You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
KAZALIŠTE<br />
zarez, xiv /340-41, 13. rujna 2012. 41<br />
Marchig o tome kako izgleda i djeluje akvatička<br />
Ofelija danas. Izrazito moćna završna<br />
scena odnosi se na zakucavanje čavlima,<br />
koje provodi Ofelija nad Hamletovim slobodno<br />
razapetim tijelom na podu, ali i nad<br />
vlastitim stopalima, i to uz glazbenu jaku<br />
izvedbu Glorije Patti Smith. I to “začavljivanje”<br />
odvija se na daskama koje znače<br />
apsolutnu strast života tim dvoma izvođačima,<br />
što je i označeno njihovim završnim<br />
strastvenim (neglumačkim) poljupcem koji<br />
donosi prodor realnog u taj fiktivni okvir interpretacije<br />
Hamletovih i Ofelijinih sučeljenih<br />
svjetova. Naime, u jednom se trenutku ta<br />
strastvena, izvedbi posvećena Ofelija udara<br />
šakom o prsa, izvrćući katoličku opresiju u<br />
radosni konstativ “Moja strast, moja strast,<br />
moja prevelika strast”, i poništavajući tim<br />
radosnim trojstvom, tom utopijskom kulturom<br />
strasti kristijaniziranu kulturu grijeha,<br />
koja, mislim na izvedbu strasti a ne pokajanje<br />
grijeha, da je civilizacijski ostvarena<br />
– povijest bi zasigurno krenula u suprotnom<br />
pravcu od povijesti vječnoga vraćanja<br />
krvavih svetkovina krvnika. Uglavnom<br />
kao što je u programskoj knjižici utvrdila<br />
dramaturginja Nataša Govedić – ovom su<br />
Hamlet-Ofelija predstavom nastojali među<br />
ostalim prikazati Artaudovu devetu točku,<br />
a koja glasi: “Trebaju nam djela elizabetinskog<br />
kazališta, ogoljena od njihova teksta,<br />
od kojih će se očuvati tek situacije, likovi i<br />
radnja.” I to su postigli – Hamlet je danas<br />
određen mantrama samopomoći i otvaranjem<br />
čakri, posebice krunske čakre ili čakre<br />
glave, a pritom su izvođači radili i na tome<br />
da se poništi ideja uživljavanja kao i brehtijanskoga<br />
odmaka, čime izvođači postaju,<br />
kako nadalje komentira Nataša Govedić,<br />
“neka vrsta osjetljivog vodiča onime što je<br />
inače previše ili premalo”.<br />
Nadalje, na Maloj sceni INK-a PUF-ovci<br />
su mogli pogledati i solo plesnu predstavu<br />
Josip Allesandra Sciarronija u kojoj je vješto<br />
spojen ples s video tehnikom. Naime,<br />
umjetnik u prvome dijelu te predstave spaja<br />
koreografiju s video manipulacijama gdje se<br />
na video ekranu pokazuje, projicira njegova<br />
figura u začudnim vizualnim de/montažama.<br />
Inače, cijelo je vrijeme Sciarroni okrenut leđima<br />
publici, a licem, naravno, prema ekranu<br />
njegova laptopa, smještenoga ispred videozida<br />
koji preuzima funkciju klasične kulise.<br />
I tako dok na izborniku laptopa traga za<br />
određenom glazbenom podlogom na koju<br />
će plesati – poslušali smo npr.<br />
Björk i Antony and the Johnsons<br />
– umjetnik istovremeno<br />
odabire i video manipulacije<br />
vlastite slike. Nadalje, u drugome<br />
dijelu plesnoga Josipa<br />
Allesandro Sciarroni ostvaruje<br />
živu online interakciju via Chatroullete,<br />
u kojoj se potencijalnim<br />
gledateljima te društvene<br />
mreže objavljuje kao Batman i<br />
pritom otvara i chat s online publikom,<br />
koja se prema principu<br />
slučaja, online ruleta uključuje<br />
na navedenu društvenu mrežu<br />
u potrazi za inter/akcijama, a<br />
umjetnik im pritom postavlja<br />
chat pitanje: “Želiš li, želite li da<br />
za tebe/Vas plešem?” Ukratko,<br />
Sciarroni traga za vlastitom koreografskom<br />
slikom u svemu<br />
što vidi i kao što navodi u programskoj<br />
knjižici – proizvodi<br />
misteriozne slike kao bijeli zec<br />
iz mađioničareva šešira.<br />
Pritom nagradu Vjetar, koja<br />
se odnosi na istraživačke dosege<br />
koji naslućuju promjenu<br />
i donose svježinu Kazališnom<br />
nebu PUF-a, ravnopravno je<br />
podijelila navedena talijanska<br />
predstava Josip s plesnom<br />
Božanstvenom komedijom u izvedbi Bitef<br />
Dance kompanije, odnosno u koprodukciji<br />
Bitef teatra i festivala Grad teatar Budva.<br />
Naime, Božanstvena komedija u konceptu<br />
i koreografiji Edwarda Cluga za moto je<br />
svoje izvedbe Danteova pakla, čistilišta i<br />
raja postavila iskaz “PAKAO (VIDIMO<br />
SE) U RAJU”, gdje potpuno poništavaju<br />
mogućnost ostvarenja Danteova rajskoga<br />
puta jer raj je samo zrcalna slika pakla kako<br />
je to uostalom u nekim životnim situacijama<br />
bolno osjetio Aleksandar Stojković iz benda<br />
Goribor, a označio stihom “Moji su prijatelji<br />
neprijatelji” ili ako se vratimo na Sartreovu<br />
infernalnu dramu Iza zatvorenih drama u<br />
kojoj je tako gorko detektirano “Pakao, to<br />
su drugi”.<br />
Nadalje, u plesnom performansu Povratak<br />
zvijeri izraelski umjetnik Ido Tadmor<br />
vizualizirao je mučan dijalog između mesara<br />
i njegove žrtve. I sve je bilo spremno<br />
za krvavu žrtvu: njegovo tijelo u ulozi žrtve<br />
– životinje s utegnutim kravljim zvonom na<br />
vratu koja se nalazi u strahotnom iščekivanju<br />
groze klanja. Iznimnom koreografijom<br />
animalnih pokreta – od puzanja četveronoške,<br />
do lizanja nogu, ruku, paluckanja<br />
žednim jezikom do završnoga stravičnoga<br />
pogleda zarobljenosti u toru – Ido Tadmor<br />
uspio je vizualizirati sve one minute, završne<br />
sekunde pred klanje u industrijskim klaonicama<br />
smrti. Iščitala sam navedene pokrete<br />
doslovno – kao životinjske, koji bi se dakako<br />
s obzirom na zazivanje ime Gospodinova<br />
– Adonaj moglo translatirati i na ljudsku<br />
vrstu. Jer princip je klanja uvijek isti – i<br />
nad nekim ljudima i nad svim životinjama.<br />
Anno Domini 2012. Ovogodišnji je<br />
festivalski projekt Anno Domini – Posjeta<br />
ostvaren u suradnji s poljskom trupom Teatar<br />
KTO pod redateljskom vizurom Jerzyja<br />
Zona, i upravo taj projekt mogao bi označiti<br />
početak, kako je istaknuo Branko Sušac,<br />
dugoročne kulturne suradnje Krakowa i<br />
Istarske županije. Naime, ovogodišnji PUFovski<br />
festivalski projekt Posjeta nastao je u<br />
suradnji Teatra KTO i Kazališta Dr. INAT, i<br />
to kao pokušaj izvedbenoga prevladavanja<br />
stereotipa o mentalitetima Poljaka i Hrvata<br />
– i to Poljaka kao turista i Hrvata kao<br />
mediteranskih domaćina. Ukratko, sadržaj<br />
te ulične predstave, izvedene na prostoru<br />
ispred pulske glavne tržnice, ide fragmentarno<br />
ovako: jedna poljska obitelj dolazi u<br />
posjet jednoj pulskoj obitelji, i u toj jednostavnoj<br />
priči svakodnevice odmora sva se<br />
događanja kreću prema završnom melodramatičnom<br />
vjenčanju mladoga Poljaka<br />
i mlade Puležanke, čime se poništavaju<br />
etnički, regionalni stereotipi. Inače, predstava<br />
je već 7. srpnja (na Krležin rođendan,<br />
među ostalim) gostovala u Krakowu gdje<br />
su članovi Dr. INAT-a udruženi s poljskim<br />
glumačkim snagama igrali na najvećem europskom<br />
trgu, i to pred tri do četiri tisuće<br />
ljudi, što je mega brojka u odnosu na publiku<br />
koja je pratila PUF-ovsku izvedbu. Kako<br />
je redatelj Jerzy Zon izjavio – scenarij je<br />
napisao prethodno u Krakowu tako da su<br />
u petodnevnoj radionici vrlo brzo osmislili<br />
navedenu neverbalnu predstavu u kojoj je<br />
bitnu ulogu imala glazba; naime, glazbenici<br />
su izvodili improviziranu glazbu inspiriranu<br />
tradicionalnim skladbama obiju zemalja, ali,<br />
naravno, i šire. Možemo i podsjetiti da smo<br />
Teatar KTO imali priliku nekoliko puta vidjeti<br />
na PUF-u. Naime, na 15. PUF-u članovi<br />
tog izvedbenog kolektiva predstavili su se<br />
uličnom predstavom Quixotage koja je bila<br />
oblikovana kao pokušaj odgovora na uvijek<br />
neizostavno pitanje – Imati ili biti? I nadalje<br />
na 16. PUF-u Teatar KTO se predstavio<br />
neverbalnom predstavom Prodajem kuću<br />
u kojoj više ne mogu živjeti, čije je polazište<br />
život i djelo Bohumila Hrabala koji je<br />
poginuo u 82. godini života padom s petog<br />
kata bolnice. Kako kažu očevici, pokušao<br />
je samo nahraniti golubove. I dok je u toj<br />
predstavi o Hrabalovu životu i djelu poljski<br />
ansambl uprizorio životni put na temu<br />
od kolijevke pa do groba, gdje su svaku tu<br />
ekspresionističku scensku postaju završno<br />
uokvirili ekspresionističkim zvukom željeznice,<br />
u ovogodišnjoj predstavi Slijepci, oblikovanu<br />
prema alegorijskom romanu Ogled<br />
o sljepoći Joséa Saramaga, koju su izveli na<br />
Forumu, cjelokupno je to stanje ljudskoga<br />
sljepila kazališna trupa predočila metalnim<br />
bolničkim krevetima i funeralnim plesnim<br />
takmičenjem, kao uostalom i Edward Clug<br />
sa svojom koreografsko-natjecateljskom<br />
vizualijom Danteove Božanstvene komedije.<br />
Ono što je bilo zamjetno da za razliku<br />
od Fernanda Meirellesa, njegova filmskoga<br />
mliječnobijeloga sljepila, Jerzy Zon vlastitu<br />
je viziju globalnoga karusela mentalnoga<br />
sljepila označio dominantnim crvenim i crnim<br />
funeralnim tonovima u kojoj žrtva i<br />
sâma ubrzo postaje opresor. Upravo slično<br />
stanje ljudske duše i sličnim izvedbenim tehnikama,<br />
ali ipak s više naglaska na novocirkuskoj<br />
umjetnosti kao i suvremenom plesu,<br />
postavila je i češko-ruska skupina Teat(a)r<br />
novoga fronta u frenetičnoj (šteta i ne posve<br />
jasno izvedbeno koncipiranoj) uličnoj<br />
predstavi Kobni uzrok, koju su oblikovali<br />
kao alegorijsku grotesku o svim modusima<br />
državotvornih represalija koje na individualnim<br />
sudbinama pratimo iz dana u dan, u<br />
sate u sat – trenutno na tragičnom primjeru<br />
feminističkoga punk benda Pussy Riot i Juliana<br />
Assangea, istočne i zapadne varijante<br />
ciničkoga uvježbavanja demokracije.<br />
Poziv Velikoga Kapitala:<br />
“Ajmo, svi zajedno…” Pritom<br />
je za prvonagrađenu predstavu (istina, sve<br />
su tri nagrade – Oblak, Vjetar i Kaplja –<br />
ravnopravne) određena dramsko-plesnoglazbena<br />
predstava Tko si ti i otkud ti?, u<br />
izvedbi Vilima Matule, koreografkinje Irme<br />
Omerzo i glazbenika Stanka Kovačića, kojima<br />
je dodijeljena nagrada Oblak za scensko<br />
promišljanje koje svojom cjelovitošću i<br />
zaokruženošću ostaje središnjim i prestižnim<br />
ukrasom Kazališnog neba PUF-a.<br />
Ono što u lokalnom kontekstu korespondira<br />
s tom aktivističkom predstavom,<br />
koja upozorava na sve prijetvorne oblike<br />
predstavničke demokracije, a što se tiče<br />
energije angažmana u Puli, upravo je<br />
angažiranost Puležana/Puležanki. Tako mi<br />
ostaje u sjećanju instalacija-igra pod nazivom<br />
Monopula koju je prije dvije godine<br />
koncipirao Ivan Dobrana, i to kao ogledalo<br />
turističkoga grada. Naime, radi se o varijaciji<br />
poznate društvene igre Monopoly, a svrha<br />
joj je upoznavanje i propitivanje svekolike<br />
ostavštine u borbi za monopolom i turističkom<br />
eksploatacijom Pule. Upravo kao<br />
varijantu te aktivističke igre Monopula možemo<br />
promotriti i duhovni kontekst slobode<br />
aktivističke predstave Tko si ti i otkud ti<br />
pravo?, a koja završava ironijskim pozivom<br />
Velikoga Kapitala, odnosno sarkastičnom<br />
mantrom Vilima Matule, kada gleda u video<br />
kameru – pri čemu se njegovo lice i<br />
pružene, rastvorene ruke u krupnom planu<br />
projiciraju na velikom platnu: Ljudima je<br />
teško objasniti koliko je kapital osjetljiv, koliko<br />
je kapital nepovjerljiv, plašljiv. Kapital<br />
najradije boravi na gomili, na velikoj hrpi,<br />
a u krizna vremena on se odmah vraća kod<br />
svog pravog gospodara. Ljudi, nemojmo se<br />
bojati kapitala; zovimo kapital, molimo ga<br />
da dođe. Ajmo, svi zajedno, zovimo ga: kapital,<br />
kapital, molimo te dođi, evo, sve ćemo ti<br />
dati, ukinut ćemo zakon o radu, dođi, dragi<br />
kapital, molimo te, ne boj se, evo, nemamo<br />
više kolektivne ugovore.<br />
Banka-Arena Ironijski Guerilla performance<br />
Milana Kohouta u kojemu je tražio<br />
od prolaznika, namjernika da potpišu<br />
peticiju za prenamjenu Arene u bankarski<br />
prostor, kao da se nadovezao, što se tiče<br />
tematske sinergije, na prošlogodišnji performans<br />
pulskoga multimedijalnoga umjetnika<br />
Pina Ivančića pod nazivom BANKE-SALE.<br />
Naime, Pino Ivančić u periodu od 5 sati ujutro<br />
pa do podneva ispred pulskih je banaka<br />
uprizorio svoj kritički stav prema bankarskom<br />
sustavu nadzora. Ukratko, otvorio je<br />
kofer sa svezanim omčama, a ispred kofera<br />
stajao je natpis BANKE-SALE. I dok je<br />
Ivančić prošlogodišnji pohod započeo ispred<br />
OTP banke, Milan Kohout početak svoga<br />
Guerilla performancea, u kojemu ironijski<br />
kombinira strategiju art & money, označio<br />
je šatorom ispred Arene, skupljajući potpise<br />
prolaznika i namjernika za peticiju da<br />
se prostor Arene prenamijeni u bankarsko<br />
središte pulskih banaka, a sve u ime utopijskoga,<br />
donkihotovskoga oblikovanja svijeta<br />
bez novca. Inače, u svojoj biografiji Kohout<br />
ističe da je zbog svog političko-umjetničkoga<br />
aktivizma, rekao bi Aldo Milohnić<br />
artivizma, 1986. godine bio prisiljen napustiti<br />
Češku, te nakon nekoliko godina života u<br />
izbjegličkom logoru, dobiva azil u SAD-u te<br />
danas na Sveučilištu TUFTS predaje izvedbene<br />
umjetnosti i politologiju.<br />
Svakako se završno prisjetimo i PUFovskoga<br />
vjernoga pratitelja Predraga Spasojevića,<br />
nažalost nedavno preminuloga<br />
umjetnika i dizajnera, inače tvorca zoo-plakata<br />
PUF-a svih ovih godina, koji je simbolički<br />
određen s devet alternativnih mačjih<br />
života. Tako je za vizual ovogodišnjega, 18.<br />
PUF-a zaslužna Feodora Gubaš, i pritom je<br />
zamjetno da ovogodišnji plakat zaista dobro<br />
ocrtava dijabolično stanje stvari mračne naše<br />
gdje nas s tog festivalskoga vizuala vražljivo<br />
promatra sotonski mačak šiljastoga crvenoga<br />
repa, i to u sveopćem svijetu spektakla<br />
i svijetu pakla – u raljama kapitala. “I to je<br />
to – TAO”, rekao bi začaran igrom i mantrom<br />
riječi Vili Matula.
Change language