Istraga

Polumjesec
Fahrudin Radončić vs Bakir
Hadžiomerović
Kada se realizirani i
bogati biznismen ulizuje
običnom siromašnom
novinaru
Sudeći po tome koliko je
puta vijest o ugroženoj sigurnosti
Bakira Hadžiomerovića,
urednika Federalne
televizije bila glavna vijest na
naslovnici Dnevnog avaza u
posljednjih sedam dana moglo
bi se zaključiti da Bosna
i Hercegovina trenutno nema
većeg problema od Hadžiomerovićeve
sigurnosti. Smiješni,
detaljni izvještaji o razlozima
ukidanja policijske pratnje
koju je Bakir Hadžiomerović
uživao posljednjih godina,
svima su dodijali, pa, vjerujemo,
čak i novinarima Dnevnog
avaza. Jedino što je smješnije
od ovih izvještaja je očito dodvoravanje
Fahrudna Radončića,
kako on za sebe voli reći,
realiziranog i bogatog čovjeka,
jednom običnom siromašnom
novinaru Bakiru Hadžiomeroviću.
Jasno je da se Radončić
ulizuje Hadžiomeroviću nadajući
se da će mu ovaj pomoći
svojom Federalnom televizijom
u političkim okršajima
sa SDA i drugim strankama.
Sudeći kako se Radončić dodvorava
Hadžiomeroviću ispade
da je Hadžiomerović daleko
utjecajniji i moćniji od realiziranog
i bogatog biznismena
Radončića.
Behar
Posljednji intervju intervju
književnika, rahmetli
Nedžada Ibrišimovića
Časopis za kulturu i društvena pitanja
Behar koji se štampa u Hrvatskoj objavio
je posljednji intervju nedavno preminulog bh.
knjževnika Nedžada Ibrišimovića. U tom intervjuu
akademik Ibrišimović je izrekao mnogo
velikih misli. Izdvajamo, za nas, posebno
zanimljive, posljednje, ovodunjalučke misli
rahmetli Nedžada Ibrišimovića.
Moja je želja biti jedino musliman i ništa drugo
Naime, često sam slušao kako ljudi govore: “Ma,
nije važno koje si vjere, važno je da si čovjek!”, i
muslimani su, čini mi se, nasjedali na tu floskulu.
Moja je želja biti jedino musliman i ništa drugo,
sve drugo je efemerno. Tako bih bio zadovoljan,
naravno, u nadi da će i Allah biti zadovoljan mnome.
Svaka je dvojba vezana uz pojam čovjek, nemam
nikakve dvojbe vezane uz pojam musliman.
Ja bih čovjeka volio ostaviti daleko iza sebe, iako
sam, nažalost, još uvijek prečesto čovjek. Doduše,
jezik se ne može lišiti riječi “čovjek” i, dakako, što
bi je se lišavao, pogotovo, recimo, riječi “ljudina”!
Unutar ovako naznačenog odnosa čovjek – musliman,
razlika je u tome što su u polju “čovještva”
stvari relativizirane, a u polju “muslimanstva” stvari
se ne dosežu, pa u ovozemaljskoj, dunjalučkoj ravni,
što se tiče ljudskosti, niko izgleda, za sada, nema
očiglednu prednost, ni ljudi ni muslimani. Visoku
razinu civilizacije čovjek je posljednjih tri stotine
godina dosegao odvojivši se od crkve, u islamu
nikad ništa ni u nauci ni u umjetnosti nije nastalo
odvajanjem od islama, sve je uvijek bilo sukladno
s njim. Ali posljednjih j tri stotine godina u islamu
ništa nije ni nastalo. Čovjek danas živi u svom pa-
klenom raju u ovostranosti i ide ka samouništenju,
musliman se nada Božijoj jjmilosti u onostranosti,
jer zna da stvarnost nije ovdje. Što se tiče toga
može li se danas biti musliman, može se svuda biti
musliman, čak i u Holandiji i u Americi, ali je biti
musliman svuda pokuđeno, pa i u Bosni.
Nažalost, ovako, pod tim stalnim frontalnim
pritiskom islamofobije sa Zapada, koja ovdje u
Bosni nalazi na raznoliko i plodno tlo (i Karadžić i
Tuđman su se hvastali da su evropsko predziđe islamu
prema Evropi), muslimani se nemaju kad samokritički
okrenuti sami sebi. A tek bi tu bilo posla.
Poslije svakog Fatmirovog članka osjećam
se postiđen
Fatmir Alispahić je jedan od rijetkih bosanskih
intelektualaca koji se posvetio demopediji, a ne
negativnim stereotipima svoga naroda. (I, začudo,
od svakoga i sa svih strana je napadan i, često,
stravično, brutalno vrijeđan. Ako ja sam nemam
hrabrosti, znanja i talenta da pišem kao on, barem
mu mogu odati otvorenu hvalu i ja to uistinu uvijek,
pa, evo, i u ovoj prilici, i činim). Zanimljivo je
da se poslije svakog njegovog članka osjećam postiđen.
I inače mi nije jasno zašto se oni bosanski
intelektualci-muslimani, koji djelom, činom i
riječju potvrđuju ljudske vrline kao što su vjera,
identitet, patriotizam, ljubav, strah i sažaljenje za
svoj stradali narod, i fizički i književno izopćavaju
iz društva...
Muslimani nemaju utjecaja ni na šta, u vascijeloj
Bosni su neprekidno izvrgnuti vrijeđanju,
napadanju, nerazumijevanju, zastrašivanju
Ali zamisli da neki Hrvat, ili neki Srbin kaže: “Ja
nisam Hrvat”, ili: “Ja nisam Srbin”, hoće li mu iko
povjerovati, pa da to ponovi i stotinu puta? Neće. A
zamisli da jedan Bošnjak samo jednom izusti: “Ja
nisam Bošnjak”, hoće li mu iko povjerovati? Hoće!
Odmah će mu svi povjerovati, i Bošnjaci i nebošnjaci...
Nije li to onda malo čudno?... Ili zamisli
Ciganina kako nasred ulice viče da je veliki romski
nacionalist!... Ne idu svi Bošnjaci u džamiju. Samo
jedna mala skupina Bošnjaka ide u džamiju, svega
možda nekih desetak posto populacije, ostalih
devedeset posto Bošnjaka i Bošnjakinja su, zapravo,
Kazazovi drugovi i drugarice, oni su ta demokratska
većina koja odlučuje. U Bosni vlada privid
muslimanstva, a onda je i taj privid hipertrofiran,
nakaradno izvikan, muslimani nemaju utjecaja ni
na šta, u književnosti pogotovo. I u vascijeloj Bosni
su neprekidno izvrgnuti vrijeđanju, napadanju, nerazumijevanju,
zastrašivanju i takvim stvarima kako
ondje gdje su većina, tako i onđe gdje su manjina...
Naše neznanje o nama je grandiozno!
Nikad neću zaboraviti drastičnu, duhovitu i iznenadnu
opasku prof. dr. Kemala Zukića na promociji
njegovog djela Islamska arhitektura (2001.) u
kojem se pominju i brojna imena Bošnjaka slikara
i arhitekata za koja mi u Bosni nikad nismo ni
čuli, niti ih znamo. “Naše neznanje o nama je
grandiozno!”, rekao je dr. Zukić, upotrijebivši baš
taj pojam “grandiozno”. I ja sam se onda pokušao
sjetiti barem jednog imena od preko pet stotina
imena pjesnika Bošnjaka koji su tokom tri stoljeća
pisali na turskom, perzijskom, arapskom i bosanskom
jeziku i nisam se sjetio nijednog. Zaista je
bošnjačko neznanje o sebi, ni manje ni više nego
“grandiozno”, kako se izrazio dr. Kemal Zukić. I
to da Bošnjaci obožavaju izmišljenu prošlost.
16. decembar - 21. muharrem
10