Istraga

Dan prije nego što Al-Kuds džamija
na zahtjev senatora Hamburga u augustu
2010. biva zatvorena, Peter uz šolju čaja priča
o raju. Izgleda umorno, opet je puštao
krv, ovaj put s glave. Ponekad pogleda brata
koji upravo pere suđe, sljedećeg dana pokazuje
srednji prst policajcima koji su tu da
razvale bravu na vratima džamije.
Zapravo, svima je jasno da je raj za
džihadiste velika stvar, ali kroz razgovor
s Peterom, dobija se utisak da se to ranije
nije znalo. Peter o tome priča ozbiljno i vrlo
konkretno. Za njega raj nije nešto u oblacima,
već nešto stvarno. Tamo ima vina
koja nakon svakog gutljaja postaju još bolja,
i žena, tako lijepih da im i najljepše žene
ovog svijeta ne mogu ni primirisati. Samo
prvi zagrljaj trajat će 70 godina. Njegov
brat u vjeri dobacuje: “Tamo ima sve što je
ovdje zabranjeno, imaju parties. Želim br-
zinom svjetlosti otići tamo”.
600 metara jugozapadno stoji velika
reklama porno trgovine s casinom: “Ovdje
se živi”. Odmah pored blješti hamburška
rijeka Alster u prekrasnom zalasku sunca,
omladina grila na livadi i s pivom u ruci
hlade noge u rijeci. Peter bi im se mogao
pridružiti, odmah se napiti, ali on to ne želi.
Zašto ne? U maju 2011. Peter u svom
VW-u vozi kroz park u Wandsbeku. Sit
je posmatrača, što nema pasoša, prisluškivača
u svom stanu, obaveznog
javljanja dva puta u
sedmici, sit je praćenja. Tada
se pita: “Šta je sve ovo?”
Ovdje je livada u proljećnom
buđenju, lavež psa, miris
lipe i jedna žena plave kose.
To za njega nije nešto.
“Pogledaj, kakav je to život?
Žena ide u šetnju s psom, za-
tim mora na posao, raduje se
Božiću, i onda Božić prođe.
Zamisli da se živi po 10.000
godina, ali i tih 10.000 godina bi prošlo”,
kaže Peter. U suprotnom, raj je beskrajan.
Možda to objašnjava neke nesporazume
poput dana kada je Peter trebao
postati tajni agent. Vratio se iz Pakistana,
2009., nakon dvomjesečnog zatvora.
Nije se mogao optužiti za nešto, uostalom
tvrdio je da ide na svadbu i da kupi
tepihe.
Par sedmica kasnije posjetio ga je
jedan čovjek, nizak, oko tridesetak star,
smatra Peter. Ono što Peter ne može reći
jeste da li je čovjek pripadnik policije ili
jedan od čuvara Ustava. Policija ne želi
ništa reći u vezi s tim, dok jedan od čuvara
Ustava kaže da se kod “ovakvih ljudi”
ništa ne može isključiti.
Kada vlasti
zatvore
džamiju, nove
se otvaraju
negdje drugo,
u Pinnebergu
ili u Harburgu,
najnovija,
koju čuvari
Ustava ne želi
da spomenu,
je otvorena u
Borgfeldu.
Čovjek ljubazno pita da li
može ući u kuću, jer ima ponudu
za njega. U sobi priča o
kući, novcu i novom pasošu.
“Ali, radi se o uzimanju i davanju”,
kaže čovjek. Peter bi trebao
raditi kao tajni agent. Peter
odgovara jasno: “Ne!” Ne treba
da prenagljuje s odlukom, treba
s mirom razmisliti, savjetuje ga
čovjek. “Ja sam musliman, i želim
u raj. Šta mi ti možeš dati?”,
uzvraća Peter. Čovjek na to:
“Uvijek je bilo špijuna”. Peter odgovara: “I
uvijek će ih biti, sve do Sudnjeg jgdana”.
Špijun je licemjer, munafik. A munafi-
ci su za Petera gori nego najgori neprijatelji
islama, gori od nevjernika. Oni će gorjeti
na samom dnu Džehennema, tako piše u
Kur’anu, u četvrtoj suri u 145. ajetu. Tamo
gdje iz korijena vatre izrasta drvo zakum,
čiji su plodovi kao glave šejtana, plodovi
koji izjedaju iznutricu licemjera.
To mali čovjek nije znao.
Najfriškiji j ožiljak je onaj na lijevom
palcu, rez dubine pola centimetra. Čakiji-
cu uvijek nosi na kaišu. Nije isto kao mač
kakvog je imao Poslanik, s.a.v.s Ali, živi se u
Njemačkoj, mora se integrirati, smatra Peter.
Rana je zadobio u toku jednog treninga
borbe nožem.
16. decembar - 21. muharrem
60