Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Knjige<br />
zarez, xiv /340-41, 13. rujna 2012. 45<br />
Novinarstvo i druge iluzije<br />
Knjiga više nalikuju zbirci priča sa zajedničkim okvirom nego tipičnom romanu: svako<br />
poglavlje prati jednog od likova, na razne načine povezanih s internacionalnim<br />
novinama na engleskom jeziku<br />
Lea Horvat<br />
“briljantno” i “zavodljivo”,<br />
“Bestseller New York<br />
“Izvanredno”,<br />
Timesa” na naslovnici te nastavak<br />
hvalospjeva – izvadci iz kritika i popis<br />
tiskovina koje su Imperfekcioniste proglasile<br />
romanom godine – na poleđini, panegirici<br />
su koji u kritičnijega čitatelja više potiču<br />
sumnju nego oduševljenje. Prirodno se nameće<br />
pitanje: čemu toliko propagande, ne<br />
bi li roman trebao govoriti sam za sebe,<br />
oslanjajući se primarno na svoj tekst? Zar<br />
je radnja romana toliko nezanimljiva da se<br />
izdavačka kuća pribojava odbijanja čitatelja<br />
ako umjesto kritika poleđinu ispuni kratkim<br />
sadržajem? Nije li riječ o još jednom bestseleru<br />
stvorenom (gotovo isključivo) agresivnom<br />
i besramnom medijskom kampanjom<br />
koja knjigu prezentira primarno kao robu?<br />
Ekstreman primjer takve reifikacije<br />
knjige jest jedna od reklama koje se u sitnim<br />
noćnim satima vrte na našoj nacionalnoj<br />
televiziji, a koja poziva na kupnju knjige,<br />
entuzijastično uvjeravajući čitatelja da je<br />
ona toliko dobra da će je poželjeti kupiti<br />
ne jednom, nego, vjerovali ili ne, dvaput.<br />
Prazna retorika hvalospjeva, korištenje<br />
izraza kojima se neargumentirano iznose<br />
potpuno subjektivni stav i vrijednosni sud<br />
(“dobar”, “vrhunski”, “najdraži”) ključna<br />
su obilježja takve marketinške strategije<br />
koja cilja na masovnu publiku, dok istovremeno<br />
odbija nešto izbirljivije čitateljstvo.<br />
Rachmanovi bi Imperfekcionisti tako<br />
malo vjerojatno završili u rukama ozbiljne<br />
publike (ili bi rekordno brzo izašli iz njih),<br />
koja bi vjerojatno prezirno pretpostavila<br />
da je riječ o još jednom djelu prikladnijem<br />
za Oprah Book Club nego za njihov noćni<br />
ormarić, dok su Imperfekcionisti zapravo<br />
sjajno oličenje olinjale izreke “ne sudi knjigu<br />
po koricama” te reprezentativan primjer<br />
nevješte marketinške strategije koja ga je<br />
nezasluženo smjestila među romane autora<br />
poput Cecilije Ahern i Victorije Hislop, dok<br />
bi ga prikladnije bilo sagledavati u kontekstu<br />
iznimno kvalitetnih djela popularne<br />
književnosti.<br />
Nijedna priča nije<br />
onakva kakvom se<br />
u prvom paragrafu<br />
čini: niz vještih,<br />
mekanih obrata<br />
glavno je tkivo<br />
knjige<br />
Dvočlana kompozicijska<br />
struktura Imperfekcionisti više nalikuju<br />
zbirci priča sa zajedničkim okvirom<br />
nego tipičnom romanu: svako poglavlje prati<br />
jednog od likova na razne načine povezanih<br />
s internacionalnim novinama na engleskom<br />
jeziku s uredništvom smještenim<br />
u Rimu koje je 1950-ih osnovao zagonetni<br />
američki bogataš Ott, a osim članova redakcije<br />
– među ostalim, glavne urednice,<br />
dopisnikâ iz Pariza i Kaira i pisca nekrologa<br />
– jedna se priča bavi i vjernom čitateljicom.<br />
Između tih priča smještenih oko kraja prošloga<br />
tisućljeća kontinuirano se pruža kronologija<br />
novina: priča o misterioznom (doduše,<br />
mnogo manje zagonetnom no što to korice<br />
najavljuju) bogatašu i vladajućoj strukturi<br />
novina od 1950-ih do 2000-ih. Integrativni<br />
faktor priča ne zadržava se na kontekstu<br />
novina; glavna je nit poveznica upravo ona<br />
najavljena o naslovu: riječ je o ljudskom nesavršenstvu<br />
u svakodnevnim oblicima – propuštenim<br />
prilikama, zakašnjelim reakcijama<br />
i krivim procjenama. Likovi su uglavnom<br />
sredovječni, na pragu krize srednjih godina,<br />
što je iskorišteno kao okosnica dvočlane<br />
kompozicijske strukture svake priče: riječ<br />
je, naime, o rascjepu između načina na koji<br />
lik percipira sebe i načina na koji ga doživljava<br />
okolina, između prošlosti i sadašnjosti,<br />
očekivanja i zbilje.<br />
Strogi šef redakture Herman Cohen<br />
tako se rastapa pred Jimmyjem, avanturističkim<br />
prijateljem iz mladosti, vječnim<br />
filozofom, boemom i “pjesnikom života”, a<br />
zapravo osiromašenim ogorčenim starcem<br />
bez zanimanja i predodžbe budućnosti.<br />
Vjerujući da se u njemu krije pravi pisac,<br />
Herman naručuje jedan članak za novine:<br />
međutim, rezultat je katastrofalan, a djelovanje<br />
razbijenih iluzija je povratno – Herman<br />
malo više cijeni svoj život, a mjesto<br />
loma utječe i na Jimmyja. Ipak, izostaju<br />
drame, monumentalizirani sukobi i afekti.<br />
Kraj – Hermanova zamišljenost nad Jimmyjevim<br />
pismom pisanim u starom razmetljivom<br />
tonu, kao da se ništa nije promijenilo<br />
– ostavlja nostalgičan, blago nedefiniran<br />
dojam: “Pismo uzruja Hermana, ali ne<br />
može definirati zbog kojeg razloga. Ne<br />
vidi zašto bi mu odgovorio – možda je to<br />
razlog”. Priče s dvama likovima u povratnom<br />
odnosu ipak su nešto vedrijega tona<br />
od onih u kojima je poprište nesrazmjera<br />
unutar samo jednoga lika: u dvočlanom ansamblu<br />
jedan se lik pokazuje gorim no što<br />
djeluje na prvi pogled, ali drugi pokazuje<br />
bolju stranu, dok je u slučaju monostrukture<br />
unutarnji rascjep naglašeniji i bolniji.<br />
Neki od primjera takvih usamljenih likova<br />
jesu Hardy Benjamin, novinarka poslovnih<br />
vijesti, koja u svojim i tuđim očima strpljivo<br />
opravdava svoga dečka probisvijeta jer se<br />
boji ostati sama ili pak redaktorica Ruby<br />
Zgaga, junakinja svojih nećaka u SAD-u,<br />
koja samo za njih stvara sliku svoga života<br />
bojeći se povratka koji bi je mogao<br />
raskrinkati.<br />
Književni i novinski diskurs<br />
Preljub, nestanak ljubavi, smrt djeteta, gubitak<br />
posla, novčane poteškoće – sve su<br />
to problemi koje roman na suptilan način,<br />
bez velike pompe i iznimno perceptivno<br />
formulira. Oni nisu banalizirani i proglašeni<br />
nebitnima, ali nisu ni apokaliptični, teatralizirani<br />
do te mjere da bi paradoksalno<br />
izgubili ozbiljnost. Upravo iznenađujuća<br />
perceptivnost sintagma je koja najbolje<br />
opisuje roman: ona se ne odnosi samo na<br />
precizno formuliranje velikih događaja u<br />
životu, već i na sjajne dijaloge kojima se<br />
nenametljivo konstruira nesrazmjer zbilje<br />
lika i opće zbilje ostavljajući slatko-gorak<br />
utisak nakon čitanja, u sivoj zoni između<br />
optimizma i pesimizma. Nijedna priča nije<br />
onakva kakvom se u prvom paragrafu čini:<br />
niz vještih, mekanih obrata glavno je tkivo<br />
knjige.<br />
Uz osobne priče galerije raznolikih likova<br />
druga je razina na kojoj priča funkcionira<br />
okvir novina. Svaka je priča tako<br />
prigodno naslovljena lapidarnim i efektnim<br />
novinskim naslovom, tekstom koji igra određenu<br />
ulogu u priči (uglavnom negativno<br />
konotiran – loš članak ili onaj koji zbog<br />
raznoraznih okolnosti ni nije pušten u tisak).<br />
Svakodnevni, tipični novinski naslovi<br />
(“Bush na anketama dosegnuo novo dno”,<br />
“Slomovi tržišta zbog straha od usporavanja<br />
rasta Kine”), element novinskog diskursa,<br />
rekontekstualizirani su u diskursu književnoga<br />
teksta. Suprotstavljanje dvaju oprečnih<br />
diskursa – novinskog i romanesknog<br />
– tako rezultira čitanjem novina na način<br />
koji je adekvatniji za čitanje književnosti.<br />
Dok su prve namijenjene listanju više nego<br />
dubinskom čitanju i računaju na efekt (privlačenje<br />
pažnje veličinom slova, ilustracijama),<br />
knjiga zahtijeva mnogo veći stupanj<br />
usredotočenosti i kontinuiteta. Taj je odnos<br />
posebno dosjetljivo prikazan u priči o čitateljici<br />
Ornelli de Monterecchi koja novine čita<br />
na način romana, od naslovnice do zadnje<br />
stranice, ne propuštajući ni najsitniji člančić.<br />
Izolirana od informacija o svijetu, ona je<br />
desetljećima u zaostatku, napeto iščekujući<br />
što će joj novine otkriti i tako izvrćući očekivan<br />
način čitanja i stvarajući nova značenja.<br />
Tom Rachman, Imperfekcionisti,<br />
s engleskoga prevela Petra Matić;<br />
Školska knjiga, Zagreb, 2011.<br />
Između ironije i topline Problem<br />
novinskog izdavaštva u društvu današnjice<br />
skriveni je lajtmotiv svih priča, potenciran<br />
u okviru između priča koji prati stasanje<br />
novina, oscilacije i konačno propadanje na<br />
Preljub, nestanak<br />
ljubavi, smrt<br />
djeteta, gubitak<br />
posla, novčane<br />
poteškoće – sve su<br />
to problemi koje<br />
roman na suptilan<br />
način, bez velike<br />
pompe i iznimno<br />
perceptivno<br />
formulira<br />
čelu s nezainteresiranim Oliverom Ottom,<br />
ekscentričnim izdankom dinastije Ott bez<br />
i najmanje naznake talenta za stvaranje<br />
profita i snalaženje u suvremenom svijetu.<br />
Među ostalim, tekst se bavi ciljanom publikom<br />
novina (stranci, uglavnom američki<br />
državljani, koji su se na kraći ili duži period<br />
zatekli u inozemstvu), vječno nestabilnim<br />
odnosom kvalitete članaka i raspoloživih<br />
materijalnih sredstava (potrebom za kompetentnim<br />
dopisnicima na žarišnim točkama<br />
svjetskih političkih zbivanja) ili pak populizma<br />
(koji podiže nakladu) i ozbiljnih tekstova<br />
(koji podižu reputaciju). Roman se na<br />
duhovit način dohvaća i korekture, banalnog<br />
novinskog jezika i neukosti novinara koju<br />
cinični šef redakture neumorno pokušava<br />
iskorijeniti. Od posebnog je interesa pozicija<br />
novina u dobu interneta: novine koje<br />
su prije svega imale ulogu brzog prenošenja<br />
provjerenih informacija dobile su opasnu<br />
konkurenciju i nisu uspjele pravovremenim<br />
restrukturiranjem odgovoriti na izazov<br />
vremena. U skladu s imperfekcionističkim<br />
tonom romana, i njihovo se gašenje može<br />
tumačiti kao još jedna u nizu malih životnih<br />
katastrofa.<br />
Priklonimo li se romantično obojenom<br />
pogledu na književnost, o Imperfekcionistima<br />
se svakako može reći da perceptivnošću<br />
otvaraju nove poglede na zbilju, između<br />
gorke ironije i topline. Vješto konstruirani<br />
dijalozi prožeti aforističnim, ali ipak nepretencioznim<br />
mislima, živopisni, nekonvencionalno<br />
konvencionalni likovi i vješto balansiranje<br />
između katastrofe i životne<br />
radosti razlozi su zbog kojih ovom romanu<br />
svakako treba dati priliku, unatoč propagandno<br />
agresivnim koricama.
Change language