmajeva ostala<br />
samo okamenjena jaja i poneka lubanja.<br />
Ali kako to u žanru najčešće biva Zlo iz<br />
davnina se budi, nešto se valja i komeša<br />
daleko iza Zida i s onu stranu Uskog mora,<br />
i u Martinov realistično srednjovjekovni<br />
svijet polako, ali sigurno useljava se fantastično.<br />
Likovi uljuljkani u sigurne zidine<br />
svoje krute svakodnevnice istine će (da ne<br />
kažem – stvarnosti) postajati svjesni polako<br />
i naknadno, s velikom odgodom i zakašnjenjem,<br />
gdjekada već prekasno, kada bića iz<br />
zaboravljenih knjiga i narodnih predaji već<br />
pokucaju na vrata. Desetkovani i oslabljeni<br />
međusobnim spletkama i ratovima, vlastohlepnom<br />
igrom prijestolja, jedva će imati<br />
volje, snage i znanja oduprijeti se. Stoga se<br />
Martinu, nerijetko sklonom trivijalnim,<br />
klišeiziranim rješenjima, ne može poreći<br />
vještina u vođenju naracije, zaplitanju epske<br />
priče i držanju čitatelja u neprekidnoj<br />
neizvjesnosti. Osim prekidanjem poglavlja<br />
u presudnim, najzanimljivijim trenutcima,<br />
autor napetost održava i povremenim smicanjem<br />
glavnih, kako pozitivnih tako i negativnih<br />
nositelja radnje i uvođenjem novih.<br />
To mu je možda i najbolja karakteristika,<br />
ali i preduvjet epskoj naraciji, neprekidnoj<br />
odgodi kraja. Tako će prvi dio ciklusa nazvan<br />
Igra prijestolja (ostali su Sraz kraljeva,<br />
Oluja mačeva, Gozba vrana, Ples zmajeva)<br />
biti gotovo u potpunosti trivijalan sve<br />
do pogubljenja pozitivca Eddarda Starka.<br />
Čin odsijecanja Starkove glave trenutak je<br />
realističnosti, ne-trivijalnosti – čin presijecanja<br />
čitateljevih pozitivnih (trivijalnih)<br />
očekivanja (djetinjasto nerealnih/nerealističkih<br />
priželjkivanja), a neizvjesnost oko<br />
ishoda sukoba zajamčena. Martin time kao<br />
da će stati na kraj i vlastitoj pripovjednoj<br />
predvidljivosti, prozirnoj simbolici (kojoj<br />
nisu umakli ni scenaristi serije), banalnim<br />
dijalozima, djelovanju bez jasnog povoda,<br />
polariziranim, plošnim likovima, mjestimice<br />
nemoguće klišeiziranim (npr. najveći<br />
mačevalac… Jaime Lannister Kraljosjek<br />
s vječito ovješenom rukom preko drške<br />
mača, poput titanskih špageti-revolveraša<br />
Divljeg zapada).<br />
Velika moderna bajka Autor<br />
će u narednim knjigama sve više pažnje<br />
pridavati psihologizaciji likova, njihovim<br />
snovima i sjećanjima, unutarnjim previranjima<br />
i moralnim dvojbama, poradit će<br />
na dijalozima… Svakako pohvalno, iako<br />
se može primijetiti kako je žalosno da je<br />
autoru za to (učiniti neki lik psihološki<br />
uvjerljivijim, životnijim) potrebno tisuće i<br />
tisuće stranica! I reklama o inovativnom načinu<br />
pripovijedanja kojim se tobože radnja<br />
iz poglavlja u poglavlje prati očima uvijek<br />
drugog lika samo je donekle točna. Stvar<br />
je dakako znatno jednostavnija: poglavlja<br />
jesu naslovljena imenom lika-fokalizatora,<br />
ali pripovjedač ostaje tradicionalni, odnosno<br />
lokalno-sveznajući. Kao nadosobna<br />
instanca on lebdi nad pojedinim likom i<br />
njegovom okolinom, premješta se iz poglavlja<br />
u poglavlje, ali ne iz glave u glavu, i<br />
kao takav slaže djeliće mozaika u cjelinu.<br />
Ali kada je realistični sloj žanra koji se<br />
naziva fantastičkim u pitanju, kako je već<br />
najavljeno, može doći do lakog i utoliko neobičnijeg<br />
izokretanja: ono što se u Martina<br />
i u fantasyju općenito nadaje kao realistička<br />
(čitaj uvjerljiva) slika srednjovjekovnog<br />
svijeta zapravo je njegova imitacija, dakle<br />
srednjovjekovni svijet kao geografski i povijesno<br />
neutemeljen, čista fikcija; ono što se<br />
u startu smatralo fantastičarskim pokazuje<br />
se kao jedino realno i povijesno utemeljeno.<br />
Paradoksalno, ali dokazivo, kako slijedi.<br />
Tolkien, primjerice, poseže za već postojećim<br />
bićima narodnih predaja, mitova,<br />
legendi i usmenih i pisanih bajki (hobiti,<br />
orci, trolovi, patuljci, vilenjaci, čarobnjaci,<br />
zmajevi, legenda o prstenu…), dovodi ih<br />
u jedno djelo čineći tako modernističku<br />
sintezu jedne tisućljetne književne tradicije.<br />
Kao nastavljač jednog pripovjednog i<br />
poetičkog modela i autor velike moderne<br />
bajke, ostaje unutar književnog kanona tzv.<br />
ozbiljne literature. Smjestivši radnju u Međuzemlje,<br />
prostor dakle Između (između<br />
sna i jave), gdje obitavaju i odakle dolaze<br />
takva bajkovita bića, Tolkien otvara širok<br />
prostor polisemantičkim interpretacijama<br />
svojega djela. No to se ne može reći i za<br />
njegovu književnu fantasy sljedbu. Izmišljanje<br />
u legendama i predajama nepostojećih<br />
bića Tolkienove literarne epigone možda<br />
pokazuje maštovitima, ali ih udaljava od<br />
književnog kanona bajke i legende te ih<br />
u samom startu diskvalificira kao ne-ozbiljne,<br />
tj. niti-jednoj-tradiciji-pripadajuće<br />
(osim tradicije suvremenog fantasyja, ali<br />
koju čine samostalna djela s različitim izmaštanim<br />
geografijama, bez međusobnih<br />
intertekstualnih dodirnih točaka, odnosno<br />
književnopovijesnog kontinuiteta). Često<br />
jedva i solidni stilisti, fantastičari (naoko)<br />
realistično u svojim djelima (srednjovjekovnu<br />
oluju mačeva) nastoje oplemeniti<br />
vlastitim originalnim Nepostojećim (izmaštanim,<br />
fantastičnim), previđajući da je<br />
u fantasyju jedino realistično i ono što ih<br />
veže (može vezati!) uz tradiciju bajkovitog<br />
pripovijedanja upravo ono čega se uglavnom<br />
odriču: tolkienovskih vilenjaka, čarobnjaka<br />
i trolova, tih stvarnih bića povijesti<br />
čovječanstva, ljudske svijesti (podsvijesti),<br />
literarne i usmene predaje. Što se više djelo<br />
opterećuje vlastitim, u literarnoj povijesti<br />
nepostojećim stvorenjima, to se ono više<br />
udaljava od kanona pažnje vrijednih literarnih<br />
djela, a približava gomili suvremenog<br />
avanturističkog (polu)trivijalnog literarnog<br />
trasha. Quod erat demostrandum.<br />
Čekajući barbare U blizini još<br />
stoji i ranija tvrdnja kako je stvarna povijest<br />
čovječanstva daleko kompleksnija, a samim<br />
time i zanimljivija od ma kako epskog<br />
i vješto ispripovijedanog fantasyja. Znači<br />
li to pak kako nam je ubuduće korisnije<br />
izbjegavati tzv. fantasy, od kojega dojmljiviji,<br />
zanimljiviji i zamršeniji, već pri površnom<br />
pregledu, postaje dobro napisan udžbenik<br />
povijesti? Ne nužno, jer učenje je<br />
povijesti jedno, užitak u književnosti nešto<br />
sasvim drugo. Ali u tom kontekstu i tim<br />
tragom, vrativši se na početak teksta, možemo<br />
se upitati, ne bez tjeskobe, između<br />
koga je to Martin podigao svoj knjižni Zid?<br />
Tko su civilizirani i plemeniti, tko su divljaci<br />
i Drugi? I s koje strane Zida stoji on?<br />
Ili možda bdije na njemu, čekajući barbare?<br />
Strahujući od koga? Coetzeeja ili<br />
Browna?
Change language