16_Forbes.pdf

dužnička bomba 

Može li vam globalni 

dug uništiti život 

jurgis oniunas 

dajmo investitorima da ulažu 

POREZNA UTAJA 

zašto naša država 

štiti prijestupnike 

ožujak, 2010. 

30 kn, 8,50 KM , 4,60 € 

Hoću 

Žele li se baviti 

poduzetništvom, 

naši političari neka 

odu u poduzetnike, 

ulože vlastitu 

imovinu i odgovaraju 

za poslovanje 

dioničarima 

Podravku, 

ali ne po svaku cijenu

sadržaj 

ožujak 2010. 

61 

58 

26 

6 Indeks 

8 Uvodnik 

10 Dogodilo se 

12 Kolumne 

18 Fronta 

26 Analiza 

50 Kontekst 

58 Ljudi i kompanije 

67 Tehnologija 

73 Financije 

84 ForbesLife 

fronta 

21 Legalno do glazbe Zbog različitih 

vrsta piratstva u Hrvatskoj je 243 ljudi zaradilo 

522 kaznene prijave u 2008. godini. Je 

li moguće i kako do glazbe doći legalnim 

putem? 

26 Hoću Podravku Emil Tedeschi, 

vlasnik Atlantic Grupe želi kupiti 

Podravku. Ali ne po svaku cijenu. Smeta 

mu podcjenjivački odnos Koprivnice prema 

njegovoj kompaniji 

30 Kompanija pod stresom 

Podravka je stabilna, ali neefikasna i 

premalo zarađuje. Njezini vlasnici moraju 

izabrati hoće li je vratiti na tržište ili je 

pustiti da ostane poljoprivredno prehrambeni 

kombinat. Vrijeme im istječe 

40 Jurgis Oniunas Stručnjak za 

spajanja i akvizicije smatra da bi Podravka 

i Atlantic zajedno bili spremni za svako 

tržište, ali da Vlada ne treba gurati Atlantic. 

Ima li Tedeschi najbolju viziju, ponudit će i 

najbolju cijenu 

42 Bomba globalnog duga Svijet 

će se teško iskupiti iz dugova nastalih u 

Velikoj recesiji. Bit će to dugotrajan i vrlo 

bolan proces 

kontekst 

50 Probijanje leda Spajanje Aureus 

Investa i slovenskog NFD Kapitala možda 

je pokušaj spašavanja podružnice NFD-a, a 

možda i nešto više od toga 

52 Operacija kasino Kocka je 

bačena i uloženo je više od 10 milijardi 

dolara. Može li Singapur zadržati svoj imidž 

ako postane kockarski centar Azije? 

ljudi i kompanije 

58 Kako baki vratiti novac Josip 

Novosel u biznis je neplanski krenuo 

kad mu je bilo 14 godina nakon što je 

posuđenim novcem kupio klavijaturu. 

Danas ima jedini domaći internetski portal 

za prodaju glazbenih instrumenata 

4 F o r b e S ožujak 2010

64 

84 

67 

48 Avatar u naftnom polju 

Andrija Kojaković, sadašnji šef CEOC-a, a 

nekadašnji direktor Ine, otkriva kako se 

kani nositi s teškoćama razvijanja naftnog 

biznisa u Hrvatskoj 

64 HubDub dolar Lesley Eccles, 

njezin suprug Nigel i njihovi partneri za 

svoj su internetski biznis na dan kada je 

bankrotirao Lehman Brothers osigurali 

1,2 milijuna dolara za drugi krug financiranja. 

Što iz Edinburgha rade isključivo za 

američko tržište? 

tehnologija 

67 Kopija bolja od originala 

Mnogi su nakon predstavljanja iPada u San 

Franciscu ostali razočarani neinventivnošću 

nove Appleove naprave, temeljene na već 

viđenim konceptima. Ipak s tim zavirivanjem 

u blisku prošlost Apple je odredio 

kako će izgledati naša daleka digitalna 

budućnost 

financije 

74 Bez alternative Europska monetarna 

unija stvorena je ireverzibilnim procesom 

koji može ići samo naprijed. Iako je 

možda nasađena na pogrešnim temeljima. 

77 Masovno umorstvo Američka 

komisija za trgovinu terminskim transakcijama 

inicirala je promjenu regulative 

za ulagače čime malim ulagačima želi 

ograničiti prostor za špekulacije. Investicijska 

zajednica je bijesna 

83 Fondomjer Kolumnistica Iva Biondić 

tvrdi kako je već sada sigurno da novčani 

fondovi neće ostvariti rekordni prinos kao u 

prošloj godini. No i dalje su privlačni. Gdje 

im je snaga? 

forbeslife 

84 Zlatne suknje ruše profit Prije 

osam godina Norveška je donijela zakon 

prema kojem u upravama tvrtki mora sjediti 

40 posto žena. Odluka je smanjila diskriminaciju, 

ali i pritok novca 

86 Skriveni utajivači poreza Kad u 

civiliziranoj zemlji utajite porez, počaste vas 

mjestom na stupu srama objavljujući svima 

da ste pogriješili. Kad to učinite u Hrvatskoj, 

tajnost vašeg identiteta je zajamčena kako 

se ne bi znalo da ste prekršili zakon 

86 

ožujak 2010 F o r b e S 5

index 

KOMPANIJE I LJUDI U OVOM IZDANJU 

AC Nielsen, 24 

Acco Brands, 49 

Adris Grupa, 29 

Agrokor, 29, 39 

Agrokor, 51 

Ahern, Kenneth, 85 

Amaranth Advisors, 78 

Amazon, 68 

Anderson, Valter, 86 

Apple, 10, 67, 70 

Aquarius Records, 22 

Arvin Meritor, 49 

Ascent Resources, 63 

Ascent, 63 

Atlantic Grupa, 27, 

35,38 

Audit Integrity, 49 

Aureus Invest, 50,51 

Babin kuk, 10 

Bandcamp, 23 

Banić, Željko, 60 

Barcly’s Bank, 62 

Barrow, Steve, 76 

Baruah, Ananda, 71 

Bass, Kyle, 43, 46, 47,48 

Bavčar, Igor, 51 

Bear Stearns, 43,47 

Belupo, 29 

Berlusconi, Silvio, 89 

Birkenfeld Bradley, 88 

BlueLinx Holdings, 49 

Bon-Ton Stores, 49 

Brean Murray, 

Carret&Co, 71 

Browder Bill, 89 

Brown, Ed i Elaine, 87 

Capital Management 

Sciences, 49 

Capone, Al, 

Centroproizvod, 33 

CEOC, 61, 62, 63 

Citigroup, 54 

Čolić, Zdravko, 56 

Consumer Electronics 

Show, 70 

Costuc, 71 

Coulton, Brian, 44 

Danone, 24 

Delgratia Mining, 47 

Delta hydrocarbons, 63 

Deltagrip Trading, LLP, 

63 

Diamond, Ethan, 23 

Diesel, 60 

DineEquity, 49 

Dittmar, Ami, 85 

Đorđević, Novica, 56 

Drk, Dragutin,29, 39 

Drnovšek, Janez, 51 

Dvornik, Danijela, 59 

Dvornik, Dino, 60 

Eastwood, Clint, 52 

eBay, 68 

EBRD, 19 

Eccles, Lesley, 64 

Eccles, Nigel, 64 

Edwards, Albert, 76 

Enron, 49 

Erste bank Autria, 31 

Estman Kodak, 49 

Estrosi, Christian, 80 

Facebook, 68 

FanDuel.com, 66 

Fannie Mae, 45 

Federal-Mogul, 49 

Fima, 35 

Fitch Ratings, 44 

Franck, 60 

Freddie Mac, 45 

Friščić, Josip, 33, 80 

Gabrielsen, Ansgar, 84 

Gandhi, Mahatme, 16 

Genting grupa, 54 

Glazbeni oglasnik, 60 

Google, 16 

Greenberg, David, 88 

Griffiths, Chris, 65 

Grubišić, Andrej, 36 

Gugen, Francis, 63 

Hermitage Capital, 89 

Hitachi, 71 

Hock San, Lim, 54 

Hrvatska narodna 

banka, 83 

Hrvatski fond za 

privatizaciju, 10 

Hrvatski zavod za 

zdravstveno osiguranje, 

20 

HubDub, 64 

Huberman, Jonathan, 

71 

IBM, 16, 71 

Ina, 61, 63 

Iomega, 71 

Istrabenz, 51 

Ivezić, Žaklina, 38 

Jadrolinija, 19 

Janša, Janez, 51 

Jobs, Steve, 67 

John, Elton, 58 

Jones, Rob, 65 

JP Morgan Chase, 48 

Jurčić, Ljubo, 33 

Kanno, Maasaki, 48 

Kaplan, James, A.,49 

KBC, 51 

Khosla, Sanjay, 24 

Kindleberger, Charles, 

74 

Kojaković, Andrija, 61 

Komljenović, Branko, 

22 

Kosor, Jadranka, 12 

KPMG, 88 

Kraft Foods, 24 

Kučan, Milan, 51 

Lahovnik, Matej, 51 

Las Vegas Sands, 54 

Lehman Brothers, 66, 

82 

Luczo, Stephen J., 71 

Makar, Ivan, 63 

Maksima Holding, 51 

Marina Bay, 54 

Marinac, Darko, 34 

Markelov, Viktor, 88 

Market Watch, 49 

Marshall, Don, 19 

Matyas, Janos, 63 

Mediaset, 89 

Medvedev, Dimitrij, 55 

Menart, 22 

Mercator, 51 

Microsoft, 16 

MOL, 63 

Moonle Records, 23 

Mrkonjić, Milutin, 55, 

Mura, 51 

Naftna industrija Srbije, 

63 

New York Times, 68 

NFD Areus Invest, 50 

NFD Holding, 51 

NFD Kapital, 50 

Nova Glazbala, 60 

Nova Ljubljanska 

banka, 51 

Novosel, Josip, 58 

Olenicoff, Igor, 88 

Oniunas, Jurgis, 40,41 

OTP, 83 

Palić, Igor, 22 

PBZ Invest, 83 

Perše, Vedran, 63 

Petrom, 63 

Pivovarna Laško, 51 

Pliva, 17 

Podravka, 27,31,33 

Pucar, Marin, 33 

R.L.E, 18 

RadiSys, 48 

Rapić, Mirko, 18 

Reinaissance Capital, 89 

Reinhart, Carmen, 

43,46 

Resorts World Sentosa, 

54 

Retrovo, 10 

Richards, John, 48 

Rieber & Son, 34 

Riviera Poreč, 10 

Rogoff, Henett, 43, 46 

Royal Bank of Scotland, 

48 

Rubel, Raymond, 88 

Ryding, John, 71 

Salonit, 19 

Samsung, 70 

Seagate, 70, 71 

Sikora, Danijel, 23 

Snipes Wesley, 87 

Societe Generale, 76 

Sony, 56 

Sony, 70 

Spotyfi, 21 

Šrot, Boško, 51 

Standard Bank, 76 

Stanišić, Bajo, 56 

Stewart-Roberts, Daniel, 

63 

Stiller, Ben, 56 

Sturman, Reuben, 86 

Sunrise Senior Living, 

49 

Sveučilište Yale, 14 

Tadić, Boris, 55 

Taleb, Nassim, 75 

Tedeschi, Emil, 27, 

34,38 

Tingy, 24 

Total, 80 

Trigle, Ruchard, 63 

Turk, Danil, 51 

Twitter, 17, 68 

UBS, 88 

Universal Music, 22 

Universal, 53 

Urbankova, Vladimira, 

31, 32 

US Airways Group, 49 

Valamar, 10 

Valant, Stanislav, 51 

Viktor Lenac, 18 

Vitković, Miroslav, 33, 

35, 37, 39 

Vlahović, Ante, 29 

Vukmir, Mladen, 21 

Wal Mart, 71 

Wall Street, 54 

Western Digital, 70, 71 

Westwood One, 49 

You Tube, 89 

ZAMP, 22 

Zeta, 63 


UVODNIK 

Nakladnik 

EPH media d.o.o.Zagreb, Koranska 2 

Glavni urednik 

Viktor Vresnik 

viktorv@eph.hr 

Zamjenica glavnog urednika 

Sanja Simić 

sanja_simic@eph.hr 

Pomoćnica glavnog urednika 

Tanja Tolić 

tanja_tolic@eph.hr 

Financije i tržišta 

Mario Gatara (Analogika) 

mario_gatara@eph.hr 

Art direktorica 

Sandra Pušćenik 

sandra_puscenik@eph.hr 

Reporteri 

Dragana Radusinović, Gordana Galović, Merita 

Arslani, Sandra Milković (Jeruzalem), Jasmina 

Kuzmanović (Singapur), Tamara Jadrejčić (New 

York) 

Lektura 

Božena Mak 

Naslovnica 

Boris Štajduhar 

Marketing manager 

Goran Buljan 

goran_buljan@eph.hr 

Tel: 01 6173 822 

Predsjednik 

Ninoslav Pavić 

ODBOR DIREKTORA 

Dr. Stjepan Orešković (predsjednik Odbora), 

Peter Imberg (zamjenik predsjednika Odbora), 

Ines Lozić (financije, pravo i logistika), Sanja Mlačak 

(marketing, prodaja i promocija), 

Tomislav Wruss (mediji), Nikola Francetić 

(informatika, tehnologija i razvoj) 

PRODAJA & MARKETING 

Prodaja oglasnog prostora: direktorica Ana Šarić, 

prodaja oglasnog prostora revijalnih izdanja: 

direktorica Branka Petričević, prodaja novina: 

direktor Darko Culifaj, marketinške komunikacije: 

direktorica Ivanka Filipović, marketinške komunikacije 

revijalnih izdanja: direktor Sven Semenčić 

SERVISI I KONTAKTI 

Novinska agencija EPEHA: 01 617 3080, 01 617 3044, 

agencija@eph.hr 

Foto agencija CROPIX: 

01 610 3117, 01 610 3090, cropix@eph.hr 

Adresa redakcije: 

Koranska 2, Zagreb 

telefon: 01 6173798, fax: 01 6173 797 

e-mail: Forbes@eph.hr 

TISAK: 

Vjesnik d.d., Zagreb, Slavonska avenija 4 

DISTRIBUTERI ZA INOZEMSTVO: 

INTER-PRESS d.o.o., Fra. Dominika Mandića b.b. 

88220 Široki Brijeg, BiH 

Forbes Croatian Edition is published by Europapress 

Holding under a license agreement with Forbes LLC, 60 

Fifth Avenue, New York 10011. “Forbes” is a registered 

trademark used under licence from Forbes LLC. 

Poštene budale 

Veljača je i mi, naravno, pričamo o porezima. Ne, međutim, onako kako smo 

htjeli. A htjeli smo napraviti listu naših najvećih poreznih utaja i najvećih 

utajivača. Uprijeti prstom: Držite lopova! 

Iako smatramo da su porezi u Hrvatskoj previsoki, loše raspoređeni i kontraproduktivni, 

da o njima treba raspravljati i da takav sustav treba izvrnuti naglavce, 

dok je na snazi, on mora vrijediti za sve. U protivnom – ovako kako je sada – oni koji se 

iz njega izvuku, svoje biznise i svoj privatni lifestyle financiraju 

tuđim parama. Vašim, našim (mojim, ako hoćete, i to 

mi se uopće ne sviđa). 

U razvijenim zemljama porezna utaja ozbiljan je 

prijestup zbog kojega se završava u zatvoru. O najvećim 

globalnim poreznim prijestupnicima i njihovim zlodjelima 

bruje svi svjetski mediji, pa i hrvatski. Hrvatske utajivače 

poreza od “medijskog progona” štiti Ministarstvo financija. 

U Hrvatskoj je javna samo okvirna statistika pretpostavljene 

količine poreznih utaja. Utajivači, čak kada ih uhvate, 

zadržavaju pravo da ih država i javnost drže u rezervatu za 

povlaštene. 

Više je razloga takvom pristupu porezima u Hrvatskoj. 

Prvi vjerojatno leži unutar same državne administracije. 

Prihvatimo li činjenicu da je porez cijena koju plaćamo 

državi za dobro upravljanje sustavom (po čemu se razlikuje 

od danka koji je odlazio feudalcima i završavao po njihovim riznicama i smočnicama), 

moramo se suočiti i s istinom da mi zapravo ne znamo kolika je realna cijena usluga 

koje dobivamo. Znamo, međutim, da je razina tih usluga niska, da u njihovoj ”proizvodnji” 

sudjeluje previše zaposlenih, a da ljudi koji upravljaju sustavom zapravo ni 

sami ne znaju kako on funkcionira ni kako popraviti neučinkovite dijelove. Kompanije 

koje posluju na taj način – propadaju. Države prežive, ali na štetu kompanija koje bi u 

njima poslovale. 

Drugi razlog proizlazi iz prvoga: budući da država ne zna kako restrukturirati 

vlastiti aparat, njegove za malu zemlju poput Hrvatske nesuvislo visoke troškove financira 

na jedini mogući način – previsokim nametima. Porezni sustav koji nije poticajan 

biznisu izravno potiče na utaju. Ako pokrećete biznis, već da biste preživjeli 

prvu godinu vjerojatno ćete morati zagaziti preko zakonske granice i obaviti poneki 

posao bez računa ili kupiti neku uslugu “na crno” jer će vam biti jeftinija čak i ako 

je ne možete legalno prikazati kao trošak poslovanja. Ako ste već veliki, s odmaklim 

biznisom i visokom realiziranom dobiti, nameti koje vam nameće država zaustavit će 

vas u daljnjem razvoju i novom zapošljavanju. Štoviše, porezna politika koja vas tjera 

da suradnicima nudite ugovore u sivoj zoni obrnuto je proporcionalna s kvalitetom 

usluge koju ćete vi ponuditi tržištu. Izravan rezultat takve politike su kompanije koje, 

baveći se isključivo rezanjem troškova i vlastitim preživljavanjem, gube svaku šansu u 

utrci s međunarodnim konkurentima. 

Treće, budući da država prešutno prelazi preko manjih poreznih utaja, a s najvećim 

utajivačima se dogovara, danas se svatko tko uredno prijavljuje porez, ako to ne radi 

zbog odbitaka, osjeća budalom. S takvim stavom zajamčen nam je status quo do 

vječnosti. 

Viktor Vresnik, 

glavni urednik, Forbes Hrvatska 

Foto Berislava Picek / Grazia 

8 F O R B E S OŽUJAK 2010

dogodilo se 

Babin Kuk u pravnom škripcu 

Hoteli Babin kuk iz Dubrovnika u vlasništvu Riviere Poreč, dijelu turističke grupacije 

Valmar, zatražili su od Hrvatskog fonda za privatizaciju da se napokon riješi 

pitanje vlasništva nad dijelom nekretnina u kompleksu Babin kuk koje nisu bile upisane 

u privatizacijski elaborat poduzeća, što 

zbog njihova položaja onemogućuje Babinom 

kuku korištenje objekata i zemljišta 

koje jest njihovo. Iz Riviere Poreč su HFPu 

predložili da se sporne nekretnine u 

vlasništvo Babinog kuka unesu dokapitalizacijom 

koju bi obavio HFP, na što je HFP 

iznimno pristao jer su Babinom kuku zbog 

problema s nekretninom zakočene investicije. 

No, na skupštini dioničara na kojoj 

je trebalo donijeti odluku o dokapitalizaciji, predstavnici Riviere Poreč sami su je 

zaustavili glasajući protiv nje. Ključ problema leži u hrvatskim zakonima, prema 

kojima dokapitalizaciju nije moguće izvršiti prema knjigovodstvenoj vrijednosti 

nekretnine, a kako tržišnu vrijednost nekretnine u vrijeme privatizacije retrogradno 

uopće nije moguće utvrditi dokapitalizacija se može izvršiti samo unoseći u temeljni 

kapital poduzeća tržišnu vrijednost nekretnine koja je procijenjena na 52 milijuna 

kuna. Posljedica takve akcije bio bi porast vlasničkog udjela HFP-a u Hotelima Babin 

kuk sa 1,23 posto na 9 posto, a Rivieri Poreč koja sada ima 91,94 posto vlasnički bi 

se udjel smanjio. Tako visoko podržavljenje Valamar očito nije mogao dopustiti, 

a tvrtka trenutačno nije financijski sposobna sudjelovati u dokapitalizaciji kako bi 

vlasnički udjeli ostali nepromijenjeni. HFP može spornu parcelu upisati u vlasništvo 

sebi, no ne može je prodati direktno Babinom, jer je – opet prema zakonu – mora 

prodavati na javnom natječaju. To otvara mogućnost da je kupi netko drugi. HFP i 

Valamar su u pat poziciji, a parcelu ne može koristiti nitko. 

Appleov iPad zasad bez kupaca 

Trebat će nekoliko godina i vjerojatno za nekoliko stotina dolara niža cijena 

prije nego što Appleov iPad i slični proizvodi prijeđu u masovnu upotrebu. Prema 

rezultatima Retrovog istraživanja, sada kada su ljudi vidjeli kako iPad radi, više od 

polovice ne želi ga kupiti, dok je kupnju prije prezentacije odbijala samo četvrtina 

ispitanih. Samo je 9 posto onih koji su između dva istraživanja čuli za iPad pokazalo 

želju da ga kupe, što je više od 3 posto prije prezentacije, ali ipak premalo. U 

Appleu ipak nisu zabrinuti. Kupi li tih 9 posto iPad, to će premašiti Appleove rane 

procjene prodajnih rezultata. 

PRIJE PREZENTACIJE 

Jeste li čuli za novi Appleov iPad koji bi 

mogao biti predstavljen u Siječnju? 

19% 

26% 35% 

3% 

17% 

■ Da, ali sam 

zainteresiran za informacije 

■ Ne i nisam 

zainteresiran 

■ Da i htio bi ga kupiti 

■ Da, ali nisam zainteresiran 

za kupnju 

■ Da, zainteresiran sam, 

ali želim pričekati da 

vidim kako izgleda 

POSLIJE PREZENTACIJE 

Jeste li čuli za Appleov iPad? 

18% 

9% 

21% 

52% 

■ Da, ali nisam 

zainteresiran za 

kupnju 

■ Da, zainteresiran 

sam, ali trebam više 

informacija prije 

nego što se odlučim 

na kupnju 

■ Ne i nisam 

zainteresiran 

■ Da i volio bi ga 

kupiti 

f l a s h b a c k s 

Prije 88 godina u Forbesu 

Roditeljski instinkt Što su najvrednije 

stvari u životu? Među njima zasigurno 

treba nabrojiti djecu. Jako zaposleni ljudi 

strašno zanemaruju odrastanje svoje djece. 

Čovjek koji je na neobičan način isplivao 

na površinu u financijskoj industriji tijekom 

proteklih nekoliko 

godina nedavno 

je rekao: “Uvijek 

uzimam godišnji 

odmor kad mi 

sin ima školske 

praznike. Uživamo 

u tome. Najbolji 

smo prijatelji.” 

Ima li ikakve bolje 

investicije od ulaganja vremena, truda i 

promišljanja u odrastanje vlastite krvi i 

mesa? 

Prije 53 godine u Forbesu 

Kućna ekonomija Žene investitori 

pokazuju posebne tendencije u kupnj dionica, 

smatra broker iz New Yorka Arthur M. 

Krensky Ml. Primijetio je da vole proučavati 

sve kuteve s kojih se predmet kupnje može 

sagledavati i upijati što je moguće više 

informacija sa svih strana kako bi dobile 

osjećaj za ono što kupuju. “Jednom kada su 

žene kupile”, primjećuje, “vjerne su i odane 

svojem izboru kao i svojim obiteljima.” 

Prije 18 godina u Forbesu 

Anglofilija “Imamo vrlo dobre 

odnose s ostalim burzama”, rekao je Sir 

Andrew Hugh Smith smiješeći se, “iako 

nam oni duboko zamjeraju ono što radimo.” 

Sir Andrew je predsjednik Londonske burze 

koja je ostvarila veliki uspjeh trgujući 

stranim dionicama. Oko 7 posto ili 817 

milijardi dolara trgovine svjetskim kapitalom 

sada se ostvaruje prekogranično – 

kupovanjem dionice iz jedne zemlje na 

burzi u drugoj. Londonski međunarodni 

burzovni sustav, SEAQ International, uhvatio 

je dvije trećine globalnog prekograničnog 

biznisa i 95 posto europskog. To već predstavlja 

veliku prijetnju drugim europskim 

burzama koje nisu, poput Londonske, uložile 

u modernizaciju. 


Maruška Vizek 

Moralni hazard na 

hrvatski način 

Banke same prosuđuju koji se kredit može reprogramirati, 

a koji ne. Tu sivu zonu bankari obilato koriste jer 

znaju da će ih država morati spasiti ako im krene po zlu 

Najava uvođenja subvencije od 

200 eura po kvadratnom metru 

kupljenog prvog stana izazvala 

je pravu buru reakcija. Premda 

je premijerka Kosor mjeru najavila kao 

pomoć stanovništvu, javnost je vrlo brzo 

prepoznala da njezin cilj nije dobrobit 

stanovništva, već da iz problema izvuče 

građevinare i poslovne banke. I dok su 

problemi građevinskog sektora posve očiti 

i svode se na neslužbenu procjenu o deset 

tisuća neprodanih stanova, na prvi pogled 

nije jasno zašto treba pomoći bankama 

kada znamo da su one u 2009. ostvarile 3,4 

milijarde kuna čiste dobiti. 

Dobit banaka u 2009. smanjila se, 

međutim, za 26 posto u odnosu na 2008. 

godinu. Kako se zemlja nalazi u recesiji, 

pad dobiti za jednu četvrtinu ne bi trebao 

biti iznenađenje. No ako analiziramo 

izvore pada dobiti, iznenađenje neće 

izostati: banke od još većeg pada dobiti 

nije spasilo njihovo temeljno poslovanje ili 

mjere štednje, već burza! Podaci indiciraju 

da su neto prihodi banaka od provizija i 

naknada te opći administrativni troškovi 

ostali na istoj razini kao u 2008., što znači 

da nisu pridonijeli padu dobiti (vidi sliku 

1.). Neznatan pad neto kamatnih prihoda 

dao je negativan doprinos rastu dobiti od 7 

postotnih bodova. 

Ono što je u najvećoj mjeri prouzrokovalo 

pad dobiti značajan je rast rezervacija 

banaka za loše kredite. Njihov negativan 

doprinos dobiti iznosio je 41 postotni bod, 

što je iznimno visoko. Rezervacije za loše 

kredite su tako krajem 2009. dosegle iznos 

od 3,4 milijarde kuna, 131 posto više nego 

u odnosu na godinu prije. Da je jedini 

preostali izvor dobiti, neto ostali nekamatni 

prihod u 2009. stagnirao, dobit banaka 

smanjila bi se za 48, a ne za 26 posto. 

Vrlo značajan rast tog izvora dobiti imao 

je za posljedicu pozitivan doprinos od 22 

postotna boda, koji je ublažio pad dobiti. 

Značajan rast dobiti od ostalih nekamatnih 

poslova posljedica je rasta dobiti 

ostvarene od trgovanja na tržištima kapitala, 

što znači da su burzovne transakcije 

zaslužne za ublažavanje posljedica rasta 

loših kredita. Banke su tako od trgovanja u 

2009. iskazale dobit od 2,6 milijardi, za razliku 

od 2008. kada su aktivnosti trgovanja 

zabilježile gubitak od 2,1 milijarde. 

Maruška Vizek je istraživačica na Ekonomskom institutu u Zagrebu 

nekretnine 

No ako je 2009. za banke bila lošija 

godina koju je spasila sreća na burzi, 2010. 

bi mogla biti katastrofalna. Premda su 

rezervacije za loše kredite u 2009. rasle i 

bile glavni uzrok pada dobiti, one su i dalje 

podcijenjene pa se može očekivati njihov 

daljnji, vrlo snažan rast. Podaci HNB-a 

pokazuju da je iznos reprogramiranih 

kredita krajem 2009. dosegnuo 11,1 milijardu 

kuna, s tim da je samo u zadnjem 

tromjesečju reprogramirano 2,2 milijarde. 

Čar je u tome što se reprogramiranjem 

problematičnih kredita izbjegava izdvajanje 

rezervacija, jer sa stajališta supervizije 

reprogramirani kredit nije problematičan 

kredit. Bankama je ostavljeno na prosudbu 

koji se kredit može reprogramirati, a 

koji ne, i tu sivu zonu bankari obilato koriste 

kako bi spriječili znatnije umanjivanje 

dobiti. Takvo neodgovorno ponašanje 

ekonomisti nazivaju moralnim hazardom, 

a ono je omogućeno zato što menadžeri 

banaka znaju da će ih država morati spasiti 

ako nešto krene po zlu. 

Primjerice, da su bankari umjesto 11 

reprogramirali 7 milijardi kuna kredita, a 

ostatak otpisali, banke u 2009. uopće ne bi 

ostvarile dobit. Da su reprogramirali 6 milijardi, 

banke bi na agregatnoj razini bile u 

gubicima. Jasno je dakle da su banke motivirane 

da loše kredite pokušaju zamaskirati 

u dobre. No takva je mjera vrlo opasna 

Najavljena subvencija od 200 eura 

namijenjena je neodgovornim bankarima 

i pohlepnim građevinarima 

jer problematičan kredit najčešće ostaje 

problematičan i kad-tad će banke za njega 

morati izdvojiti rezervacije, a dio vjerojatno 

i otpisati. Valja također zapamtiti da 

će se najveći porast loših kredita zabilježiti 

tek ove i sljedeće godine. Na primjer, jedno 

istraživanje španjolskog bankovnog sustava 

pokazalo je da loši krediti, baš kao i 

kretanja na tržištu rada, kasne za ekonomskim 

ciklusom čak i do tri godine. Bankari 

Foto Ranko Šuvar / Cropix 


40 

30 

20 

10 

0 

-10 

-20 

-30 

-40 

-50 

Slika 1. Doprinosi godišnjoj promjeni neto dobiti banaka u RH 

U postotnim bodovima 

Neto kamatni prihod 

2007. 2008. 2009. 

Neto ostali nekamatni prihod 

reprogramima pokušavaju pobjeći od 

stvarnosti u pokušaju da sačuvaju dobit 

i svoje bonuse, no na takav način mogu 

ugroziti stabilnost financijskog sustava. 

Nije nebitno ni kome se reprogramiraju 

krediti. Službenih podataka o tome 

nema, ali po svemu sudeći najveći udio u 

ukupnim reprogramima vjerojatno imaju 

građevinari. Oni su se u problemima 

našli onog trena kada zbog recesije, rasta 

nezaposlenosti, postrožavanja kreditnih 

uvjeta i prenapuhanih cijena nekretnina 

nisu mogli prodati novosagrađene stanove 

pa zato ni vraćati kredite kojima su financirali 

izgradnju. Banke su njima i sebi 

pokušale pomoći organizirajući takozvane 

akcijske prodaje stanova, koje su se pokazale 

neuspješnima jer cijena stanova koji 

su se prodavali na akcijama nije bila akcijska. 

Kada akcije nije uspjele, krenulo se 

s reprogramima. Prema konzervativnim 

procjenama koje se naslanjaju na pretpostavku 

da je ovog trenutka u zemlji oko 

deset tisuća neprodanih stanova, banke od 

građevinara potražuju barem 4 milijarde 

kuna. Budući da su krediti građevinarima 

jednostavno preveliki da bi ih banke proglasile 

problematičnima, reprogramiranje 

je bio jedini izlaz. Reprogramiranje je 

zauzvrat dalo građevinarima da dođu do 

zraka te im je omogućilo da odugovlače sa 

Neto prihod od provizija i naknada 

Administrativni troškovi 

60 

50 

40 

30 

20 

10 

0 

-1 0 

-2 0 

-3 0 

-4 0 

U % 

Izvor: HNB 

Rezervacije za gubitke Godišnja stopa promjene neto dobiti (u % ) 

snižavanjem cijena nekretnina. 

Kao ni građevinarima, ni bankama 

zbog izloženost prema građevinarskom 

sektor ne odgovara veći pad cijena 

nekretnina. Dođe li do znatnijeg pada cijena, 

banke koje su ovrhom ušle u posjed 

neprodanih stanova neće moći naplatiti 

velik dio svojih potraživanja. Reprogram 

kredita građevinarima je stoga jedan od 

glavnih razloga zašto u Hrvatskoj, za razliku 

od drugih zemalja koje su u prošlosti 

zabilježile dramatičan rast cijena nekret- 

Slika 2. Godišnja promjena prosječne cijene nekretnina 

nina, još uvijek nije došlo do značajnije 

korekcije cijena (vidi sliku 2.). Premda jednostavna 

analiza priuštivosti indicira da su 

cijene nekretnina u Hrvatskoj precijenjene 

za kojih tridesetak posto, kod nas su se cijene 

korigirale za svega desetak posto, dok 

su primjerice u Estoniji cijene nekretnina 

zabilježile kumulativni pad od 60 posto, a 

u Bugarskoj 30 posto. 

Najavljena subvencija od 200 eura 

po kvadratu stoga je namijenjena 

neodgovornim bankarima i pohlepnim 

građevinarima, a ne hrvatskim građanima. 

Ona bi mogla donekle pokrenuti prodaju 

stanova, što će omogućiti da građevinari 

vrate bankama barem dio kredita, ali će i 

zadržati cijene nekretnina iznad onih koje 

bi bile primjerene hrvatskom dohotku i 

kamatnim stopama. Subvencije, doduše, 

u duljem roku neće spasiti građevinare 

jer je u tom sektoru došlo do prekomjerne 

produkcije koja zahtijeva prilagodbu u 

smislu smanjenja zaposlenosti i nove dodane 

vrijednosti u tom sektoru. S druge 

strane, subvencije će omogućiti bankama 

da ne ostvare veće gubitke u poslovanju s 

građevinskim sektorom te će nagraditi njihove 

dosadašnje pokušaje da zamaskiraju 

loše kredite. Subvencija je stoga i ultimativni 

dokaz da se bankama moralni hazard 

isplati. Troškove će, kroz veća porezna 

davanja i zaleđivanje cijene nekretnina, 

snositi hrvatski građani. 

1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 

E s to nija S lo v e nija H rva ts ka B uga rs ka 

Š pa njo ls ka Velika B ritanija I rs ka S AD 

Izvor: Nacionalne statistike i državna tijela zadužena za stanogradnju. 


Slika prva. Toplo ljetno jutro prije 

nekih šest godina u New Havenu. 

Križanje ulica Elm i High u sjeni 

veličanstvene gotičke knjižnice 

Sterling sveučilišta Yale. Na pločnicima 

gomila ljudi svih rasa i boja. Njih nekoliko 

izabranih čekaju znak da izađu pred 

automobile, sjednu na kolnik i zaustave 

promet. Građanski neposluh je sve što 

im je preostalo. Tko zna koji je već dan 

štrajka, a uprava Yalea ne povija se zahtjevima 

njihovih sindikata. 

U masi prepoznajem neke od kolega 

koje sam i ja doveo kao njihov organizator. 

Naš sindikat - sastavljen od 

sveučilišnih istraživača i asistenata - tu 

je ne samo jer se borimo za “bread and 

butter” stvari poput zdravstvenog osiguranja, 

boljih uvjeta rada ili dječjeg doplatka. 

Mi smo tu jer želimo i odgovorno 

investiranje sveučilišnog novca i, više od 

svega, da mi znanstvenici odlučujemo o 

budućem smjeru sveučilišta i odgovoru 

na korporacijske pritiske na znanstvena 

istraživanja. 

Naša lica u gomili tog jutra su uglavnom 

bjelačkog i azijskog porijekla. 

Saveznici su nam sindikat administrativnog 

osoblja (kojeg uglavnom čine 

starije gospođe iz obitelji talijanskih “starosjedilaca” 

grada) i sindikat uslužnog 

osoblja i osoblja za održavanje (kojeg 

Josip Glaurdić 

Humboldt je 

napustio zgradu 

Sveučilišta kao mjesta otpora ustaljenim društvenim 

normama polako odumiru. S njima i vizija znanstvenog 

centra s akademskom samoupravom 

uglavnom čine momci afro-američkog ili 

hispanskog porijekla). S prozora Yaleovih 

koledža na ulicama Elm i High gledaju 

nas uglavnom bijeli studenti koji su izvjesili 

transparente s porukama “Go back 

to work!” i “Hold ‘em Yale!”. To je slika 

New Havena – grada uništene industrije 

u kojem je Yale skoro jedini poslodavac i 

u kojem se rasni, klasni i dobni rascjepi 

podudaraju na tako eksplozivan način. 

Nikakvo čudo da su trebale godine kako 

bi naša tri sindikata shvatila da nam je cilj 

zapravo jednak. 

Bubnjevi i trube napokon najavljuju 

početak akcije. Dvadesetak kolega 

i kolegica izlaze na križanje držeći se 

za ruke i zaustavljaju promet. Sjedaju 

na kolnik uz pjesmu svih nas “We Shall 

Overcome”. Sa strane čekaju policajci 

na konjima. Prije nekoliko desetljeća 

politika 

Dominantan koncept postaje sveučilište 

specijaliziranih istraživača i - što je 

najvažnije - administratora koji sve češće 

dolaze iz poslovnog svijeta 

možda bi nas rastjerali pendrecima. Ovaj 

put nam tek daju nekoliko upozorenja 

preko megafona i na kraju mirno hapse 

i odvode jednog po jednog neposlušnika 

s ulice. Akcija je uspjela, ali samo 

djelomično. Došli smo na stranice New 

York Timesa i Washington Posta i tako 

posramili sveučilište čiji je predsjednik 

godišnje plaćen preko milijun dolara 

dok su “obični” zaposlenici prisiljeni dodatno 

raditi u Walmartu i McDonaldsu. 

No taj predsjednik sveučilišta ipak nam 

pokazuje zašto je tako masno plaćen. U 

klasičnom “podijeli pa vladaj” manevru 

nudi sindikatima administrativnog i 

uslužnog osoblja povišicu od dva posto 

iznad stope inflacije. Oni prihvaćaju i 

napuštaju nas. Tko može razmišljati o 

sveučilišnoj demokraciji kad treba prehraniti 

obitelj? 

Slika druga. Kišno poslijepodne u 

Cambridgeu prije dva tjedna. Sastanak 

upravnog odbora koledža u kojem služim 

prvu godinu dvogodišnjeg mandata. Pred 

nama su projekcije rezova u državnom 

budžetu za visoko obrazovanje koje 

je iznijela vlada Gordona Browna. Na 

sveučilištima je da nekako pokriju manjak 

od skoro pola milijarde funti. Nemamo 

izbora – ako ne želimo otpuštanja 

i smanjenja stipendija, moramo se 

odlučiti na podizanje cijena studentskog 

smještaja, hrane u menzi, a uskoro i 

školarina. Nakon više od desetljeća stalnog 

povećanja investicija u visoko obrazovanje 

pod laburistima, čekaju nas 

“mršave” godine tko god dobio sljedeće 

izbore. Iako su i američka sveučilišta pod 

pritiskom zbog slabih rezultata svojih investicija, 

moje kolege u Cambridgeu la- 

dr. Josip Glaurdić je hrvatski istraživač na Sveučilištu Cambridge s doktoratom političkih 

znanosti američkog Yalea 


Na američkim sveučilištima manje je demokratskog odlučivanja nego na europskima. 

Pa ipak, europski akademski radnici nerijetko zavide kolegama iz Ivy League 

Foto Duje Klarić / Cropix 

mentiraju kako bi u ovom trenutku radije 

bili na Harvardu, Yaleu ili Princetonu. Ne 

zbog samog novca, već zbog toga što je 

donošenje odluka o financijskim pitanjima 

u Cambridgeu baš u našim rukama. 

A rezati nije lako. 

U čemu je zapravo poanta ovih 

dviju slika? Sudbina se poigrala pa me 

u kratkom periodu stavila s obje strane 

“barikada”. Lekcije iz tih dvaju iskustava 

ne bi stale u jednu knjigu, a kamoli u kolumnu. 

No najvažnija od svih je ona koja 

je u neku ruku i najopasnija. Sveučilišta 

kao mjesta kritičkog promišljanja stvarnosti 

i suprotstavljanja dominantnim 

društvenim normama polako, ali sigurno 

odumiru. 

Na Yaleu smo se mladenački naivno 

borili za demokratsko odlučivanje 

na sveučilištu, uvjereni da karakter 

tog sveučilišta činimo i mi, a ne samo 

sveučilišni nadzorni odbor (koji se 

prikladno zove Yale Corporation). Takva 

demokracija barem djelomično postoji 

na sveučilištima s ove strane Atlantika. I 

kakvo je vladajuće mišljenje na vodećim 

Ostaje tek nada 

da nas žrtve koje 

prinosimo na oltaru 

učinkovitosti neće 

ostaviti bez osnovne 

vrijednosti sveučilišta 

– nezavisne misli 

europskim sveučilištima o toj i takvoj 

demokraciji? Ljubomora na Ivy League. 

Današnji akademski radnici uglavnom 

ne žele odlučivati o “proceduralnim” 

i “administrativnim stvarima”, 

drugim riječima o ulozi sveučilišta u svojoj 

zajednici. Plaća li sveučilište svojim 

radnicima poštenu plaću? Investira li 

odgovorno svoj novac? Mi želimo pisati 

knjige i živjeti u blistavoj izolaciji naših 

kula od bjelokosti. Yale je imao više nego 

dovoljno sredstava da svojim radnicima 

dâ plaću dostojnu njihovog rada. Vrijednost 

Yaleove zaklade je u razini bruto 

društvenog proizvoda Bosne i Hercegovine, 

a njegov godišnji budžet dvostruko 

je veći od budžeta grada Zagreba. Unatoč 

takvim resursima i dugotrajnom štrajku 

koji je dodatno trovao ionako uništene 

međurasne i međuklasne odnose u New 

Havenu, profesori koji su javno podržali 

svoje sekretarice, kuhare, vodoinstalatere, 

ali i asistente i istraživače, mogli su se 

izbrojati na prste jedne ruke. 

Humboldtova vizija sveučilišta s 

ujedinjenošću istraživanja i predavanja, 

slobodom nastave i akademskom samoupravom 

tako nestaje sa scene. Dominantan 

koncept postaje sveučilište u kojem 

su specijalizirani istraživači, predavači i - 

što je najvažnije - administratori koji sve 

češće dolaze iz poslovnog svijeta. Podjela 

rada u modernoj je industriji napravila 

čuda. Tako će biti i u visokom obrazovanju. 

Ostaje nam tek nada da žrtve koje 

prinosimo na oltaru učinkovitosti neće 

naše društvo ostaviti uskraćeno za onu 

osnovnu vrijednost sveučilišta – nezavisnu 

misao. 


Ivo Špigel 

Jurassic park 

Google živi od jedne usluge, Microsoft od vrlo 

malog broja iznimno profitabilnih proizvoda. 

Ostalo je “buzz” - kratkotrajna senzacija i klip pod 

nogama konkurenata 

I 

tako nam je stigao Google Buzz. 

Nisam ga još isprobao, a lako je 

moguće da i neću, da ću ga zaobići 

kao što sam zaobišao i prethodnu 

“senzaciju”, Google Wave. Ipak, prateći 

vijesti na internetu, Twitteru i u blogosferi 

moglo se dobiti načelnu, preliminarnu 

ideju o servisu. Najkraće 

rečeno, pretvara vaš i moj Gmail 

poštanski sandučić u alat za primanje i 

slanje poruka i multimedije iz područja 

društvenih medija. 

No, ovo nije tehnološka kolumna 

pa ćemo detaljniju raspravu o 

mogućnostima koje donosi Google 

Buzz ostaviti za neku drugu priliku. 

Ono što me zanima u ovoj situaciji 

jest Googleova strategija razvoja novih 

proizvoda i usluga. I ne samo njihova, 

već i ona njihovih konkurenata. 

Poput većine Googleovih servisa, 

i Buzz je besplatan. Sjajno, reći će korisnici, 

a s njima i zagovornici tržišne 

ekonomije. Što može biti bolje nego 

da konkurentsko natjecanje korisnicima 

pruži kvalitetne proizvode i usluge 

besplatno? Pa... jedino još to da 

kompanija takvim uslugama podupire 

svoj legendarni moto “Ne budi zao”. O 

autentičnosti ili licemjerstvu tog mota 

dalo bi se raspravljati, ali za današnju 

temu dovoljno je razumjeti da Google 

ne nudi svoje proizvode i usluge besplatno 

zato što su Brin, Page i Schmidt 

veliki poklonici Mahatme Gandhija ili 

Majke Tereze, već zato što takvom taktikom 

nanose najveću moguću štetu 

jednom od svojih glavnih konkurenata, 

Microsoftu, a da njih to razmjerno malo 

košta, budući da je njihov biznis negdje 

drugdje. 

U jednoj su stvari Google i Microsoft 

poprilično slični. Slični su, štoviše, 

IBM-u i njegovom biznisu od pedesetih 

pa sve do kasnih osamdesetih. Ameri 

bi taj fenomen opisali sintagmom “one 

trick pony”. 

Na prvi pogled to je sasvim nepravedna 

izjava. I Google i Microsoft 

su snažni i značajni inovacijski centri. 

Ulažu golema sredstva u razvoj i iz njihovih 

laboratorija dolaze nam zanimljive 

i korisne igračke, proizvodi i usluge 

od kojih neke svakodnevno koristimo. 

Dublji problem leži u raspodjeli prihoda. 

Google zapravo nije softverska, 

Ivo Špigel je suvlasnik tvrtke Perpetuum Mobile 

revolucija 

informatička ni tehnološka kompanija, 

već tvrtka koja prodaje oglasni prostor. 

Čini to, dakako, na tehnološki vrlo 

sofisticiran način, dovijajući se svakodnevno 

različitim servisima koji će surfere 

širom svijeta potaknuti da surfaju još 

više. Što ljudi više surfaju, naravno, to 

više oglasa gledaju. Pritom su mnogi od 

tih oglasa posredno ili neposredno dio 

Googleove mreže i – eto prihoda. No, 

nemojmo zaboraviti – sve su to, osim 

sićušnih iznimaka, prihodi od prodaje 

oglasa. 

Microsoft, s druge strane, živi od 

Windowsa, Officea i u manjoj mjeri od 

serverskih alata i proizvoda. Iz radionice 

Djeda Ballmer Mraza u Redmondu i 

širom svijeta izlaze mnoge sjajne igračke. 

Neke kupujemo, neke dobivamo na poklon 

za Božić... Većina njih, međutim, ne 

pridonosi značajno opsesiji dioničara i 

burzovnih analitičara zvanoj – dobit. Da 

stvari budu gore, i ne mogu pridonijeti. 

Kada bi Google naplaćivao neku kakvutakvu 

cijenu za, primjerice, Gmail, mnogi 

bi korisnici pobjegli na druge servise 

ili našli druga rješenja, a broj onih koji 

bi nastavio koristiti servis i za to plaćati, 

Postoji način da Microsoft ponovno postane 

inovativna i uzbudljiva kompanija, no teško 

da bi to njegovi dioničari dopustili 

umnožen s cijenom korištenja najvjerojatnije 

bi dao financijske rezultate koji bi 

u Googleovom računu dobiti i gubitka 

krajem godine bili vidljivi jedino elektronskim 

mikroskopom. To pak nisu 

redovi veličine kojima se treba baviti 

uprava kompanije pa je sasvim sigurno 

smislenije zadržati besplatni model i 

začiniti ga oglasima. Napomena: ako 

vam ti oglasi idu na živce kao i meni, 

koristite Outlook ili Thunderbird kao 

klijente za Gmail. Moj je favorit Thunderbird, 

ali toliko o tome. 

U tom su smislu – i sad se vraćam 

16 F o r b e S ožujak 2010

Kada bi Google odlučio naplatiti 

korištenje Gmaila, ostao bi bez korisnika. 

Jednostavno bi pobjegli nekom drugom 

na izraz s početka teksta – i Microsoft i 

Google “one trick ponies”. Žive od jedne 

usluge (Google) ili vrlo malog broja 

iznimno profitabilnih proizvoda (Microsoft). 

Obje kompanije marljivo rade 

i ulažu u akvizicije i poslovne strategije 

koje bi im pomogle da diverzificiraju 

prihode. Jednostavnije rečeno, traže 

novu zlatnu gusku – poput svojedobno 

Plive – ali ne samo da ju ne mogu 

pronaći, već je teško uopće i zamisliti 

što bi to trebali izmisliti a da postane 

bar približno značajno u njihovom 

poslovanju kao što su to sadašnji, glav- 

ni izvori prihoda. 

Je li to problem ili nije? Ovisi prije 

svega o perspektivi iz koje gledate. Za 

nas obične smrtnike, korisnike, kolumniste 

i novinare, ova situacija čini i 

jednu i drugu kompaniju sve manje zanimljivom 

i uzbudljivom. Povremeno 

medije i twittersferu zapljusne kakva 

objava “senzacionalnog” servisa kao što 

su to proteklih mjeseci bili Bing, Wave 

ili ovih dana Buzz, da bi se nakon vrlo 

kratkog vremena “buzz” što ga ovakve 

vijesti stvaraju posve stišao. Čak ni 

geekovi među vama, dragi čitatelji, vjerojatno 

se ne bude ujutro razmišljajući 

o tome je li Bing nedavno (a jest) povisio 

svoj tržišni udjel u SAD-u sa 10,3 

na čak 10,7%. Ne znam koliko mojih 

Twitter kontakata koristi Google Wave, 

ali ako ga koriste – vrlo malo o tome 

pričaju. 

Ako pak gledate iz perspektive suvlasnika 

i dioničara, nije to sve u svemu 

ni tako strašno. Većina Microsoftovih 

dioničara su investicijski fondovi. Njih 

zanima stabilna cijena dionice, a ne 

inovacije i tehnološka otkrića. Da ste 

prije pet godina uložili u dionice Microsofta, 

danas biste bili gotovo točno 

tamo odakle ste krenuli – nakon malo 

oscilacija razlika bi možda bila nekoliko 

postotnih bodova na pozitivnu stranu. 

Nije bogznakakav skor, no s obzirom 

na katastrofalne performanse mnogih 

velikih i uglednih kompanija tijekom 

još uvijek aktualne recesije, nije ni tako 

strašno. 

Jedini način da Microsoft – vjerujem 

i Google, ali Microsoft svakako 

– ponovno postane inovativna i uzbudljiva 

kompanija jest da napravi 

točno ono što je za vrijeme Clintona 

nastojalo učiniti američko ministarstvo 

pravosuđa, uvijek popularni DOJ, dakle 

da se rascijepi na “stabilni Microsoft” 

koji vuče profite iz Windowsa i Officea 

(pa dokle ide, ide) i drugu, sasvim 

izdvojenu i zasebnu kompaniju koja će 

okupiti najkreativnije i najstrastvenije 

ljude iz kompanija i stvarati “Microsoft 

sutrašnjice”. No, daleko od toga da bi 

takvo što dioničari ikada dopustili! 


kontekst 

Brodogradilišta srednje 

veličine najefikasnije 

posluju kad se 

prebacuju s jedne 

na drugu osnovnu 

djelatnost ovisno o 

trenutačnoj potražnji, 

kaže Mirko Rapić 

Remont i brodogradnja 

su dobitna kombinacija 

NMirko Rapić, zakupac vranjičkog brodogradilišta, vjeruje da će 

pobijediti na natječaju za 30-godišnje pravo upravljanja lukom 

posebne namjene u Vranjicu / Jozo Vrdoljak 

Najveći planovi Mirka Rapića, vlasnika i direktora trupa, a dio je usmjeren na obavljanje radova u predmontaži 

tvrtki R.L.E. t.p. i Solin brodogradnja, danas su vezani i na navozima. Danas njegove tvrtke zapošljavaju oko 350 

uz vranjičko brodogradilište. Planira kupnju travel lifta, radnika. Petnaestorica su inženjeri, a ostalo su visokokvalificirani 

i kvalificirani radnici uglavnom deficitarnih 

opremanje doka, izgradnju hale... Riječ je o poduzetniku 

koji je koliko-toliko uspješno objedinio kooperantske brodograđevnih zanimanja poput cjevara, zavarivača, brodomontera, 

ličilaca. 

janskom brodogradilištu u Ravenni, te remont i poslove za dva brodogradilišta – gradnju brodova u tali- 

gradnju 

u nekadašnjem vranjičkom brodogradilištu koje je bilo u 

sastavu “Viktora Lenca”. 

U obavljanje kooperantskih poslova za brodogradilišta 

Rapić je krenuo 1987. osnivanjem R.L.E. obrta sa sjedištem 

u Drnišu. Tvrtka je specijalizirana za izgradnju brodskog 

Vranjičko remontno brodogradilište Rapić je zakupio 

2006., otkupivši potraživanja Splitske banke u stečajnom 

postupku “Viktora Lenca”. Kupio je i dio opreme 

brodogradilišta, a preuzeo je i zaposlene. Široj je javnosti 

postao poznat nakon što je izgradio dva tunolovca za postirsku 

Sardinu, maonu za napuljsko pristanište te započeo 


Foto Davor Zunić / Cropix 

rekonstrukciju i opremanje 75-metarske luksuzne jahte 

Amadeus kao partner u tvrtki Arista nautica. Lani je došlo 

do neslaganja između Rapića i Dona Marshalla, partnera 

u Arista nautici. Preko Arista nautice bili su dogovoreni i 

poslovi dorade još četiri megajahte. Tako je 2007. na opremanje 

uplovila i megajahta Kay, koja je još privezana u 

brodogradilištu, ali se na njoj ništa bitno ne radi. 

Prošloga ljeta bio je raspisan natječaj za dodjeljivanje 

30-godišnje koncesije za upravljane vranjičkom lukom, koji 

je potom poništen. Na njega su se, uz Rapićevu, javile još 

dvije tvrtke. Natječaj je potkraj siječnja ponovo raspisan i 26. 

veljače, točno na dan izlaska ovog broja Forbesa, otvaraju 

se ponude za dobivanje koncesije kojom će se idućih 30 godina 

upravljati tom lukom posebne namjene. “Smatramo da 

imamo veće šanse nego konkurenti za dobivanje ove koncesije, 

zato što imamo potreban kadar, tehnologiju te uhodane 

poslove u remontu. Pošteno bi bilo da se nitko osim nas 

ne javi na natječaj, ne umanjujući tržišno pravo da se svatko 

može javiti. Ili pak, ukoliko je netko zainteresiran, najprije bi 

trebao s nama razgovarati, jer mi imamo sve potrebno za upravljanje 

ovim brodogradilištem. Inače, natječaj je raspisalo 

Ministarstvo mora uz suglasnost još tri ministarstva, tako da 

nema govora o tome da pojedini ministri mogu samostalno 

namjestiti natječaj”, kaže Mirko Rapić. Kako god bilo, ako 

neka druga tvrtka pobijedi na natječaju, morat će otkupiti 

od 17,5 milijuna kuna potraživanja Rapićevih tvrtki prema 

državi te preuzeti sve radnike. 

Rapić je svojedobno planirao proširenje ovog 

brodogradilišta na susjedni Salonit. Saznavši da je to privatna 

imovina, odustao je. Ohrabruje ga što ima parafirane 

ugovore za gradnju ruskih brodova, no kako ti ugovori nisu 

potpisani, ne želi izlaziti u javnost s imenima naručitelja. “Za 

gradnju dva ruska broda pobijedili smo na međunarodnom 

natječaju, a jamstvo nam je dao EBRD. Vjerojatno se još 

čeka odluka ruske administracije”, objašnjava Rapić. Njegova 

tvrtka Solin brodogradnja u Vranjicu trenutačno gradi jedan 

turistički brod za Ugostiteljsko-turistički obrt Providnost iz 

Krila Jesenica te obavlja remont i opremanje nekoliko remorkera, 

dva Jadrolinijina trajekta i jednog broda Hrvatske 

ratne mornarice. 

“Pregovaramo o remontu nekoliko talijanskih i jednog 

turskog broda koji bi trebao skrenuti u naše brodogradilište. 

U ovom poslu budućnost je izgledna samo ako osigurate dovoljan 

broj brodova kojima je potreban remont, jer svaki bi 

barem jedanput godišnje morao ići u remont, pogotovo stoga 

što su u posljednje vrijeme pojačane kontrole sigurnosti 

plovidbe. S druge strane, treba imati na umu da brod može 

ići u remont samo ako ostvaruje prihod, ako ima posla”, 

kaže Rapić. Problem vidi u tome što dobar dio brodova ne 

ispunjava uvjete za rad u europskim morima. Ključ uspjeha 

Fronta 

je znati uvjeriti brodara da svoj brod pošalje na remont u 

pojedino brodogradilište. Lobiranje je sastavni dio ovog posla. 

Ohrabrujuće je to što je Jadrolinija donijela odluku da 

njezini brodovi svake druge godine idu na dokovanje. 

Da remont brodova može biti unosan posao dokazuje 

brodogradilište u Bijeloj, koje zapošljava 660 radnika i 30 je 

posto povoljnije od hrvatskih remontnih brodogradilišta, 

tako da njegove usluge koriste i naša brodogradilišta i brodari. 

Prednost mu je i položaj u Boki kotorskoj, jer južnije 

od Rapićevog škvera Hrvatska nema niti jedno remontno 

brodogradilište. “Istina je da Solin brodogradnja ne može 

konkurirati ovome brodogradilištu, ali se mora uzeti u obzir 

da remont brodova može biti unosan posao”, ponavlja Rapić 

U Solin brodogradnji smatraju kako je najbolje rješenje 

za zadržavanje i punu zaposlenost radnika kombiniranje 

poslova novogradnje i remonta brodova. Ako je jedna od tih 

djelatnosti u padu, radnici se šalju u drugu i obrnuto. Tako 

se postiže najbolja efikasnost proizvodnje. Rapić smatra da je 

u ovom trenutku ključni problem hrvatskih brodogradilišta 

to što su pale narudžbe brodova i što je teško ugovoriti gradnju, 

a pravo je umijeće postići da ona bude konkurentna i 

profitabilna. Kooperanti su, kaže, u najtežem položaju jer 

će uprave brodogradilišta u prvom redu voditi računa o 

svojim radnicima. Odbacuje navode da su kooperanti dobro 

zarađivali, a da su brodogradilišta zato ostvarivala gubitke. 

“Mogu govoriti o svojoj tvrtki R.L.E. t.p. Činjenica je da ja 

kao kooperant Brodotrogira i 3. maja nisam zaradio neke novce 

isključivo zbog kašnjenja plaćanja. Čelnici brodogradilišta 

vrbuju kvalitetnije radnike iz kooperantskih tvrtki, a kooperanti 

su obavljali najteže poslove u brodogradilištima. Vidljiv 

je trend da hrvatska brodogradilišta žele za sebe zadržati 

lakše poslove, a one koji se rade u teškim uvjetima prepuštaju 

kooperantima”, tvrdi Rapić. 

Vlada treba olakšati otplate 

U talijanskom brodogradilištu u Ravenni 60 Rapićevih radnika gradi 

brodske trupove i obavlja bravarske poslove. Ugovorena je izgradnja 

četiri broda do 2012. godine, a Rapić smatra kako nema nikakvih 

zapreka da se ta suradnja nastavi. Dosad je napravljeno sedam opskrbnih 

brodova dužine 55 do 74 metra, težine od 780 tona do 1040 tona. 

“Brodove radim u talijanskom brodogradilištu ponajprije zato što su 

naši najbolji brodograđevni radnici krajem 90-ih htjeli raditi u inozemstvu 

jer je bila velika potražnja za njima, zatim što je cijena gradnje 

koliko-toliko prihvatljiva i što nisu upitna plaćanja izvršenih poslova, 

tako da se profit može planirati i nadzirati. U našim brodogradilištima 

plaćanja kasne i po godinu dana. Isto tako, čast je i prestiž izići na 

tržište Europske unije i uspjeti opstati na njemu”, ističe Rapić. Zbog 

ulaska u EU, Solin brodogradnja uvodi standarde ISO 9001. 

Rapić podržava odluku Vlade o osnivanju fonda za pomoć gospodarstvenicima, 

no misli da bi trebalo subvencionirati kamate. 


FRONTA 

Navikla na profit bez polaganja računa kupcima 

lijekova, farmaceutska industrija šokirana je 

novim pravilnikom o lijekovima i mjerama 

za sprečavanje sukoba interesa liječnika i 

farmaceutskih tvrtki / Goranka Jureško 

Farmaceutska posla 

U 

samo četiri godine francuski 

zdravstveni sustav izgubio je 

oko milijardu eura zato što 

su liječnici za liječenje nekih 

bolesti propisivali originalne lijekove 

umjesto generika jer je industrija inovativnih 

lijekova uspješnije lobirala. Slovenski 

Institut za ekonomska istraživanja 

u zdravstvu (INERHC) izračunao je da 

slovensko zdravstvo gubi oko 15,5 milijuna 

eura godišnje zbog toga što stručni 

suradnici farmaceutskih tvrtki dolaze u 

ambulante u radno vrijeme liječnika kako 

bi promovirali lijekove. Doda li se tome 

i zbog spomenutih promocija povećana 

potrošnja lijekova, gubitak se penje na više 

od 20 milijuna eura. 

S istim problemom susreću se sve 

države svijeta. Moćna farmaceutska industrija 

posvuda uzima sve veći dio zdravstvenog 

kolača, ali zauzvrat ne liječi bitno 

bolje nego prije dvadesetak godina. Moglo 

bi se reći da je zadnji lijek koji je spasio 

milijune bio antibiotik. Sav ostali napredak 

može se mjeriti puževim korakom, osim 

dakako zarade farmaceutske industrije. 

To je i razlog što sve više zemalja, 

poglavito u Europi, nastoji usporiti 

potrošnju lijekova, među ostalim 

i ograničenjem promocije prema 

liječnicima i pacijentima te snižavanjem 

cijena lijekova. Zato su Francuska, 

Mađarska i Poljska zabranile posjete 

liječnicima u radno vrijeme, kada bi oni 

trebali pregledavati pacijente. Španjolska 

je uvela plaćanje farmaceutskoj industriji 

po stručnom suradniku kao naknadu za 

godišnji gubitak novca u državnom osiguranju. 

Grčka naplaćuje taksu od četiri 

Sve više zemalja 

nastoji usporiti 

potrošnju lijekova 

ograničavanjem 

promotivnih budžeta 

za liječnike 

posto od prometa lijekova pojedine kompanije. 

No zasad je pobjednik poznat, jer 

sve to bitno ne priječi rast prodaje lijekova. 

Uostalom, i u ovo vrijeme recesije farmaceutske 

se tvrtke ne mogu požaliti na prihode. 

Nije im loše ni u Hrvatskoj, gdje se 

vlast, čini se, naglo probudila iz zimskog 

sna i u kratkom vremenu producirala 

čak dva dokumenta koja bi mogla barem 

smanjiti rast godišnje potrošnje lijekova 

(lani je dosegla gotovo 4 milijarde kuna). 

Nedavni novi pravilnik o lijekovima, 

a onda i onaj o sprečavanju sukoba interesa 

liječnika i farmaceutske industrije, 

žestoko je uzdrmao hrvatsko tržište lijekovima. 

Navikla na profit bez polaganja 

računa onima koji od njih kupuju lijekove, 

farmaceutska industrija u potpunom je 

šoku. Neki su čak uvjereni da će sljedeći 

korak njihovih centrala biti ključ u bravu 

hrvatskih predstavništava. S druge strane 

država i u ovo, kao i u sve drugo što 

pokušava promijeniti u posljednje vrijeme, 

kreće iznenada, prilično agresivno, 

ne vodeći brigu o tome da je ipak važnije 

doći do cilja nego pokazivati pesti. Novim 

pravilnikom o određivanju cijena lijekova 

očekuje se ušteda od gotovo 200 milijuna 

kuna, ali veći teret podnijet će generički 

lijekovi nego originalni. Nekih vrlo jeftinih 

lijekova moglo bi i nestati s tržišta jer 

proizvođači tvrde da im se po tako niskim 

cijenama proizvodnja ne isplati. 

Prijete i proizvođači inovativnih lijekova 

jer im, kažu, centrale neće dozvoliti 

tolika sniženja. Nisu suglasni ni s ugovorom 

koji su dobili na potpis od HZZO-a, 

po kojem se značajno ograničava promocija 

lijekova i uvodi plaćanje tri posto 

paušala na ime “obeštećenja” HZZO-a za 

potrošeno vrijeme liječnika na njihove 

stručne suradnike. Naime, u Hrvatskoj 

ima od 800 do 900 stručnih suradnika 

koji obilaze liječnike u ambulantama i 

bolnicama, a treba im pribrojiti i dvjestotinjak 

menadžera za pojedine lijekove koji 

nedvojbeno oduzimaju vrijeme pacijentima. 

No proizvođačima se manja zarada 

sigurno neće dopasti. Prijete da bi moglo 

doći do otpuštanja liječnika, farmaceuta i 

stomatologa koji rade u farmaceutskoj industriji, 

ali se zaboravlja da to i ne bi bio 

neki problem jer su to zanimanja koja u 

Hrvatskoj trenutno najlakše nalaze posao. 

Ipak, za početak bi bilo poželjno da 

država i tvrtke sjednu za zajednički stol i 

razmijene stavove. Uz otvoreni razgovor 

lakše je progutati i pokoju gorku pilulu. 

U suprotnom, jedini gubitnici mogli bi 

biti pacijenti. Njih, po običaju, ništa ne pitaju 

ni prodavači lijekova ni HZZO, iako 

i jedni i drugi postoje zahvaljujući novcu 

sadašnjih i budućih pacijenata. 

Foto AP 


Kako u Hrvatskoj 

legalno 

downloadati 

U Hrvatskoj su 2008. protiv 

243 osobe podnesene prijave 

za 522 kaznena djela povrede 

autorskih i srodnih prava 

svim vrstama piratstva. No, 

kako uopće preskočiti 'veliki 

vatrozid'? / Nikolina Šajn 

glazbu? 

VVeliki glazbeni servisi – eMusic, iTunes, Amazon, 

Spotify – svi su prema Hrvatskoj podigli neku vrstu velikog 

glazbenog vatrozida. iTunes traži da vam adresa 

na kreditnoj kartici bude u jednoj od 23 zemlje, među 

kojima nije i Hrvatska. Sustav možete pokušati zavarati 

tako da svoju lokaciju preimenujete primjerice u Sjedinjene 

Države, što vam omogućuje da pregledate što nude. 

Njihov će vam Genius čak predlagati što bi vam se moglo 

svidjeti, ali kupiti nećete i dalje moći ništa, pa čak ni novu 

verziju We Are The World čiji je profit namijenjen Haitiju. 

Kada će, i hoće li uopće iTunes biti dostupan Hrvatskoj, u 

Appleu ne žele komentirati. 

S Amazonom slična priča: sjajno funkcionira sve dok 

nešto ne pokušate staviti u košaricu, a do glazbe ne možete 

ni kada vam oni sami pošalju poklon-bon za download. 

eMusic, koji službeno posluje u svim članicama EU, 

donedavno je dopuštao da se učlanite s IP adresom i iz 

Hrvatske, a sada vas dočekuje s porukom “Žao nam je, 

eMusic nije dostupan u vašoj zemlji”, dok njihova služba 

za korisnike kaže da više “ne primaju nove članove zbog 

neriješenih sporazuma o pravima s diskografskim i distribucijskim 

kompanijama”. Slična je poruka i na servisu 

Spotify. 

Tako smo osuđeni gledati kao djeca u izlog pun kolača 

koje ne možemo kupiti. 

Mladen Vukmir, zagrebački odvjetnik koji se bavi 

zaštitom autorskih prava, kaže da je problem u tome što 

su prava u svijetu regulirana Bernskom konvencijom koja 

poštuje teritorijalni princip, odnosno za svaku zemlju 


fronta 

ugovori se potpisuju posebno. 

“Danas, u uvjetima nagle globalizacije 

i digitalizacije, ta teritorijalnost postaje 

mali problem. Kako je taj postupak kompliciran, 

neke zemlje, neka tržišta, mogu 

zaostajati u ponudi”, kaže Vukmir. 

Nije zapravo tajna da su Hrvati – i ne 

samo Hrvati – skloniji glazbu downloadati 

ilegalno. No, možda ponetko ipak zaključi 

da besplatno skidanje glazbe nije posve 

moralno. Druge možda uplaše vijesti o 

drastičnim kaznama iz Amerike ili najave 

o tome da će u Francuskoj ili Britaniji 

višestrukim prijestupnicima zabraniti 

korištenje interneta. A treći možda u 

ZAMP najavljuje da bi do kraja godine 

na hrvatsko tržište mogao ući i jedan 

veliki web-servis 

Mladen Vukmir (lijevo), 

odvjetnik koji se koristi 

posebnim web-servisom 

za stvaranje i održavanje 

kontakata. 

Branko Komljenović iz 

Menarta (dolje) 

potrazi za glazbom svog omiljenog malog 

benda iz Belfasta shvate da ga ne mogu 

pronaći na torrentima, ali da bend na svom 

MySpaceu reklamira da bi se njihov album 

mogao kupiti, recimo na iTunesu. 

Što onda preostaje poštenom 

Hrvatu? U Hrvatskoj, prema podacima 

Međunarodne federacije diskografske 

industrije (IFPI), glazba se legalno može 

downloadati samo s Cedeterije i Fonoteke. 

Naše dvije stranice utažit će glad uglavnom 

onih koji traže domaću glazbu: od 20.000 

pjesama u Fonoteci, 90 posto su domaće 

stvari. Cedeterija nudi cjelokupnu domaću 

produkciju, odnosno 25.000 pjesama. Za 

usporedbu, katalog iTunesa broji 11 milijuna 

pjesama. 

No, iako su cijene downloada u Cedeteriji 

i Fonoteci niže nego cijene CD-a 

– prosječni album u mp3 formatu stoji 

oko 70 kuna – prodaja ne ide dobro. Boris 

Horvar, direktor Aquarius Recordsa, 

u čijem je vlasništvu Cedeterija, kaže da 

mjesečno prodaju tek 100 do 200 pjesama 

u digitalnom formatu te priznaje da čekaju 

bolja vremena. U međuvremenu download 

dućan financiraju prodajom fizičkih 

CD-ova preko Cedeterije – segment koji 

je zapravo u porastu jer se zbog općenito 

lošeg stanja u industriji glazbe sve više 

fizičkih dućana zatvara. Iz Hrvatskog 

telekoma, vlasnika Fonoteke, doznajemo 

da “općenito govoreći, Hrvati jako vole 

glazbu” i da je “servis Fonoteka dobro 

prihvaćen od strane korisnika”, no iza 

svake od tih formulacija slijedio je jedan 

“ali” – upiranje prstom u rasprostranjenost 

ilegalnih downloada. 

Ponešto nade naši diskografi polažu u 

najave da bi se uskoro u Hrvatskoj mogao 

downloadati i strani repertoar. Nijedna 

domaća diskografska kuća još nije uspjela 

kupiti prava od svojih inozemnih partnera 

za prodaju downloada, no Horvat kaže 

kako bi se na Cedeteriji do kraja ožujka 

trebao naći i veći dio stranog repertoara 

jer Aquarius Records očekuje da će sklopiti 

ugovor s Universal Musicom. 

Branko Komljenović, direktor Menarta, 

nada se da će oni do kraja godine 

sklopiti ugovor o prodaji downloada sa 

Sony Musicom, no problem je što velike 

diskografske kuće imaju, dakako, svoje 

novčane zahtjeve, koje temelje na ambicioznim 

planovima, a teško je reći mogu li 

se oni u Hrvatskoj ostvariti. 

“Ako uzmemo u obzir da domaća glazba 

i inače čini 50 do 60 posto hrvatskog 

glazbenog tržišta, loše poslovanje Cedeterije 

i Fonoteke pokazuje da možda niti 

kada glazba jest dostupna, legalni downloadi 

neće zaživjeti. Neki rezultati su se 

već morali pokazati, ali nažalost, još uvijek 

ih nema. No, opet, ako nema stranih 

izvođača, možda to kupcima i nije toliko 

zanimljivo”, kaže Komljenović. 

ZAMP pak najavljuje kako bi do kraja 

godine na hrvatsko tržište mogao ući i jedan 

veliki web-servis - iako ne kažu koji. 

Pregovori su, kažu, u tijeku, a nadaju se da 

bi jedan legalan i kvalitetan glazbeni portal 

s većim repertoarom mogao potaknuti 

više ljudi da glazbu nabavljaju legalno. 

To je u skladu i sa strategijom IFPI-ja, 

koji u svom izvješću za 2010. navodi pozitivan 

primjer Švedske gdje je 2009. glazbeno 

tržište poraslo za više od 10 posto, na 

što je u prvom redu utjecao porast od 98,6 

posto prodaje digitalnih formata. Švedska 

je to postigla kombinacijom oštrijih zakona 

– na temelju direktive EU vlasnici 

prava mogu od pružatelja internetskih usluga 

tražiti imena i adrese ljudi koji ilegalno 

downloadaju glazbu – te nove ponude 

legalnih servisa. 

No ZAMP, ali i sam šef antipiratskog 

Foto Goran Mehkek, Nina Đurđević / Cropix, Arhiva Forbesa 


ureda pri Hrvatskoj diskografskoj udruzi 

(HDU) Igor Palić, smatraju da korisnike 

ne treba oštro kažnjavati. “S obzirom na 

to da smo mi glazbena industrija i da smo 

prisutni kao jedan oblik industrije zabave, 

izbjegavamo neke represivne mjere, poput 

slanja policije. U principu pokušavamo ili 

kontaktirati osobu ili internet providera 

i u 90 posto slučajeva ljudi tada postupe 

sukladno našem dogovoru, odnosno to 

uklone. S druge strane, postoje i oni koji to 

ignoriraju jer im je to dobra zarada, pa ih 

prijavimo”, kaže Palić. 

Palić priznaje da se manje bavi onima 

koji glazbu skidaju, a više onima koji je 

stavljaju drugima na raspolaganje, dok 

istodobno vode kampanju kojom žele ljudima 

utuviti u glavu da nitko nije nevidljiv. 

“Ni tvrtke, ni pojedinci, ni mladi, ni stari”, 

pomalo zloslutno kaže Palić. 

Tijekom 2008., u posljednjoj godini za 

koju su dostupne statistike, u Hrvatskoj su 

protiv 243 osobe podnesene prijave za ukupno 

522 kaznena djela povrede autorskih 

i srodnih prava, ali ne samo downloadima, 

nego svim vrstama piratstva. Palićev 

je ured te godine srušio više od 900.000 

linkova, 58 web-stranica, 480 blogova i 23 

foruma koji su nudili download glazbenog 

sadržaja bez dopuštenja vlasnika prava. 

Pitanje je ipak imaju li Hrvati pravi izbor 

i bi li veće mogućnosti legalnog kupovanja 

downloada promijenile stanje. 

“Mislim da bi otvaranje legalnog 

servisa kod nas pomoglo, ali vjerojatno ne 

značajno. Deset smo godina navikavani 

na ilegalno skidanje glazbe i sada to teško 

možemo promijeniti”, kaže Danijel Sikora 

iz izdavačke kuće Moonlee Records. 

Mnogo se govori i o generacijskim 

problemima. Komljenović kaže da 

današnje mlade generacije i ne znaju da je 

glazba “nekoć” izlazila na CD-ima, kamoli 

na pločama. “Ali uspjeh iTunesa govori da i 

ljudi u digitalnoj generaciji, koji nisu imali 

to ranije iskustvo kupovanja muzike, ipak 

u velikom broju sudjeluju u tome. Sve je 

više i sajtova koji izvođačima omogućuju 

da posve izbjegnu teritorijalne podjele i 

fanovima glazbu prodaju izravno, ma gdje 

bili. Na taj način funkcioniraju Audiolife, 

legalni downloadi 

domaći dvojac 

Cedeterija - 25.000 domaćih pjesama 

Fonoteka - 20.000 pjesama, 80-ak stranih 

albuma 

Velik i legalan 

7digital - iz kataloga sa 8 milijuna pjesama 

može se kupovati iz Hrvatske ako plaćate 

preko PayPala. 

Mali i alternativni 

Amie Street - dućan alternativne glazbe s 

dinamičkim cijenama koje se povećavaju 

kako pjesma postaje popularnija, no nije sve 

dostupno za download u Hrvatskoj 

CD Baby - najveći online distributer indie 

glazbe, 278.000 alternativnih albuma 

Audiofilske stranice 

HD Tracks, iTracks, Merge Records - jazz, 

klasika te manji opseg popularne glazbe, ali 

visoka kvaliteta 

Besplatni downloadi 

Last.fm - mnogi indie bendovi ovdje glazbu 

poklanjaju besplatno 

Stranice izvođača ili diskografa 

Izravna prodaja 

Bandcamp, Audiolife, Nimbit - bendovi na 

ovim sajtovima glazbu ili poklanjaju, ili prodaju 

ili dopuštaju da platite koliko želite. Adrese 

ovih stranica najbolje je tražiti na službenim 

stranicama bendova ili na MySpaceu. 

Cat Malojian, mali folk bend iz 

okolice Belfasta, teritorijalnu 

glazbu prodaje izravno, bez 

teritorijalnih ograničenja 

Nimbit i Bandcamp. Koriste ih uglavnom 

mali bendovi koji glazbu čak dijele i besplatno. 

“Sjećam se da sam bio impresioniran 

time koliko je jednostavan Bandcamp. Otvorio 

sam račun i za pola sata muzika je 

već bila na prodaju. To ne košta ništa, tako 

da smo od prve stvari koju smo prodali 

bili u plusu. Ali da budem iskren, nismo 

baš toliko puno uspjeli prodati kroz tu 

stranicu. Mislim da ljudi više na Bandcampu 

besplatno slušaju, a onda glazbu 

kupe na nekoj stranici u koju imaju više 

povjerenja”, kaže Stevie Scullion, frontmen 

Cat Malojiana, malog folk benda iz okolice 

Belfasta. Izravnom je prodajom njihova 

glazba otišla u 30 zemalja. 

Suosnivač Bandcampa Ethan Diamond 

kaže kako ne znaju koliko bendova 

iz Hrvatske koristi ovu opciju, no Sikora 

kaže da postoji barem jedan: Analena, 

u kojoj je i sam svirao. Na prvi pogled, 

legalno izgledaju i mnoge stranice s tzv. 

jeftinim mp3-jevima, poput mp3va ili mp- 

3pande. No, iako izgledaju profesionalno, 

riječ je o prevarantima, tvrdi šef našeg antipiratskog 

odjela. Serveri su im obično u 

Rusiji, legalni su po ruskim zakonima i gotovo 

nigdje drugdje, a ipak glazbu prodaju 

svima. Korisnicima naplaćuju tek 1 do 15 

centi za pjesmu, ali vlasnicima autorskih 

prava ne prosljeđuju ništa. 

“To su sve do zadnjeg nelegalni sajtovi. 

Nitko njima nije ustupio prava za distribuciju 

određenog glazbenog djela na teritoriju 

Hrvatske ili u svijetu”, kaže Palić. I dok kao 

korisnik vi to, naravno, ne morate znati, pitanje 

je zašto biste platili nekome da vam 

proda glazbu koja je ionako – nelegalna. 


Foto Arhiva Forbesa 

fronta 

Hoćeš keks? 

Oreo keksi godinama su slabo išli u Kini. Tradicionalna 

američka verzija Kraftovog keksa tamošnjim je potrošačima 

bila preslatka, a cijena od 73 centa za 14 keksa preračunato u 

juane previsoka. Usto, pakovanje je bilo preveliko za malenu 

kineski obitelj. 

Kao i mnoge svjetske kompanije, Kraft Foods mora mora 

prilagoditi svoje proizvode s potpisom kako bi ih najmnogoljudnije 

tržište na svijetu prihvatilo. Predsjednik Kraft Internationala 

Sanjay Khosla ima se čime pohvaliti. Oreo veličine zalogaja 

(i s manje šećera) osvojio je 7,3 posto kineskog tržišta keksa u 

godinu dana, zaključno s rujnom 2009., što je za trećinu više 

nego u 2008. godini. Prema podacima ACNielsena, Kraftovih 

22 posto od 1,6 milijardi dolara koliko Kinezi godišnje troše na 

kekse, za gotovo tri puta premašuje tržišni udio najbližeg rivala, 

tajvanskog Tingyia. Međunarodni takmac Nestlé ima jednu 

devetinu Kraftovog udjela. 

Keksi možda jesu prehrambena noćna mora za američke 

roditelje, ali u Kini, opsjednutoj brigama zbog loše kvalitete 

hrane i s još uvijek premalenim kalorijskim unosom među 

siromašnima, keks može biti spas s neba. Kraft im je ponudio 

i Jai-Gai (u prijevodu: dobar kalcij), omiljen jer svaki omot za 

1,5 juana (25 centi) obećava istu količinu kalcija kao tri čaše 

mlijeka. 

“Kinesko tržište naučilo nas je kako fokusirati, kako diferencirati 

i kako uvoditi inovacije” , kaže Khosla, koji je 2007. 

prešao u Kraft iz novozelandske mljekarske multinacionalke 

Fonterra Co-operative Group. Prije toga je 27 godina radio 

u Unilaverovoj prekomorskoj podružnici. Novi razvojni 

i istraživački centar u industrijskoj zoni Shuzou kraj Šangaja 

smišljat će nove poslastice. Kraftov 

U brojkama 

James L. Kraft je počeo prodavati 

sir iz zaprežnih kola. 

1903 

Danas je Kraft druga najveća prehrambena 

kompanija u svijetu. 

The National Biscuit Co. 

1912 predstavlja Oreo kekse. 

minuta bilo je potrebno da se skuha 

9 večera za četvero, sudeći prema Kraftovoj 

reklami za Macaroni & Cheese iz 1937. 

Kraft lansira američku 

1996 verziju Orea u Kini. Recept je 

prerađen 2005. 

bio je 2009. udjel Orea na 

7,3% kineskom tržištu keksa. 

ljudi zaposleno je u kineskom 

3000 Kraftu 

Izvor: Kraft Foods 

Oreo, keks 

koji je 

Amerikancima 

noćna mora, 

osvojio je 

kinesko tržište 

odjel za tržišta u razvoju smatra Kinu 

najvažnijom zemljom, a Khosla je distribuciju 

i razvoj Kraftovih proizvoda 

u Kini postavio kao operaciju kojom 

upravljaju Kinezi. Uporišta te divizije 

su Oreo brand (proširen na vafle, mekane 

kekse i kremu s okusom jagode) 

i Tang, praškasti napitak s okusom 

naranče koji je u SAD-u bio popularan 

uoči prvog spuštanja na Mjesec. 

Nova mu se prilika otvorila kada je 

Kraft stekao jasniji uvid u potrebe kineskih 

potrošača. “Naš lokalni tim utvrdio 

je da kineska djeca smatraju vodu 

dosadnom, dok ih majke istodobno 

nastoje navesti da piju dovoljno vode. 

Prilika je bila više nego očita”, kaže 

Khosla. Dodaje kako su otkrili da u 

zemlji s velikom tradicijom spravljanja 

čaja mnogi radije piju vrući nego hladni 

Tang, pa su na tome temeljili i promocije u trgovinama. 

Nova marketinška strategija usmjerena je prema dvoznamenkastom 

godišnjem rastu. Kraftovo širenje u Kini nastavljeno 

je kupnjom Danoneove globalne divizije keksa u srpnju 

2007. godine, za 5,2 milijarde dolara. Tako su se uz brandove 

Oreo i Ritz našli čokoladni keksi Petit Écolier i TUC krekeri, a 

proširila se i distribucijska mreža. 

Kupnja Danonea sigurno je pomogla, ali najveće zasluge za 

učvršćivanje na kineskom tržištu Khosla pripisuje domaćem 

timu stručnjaka, okupljenom u sklopu 

200 milijuna dolara vrijednog ulaganja 

u regiju Azija-Pacifik tijekom protekle 

četiri godine. Lokalna pamet je ključna 

za shvaćanje regionalnih razlika. 

Kada se Kini pribroji indonezijsko i 

druga tržišta jugoistočne Azije, prodor 

u zemlje u razvoju glavni je pokretač 

golemog tržišnog rasta ove kompanije. 

Taj dio Kraftovog biznisa zabilježio je u 

trećem kvartalu 8-postotni rast u odnosu 

na 2008., dok je u Europi i Sjevernoj 

Americi prodaja prehrambenih proizvoda 

blago opala. 

Na Kinu i Jugoistočnu Aziju sada otpada 

20 posto ukupne Kraftove prodaje. 

Da bi preživjeli skupo preuzimanje Cadburyja, 

trebat će im stabilan rast i pouzdani 

izvori prihoda. Čini se da Khosla 

zna gdje ih treba tražiti. 

Vivian Wai-yin Kwok 


n kompanija pod stresom 


Hoću 

Podravku, 

Emil Tedeschi kaže 

da Atlantic još nije 

krenuo ni u kakvu 

akciju preuzimanja 

Podravke, ali ne 

skriva da su o tome 

već razgovarali s 

predstavnicima 

države. Misli da 

je Vlada danas 

svjesna potrebe 

da privatizira 

sve svoje udjele 

u kompanijama 

koje su u tržišnoj 

utakmici / Viktor 

Vresnik 

ali ne po 

svaku cijenu 

Ikako je bilo u Koprivnici, pita znatiželjno Emil Tedeschi 

na početku razgovora. U Koprivnici ga ne čekaju raširenih 

ruku, ali njemu to barem zasad ne smeta. Čudi se zato plitkim 

medijskim izvještajima s terena. “Ljudi kažu da im ne 

smeta Friščićeva liječnica u Nadzornom odboru Podravke i 

mediji to prenesu bez odmaka”, kaže. “Nitko niti zna niti pita 

koliko se ta liječnica razumije u čitanje kompanijskih bilanci. 

Svi govore o izlasku politike iz kompanije. Po čemu je to izlazak 

politike iz kompanije ako u njenom nadzornom odboru 

sjedi liječnica šefa stranke koji je vrlo zainteresiran za poslovanje 

te kompanije?” 

Razgovaramo u “velikom salonu” u sjedištu Atlantic 

Grupe u zagrebačkom Eurocentru. Nekoliko dana ranije, u 

Podravki čiji bi udio Tedeschi rado kupio od države (a onda i 

ostatak do barem natpolovične većine od ostalih dioničara), 

isplivali su na površinu dotad nepoznati dugovi stare uprave. 

Pitam ga – budući da još nije napravio nijedan službeni korak 

prema preuzimanju i još uvijek se lako može predomisliti, 

je li ikada pomislio: Pa koliko toga još ima? Možda je bolje da 

se u to ne petljam? 

“Nitko ne može reći da zna sve što se tamo dogodilo”, 

kaže. A kada je riječ o ovakvim transakcijama ne može se 

očekivati da čovjek radi pravu dubinsku analizu kompanije. 

Svatko će od njega htjeti ponešto sakriti. Otprilike se znaju 

posljedice afere Spice, ali konačne brojke još nisu objavljene. 


n hoću podravku 

“Kada zbrojimo sve što su oni objavili 

do sada, očekujem da će na to sjesti još oko 

80 milijuna kuna dodatnog gubitka. Mi 

nemamo saznanja da ima dodatnih potencijalnih 

rizika, barem ne toliko velikih. 

Znamo, međutim, da je nakon afere Spice 

u istražni zatvor priveden i jedan od direktora 

nabave, a to nije vezano ni za kakve 

“značajne doze rizika”. 

Smeta mu čest podcjenjivački stav 

prema njegovoj kompaniji. “Mi smo distributeri 

i sada nam to neki stavljaju na nos 

kao da je to neki drugorazredni biznis. A 

mi danas među ostalim distribuiramo i 

neke proizvode koje je prije Podravka distribuirala. 

Nikada, međutim, nismo plaćali 

namjeru baviti poslovima istražitelja”, kaže. 

Ipak, kao potencijalni investitor zabrinuti 

su što bi tamo mogli zateći. Nikome se ne 

sviđa atmosfera koja prikazuje kompaniju 

u svjetlu u kojemu cvjeta kriminal. 

Je li moguće da danas putem stvaranja 

loše slike o sebi kompanija odvraća potencijalne 

investitore od preuzimanja, pitam. 

To ga već veseli. “Zanimljiva teza”, kaže, 

“no činjenica je da su oni na naše transparentne 

najave mogućih namjera odgovorili 

s nekoliko istupa koji su bili ispod razine 

koja je uobičajena u biznisu i to se s naše 

strane ne isplati ni komentirati”. 

Dragutin Drk, Emil Tedeschi i Grga Ivezić, Vlada i Dukat. Jadranka Kosor otvara novu 

tvornicu Neva za proizvodnju kozmetike i proizvoda za osobnu njegu Atlantic Grupe 

transakcije dionicama na Malti, nego je izravna 

posljedica netransparentnog vođenja 

kompanije. Sumnja se u pogodovanje 

dobavljačima za poslovanje s Podravkom.” 

Tedeschi me oprezno upozorava 

da “ni u kojem slučaju ne bi htio nikoga 

optuživati unaprijed”. Nije sretan zbog 

načela američkog magazina da tekstove 

koje objavljuje ne daje prije toga na autorizaciju. 

Ipak, kao vjerojatno ovih dana 

najintervjuiraniji biznismen u Hrvatskoj, 

svoje rečenice dobro drži pod kontrolom. 

Pričamo dalje o Podravki. Zbog načina 

upravljanja kompanijom i involviranosti 

politike u kadroviranje i određivanje prioriteta 

u poslovanju – “a vidi se u slučajevima 

neočekivanih kupnji nekih biznisa i iznosa 

koji su za njih plaćeni” - uvjeren je “da se 

poslovalo u najmanju ruku neobično”. Volio 

bi, kaže, da može reći kako ne očekuje 

da će se tu pronaći još nešto, ali to je danas 

nemoguće tvrditi. Kao netko tko bi mogao 

biti potencijalni kupac, volio bi, kaže, da 

toga ima malo, ali u Atlanticu su svjesni 

postojeće distributere da bi preuzimali njihove 

ugovore.” 

Govoreći o tome podsjeća da je 

Podravka svojedobno platila 9,3 milijuna 

eura distributerima Nestlea u Hrvatskoj, 

BiH, Kosovu, Makedoniji i Srbiji. Da bi 

mogla distribuirati Nestle, morala je isplatiti 

tadašnje distributere koji su imali važeći 

ugovor. Nakon četiri godine ispala je iz posla 

bez ikakve naknade. 

Pitam ga može li komentirati priču da 

je čovjeku iz Ferrera morao kupiti kuću na 

obali kako bi dobio distribuciju njegovih 

proizvoda. Kažu da je otišao iz Podravke 

zato što je tamo nije dobio. 

“To je laž, suluda priča, vrlo lako je 

to provjerljivo”, kaže. Ljute ga takve priče, 

pogotovo ako dolaze iz krugova unutar 

kompanije koja je plaćala preko 100 milijuna 

kuna da se netko odrekne svojih distribucijskih 

ugovora. “Nisu nama ljudi 

dolazili zbog kuća, nego zbog rezultata 

koje smo postizali s njihovim proizvodima 

na tržištu”. 

”Mi nismo istražitelji niti se imamo 

Prisjeća se ranih reakcija. “Prvo su rekli 

da mi nemamo novca da ih preuzmemo. 

Sljedeće je bilo da u Hrvatskoj zapravo nitko 

nema novca da ih preuzme.” 

Atlantic uistinu nema spremnu gotovinu 

za takvo preuzimanje, ali Tedeschi 

kaže da su već razgovarali s bankama. Istodobno 

vjeruje da u Hrvatskoj ima kompanija, 

poput primjerice Adris grupe, koje 

danas imaju dovoljno novca čak i u gotovini. 

“To je podcjenjivanje potencijala 

domaćih kompanija – i nas i Vindije i 

Agrokora i Adrisa… pa onda venture 

capital fondova i cijele financijske industrije. 

Riječ je o apsolutnom nepoznavanju 

funkcioniranja biznisa. A onda se netko još 

sjetio da bi, u slučaju da se banke uključe 

u to preuzimanje, to bio povratak na devedesete, 

jer da bi teret vraćanja tih kredita 

pao na leđa Podravke.” 

Zatim je, kaže, uslijedio obrat. “Kada 

smo mi rekli da to možemo isfinancirati, 

onda je današnji predsjednik Uprave 

Podravke rekao – pa što, kao da je to problem 

kada svaka banka u Hrvatskoj danas 

ima gomilu gotovine koju nema kome 

plasirati.” No danas je pojam rizika bitno 

promijenjen i banke su izuzetno oprezne. 

“Podravka je danas lošija kompanija nego 

što je bila prije pet godina. Atlantic je bolji. 

Ali, uz sve to, danas je bitno teže doći do 

novca od banaka.” 

Provjeravam još jednu legendu: koliko 

je točno da mu je Marinac pomagao pri 

preuzimanju Cedevite? 

Više ga ne nerviraju takve priče. 

Foto Damjan Tadić, Goran Mehkek / Cropix 


“Nisam u to doba poznavao ni Marinca ni 

Željka Čovića”, kaže. Direktora Plive upoznao 

je, dodaje, 15 dana prije nego što je 

posao formalno potpisan, a uvjeren je da 

nitko iz Plivine uprave u ono vrijeme nije 

bio ni čuo za Atlantic. 

“Oni su bili multinacionalna kompanija 

s azitromicinom kao svojim proizvodom. 

Mi smo za njih bili šesta dimenzija. 

Oni su se željeli riješiti određenih biznisa 

i mi smo dali najbolju ponudu. Ali ljudi 

pričaju gluposti. Kod nas uvijek treba biti 

neka fenomenologija namještaljki.” 

S ponosom ističe da su o tome kako je 

Atlantic od Plive kupio Cedevitu dvojica 

profesora - Amerikanac i Rumunj - napisali 

studiju koja je pobijedila u Dubrovniku 

na natjecanju poslovnih škola iz srednje i 

istočne Europe. I danas još povremeno iz 

nekih poslovnih škola na kojima se predaje 

na tom slučaju stižu pozivi Atlanticu, u 

kojima se traže predavači na tu temu. 

I za preuzimanje Podravke, kaže, 

već imaju razrađen način financiranja. 

Smiješno mu je zato, kaže, slušati Miroslava 

Vitkovića kada govori da iza Atlantica 

stoji nečiji tuđi kapital. “Ako do transakcije 

dođe, financirat ćemo je iz vlastitog kapitala, 

kapitalom naših dioničara, a preostali 

dio financijskim instrumentima s tržišta 

kapitala – dužničkim ili vlasničkim papirima. 

Radit ćemo s domaćim bankama, 

a zainteresirane su i neke velike europske 

razvojne banke”, objašnjava. 

Ne skriva da ga nerviraju napadi iz kuće 

iz koje istodobno svakodnevno izlaze afere 

i u kojoj je “masiranje bilance” uobičajena 

pojava. 

“Neka šute, bolje im je. Ili kada govore 

da ‘kod njih ima potencijala’. Pa naravno da 

ima potencijala, da ga nema, ne bismo ni 

mi bili zainteresirani da ih preuzmemo.” 

Tedeschi ne skriva da su o Podravki 

već razgovarali s predstavnicima države. 

Razgovaraju, kaže, sa svim sudionicima 

tog mogućeg procesa. Misli da je Vlada danas 

svjesna potrebe da privatizira sve svoje 

udjele u kompanijama koje su u tržišnoj 

utakmici s drugim kompanijama. 

Je li razgovarao i s potencijalnim suparnicima? 

Atlantic (zasad) 

nije na prodaju 

■ Preuzme li Atlantic Podravku on će sam 

postati poželjnom metom na tržištu… 

- Posjedujem 52 posto dionica i do daljnjeg 

nemam ambicije prodavati svoje dionice. 

Nisam siguran ni je li mi istekao lock-up 

period nakon IPO-a. Naprosto me nije zanimalo. 

Inače ne posjedujem dionice niti jedne 

kompanije osim Atlantica. 

■ Što ako ne bude Podravke? 

- Imamo zacrtane ciljeve, a sredstva koja 

imamo sigurno će ići za greenfield investicije, 

širit ćemo dalje ljekarnički lanac, te ćemo 

razmatrati i druge mogućnosti akvizicija u 

segmentu proizvodnje hrane, pića i farmaceutike. 

Može se dogoditi i da se Vlada odluči na 

prodaju dionica u Podravki, ali nismo spremni 

platiti bilo koju cijenu. Imamo odgovornost 

prema našim dioničarima, više od 19 tisuća 

hrvatskih građana te više desetaka institucionlanih 

investitora iz zemlje i inozemstva. 

Onaj tko bi svjesno preplatio dionice Podravke, 

sigurno ne bi bio socijalno osjetljiv, ni prema 

zaposlenima, ali ni prema lokalnoj zajednici. 

■ Je li bilo upita za prodaju Atlantica? 

- Otkad smo na burzi, ne. S druge strane 

postoji veliki interes za potencijalno novo 

izdanje dionica, odnosno dokapitalizaciju 

Atlantic Grupe. Uživamo velik ugled među 

najkvalitetnijim međunarodnim financijskim 

institucijama, a i sva četiri hrvatska obavezna 

mirovinska fonda sudjeluju u našoj strukturi 

vlasništva sa 16%, a njemačka državna 

razvojna banka DEG sa 7%. 

“Nikoga ne vidim kao suparnika”, kaže. 

“Dragutina Drka i njegovu Vindiju izuzetno 

cijenim. Nisam s njime razgovarao, 

ali on nema obavezu objavljivanja svojih 

namjera jer nije na burzi. Razgovarao sam, 

međutim, i s Ivicom Todorićem i s Antom 

Vlahovićem i dobio sam njihovu podršku 

za Atlantic. Agrokor je najveći kupac i Atlanticu 

i Podravki, i nama je vrlo značajno 

kada od nekog takvog dobijemo pozitivan 

signal. I Agrokor i Adris svojevremeno su 

imali ambicija s Podravkom”. 

Upozorava da, iako želi ući u Podravku, 

Atlantic neće ići u taj posao pod bilo kojim 

uvjetima i po bilo kojoj cijeni. “Nećemo 

ići protiv vlastitih interesa samo za time 

da dobijemo Podravku. Mi smo danas 

niskozadužena kompanija s natprosječnim 

rastom i nije Podravka jedini mogući način 

našeg rasta.” 

Više puta su, kaže, rekli da ih Podravka 

ne zanima parcijalno, ali i danas često čuje 

priču da Atlantic zapravo zanimaju samo 

Vegeta i Belupo. Već su im, kaže, stigla i 

pitanja što bi od kompanije željeli prodati 

odmah kada je preuzmu. 

“To nas ne zanima i besmisleno je danas 

strašiti građane Koprivnice i zaposlene 

u Podravki našim mogućim dolaskom. 

Nemamo nikakve namjere za neprijateljsko 

preuzimanje. Nismo neprijatelji i doista 

nemamo namjeru kupovati Podravku ako 

država ne proda svoj paket.” 

Politika nema što tražiti u biznisu 

“Ovo što se radi s Podravkom nije upravljanje kompanijom, već političko kadroviranje. HSS 

ima svoje ljude u Upravi, kao što su inzistirali i na svom članu Nadzornog odbora, neovisno 

o potrebnoj stručnosti za taj posao. Zadnji napadi na mirovinske fondove, članove Vlade i 

predsjednika NO reakcija su na nastojanja da se napravi određena depolitizacija upravljačkih 

struktura. U slučaju preuzimanja, ne planiramo spajanje Atlantic Grupe i Podravke. Obje 

kompanije bi ostale listane na burzi, a Podravka bi zadržala sjedište u Koprivnici. 

Političari se trebaju prestati baviti poduzetništvom. Ako ih to zanima, neka idu u poduzetnike. 

Njima doduše ne nedostaje inicijative, ali nisu skloni odgovarati za rizike. Neka ulože svoj 

kapital, očevinu, neka sve stave pod hipoteku, te neka s time pokušaju ostvariti rezultate, uz 

odgovornost prema dioničarima. 

Mršić je nedavno izjavio kako bi Koprivnica trebala dobiti dio Podravke. Znači li to da bi Zagrepčani 

trebali dobiti dijelove Ine i Končara, jer je njihovo sjedište u Zagrebu? Pokazali smo 

interes za kupnju Podravke, nismo tražili da nam se išta da. Dokazali smo se kao poduzetnici, 

a s nama se straše građani Koprivnice. U zadnje tri godine Atlantic Grupa je ostvarila neto 

dobit od 230 milijuna kuna, a Podravka u istom razdoblju gubitak od 290 milijuna kuna. Razlika 

od 520 milijuna kuna je ogromna, a pri tome Atlantic je stalno povećavao zaposlenost. 

Odgovoran smo poslodavac i nikad nismo imali problem s našim zaposlenicima.” 


Kompanija 

Vlasnici Podravke biraju između 

budućnosti tržišnog igrača i 

poljoprivredno-prehrambenog 

kombinata. To nije izravno vezano 

uz ponude za njezino preuzimanje / 

Dragana Radusinović 

pod 


tresom 

Foto Igor Sambolec / Cropix 

Pacijent nije umro. Unatoč teškim oštećenjima zadobivenim 

u posljednjih deset godina, ne predviđa mu 

se brza smrt. Zdravstveno je stanje loše, ali imunološki 

sustav još je dovoljno jak da uz pomoć precizno 

definiranog koktela lijekova, kojeg je teško primijeniti 

zbog složenosti nuspojava, može dovesti do potpunog 

ozdravljenja. Uspjeh terapije ovisi o sposobnosti i 

odlučnosti liječničkog tima. Ne primijeni li se terapija, 

umiranje je neminovno. 

Postavljena dijagnoza odnosi se na Podravku, 

koprivničku prehrambenu i farmaceutsku industriju. 

Proizašla je iz mišljenja desetka analitičara tržišta iz 

korporativnog bankarskog sektora, razgovora s aktualnim 

menadžmentom kompanije i nekolicinom poznavatelja 

kompliciranih političko-poslovnih okolnosti 

koje okružuju jednu od rijetkih hrvatskih kompanija 

sa snažnom međunarodnom prepoznatljivošću, koju 

su bivša uprava te nacionalna i lokalna politika dovele 

do ruba poslovnog sloma pa će danas analitičari pomodno 

reći: “Kompanija je pod stresom”. 

Je li afera Spice, u kojoj je dio bivšeg menadžmenta 

navodno pokušao preuzeti kompaniju njezinim 

novcem i, ne uspjevši u tome, doveo je u gubitak od 

281,2 milijuna kuna, uspjela gurnuti Podravku – tvrtku 

koja je lani ostvarila 3,5 milijardi kuna prihoda 

od prodaje i neto dobit iz redovnog poslovanja od 56 

milijuna kuna – u konačni poslovni slom? Je li hitna 

privatizacija državnog paketa dionica već ove godine, 

u jeku afere koja ruši vrijednost tvrtke, jedina opcija 

za spas kompanije? Nije. Koprivnička je prehrambena 

industrija trenutačno likvidna i solventna, a aktualna 

situacija u kojoj se našla na neki je način usporediva s 

onom kada je prije 20 godina za financiranje Hrvatske 

u ratu nepovratno dala 200 milijuna maraka i istodobno 

zbog rata izgubila 40 posto tadašnjeg tržišta. 

Podravka, čijih je 70,4 posto dionica u privatnom 

vlasništvu institucionalnih investitora i malih 

dioničara, ali i kontrolni paket od 26,4 posto u rukama 

države, ima više opcija za budućnost, ali i malo vremena 

da odabere među njima. 

Vladimira Urbankova, analitičarka korporativnog 



Podravka u ovoj 

godini planira neto 

dobit od 100 milijuna 

kuna. To je više 

nego u zadnjih pet 

godina 

sektora iz Erste banke u Austriji koja 

prati poslovanje Podravke, o tome kaže: 

“Kompanije pod stresom, kao što je sada 

Podravka, izvrsne su mete za preuzimanje 

i logično je da je interes za time 

velik. To ne znači da kompanija koju se 

preuzima u takvom stanju, u tom procesu 

može dobiti idealnog novog partnera. 

Puno je bolje pričekati da počne 

bolje poslovati, a trebalo bi pričekati i 

izbor novog menadžmenta čiju strategiju 

postojeći dioničari imaju pravo čuti 

prije donošenja odluka”. 

Ipak, ova godina je godina odluke. 

Podravkini vlasnici biraju između 

budućnosti tržišnog igrača i one poljoprivredno-prehrambenog 

kombinata, 

što nije direktno vezano uz deklarirane 

i još nedeklarirane ponude za njezino 

preuzimanje. 

Koliko god uzdrmana bila, Podravka 

je danas financijski stabilna, a prema 

mišljenju analitičara jedne velike 

domaće banke posljedice afere Spice 

opterećivat će njezino poslovanje iduće 

dvije godine. 

Podravka je danas 

prirodna meta 

za preuzimanje, ali s 

obzirom na situaciju 

u kojoj se nalazi, nije 

sigurno da bi u preuzimanju 

našla idealnog 

partnera, smatra 

Vladimira Urbankova, 

analitičarka Erste 

banke iz Austrije 

Podravkinih konkurenata. Proizvodne 

kompanije u prehrambenom sektoru 

mogu podnijeti višu razinu zaduženja 

od kompanija u drugim sektorima jer 

njihova prodaja ne ovisi o ciklusima i 

smatra se stabilnijom. S druge strane, 

Podravkin je dug ipak rizičniji od 

stranih konkurenata jer ga plaća skuplje. 

Posljednju tranšu komercijalnih zapisa 

Podravka plaća visokom kamatom od 9 

posto, dok se do sada zaduživala nešto 

iznad cijene duga za državne obveznice 

od 4 posto. Prosječna cijena po kojoj se 

tvrtka zadužuje narasla je sa 5,2 posto 

na kraju prošle godine na 6 posto, što 

je za hrvatske okolnosti još prihvatljivo, 

ali ne i za europske. 

Iako je prema sudu analitičara sposobna 

servisirati svoje dugove, Podravka 

je, upozoravaju, lani na gubitak otpisala 

gotovo jednako koliko je zaradila u pet 

prijašnjih godina, od čega u zadržanoj 

dobiti ima 220 milijuna kuna. Ne podigne 

li svoju profitabilnost, idućih će 

pet godina sve što zaradi davati na otplatu 

dugova. 

Jednostavnije rečeno, izvjesna joj 

je stabilnost, ali kapacitet za razvoj 

nije ako ne pribjegne ozbiljnom rezanju 

troškova s ciljem rasta profitabilnosti 

koji će joj omogućiti jeftinije 

refinanciranje kratkoročnih dugova, 

Kompanija nije zdrava koliko 

bi trebala biti, ali trenutačno njezino 

poslovanje nije ugroženo. U ovoj bi 

godini trebali ozbiljno rezati troškove 

kako bi lakše otplaćivali dug, ali iskreno 

govoreći Podravkino zaduženje nije 

nešto što kompanija ne bi bila sposobna 

isfinancirati – kaže Urbankova iz Austrije, 

a potvrđuju analitičari korporativnog 

sektora četiri velike hrvatske 

banke. 

Podravkin je dug u odnosu na imovinu 

54 posto, što je niže od 60 posto 

koliko iznosi sektorski prosjek stranih 


a potom i zaduživanje za razvoj koji 

joj je sada zakočen. Primjerice, na 

tržište je opet bačena informacija da 

se prodaje srbijanski Centroproizvod, 

Podravkin izravni konkurent na srbijanskom 

tržištu, posebno u segmentu 

juha. Ta akvizicija mnogo bi značila 

Podravki za daljnje pozicioniranje na 

tržištu regije. Podravka trenutačno za 

to nema snage, a ne bi je imala ni da 

u ovom trenutku bude privatizirana. 

Profitabilnost Podravke, o čijem rastu u 

iduće dvije godine ovise njezine buduće 

tržišne mogućnosti, daleko je ispod 

sektorskog prosjeka. Profitna marža 

Nestlea, primjerice, tri puta je veća od 

Podravkine. “Za Podravku je najvažnije 

da pronađe menadžment s dugoročnom 

vizijom razvoja, a to je u ovom trenutku 

moguće i bez preuzimanja kompanije 

budući da Podravka već u 2009. pokazuje 

poboljšanje poslovanja u odnosu 

na 2008.”, kaže Urbankova. 

Nova uprava 

Podravki može 

podići vrijednost 

samo ako, za 

razliku od bivšeg 

predsjednika 

Uprave Darka 

Marinca, odoli 

političkim 

pritiscima 

Podravka je izgubila previše vremena. Njezino je 

restrukturiranje presporo. Održavanje stabilnosti i strateški 

razvoj u idućim godinama moraju teći paralelno 

Foto Dragan Matić / Cropix 

To pak znači da je priča o potrebi 

stabilizacije Podravke koju propovijeda 

predsjednik Nadzornog odbora tvrtke 

Ljubo Jurčić, a koja je prošle jeseni, na 

vrhuncu afere Spice, bila presudna, danas 

već deplasirana. Održavanje stabilnosti 

i strateški razvoj u idućim godinama 

procesi su koji u Podravki moraju 

teći paralelno. Uspješne svjetske kompanije 

već desetljećima rade na taj način 

jer se promjene na tržištu događaju 

prebrzo da bi bilo koja kompanija imala 

vremena za mirno restrukturiranje. Restrukturiranje 

je postalo permanentan 

proces. Podravka je izgubila previše 

vremena. Njezino je restrukturiranje 

presporo. 

Ocjenu Vladimire Urbankove da 

je kompaniji i bez hitnog preuzimanja 

moguće pribaviti menadžment koji je 

može povesti u novi poslovni razvoj treba 

shvatiti uvjetno budući da je proces 

izbora novog vodstva Podravke visoko 

ispolitiziran. 

Podravka će novi menadžment dobiti 

nakon Skupštine dioničara zakazane 

za 25. ožujka, a najkasnije do kraja svibnja. 

Tada Upravi kojoj je od prosinca 

na čelu Miroslav Vitković (HSS) istječe 

mandat, koji se pak smatra prijelaznim 

razdobljem. “Tehnička vlada”, točnije 

Vitković i član Uprave Marin Pucar 

(HSS) bore se da i dalje vode kompaniju 

i nesumnjivo su svjesni situacije u kojoj 

se ona nalazi. Mogu li izvući Podravku 

u kvalitetnije poslovanje i voditi je u 

razvoj? 

Tvrde da mogu. No, bili su dio Uprave 

čija tri člana danas sjede u pritvoru 

zbog afere Spice. Obojica su članovi 

HSS-a te više ili manje zagovornici 

stranačke politike, a njihov stranački šef 

Josip Friščić upravo poziva na “seljačku 

bunu” protiv promjena u Podravki, 


■ KOMPANIJA POD STRESOM 

Stabilizacija Podravkina 

poslovanja koja je 

lanjskog prosinca, kad je 

na čelo Nadzornog odbora 

imenovan Ljubo Jurčić 

bila presudna, danas je 

već deplasirana jer je 

tvrtka financijski stabilna. 

Podravkin ključni izazov je 

strateški razvoj 

podvodeći taj svoj bunt pod pobunu 

protiv privatizacije i Emila Tedeschija 

kao potencijalnog kupca. Budući da 

zbog afere Spice nisu osumnjičeni ni 

pritvoreni, ta im je hipoteka kad je riječ 

o Nadzornom odboru i budućoj karijeri 

u Podravki manji problem, a veći kad je 

riječ o javnosti. Što se tiče politike HSSa, 

stranački šef Friščić ruši im poslovni 

kredibilitet možda i više nego što su to 

osobno zaslužili. Ipak, njihov će eventualni 

ostanak u upravljačkoj strukturi 

Podravke uvijek biti obojen političkim 

patronatom, a poslovni rezultat jedini 

argument kojim će moći opravdati povjerenje 

bude li im ukazano. Postizanje 

tog rezultata nužno će značiti barem 

djelomični odmak od politike HSS-a, 

a nije jasno jesu li oni, i koliko, na to 

spremni. 

Prema mišljenju stručnjaka za kadroviranje 

na visokim pozicijama, njihov bi 

ostanak u budućoj Upravi Podravke imao 

i poslovno opravdanje, jer je za paralelno 

vođenje razvoja i restrukturiranja dobro 

u upravi imati ljude koji jako dobro 

poznaju poslovanje kompanije. No 

“svježa krv”, kako profesionalni kadrovici 

vole zvati kadrove dovedene izvana, prijeko 

je potrebna za osvježavanje vodstva 

Podravke. Nužno je u Podravku dovesti 

kombiniranu upravu. 

Utjecaj politike, ali i menadžerska 

slabost dugogodišnjeg predsjednika 

Uprave Darka Marinca, krivi su za 

loš položaj Podravke u odnosu na 

konkurenciju. Podravka ima gotovo 

jednak udio troškova rada u prihodima 

kao Rieber & Søn, tvrtka koja joj je 

svojedobno predlagala spajanje. Riječ je 

o 20 posto, pri čemu je sektorski prosjek 

14 posto. 

Podravka pritom ima dvostruko 

više zaposlenih od Riebera. Samo u toj 

statistici krije se veliki potencijal rezanja 

troškova, a svaka uprava koja odbije 

razmatranje većeg broja otkaza taj stav 

mora braniti smišljanjem novih poslova 

Foto Nikola Wolf / Cropix 


na kojima će zaposliti ljude koji su u 

Podravki objektivno višak. 

Podravka je propustila iskoristiti 

to što na hrvatskom tržištu, za razliku 

od razvijenog europskog Zapada, sve 

ove godine zapravo ima jeftiniju radnu 

snagu. Činjenica je pak da je prije 

nekoliko godina udio troškova rada u 

Podravki iznosio 24 posto, a aktualna 

Uprava najavljuje da bi u iduće dvije godine 

trebao pasti na 16 do 17 posto. 

Za ovu godinu, kako ističe Miroslav 

Vitković, ključne smjernice poslovanja 

Podravke su utvrđene. Upravo prema 

preporuci analitičara iz banaka, cilj je 

ostvariti rast neto dobiti koji bi po aktualnim 

planovima trebao iznositi 100 

milijuna kuna. To je više nego što je 

Podravka ostvarila ijedne od posljednjih 

pet godina. U svojim modelima 

analitičari u bankama imaju projekcije 

Podravkine ovogodišnje dobiti na razini 

nešto višoj od 65 milijuna kuna, no 

Vitković tvrdi da je moguće postići 100 

milijuna. Budući da kompanija planira 

Marin Pucar, 

član Uprave 

Podravke 

rast prodaje od 2 posto na razini grupe, 

dobit planiraju generirati uglavnom rezanjem 

troškova. 

“U planu je niz aktivnosti koje će 

utjecati na smanjivanje broja zaposlenih 

u prodaji. Rezanje troškova odnosi se i 

na racionalizaciju skladišnog poslovanja 

i unapređenje upravljanja zalihama”, 

kaže Vitković i dodaje da se uštede 

planiraju u administraciji, logistici i distribuciji 

te troškovima prodaje, iz čega 

Podravka planira namaknuti sredstva 

za ulaganje u marketing na pojedinim 

tržištima. 

“Potpuna kontrola troškova je primarni 

cilj Podravke u ovoj godini”, tvrdi 

Vitković, koji smatra da je u idućih 

nekoliko godina u Podravki ostvariva i 

neto dobit od 300 milijuna kuna: “Već 

u 2009. godini značajno je poboljšana 

bruto marža u SPP Prehrana i pića, 

te je u potpunosti nadoknadila pad 

bruto marže SPP Farmaceutika, što 

se i očekivalo zbog konsolidacije Farmavite 

i ljekarničkog biznisa u Grupi 

Belupo.” Vitković ostavlja otvorenom 

mogućnost da Podravka u ovoj godini 

donese odluke i o prodaji biznisa pića, 

zamrznutog programa i pekarskog biznisa, 

pokažu li konačne analize da su u 

sustavu Podravke dugoročno neodrživi. 

U plan neto dobiti za ovu godinu od 

100 milijuna kuna Podravkin prijelazni 

menadžment nije uračunao mogućnost 

naplate za otpisana potraživanja, odnosno 

ne računaju na to da će od Fime moći 

naplatiti 107 milijuna kuna koliko su 

kao avalist morali dati za otplatu kredita 

za dionice koje trenutačno drži OTP 

banka. Ako se Podravka uspije naplatiti, 

imat će neplanirani prihod. No mogla 

bi imati i neplanirani rashod u rujnu, na 

Aspiranti koji žele kupiti Podravku 

mogli bi biti primorani pričekati 

godinu dana na ostvarenje svojih želja 

koji je načelno spremna iako financijski 

aranžman nije osiguran. U rujnu bi joj 

se moglo dogoditi da od OTP-a mora 

kupiti 10,6 posto dionica koje glase na 

Fimu. Njihova je cijena u ovom trenutku 

nepoznata, no prema procjenama to 

bi Podravku moglo stajati dodatnih 255 

milijuna kuna. Zaduženje za taj iznos 

većinom bi mogla premostiti istodobnom 

prodajom tih dionica na tržištu, ali 

svakako po nižoj cijeni. Što bi joj ipak 

smanjilo štetu. 

Podravkina trenutačna stabilnost 

ipak ne znači da je njezin dugoročni 

uspješan razvoj moguć ako država 

ostane vlasnik kontrolnog paketa dionica. 

Znači samo da svi aspiranti koji 

žele postati vlasnicima Podravke i razvijati 

njezin biznis, bilo da su to transparentno 

rekli i više puta ponovili kao 

Emil Tedeschi, vlasnik uspješne Atlantic 

Grupe, bilo da o tome misle potiho kao 

neki drugi, moraju prihvatiti činjenicu 

da bi na ostvarenje svojih aspiracija mogli 

biti primorani pričekati barem još 

jednu godinu. 

Domaći analitičari iz banaka smatraju 

da će za godinu dana vrijednost 

Podravke biti veća, ako ni zbog čega 

drugog onda zbog manjeg reputacijskog 

rizika pokaže li se da su posljedice 

afere Spice dobro procjenjene. Zbog 

velikog pritiska javnosti i dioničara da 

se Podravkino poslovanje posebno nadzire, 

smatraju analitičari, do idućeg 

proljeća kompaniji nije moguće nanijeti 

više štete nego što se ona sada 

procjenjuje i dodatno smanjiti njezinu 

vrjednost na tržištu. Dapače, bilo koji 

menadžment Podravke tijekom 2010. 

bit će primoran na bitno drugačije 

vođenje od dosadašnjeg. 

No, ni za potencijalne preuzimače 



nije sve izgubljeno. Još uvijek mogu 

profitirati na najslabijoj karici, što 

ovaj put nije financijska uzdrmanost 

Podravke, već tradicionalna nesposobnost 

hrvatske državne politike da 

iskoristi gospodarski potencijal kojim 

upravlja, a kojeg je Podravka još uvijek 

značajan dio. 

Mjesec dana prije skupštine 

dioničara na kojoj bi Podravka trebala 

dobiti novi Nadzorni odbor, protiv 

kojeg se već dižu politički motivirane 

pobune u Koprivnici, upitna je sposobnost 

tog Nadzornog odbora za kvalitetno 

kadroviranje buduće uprave. I dok 

se politički pobunjenici u Koprivnici 

protive sastavu Nadzornog odbora jer u 

njemu mahom sjede Zagrepčani, mnogo 

ozbiljniji prigovor sastavu Nadzornog 

odobra Podravke, koji bi se trebao 

sastojati mahom od financijaša i jedne 

politički imenovane članice te predstavnika 

radnika, jest onaj koji dovodi u 

pitanje njegovu sposobnost da kadrovira 

i nadzire upravu kroz procjenjivanje 

njezinih kompetencija za strateški razvoj 

kompanije. 

Ne bude li iz sastava nove uprave i 

njezinog plana razvoja Podravke sasvim 

jasno da se kompanija unatoč tome što 

država u njoj ima kontrolni vlasnički paket 

odlučila vratiti u tržišnu utakmicu, 

bit će jasno da je Podravka odlučila ići 

putem poljoprivredno-prehrambenog 

kombinata, a onda postaje besmisleno 

sudjelovanje mirovinskih fondova u 

njezinoj vlasničkoj strukturi, a povjerenje 

investitora i malih dioničara ostaje 

izigrano. 

Proizvođač s krvnom slikom trgovca 

Andrej Grubišić - konzultant 

Foto Boris Štajduhar 

Unekim kompanijama menadžment u recesiji 

ima taj luksuz da može reći kako će za dobrobit 

svojih zaposlenika žrtvovati dobit. 

Podravka već godinama žrtvuje dobit na 

svoju štetu i zato je danas u situaciji da njezin budući 

menadžment nema spomenuti luksuz. Od proizvodne 

kompanije poput Podravke, ističe konzultant Andrej 

Grubišić, očekuju se visoke stope profitabilnosti prije 

deprecijacije i amortizacije (EBITDA). No, Podravkina 

EBITDA marža, koja se proteklih godina kretala od 6 do 

8 posto, danas je usporediva s onom trgovaca, poput 6 

posto kod Konzuma, ili kod distributera, poput 10 posto 

kod Atlantic Grupe. Naime, trgovci i distributeri imaju 

veći obrtaj imovine od proizvođača pa je njihova marža 

prirodno manja, dok manji obrtaj imovine u proizvođača 

mora pratiti veća profitabilnost. Pepsi kao proizvođač 

ima EBITDA maržu od 23 posto. 

“Podravkin su najveći problem operativni troškovi i 

efikasnost”, kaže Grubišić i dodaje da Podravka izdašno 

koristi svoj dug, ali da to ne dovodi do povećanja povrata 

na uloženi kapital njezinim vlasnicima, ponovno zbog 

velikih operativnih troškova. To pak znači da se tvrtka 

zaduživanjem izlaže sve većem riziku, a dioničari ne 

dobivaju kompenzaciju u većem prinosu. Podravka je na 

svaku kunu svoje imovine kojom je raspolagala tijekom 

prošle godine uspjela generirati 90 lipa prihoda,što u 

kompaniji s niskom profitnom maržom rezultira malim 

prinosom na imovinu. Podravkin je povrat na imovinu 

u zadnje dvije godine oko jedan posto, ne računamo 

li jednokratne troškove u 2009. godini, odnosno 

posljedice afere Spice. “Podravka danas nema problema 

s refinanciranjem duga, ali je operativno neefikasna”, 

kaže Grubišić i zaključuje da realna vrijednost Podravke, 

koja isključuje špekulativne igre, ne može porasti bez 

poboljšanja njezina novčanog toka i potom rasta prihoda, 

ali dobrim dijelom iz agresivnijeg rezanja troškova. 


Privatizacija i strateški interes 

Mutna kategorija 

‘strateške važnosti’ 

Foto Nikola Wolf / Cropix 

Danas u Hrvatskoj samo idealisti 

i naivci iskreno vjeruju u priču 

o hrvatskoj prehrambenoj industriji 

kao strateškoj grani u 

kojoj bi Podravka s državom kao kontrolnim 

vlasnikom imala ulogu organizatora 

primarne poljoprivredne proizvodnje. 

Sve su državne politike u posljednjih 20 

godina propustile napraviti ijedan realan 

korak u tom smjeru. Situacija na terenu je 

prilično apsurdna. 

Zalaganjem HSS-a, prehrambena industrija 

je još početkom 2008. u koalicijskom 

sporazumu s HDZ-om proglašena 

strateškom. U jeku afere Spice lanjske je 

jeseni Podravka pak proglašena kompanijom 

od posebnog državnog interesa. I to 

je tako na papiru. U stvarnosti, nakon što 

je dospio do stupnja u ekonomskoj praksi 

država. Tu se prepoznaje strateška važnost 

Podravke, a ne u socijalnom miru”, kaže 

na to Miroslav Vitković i u pravu je kad 

ističe taj potencijal Podravke, jer to je ono 

što Agrokor ni danas nema niti to može 

ponuditi. 

No, Podravka taj potencijal može 

ispuniti uspješnije i bolje kao potpuno 

privatna kompanija s kojom će država 

surađivati na strateški važnom projektu. 

Potpunom privatizacijom Podravke 

njezinih više od 15 tržišta i pozicioniranje 

neće nestati, ako joj se pomno bira kupca. 

Danas i u idućih godinu dana država za 

Podravku još uvijek može tog kupca birati 

postavljajući u natječaju za prodaju svojeg 

udjela uvjete koji će Podravkinu proizvodnju, 

sjedište za sva tržišta na kojima 

posluje te istraživanje i razvoj zadržati u 

Hrvatskoj. Ono što ne smije tražiti jest 

zadržavanje svih trenutačno zaposlenih 

Podravka može ispuniti strateške 

interese i kao privatna kompanija 

ako joj država pametno izabere kupca 

Miroslav Vitković, 

predsjednik Uprave 

Podravke 

poznatog pod nazivom “prevelik da propadne”, 

koncern Agrokor, odnosno njegovi 

dijelovi koji se bave primarnom poljoprivrednom 

proizvodnjom zaista jesu 

strateški važne kompanije u Hrvatskoj, 

iako su u privatnom vlasništvu. Dukat, 

koji je vlasništvu francuskog Lactalisa, 

u Hrvatskoj razvija centar svojeg poslovanja 

za 11 tržišta. Vindija je pak jedna 

od najuspješnijih hrvatskih mljekara, u 

domaćem privatnom vlasništvu, za koju 

će ulagači na burzi s tugom ustvrditi da 

žale što nije izlistala dionice na burzu. Ta 

tri primjera govore da je država kao vlasnik 

Podravke i njoj i strateškim hrvatskim 

interesima u posljednjih deset godina, 

ako ne i dulje, činila samo štetu svojom 

nesposobnošću da organizira upravljanje 

i jasno definira što je to strateški interes. 

Iz dosadašnjeg ponašanja vlasti može se 

zaključiti samo to da joj je strateški interes 

očuvanje socijalnog mira i politička 

trgovina. 

“Poslujemo u više od 15 zemalja svijeta. 

Naši proizvodi nalaze se na policama 

u više od 40 zemalja. S takvim pozicioniranjem 

Podravka može u budućnosti 

osigurati izvoz prehrambenih proizvoda 

na sva ta tržišta, a sirovinska osnova 

mogla bi biti hrvatska. No, preduvjete 

za razvoj primarne proizvodnje koja će 

biti dovoljno konkurentna, mora stvoriti 

ni zadržavanje svih neprofitabilnih ili u 

Podravkinoj poslovnoj slici neperspektivnih 

djelatnosti. 

Samo kompanija čije je ukupno poslovanje 

u skladu s parametrima uspješnosti 

njezinih europskih konkurenata u 

konačnici može ispuniti ciljeve o kojima 

Vitković govori. Strateški hrvatski interesi 

i odustajanje države od zadržavanja kontrolnog 

vlasničkog paketa u Podravki, 

međusobno se ne isključuju. 



Vlasnik Vindije 

Dragutin Drk 

napravio bi ozbiljan 

poslovni propust 

kad ne bi pokazao 

interes u eventualnoj 

privatizaciji Podravke 

Preuzimanje Podravke 

A zašto ne Vindija? 

Emil Tedeschi svojim je nastupom 

u kojem već dva mjeseca 

otvoreno govori da želi kupiti 

Podravku jako naljutio mnoge, 

jer su stekli dojam da “jeftino želi kupiti 

Podravkino blago”. Mnoge je i oduševio, 

ostavljajući pak dojam “junaka novog 

hrvatskog privatizacijskog doba”. 

U svojem poslovnom promišljanju on 

ima legitimnu želju: kupiti Podravku 

što prije, dok je je njezina vrijednost što 

manja i iskoristiti sva dostupna znanja 

da od onog što je u Podravki vrijedno 

napravi, ako ne poslovni spektakl, a 

onda dugoročno održiv i profitabilan 

biznis. 

Tedeschi zaista zna jako puno o 

Podravkinu biznisu. Jednako koliko i 

njezina sadašnja Uprava. Osim ostalog, 

zaposlio je u svojoj Atlantic Grupi 

dugogodišnju internu revizoricu 

Podravke Žaklinu Ivezić, pa što zna ona 

– a zna mnogo – zna i on. Podravkaše 

je to naljutilo, ali mogu samo priznati 

da su nadigrani. Tedeschi zna što želi 

kupiti. 

Iz Uprave Podravke danas se može 

čuti da je potencijal rasta Vegete i segmenta 

dječje hrane s ključnim brandom 

Čokolinom 10 posto. Na tržištu 

Europske unije, s uračunatom Slovenijom, 

Podravka je lani ostvarila 620,9 

milijuna kuna od prodaje vlastitih 

brandova odnosno organske prodaje i 

rasla od 2006. do danas 4,55 posto, uz 

sve nedostatke svoje distribucije koja je 

u Tedeschijevoj Atlantic Grupi nesumnjivo 

bolja. Lani su u odnosu na 2008. 

ipak imali pad prihoda od 26 milijuna 


Foto Andrej Švoger, Željko Hajdinjak / Cropix 

kuna na EU tržištu u tom segmentu. 

U jugoistočnoj Europi u koju nije 

uračunata Slovenija, prodaja Podravkinih 

brandova od 2006. do sada rasla je 

10,39 posto i u Podravkinim prihodima 

od 3,5 milijardi kuna lani sudjelovala sa 

462,5 milijuna. Skromni rast od 13 milijuna 

kuna ostvaren je i lani u odnosu 

na 2008. Stope rasta prodaje Podravkinih 

brandova uz pametniji i kvalitetniji 

marketing nego dosad mogu biti veće. 

Miroslav Vitković, predsjednik 

Uprave Podravke, istaknut će da je 

rast prodaje Podravkinih brandova na 

stranim tržištima neupitan, a Tedeschi 

će nesumnjivo izbaciti računicu prema 

kojoj je u spoju s Atlantic Grupom ne 

samo neupitan, nego i mnogo veći. 

Zbrojeno, prihodi Grupe Podravka 

od prodaje vlastitih brandova u EU i 

jugoistočnoj Europi, dakle samo u izvozu, 

u 2009. godini iznose 1,08 milijardi 

kuna. Otprilike onoliko koliko Atlantic 

Grupi donosi njihov distribucijski biznis. 

Osim potencijala profitabilnosti 

skrivenog u njezinim velikim 

troškovima, Podravka kao proizvođač 

brendirane hrane uz farmaceutski Belupo 

ima i potencijal svojih brandova, 

zamagljen činjenicom da se posljednjih 

deset godina pod vodstvom Marinca 

i Šestaka kompanija kao cjelina nije 

previše trudila taj potencijal iskoristiti. 

To Podravku Tedeschiju čini zanimljivom 

metom kakva god bila njezina 

ukupna poslovna slika i sasvim je razumljiva 

njegova želja da je kupi, ako 

znamo da misli najmanje tri koraka 

unaprijed i jasno vidi da samo na tome 

može napraviti vrlo uspješan biznis. 

Analitičari korporativnog sektora koristi 

Podravke od toga da je kupi Atlantic 

Grupa u konačnici svode na troškovnu 

efikasnost i jačanje Podravkine distribucije. 

Tome svakako treba dodati 

strateški menadžment u kojem je Tedeschi 

dokazao da može i zna. Korist 

Atlantic Grupe bila bi od spoja s 

Podravkom nesagledivo veća. No, ne 

pokaže li novi menadžment Podravke 

da se sa strategijom zna nositi, koristi 

Podravke od spoja s Atlanticom snažno 

rastu. 

Nije upitno može li Tedeschi prikupiti 

kapital da kupi Podravku, pa čak 

i kad bi za godinu dana bila skuplja od 

onoga što bi danas za nju dao uz tvrdnju 

da nije baš poslovno prihvatljivo nekome 

previše platiti potencijal koji sam ne 

zna iskoristiti. Poznato je da je Tedeschi 

spreman na dokapitalizaciju Atlantic 

Grupe za tu akviziciju. Prema dostupnim 

informacijama nije realna ni teorija 

zavjere, kojom pušu iz Koprivnice, da 

Tedeschi Podravku ili njezine dijelove 

Spojem Vindije i Podravke 

nastao bi najveći proizvođač 

brendirane hrane u regiji, 

jači u tom segmentu i od 

Agrokora Ivice Todorića 

želi preprodati. Problem je u nečem 

drugom. U savršenstvu spoja Podravke 

i Vindije. 

Tim bi brakom nastao najveći 

proizvođač brendirane hrane u 

jugoistočnoj Europi, jači u tom segmentu 

i od Agrokora. Vlasnik Vindije 

Dragutin Drk može jednako kao Tedeschi 

prikupiti kapital da kupi Podravku. 

To što Vindija nije na burzi, a Podravka 

jest, pritom je manji problem, osim 

ako bi mirovinski fondovi htjeli ostati u 

vlasničkoj strukturi Podravke kao manjinski 

partneri – što bi onemogućilo 

Drku da je, sukladno svojem modelu 

upravljanja, delistira s burze i vodi kao 

privatnu, investitorima zatvorenu kompaniju 

– a on ne bude spreman na kompromis, 

što je u njegovu slučaju lako 

moguće. 

Drk bi u tom kontekstu mogao 

biti spreman i na kompromis s burzom, 

ako bi tako zaštitio Podravku od 

stranog kapitala. Nije pak izvjesno da 

bi imao ikakav motiv štititi je od Tedeschija. 

Dok Drk mudro šuti, o njegovu 

se interesu može samo naslućivati. No 

bude li državni udio u Podravki na 

prodaju, pa makar kao posljedica velikog 

pritiska koji je generirao sam Tedeschi, 

a Vindija ne nastupi kao potencijalni 

kupac, to će biti ozbiljan znak da 

je Vindija u krizi identiteta ili da je Drk s 

Tedeschijem postigao neku vrstu dogovora. 

Istodobno, Tedeschiju bi Drkova 

nezainteresiranost bila jako važna. 

On je svojim nastupom u želji da kupi 

Podravku toliko naljutio Koprivnicu da 

bi kompaniju, kada bi bila na prodaju, u 

konkurenciji s Vindijom morao osvajati 

jačom novčanom ponudom. Pri tome bi 

u Podravki Drka smatrali prijateljem. 


Jurgis Oniunas 

Protiv nevidljivih 

zapreka 

Spajanjima zdravih tvrtki nastale bi konkurentne 

tvrtke s kritičnom masom dovoljnom za privlačenje 

stranih investicija 

U 

posljednjih nekoliko tjedana 

predsjednik Atlantic Grupe 

Emil Tedeschi uputio je nekoliko 

javnih poruka o interesu Grupe 

za strateškim ulaganjem u Podravku. 

Hrvatska vlada stavila je hrvatskog 

prehrambenog i farmaceutskog diva na 

popis tvrtki “od posebnog nacionalnog 

interesa”, a predsjednik Hrvatske seljačke 

stranke Josip Friščić svojedobno je izjavio 

kako će braniti Podravku od preuzimanja 

čak i “seljačkom bunom” ako to bude 

potrebno. Friščić čak dovodi u pitanje i 

izvor sredstava Atlantic Grupe, jedne od 

najbrže rastućih i najuglednijih tvrtki na 

Zagrebačkoj burzi. 

U međuvremenu se urotnici operacije 

Spice (tajnog plana Uprave Podravke 

za kupnju dionica tvrtke korištenjem 

sredstava društva putem offshore računa, 

navodno kako bi se spriječilo da tvrtku 

preuzmu strani interesi) odmaraju u zatvoru. 

Podravka je objavila gubitak od 

281 milijuna kuna u 2009. godini, a ova 

operacija glavni je razlog za to stanje. 

Glasine o preuzimanju s druge strane 

pak neprestano popravljaju cijenu dionice 

tvrtke. Prošloga petka Podravkina 

dionica vrijedila je 320 kuna, preko 80 

posto više od najniže cijene od 176 kuna 

zabilježene prošlog ožujka. Podravkina 

tržišna kapitalizacija tako iznosi 1,95 milijardi 

kuna, što nije znatno više od Atlantic 

Grupe čija kapitalizacija trenutačno 

vrijedi 1,78 milijardi kuna. 

Podravka, nekad slavna hrvatska 

tvrtka, odličan je primjer zašto se državna 

vlast ne bi trebala operativno uključivati 

u gospodarstvo, bez izuzetka. Godine 

manipulacija i lošeg upravljanja različitih 

političkih stranaka i lokalnih interesnih 

grupa u ime “nacionalnog interesa“ rezultirale 

su time da je Podravka u zadnjih 

deset godina imala prosječnu godišnju 

stopu rasta (CAGR) od samo 3,4 posto. 

Atlantic Grupa je u istom razdoblju 

imala stopu od 23,6 posto. Jednostavno 

rečeno, Podravkini prihodi povećali su se 

od 1999. godine za oko 40 posto, dok su 

prihodi Atlantic Grupe porasli za skoro 

osam puta u istom razdoblju. Josip Friščić 

stoga je u zabludi kada upozorava kako 

nikada neće dopustiti da netko uzme 

spajanjA i akvizicijE 

Podravka i Atlantic skupa bi bili spremni 

za svako tržište. Ali ne treba Vlada gurati 

Atlantic. Ako Tedeschi ima najbolju 

viziju, ponudit će i najbolju cijenu 

ono što su “vrijedni Podravci godinama 

stvarali”, budući da je politika već odavno 

uzela – sve. 

Osim priče s Podravkom i Atlanticom, 

u protekloj smo godini osjetili veliki porast 

interesa za tematiku spajanja i preuzimanja 

tvrtki, kako od vlasnika poduzeća, 

tako i od potencijalnih stranih investitora. 

Ima dosta razloga zašto su trenutačno 

vlasnici znatno više zainteresirani za 

prodaju. Znatno povećanje vrijednosti 

poduzeća od velikog financijskog kraha 

u 2008. godini pružilo je vlasnicima 

svojevrsnu drugu šansu za kapitaliziranjem 

godina napornog rada. Vjerojatno će 

proći nešto više vremena prije no što se 

vrijednost tvrtki vrati na razinu između 

2007. i 2008. godine, no ona je i sada već 

znatno bolja od one s kraja 2008. i početka 

2009. godine, kada spajanja i preuzimanja 

gotovo nije ni bilo. 

Tijekom prošle godine poduzeća su 

funkcionirala u znatno otežanim uvjetima 

kreditiranja. Vlasnici su počeli 

shvaćati da moraju naći drugi način financiranja 

kako bi se mogli uspješno 

natjecati sa stranim konkurentima. Problem 

likvidnosti, posebice u tvrtkama koje 

u najvećem udjelu posluju s javnim sektorom, 

uzrokovala je velike probleme čak 

i naizgled zdravim hrvatskim tvrtkama. 

Sve izvjesniji pristup Hrvatske Europskoj 

uniji u sljedećih nekoliko godina 

utjecat će na sve veće otvaranje gospodarstva 

i smanjivanje “nevidljivih zapreka” 

za ulazak tvrtki na tržište, kao što je 

to primjerice politička zaštita domaćih 

proizvođača i dobavljača. To znači da će 

hrvatske tvrtke morati biti učinkovitije, 

inovativnije i konkurentnije kako bi opstale. 

Da bi u tome uspjele, trebat će im 

Jurgis Oniunas je direktor i vlasnik konzultantske kuće Ascendant Capital Advisors 


pristup višestrukim izvorima kapitala i 

većim tržištima, što u konačnici znači da 

će morati rasti i obujmom. 

Konsolidacija je jedan od glavnih 

pokretača aktivnosti spajanja i akvizicija. 

Puno je dobrih lokalnih tvrtki koje 

uspješno proizvode robu i pružaju usluge 

u sklopu svojih segmenata. No, uglavnom 

su premale da bi mogle preživjeti 

potpunu liberalizaciju tržišta te su zbog 

svoje veličine ujedno i nezanimljive 

međunarodnim investitorima. Takve 

male tvrtke već se nalaze u ozbiljnim 

financijskim teškoćama zbog pada 

potražnje i otežanih uvjeta kreditiranja. 

Spajanja hrvatskih tvrtki, odnosno srodnih 

hrvatskih i regionalnih tvrtki, mogla 

bi proizvesti konkurentne tvrtke s dovoljnom 

kritičnom masom za privlačenje 

stranih investicija. Hrvatska je malo 

tržište, no ako se promovira kao regionalno 

središte, pravim pristupom i projektima 

može privući znatno veću razinu 

ulaganja no što bi se to dalo zaključiti na 

osnovi veličine. Sektori koji bi mogli biti 

zreli za takvu konsolidaciju uključuju IT 

sektor, građevinarstvo, farmaceutsku industriju 

i brojne druge industrije. 

Generacijske promjene također utječu 

na spajanja i akvizicije u Hrvatskoj. Poduzetnici 

koji su svoje tvrtke osnovali u 

ranim devedesetima sada iza sebe imaju 

već oko dvadeset godina napornog rada. 

Ako takvi ljudi nemaju nasljednika koji 

želi nastaviti raditi u obiteljskoj tvrtki, 

pravo je vrijeme da uvedu novu upravu 

i možda nove vlasnike koji će nastaviti 

razvijati ono što je osnivač započeo. To je 

teška, ali i neophodna odluka da se spasi 

ono što je već izgrađeno. 

Zašto je stoga Hrvatska u ovom 

trenutku zanimljiva za strane ulagače? 

Najočitiji razlog je pristup EU. Nakon što 

se slovenska blokada, čini se, konačno 

riješila, investitori su ulazak Hrvatske 

u EU počeli smatrati sve skorijom 

mogućnosti. Većina otvorenih investicijskih 

fondova s mandatom investiranja u 

srednjoj i istočnoj Europi danas uključuje 

Hrvatsku na listu poželjnih tržišta. 

Pretpostavka je kako će se u Hrvatskoj 

približavanjem EU smanjivati politički i 

Strani ulagači sve 

su zainteresiraniji 

za povratak u 

Hrvatsku, ali teško 

nalaze mete u koje 

im se isplati ulagati 

tržišni rizici, što će u budućnosti rezultirati 

većom vrijednošću tvrtki. Sada je 

pravo vrijeme da te tvrtke uđu na tržište. 

Napravimo za primjer usporedbu 

vrijednosti HT – Hrvatskog Telekoma 

i Telekoma Austrije. Telekom Austrije 

ima očekivani povrat na vlasnički kapital 

(prema izračunu analitičara Erste Grupe) 

od 8,7 posto, dok je ta ista vrijednost 

za HT 13,1 posto. Taj očekivani povrat 

temelji se prije svega na političkom 

i tržišnom riziku. Možda vam to ništa 

ne znači, no samo ta razlika učinila bi 

izračunatu vrijednost dionica Telekoma 

Austrije znatno većom od dionica HT-a. 

Stoga možemo očekivati kako će cijene 

dionica hrvatskih poduzeća nastavkom 

približavanja EU rasti relativno s drugim 

tržištima. 

Velike međunarodne tvrtke također 

znaju kako će ulaskom u EU Hrvatska 

ostvariti pristup financiranju za velike infrastrukturne 

projekte. Može se očekivati 

kako će se EU fondovi, koji ulažu milijarde 

u projekte razvoja prometne infrastrukture, 

okrenuti i prema istrošenim 

Hrvatskim željeznicama. To je samo jedan 

od velikih projekata koje možemo 

očekivati. Hoće li hrvatska poduzeća biti 

spremna da se za projekte natječu u vlastitom 

dvorištu ili će stajati po strani i gledati 

kako veliki dio kolača uzimaju francuski, 

talijanski ili austrijski konkurenti? 

Samo će nas pametni strateški savezi 

pripremiti da budemo konkurentni u 

budućnosti. 

Naravno, na obzoru vreba niz opasnosti. 

Grčka kriza nije izolirana situacija. 

Kao što se kriza hipotekarnih kredita u 

SAD-u proširila cijelim svijetom, tako je i 

grčki financijski sustav isprepleten sa sud- 

binom mnogih, posebno europskih banaka. 

Banke su koristile grčke obveznice kao 

kolateral u Europskoj središnjoj banci 

radi dobivanja kredita za likvidnost. Zbog 

stvarne situacije u grčkom gospodarstvu, 

agencija za procjenu kreditnog rejtinga 

Fitch u prosincu je spustila ocjenu grčkih 

obveznica, što je, naravno, smanjilo njihovu 

vrijednost. To, zajedno s mogućom 

nesposobnošću Grčke da plati svoje 

kreditne obveze, moglo bi izazvati velike 

gubitke u mnogim europskim bankama 

koje se još uvijek nisu sasvim oporavile od 

protekle “panike”. To bi u konačnici moglo 

dovesti do još jednog kruga financijskih 

kriza, naročito u mediteranskim zemljama 

– Portugalu, Irskoj, Italiji i Španjolskoj 

– koje su, zajedno s Grčkom, poznate i 

kao PIIGS (svinje). Dakle, unatoč tome 

što mnogi analitičari očekuju oporavak, 

činjenica je kako još uvijek nismo posve 

izašli iz protekle krize. U tom bi svjetlu još 

jedna velika financijska kriza mogla donijeti 

znatno teže posljedice i za hrvatsko 

gospodarstvo. 

Što na kraju s Atlantic Grupom i 

Podravkom? Bi li Atlanticova investicija i 

preuzimanje upravljanja Podravkom koristila 

radnicima i dioničarima Podravke 

te hrvatskom gospodarstvu? Osobno 

smatram da bi. Između poduzeća postoji 

sinergija, a uprava Atlantica dokazala je 

kako ima viziju da potakne rast. Spajanje 

bi stvorilo snažnu regionalnu hrvatsku 

tvrtku spremnu za sudjelovanje na bilo 

kojem tržištu. 

Bi li Vlada Atlanticu trebala jednostavno 

dati zeleno svjetlo? Osobno smatram 

da ne. Nova Podravkina uprava trebala bi 

imati poštenu, ali vremenski ograničenu 

priliku (recimo, najviše godinu dana) 

da pročisti bilancu poduzeća i pripremi 

društvo za potpunu privatizaciju. To bi 

moglo uključiti i reorganizaciju društva. 

Tek tada bi trebalo organizirati poštenu 

i transparentnu aukciju javnih dionica. 

Ako Atlantic ima najbolju stratešku viziju, 

onda će oni ponuditi i najbolju cijenu. 

Samo će na taj način “vrijedni Podravci” 

i ostali hrvatski građani dobiti pravu vrijednost 

za ono što, u konačnici, pripada 

njima. 


Bomba 

globalnog 

du ga 

Svijet će se teško iskupiti iz dugova nastalih 

u Velikoj recesiji. Bit će to dugotrajan i vrlo 

bolan proces / Daniel Fisher 


Kyle Bass se ozbiljno kladi protiv Japana. 

Menadžer hedge fonda iz Dallasa toliko je siguran 

kako će rastrošnost japanske vlade dovesti zemlju 

na rub bankrota da je gradnju vlastite kuće financirao 

petogodišnjim zajmom denominiranim u jenima. 

Vjeruje da će ga to koštati puno manje nego otplata 

dolarskog kredita. I za svoj hedge fond, Hayman 

Advisors, kupio je japanskih državnih obveznica za 

šest milijuna dolara. Vrijednost će im narasti ako im 

do dospijeća, za deset godina, kamatna stopa skoči s 

niskih 1,3 posto nešto bliže kamatama na američke 

državne obveznice (sada 3,4%). 

Bass, bivši trader kod Bear Stearnsa, zaradio je i 

na subprime krizi: ulog od 110 milijuna dolara pretvorio 

je u 700 milijuna igrajući na pad drugorazrednih 

vrijednosnih papira. “Japan je najasimetričnija 

prilika koju sam dosad vidio”, kaže. “Bolja čak i od 

subprimea.” 

Bass možda griješi u slučaju Japana. Druga 

najjača svjetska ekonomija već je zavila u crno 

mnoge koji su posumnjali u nju. No šire gledajući, 

Bass bi mogao biti u pravu. Ako je 2008. bila godina 

propasti subprime tržišta, 2010. lako bi mogla biti 

godina bankrota cijelih država. Boreći se protiv Velike 

recesije, svijet je u protekle dvije godine stvorio 

toliko državnog duga da će njegova otplata biti 

pravi pakao. Sve zemlje će morati povećati poreze, 

a to će usporiti gospodarski oporavak i rast zaposlenosti. 

Traderi poput Bassa mogli bi puno zaraditi 

na državnim obveznicama, kao što su zaradili kratkotrajnim 

trgovanjem subprime vrijednosnicama u 

doba sloma na tržištu nekretnina. 

Prema procjenama, vlade širom svijeta ove će 

godine izdati obveznica državnog duga u vrijednosti 

od 4,5 bilijuna dolara. To je gotovo trostruko više 

od ukupno emitiranog duga u razvijenim ekonomijama 

tijekom prošlih pet godina. SAD je dopustio 

da se ukupni savezni dug (uključujući obveznice pri 

državnim agencijama i fondu socijalnog osiguranja) 

od 2006. godine poveća za 50 posto, pa sada iznosi 

12,3 bilijuna dolara. Teret otplate još se ne osjeća 

jer su kamate niske – jedva iznad 0% na trezorske 

zapise. No jednog će dana narasti, što će itekako 

zaboljeti porezne obveznike. 

Bez obzira na to vjerujte li ili ne u moralnu 

opravdanost velike javne potrošnje, mora vas zabrinuti 

tmurna budućnost državne blagajne. Povećanje 

duga teško je opterećenje za bruto domaći proizvod, 

kaže Carmen Reinhart, ekonomistica sa Sveučilišta 

u Marylandu koja je zajedno s harvardskim profesorom 

Henettom Rogoffom napisala knjigu This Time 

It’s Different: Eight Centuries of Financial Folly 

(Ovaj put je drukčije: Osam stoljeća financijske 

gluposti, Princeton, 2009.). Reinhart je ustanovila 

da točka preokreta nastupa kad zaduženost države 

dosegne 90 posto vrijednosti BDP-a. Nakon toga 

razvijene ekonomije rastu po stopi u prosjeku dva 

posto nižoj nego ekonomije koje još nisu prešle tu 

granicu. (Kod tržišta u razvoju, opasnost počinje na 

nižoj točki). 

“To nije linearan proces”, kaže Reinhart. “Kad 

dug prijeđe gornji prag, sve ide u zrak.” Zaduženost 

američke vlade iznosi 84 posto BDP-a. 

U SAD-u smo već viđali taj scenarij. Posebno 

je neugodan jer uključuje i udar inflacije. U godinama 

neposredno nakon II. svjetskog rata inflacija 

je skočila iznad šest posto, gospodarski rast je stao, 

a dug države premašio 90 posto BDP-a, napominju 

Reinhart i Roggoff. Nastojanja da se taj postotak 

smanji trajala su pola stoljeća, a sada se on opet 

počeo penjati. 

Amerika je zemlja rasipnika ovisnih o lako 

dostupnim kreditima. Naš komfor ovisi o dobroti 

štediša u prekomorskim zemljama. Cijela maloprodaja 

oslanja se na kreditne kartice, a 95 posto 

naših nekretnina na kredite i porezne olakšice na 

hipotekarne kamate. Stopa osobne štednje narasla je 

s negativnih 0,4 posto na sadašnjih plus 5,4 posto, no 

to je i dalje mizerna brojka za naciju čija vlada potroši 

sve to i još više u sklopu proračunskog deficita. Naši 

su političari vrlo suosjećajni kad treba pomoći ljudima 

da zadrže svoje precijenjene kuće ili osigurati 

zdravstvenu skrb svima koji je nemaju. Mnogo su 

manje vješti u poticanju gospodarskog rasta. 

Ne iziđemo li iz ove recesije s BDP-om koji 

raste po “normalnoj” godišnjoj stopi od tri do pet 

posto, rješavanje duga postat će vrlo teško, možda 

i nemoguće bez drastičnog rezanja potrošnje i 

povećanja mnogih oblika poreza. Ured za proračun 

Kongresa SAD-a predviđa da će se fiskalni deficit 

smanjiti sa 10 posto BDP-a u 2011. godini na 4,4 


BOMBA GLOBALNOG DUGA 

posto u razdoblju između 2013. i 2015. 

To, međutim, pretpostavlja gospodarski 

rast po stopi od najmanje četiri, a ne dva 

posto koliko predviđaju Reinhart i Rogoff. 

Začarani krug je očit: dug koči 

gospodarski rast, a nizak rast potom 

onemogućuje otplatu duga. U fiskalnoj 

godini zaključenoj s 30. rujna 2009. u 

SAD-u su prihodi od poreza na dobit pali 

za 55 posto – na 138 milijardi dolara. 

Moglo bi potrajati dok se ne vrate na 

prijašnju razinu. Dok se korporacijski 

profiti oporavljaju, tvornička će iskoristivost 

rasti, a inflacija će je slijediti. U 

toj točki nula posto prinosa na trezorske 

zapise postaje prošlost i servisiranje nacionalnog 

duga postaje mnogo skuplje. 

Zbog viših kamata na trezorske zapise na 

tržištu dugova, povećat će se cijena novca 

vlasnicima kuća i biznisa, te već i sada 

preopterećenoj državi i lokalnoj upravi. 

“Ekonomija je na dohrani već šest 

mjeseci. Ako Kongres i Obamina administracija 

ne smanje deficite, krediti 

će u SAD-u postati skuplji nego ikad”, 

kaže Benn Steil, član Savjeta za vanjsku 

politiku i autor studije o odnosu novca i 

države (Money, Market and Sovereignty, 

Yale, 2009.). 

Većina saveznih država već ima 

teškoća s otkupom svojih obveznica, a 

ne mogu, naravno, početi tiskati novac za 

otplatu duga. Traže pomoć od Washingtona 

i moglo bi im poći za rukom da dio 

svoje pasive prebace u saveznu bilancu. 

Uz rastuća izvanproračunska davanja, a 

posebno uz neuplaćene mirovinske obveze, 

države će se godinama natjecati 

sa saveznom vladom za svaki novčić 

poreznih obveznika. “Američke savezne 

države ponašaju se poput tržišta u razvoju 

”, kaže Reinhart. “Puno troše u doba 

prosperiteta i onda moraju stezati remen 

u lošim godinama.” Rezanje troškova u 

teoriji zvuči dobro, no pogledajte Kaliforniju: 

studenti (i fakulteti) naoružavaju 

se za rat protiv povećanja školarina i 

kresanja troškova na nekad prestižnim 

sveučilištima; državni službenici vode 

žestoku pravnu bitku protiv plaćenog 

odsustva s posla i drugih povlastica 

uključenih u plaće. 

Analitičari su zabrinuti: SAD je uspijevao 

prodati državne obveznice jer se 

tržište američkog javnog duga s dnevnim 

prometom od 500 milijardi dolara smatra 

sigurnim i snažnijim od svih drugih 

tržišta dugova. No Brian Coulton, šef 

globalnih ekonomskih analiza u londonskoj 

bonitetnoj agenciji Fitch Ratings, 

upozorava kako bi se nekad najsolidnije 

Cik-cak ciklus 

Ogluhe tj. defaulti država – kad zemlje prestanu plaćati svoje dugove – dolaze u valovima, često nakon globalnih financijskih kriza, ratova ili 

velikih potresa na tržištu roba. Neke države, poput Španjolske i Austrije, izvuku pouku i poprave se; druge su recidivisti, recimo Argentina. 

60 

% zemalja 

u defaultu 

50 

40 

1826.-28. Argentina, Grčka, Čile, Meksiko, Brazil, 

Kolumbija, Gvatemala, Venezuela, Ekvador 

1833. Meksiko 

1837. Španjolska, Portugal 

1870.-1890. 

Argentina, Čile, 

Meksiko, Kolumbija, 

Peru, Turska, Bolivija, 

Urugvaj, Venezuela 

1932.-1945. Austrija, Njemačka, 

Italija, Grčka, Mađarska, Kolumbija, 

Brazil, Japan, Kina, Turska 

1998. Rusija, 

Ukrajina 

1989. Argentina 2000. Ekvador 

30 

20 

2001. 

Argentina 

2004. Sjeverna 

Koreja 

10 

1824. Španjolska 

1868. Austrija 

0 

1800. 1820. 1840. 1860. 1880. 1900. 1920. 1940. 1960. 1980. 2007. 

Izvori: Standard & Poor’s; Kenneth Rogoff, Harvard; Carmen Reinhart, Sveučilište Maryland 


Neistražene vode 

Prema procjenama, države širom svijeta ove 

će se godine prodajom obveznica zadužiti za 

oko 4,5 bilijuna dolara. To je trostruko više od 

petogodišnjeg prosjeka industrijski razvijenih 

zemalja. 

Projicirana emisija državnog duga u 2010. 

Ukupni javni dug 

Imovina privatnih banaka u krizi nerijetko postaje javni problem. Prema tom mjerilu 

europske zemlje stoje mnogo lošije nego SAD 

1200% 

1000 

■ aktiva banaka prema BDP-u1 

■ javni dug prema BDP-u 

Ostale 

zemlje 

19% 

Indija 

3% 

Kina 3% 

Francuska 4% 

4% 

Španjolska 

5% 

Njemačka 

6% 

11% 

UK 

Japan 

SAD 

45% 

800 

600 

400 

200 

0 

Island2 

Irska 

Švicarska 

UK 

Belgija 

Francuska 

Nizozemska 

Austrija 

EU 

Danska 

Njemačka 

Švedska 

Japan 

Portugal 

Španjolska 

Italija 

Grčka 

Kanada 

Finska 

Australija 

Mađarska 

Latvija 

SAD 

Slovačka 

Izvori: MMF-ov pregled svjetskog gospodarstva i drugi javni izvori 

(tisak, vladini materijali...); procjene: Hayman Advisors 

1imovina pet najvećih banaka; 2podaci za Island odnose se na stanje prije krize; izvor: Hayman Advisors 

ekonomije poput američke i britanske 

mogle pridružiti uzdrmanijim državama 

poput Japana ili Irske i izgubiti AAA 

rejting ne obuzdaju li svoje loše navike. 

“AAA rejting omogućuje kratkoročno 

zaduživanje, no visoka i k tomu rastuća 

zaduženost u odnosu na BDP definitivno 

je nespojiva s AAA rejtingom”, kaže 

Coulton. 

Prema Forbesovom istraživanju 

zaduženosti zemalja s obzirom na javnu 

potrošnju i državne prihode, ekonomsku 

slobodu i cijenu osiguranja duga tj. 

credit default swap (CDS), SAD je na 35. 

mjestu od 85 zemalja, iza Njemačke, Nizozemske 

i Kine. Tržište CDS-a implicira 

da su izgledi za default državnog duga 

3,1 posto unutar sljedećih pet godina. 

Druge će se zemlje prije naći pred zidom 

dugova. Velika Britanija je primjerice 

38. na toj listi, dva boda ispred Slovenije. 

Jedan od razloga su mnogo veći dugovi 

privatnih banaka, koji bi mogla završiti 

u vladinoj bilanci kao što su u SAD-u 

završili dugovi banaka Fannie Mae i 

Freddie Mac. Zbroj državnog duga i 

aktive pet najvećih britanskih banaka 

premašuje 500 posto BDP-a, u usporedbi 

sa 200 posto u SAD-u. 

Irska je još bliže ponora. Državni dug 

iznosi 41 posto BDP-a, ali ukupna aktiva 

banaka iznosi 800 posto BDP-a. Budu li 

ta sredstva ugrožena, država će gotovo 

sigurno priteći u pomoć bankovnom sustavu, 

kao što je 2008. na to bio primoran 

Island. Ubrzo potom kolabirali su kruna 

i burza, a predsjednik Islanda nedavno 

je blokirao donošenje zakona o isplati 

više od pet milijardi dolara britanskim i 

danskim ulagačima. Taj je potez ugrozio 

očekivani spasonosni paket MMF-a, kao 

i izglede za primanje Islanda u EU. 

Čini se kako većina investitora vjeruje 

da države ne mogu propasti, a istina 

je upravo obratno. “U 80-ima i 90-ima 

došlo je do golemog vala ogluhe država 

na otplatu dugova”, kaže Reinhart. 

Ulagači možda nisu obratili preveliku 

pozornost na to, jer radilo se uglavnom 

o zemljama u razvoju poput Gvatemale 

i Rumunjske, ali su default proglasili i 

neki ljubimci svjetskih ulagača, recimo 

Brazil koji je 1983. objavio da nije sposoban 

vraćati dug, zatim prošao kroz 

težak napad hiperinflacije i zbog istog 

razloga 2000. godine ponovno bankrotirao. 

Kako su pokazali Reinhart i Roggoff, 

u tri godine kreditne krize zemlje u 

prosjeku povećaju zaduženost za 86 posto. 

Istodobno, proračunski prihodi padnu 

za prosječno dva posto u drugoj godini 

od početka nevolja s otplatom duga. Ta 

kombinacija može biti kobna za vlasnike 

obveznica zemalja poput Argentine ili 

Grčke, koje veliki dio duga prodaju u 

OŽUJAK 2010 F O R B E S 45

omba globalnog duga 

inozemstvu (to čini i SAD sa 45 posto 

svojega javnog duga). 

Kako država financijski slabi, strani 

se ulagači sve više rješavaju njezinih 

obveznica pa raste pritisak na kamatne 

stope. To obično pokreće spiralu 

zbivanja uključujući slabljenje valute. 

Stoga, ako su obveznice denominirane 

u stranoj valuti, država više ne može 

otplaćivati svoj dug. Grčka zbog ovog 

ne mora brinuti jer su njezine obveznice 

denominirane u eurima. No to bi joj moglo 

i otežati izlazak iz teškoća, budući da 

ne može tiskati dodatni novac. “To vam 

je kao da boksate za novčanu nagradu, a 

uđete u ring s jednom rukom vezanom 

na leđima”, kaže Bass. 

Argentina ima drukčiji pristup. Godine 

2002. oglušila se na otplatu vanjskog 

duga i još uvijek se bori s posljedicama. 

Predsjednica Fernandez nedavno se za 

otplatu duga pokušala domoći dolarskih 

depozita središnje banke (a potom i smijeniti 

guvernera, također bezuspješno). 

Čak i ako izravno ne odbiju vjerovnike, 

države će ponekad isti efekt postići inflacijom. 

Od onih koje su pratili Reinhart 

i Rogoff, tako je postupila otprilike svaka 

treća zemlja u kojoj je godišnja stopa deprecijacije 

domaće valute premašila 15 

posto nakon recesije 1980.-81. Naravno, 

to vrijedi samo za dug denominiran 

u domaćoj valuti, i samo u slučaju da 

se ulagače uhvati na prepad. Naslute li 

dolazak inflacije i devalvacije, naplatit 

će to u obliku viših kamata. 

Na defaultu država nije tako jednostavno 

zaraditi kao na drugorazrednim 

hipotekama. Cijena CDS košarice, recimo 

Dubaija, Grčke i Ukrajine, udvostručila 

se, pa i utrostručila u posljednjih 12 

Dužno lice Amerike 

Rasipne Sjedinjene Države ipak još nisu postale banana republika, ali 

se prema Forbesovom rangiranju država prema zaduženosti nalaze na 

35. mjestu, jedno mjesto ispod Estonije. A kako po pitanju duga stoji 

50 američkih saveznih država? Evo najboljih i najlošijih. 

U obzir smo uzeli desetak faktora uključujući neuplaćene mirovinske 

obveze, porezni prihod, dug izražen kao postotak BDP-a, iznos duga po 

stanovniku, očekivani rast zaposlenosti i gospodarstva, neto migraciju, 

besplatne povlastice u usporedbi s onima koje uživaju zaposlenici 

saveznih službi te opterećenost privatnih poslodavaca izdacima za 

mirovine i javno zdravstveno osiguranje. Najbolje stoji država Utah jer 

joj i Moody i S&P dodjeljuju AAA rejting, a i zato što zaduženost per 

capita iznosi samo 447 dolara. U "borbi" za posljednje mjesto Illinois 

je pretekao nekoliko država na sjeveroistoku opterećenih dugom i porezima. 

U posljednjih pet godina iz Illinoisa se iselilo više ljudi nego što 

se u njemu trajno nastanilo, a iznos neuplaćenih sredstava za mirovine 

peti je najviši u SAD-u. – Kurt Badenhausen 

WYOMING Prihod od poreza 

povećao se u proteklih 12 mjeseci 

za 12 posto; jedina država u kojoj je 

došlo do povećanja poreznog prihoda 

NEBRASKA Drži svoje javne 

financije u redu, s dugom po 

stanovniku od samo 17 dolara 

MICHIGAN Očekuje se da će 

u 2010. godišnja stopa nezaposlenosti 

biti 16,7 posto 

NEW YORK 

Iz države se 

u posljednjih 

pet godina 

iselilo 422.000 

stanovnika 

KALIFORNIJA 

Od obveznica svih 

saveznih država 

SAD-a, Moody 

daje najniži rejting, 

Baa 1, obveznicama 

na ukupni 

dug Kalifornije 

NAJBOLJI 

1 Utah 

2 New Hampshire 

3 Nebraska 

4 Teksas 

5 Virginia 

NAJLOŠIJI 

46. New Jersey 

47. Kalifornija 

48. Connecticut 

49. New York 

50. Illinois 

NEW MEXICO Prihod od 

poreza pao je za 18 posto u 

proteklih 12 mjeseci 

CONNECTICUT 

Dug od 4490 dolara 

po stanovniku najviši 

je u SAD-u 

OHIO Po jednom izračunu, 

neuplaćene mirovinske obveze 

iznose 19.110 dolara po osobi. 

Lošije je samo u Rhode Islandu 


mjeseci otkako raste zaduženost tih zemalja. 

Cijena osiguranja protiv grčkog defaulta 

u sljedećih pet godina trenutačno 

iznosi 3,4 posto godišnje. 

A Švicarska, nekoć neosvojiva utvrda 

novca? CDS na švicarski dug stoji 46 baznih 

bodova (0,46% godišnje) u usporedbi 

s 33 za američki dug. Sama švicarska 

vlada nije visoko zadužena, no možda će 

morati spašavati privatne banke kao što 

su to učinili Island i SAD. Dug privatnih 

banaka sedam je puta veći od švicarskog 

BDP-a. Pritom SAD nije nezainteresirani 

promatrač: švicarska središnja banka 

lani je u sklopu tiho provedenog swap 

programa posudila 40 milijardi dolara iz 

Federalnih rezervi kako bi uklonila lošu 

dolarsku aktivu iz privatnih banaka. Fed 

to smatra transakcijom niskog rizika jer 

se Švicarska obvezala pozajmicu vratiti 

u dolarima, no primjer dobro pokazuje 

kako se gubici na privatnim zajmovima – 

u ovom slučaju na američkim hipotekama 

– mogu ciklički vratiti u formi problema 

švicarske vlade. Kako tumači operativac 

hedge fonda Kyle Bass, 10-postotni udar 

na imovinu švicarskih banaka iznosio 

bi 80 posto švicarskog BDP-a u 2008. 

godini (488 mlrd. USD) i 400 posto vladinih 

godišnjih prihoda: “Možete uložiti 

samo djelić kapitala na tu mogućnost pa 

nećete puno izgubiti ako pogriješite. Ako 

se pokaže da ste bili u pravu, vaš će se 

ulog uvećati za nekoliko stotina puta.” 

Zemlja zalazećeg sunca 

Sa sve starijim stanovništvom i sve većim dugom, Japan bi 

uskoro mogao imati problema s financiranjem države 

Zbog naraslih fiskalnih problema, japanski ministar financija Hirohisa 

Fujii dao je početkom siječnja ostavku. Kao razlog je naveo iscrpljenost. 

Nitko nije u stanju smisliti lagodan put iz financijskih nevolja koje prijete 

Japanu. 

Otočka nacija tradicionalno se financira sama, koristeći ušteđevinu 

svojih građana nagomilanu tijekom više desetljeća prosperiteta potaknutog izvozom. Sada, 

međutim, populacija stari i smanjuje se, stopa štednje opada, a Hatoyamina lijeva vlada 

troši kao nijedna prije nje. Priloženi grafikon prikazuje što će vjerojatno uslijediti: dug po 

glavi stanovnika će rasti, a sve veći fiskalni deficit prevaljivat će se na sve malobrojnije 

stanovništvo. 

Najgore će uslijediti ubrzo nakon što tekući račun države – neto izvoz plus prihod od prekomorskih 

investicija – uđe u minus. To bi moglo potaknuti rast cijena i kamata, pretvarajući 

teoretski problem u neugodnu stvarnost. – D.F. 

200 

100 

60 

50 

40 

30 

u tisućama USD 

Dug po zaposlenom 

Produktivnim građanima smatraju 

se oni između 15 i 64 godine. 

Iznosi su izračunati prema tečaju 

od 91,25 jena za dolar. 

p – procjena; izvor: Hayman Advisors 

’96. ’00. ’05. ’09. p ’13. p 

20% 

18 

16 

14 

12 

10 

8 

6 

4 

2 

0 

Stopa štednje 

Ušteđevine kao postotak 

raspoloživog prihoda 

i razlike u rezervama 

mirovinskih fondova 

Izvor: Hayman Advisors 

’81. ’85. ’90. ’95. ’00. ’05. ’09. 

Kratkoročno trgovanje državnim 

vrijednosnicama tom je 40-godišnjaku 

u krvi. Cijelu je karijeru proveo trgujući 

precijenjenim dionicama i obveznicama. 

Sin bivšeg upravitelja hotela Fountainbleau 

u Miamiju, Bass je odrastao u 

Dallasu. Dobio je sportsku (ronilačku) 

stipendiju i studirao financije na Texas 

Christian University u Forth Worthu. 

Najveći dio 90-ih radio je u dalaškoj 

tvrtki Bear Stearns, privukavši skupinu 

imućnih klijenata koje je savjetovao u 

poslovima kratkoročnog trgovanja dionicama. 

Među njima je bila i vancouverska 

korporacija Delgratia Mining, 

koja je potonula kad se njezino naveliko 

reklamirano otkriće zlata u Nevadi poka- 

5,0% 

4,5 

4,0 

3,5 

3,0 

2,5 

2,0 

1,5 

1,0 

0,5 

0 

p - procjena 

izvor: MMF 

Bilanca 

tekućeg 

računa kao 

% BDP-a 

’01. ’03. ’05. ’07. ’09.p ’11.p ’14.p 

Credit crunch 

Da bismo sastavili ljestvicu 85 

najrazvijenijih zemalja prema 

zaduženosti, u obzir smo uz ostalo 

uzeli izglede za default na temelju 

credit default spreada, ravnotežu 

trgovinske razmjene, kreditni rejting 

koji im dodjeljuju bonitetne agencije 

i javni dug izražen kao postotak 

BDP-a. 

NAJBOLJI 

1. Katar 

2. Hong Kong 

3. Kina 

4. Luksemburg 

5. Singapur 

NAJGORI 

81. Srbija 

82. Argentina 

83. Venezuela 

84. Pakistan 

85. Ukrajina 


omba globalnog duga 

zalo obmanom. 

Negdje u to vrijeme Bass je iskusio 

kako je opasno stavljati previsoke uloge 

samo na temelju vlastitih istraživanja. Upustio 

se u kratkoročno trgovanje (shorting) 

dionicom RadiSysa, proizvođača 

telekomunikacijske opreme iz Hillsboroa 

u Oregonu, nakon telefonskog razgovora 

s bivšim financijskim direktorom koji je 

dao naslutiti kako u poslovanju kompanije 

postoje financijske nepravilnosti. One 

nikada nisu otkrivene, a Bass je pretrpio 

veliki gubitak: prodane vrijednosnice 

ne samo da nije mogao kupiti natrag po 

nižoj cijeni, nego ih je morao platiti mnogo 

skuplje nakon što je utjecajni promotor 

Carlton Lutz nazvao RadiSys “Intelovim 

sinom”. (Nedavno je ta kompanija 

ipak pretrpjela veliki pad zarade.) “Nije 

važno što ste sjajno istražili teren i sastavili 

računicu. Svejedno možete izgubiti 

cijelo bogatstvo”, kaže Bass. 

Prošloga proljeća Bass je izgubio 

110 milijuna dolara na CDS-ovima Portugala, 

Irske, Italije i Grčke. Možda je bio u 

pravu, ali prerano. No još se drži. Očekuje 

da će najveći dobitak ostvariti na Japanu. 

Dug japanske vlade narastao na 190 

posto BDP-a (sa 50 posto sredinom 90- 

ih) i procjenjuje se da je u 2009. iznosio 

10 bilijuna dolara. Ipak, kako su kamatne 

stope niske, japansku je vladu servisiranje 

duga u 2008. stajalo samo 

2,6 posto BDP-a, manje nego 

vladu SAD-a (2,9 posto). No 

niske kamatne stope samo 

maskiraju rastući japanski 

problem. Vlada u Tokiju 

lani je ubrala 500 milijardi 

dolara od poreza i još 100 

milijardi od drugih prihoda, 

poput novca posuđenog kroz 

vladine investicijske programe. 

Potrošila je, međutim, 

oko 980 milijardi dolara, 

uključujući više od 100 milijardi 

za kamate i oko 190 

milijardi dolara prebačenih 

regionalnim i gradskim upravama. 

Japan danas može posuditi 

novca koliko god želi od svojih 

građana. Savjesno, premda mehanički, 

oni su tijekom proteklih desetljeća nakupili 

7,7 bilijuna dolara ušteđevine, držeći 

se uglavnom niskih prinosa na štednju u 

bankama. To je dvije trećine ukupnog 

bogatstva svih kućanstava u Njemačkoj, 

Francuskoj i Velikoj Britaniji zajedno, 

kaže John Richards, šef strateških ulaganja 

za Sjevernu Ameriku u Royal Bank 

of Scotland, koji je rane devedesete proveo 

u Japanu pomažući u prodaji japanskih 

državnih obveznica u inozemstvu 

(Japan još uvijek prodaje samo šest posto 

svojih obveznica strancima). “Čovjek se 

zapita kako bi Japan uopće mogao upasti 

u krizu državnog duga, što bi mogao biti 

okidač. ‘Shorting’ pod pretpostavkom 

krize revolviranja čini se potpuno besmislenim”, 

kaže Richards. 

Okidač bi mogla biti demografija. 

Stanovništvo Japana ubrzano stari – 22 

posto Japanaca starije je od 65 godina, 

a za 20 godina njihov će udio narasti na 

30 posto (prema 13 odnosno 20 posto 

u SAD-u) . Istodobno, ukupan broj 

stanovnika Japana zaustavio se 2004. na 

128 milijuna, s dugoročnom perspektivom 

opadanja. Ta kombinacija znači da 

je japanski državni mirovinski fond postao 

neto prodavatelj državnih obveznica, 

dok je stopa štednje građana pala s 18,4 

posto 1982. na sadašnjih 3,3 posto. Kad 

Faktor poluge 

Ukupni dug SAD-a, uključujući pasivu banaka, 

rastao je u skladu s ekonomskim rastom 

4,0 

3,5 

3,0 

2,5 

2,0 

1,5 

1,0 

0,5 

0 

Ukupni dug SAD-a/BDP 

(uključujući pasivu privatnih banaka) 

’45. ’50. ’55. ’60. ’65. ’70. ’75. ’80. ’85. ’90. ’95. ’00. ’05.’08. 

Izvor: Federalne rezerve SAD-a 

štednja padne na nulu, Japan će biti primoran 

potražiti izvore financiranja u 

inozemstvu i izložiti se međunarodnim 

kamatama. 

Maasaki Kanno iz tokijskog JPMorgan 

Chasea kaže da već postoji balon 

japanskih obveznica koji bi mogao puknuti 

tijekom sljedećih tri do pet godina, 

paralelno s opadanjem štednje. Ako vlada 

nekako i uspije zadržati kamatnu stopu 

na pozajmice na 1,4 posto, kaže Kanno, 

kamatni će trošak do 2019. narasti na 

oko 200 milijardi dolara ili 45 posto vladinih 

prihoda ne progura li vlada veliko 

povećanje poreza na dodanu vrijednost. 

No teško da će se takve kamate održati. 

Uz sve povoljnije uvjete reprogramiranja 

duga, Vlada je godinama mogla zamjenjivati 

obveznice plaćajući i do sedam 

posto kamata. Povoljni revolvinzi nestali 

su 2007., izlažući vladu opasnosti od 

iznošenja državnih obveznica na strana 

tržišta, gdje su kamate na deset godina 

dva do tri posto veće nego u Japanu. Ako 

kamate prijeđu tri posto – a upravo na 

taj scenarij igra Bass – kamatni će trošak 

do 2019. premašiti ukupne vladine prihode. 

Proces će se ubrzati ako vrijednost 

desetogodišnjih obveznica padne, a kamatna 

stopa naraste. To će primorati japanske 

štediše da povuku novac uložen 

na bankovne račune uz niske kamate, 

odakle ga pak banke investiraju 

u državne obveznice. Kad štediše 

shvate što se događa, povuku svoj 

novac i ulože ga unosnije negdje 

u inozemstvu, “ to će biti početak 

začaranog kruga”, kaže Kanno. 

Bass misli da će kriza započeti još 

ranije. Za šest milijuna dolara kupio 

je opcije na 12 milijuna dolara 

u desetogodišnjim državnim 

obveznicama Japana. Narastu li 

japanske kamate na četiri posto, 

zaradit će 125 milijuna dolara. 

“Dobra je vijest da vuk već kuca 

na japanska vrata, a mi u SAD-u 

sjedimo u prvom redu i dobro 

ćemo vidjeti sve što se bude 

događalo”, kaže Bass. “Valjda 

ćemo iz toga izvući i pouku.” 


Kompanije 

visokog rizika 

dolara. 

Koje će američke tvrtke prve doći na udar 

vjerovnika? Revizorska kuća Audit Integrity 

postavila je kriterije za procjenu rizika 

koji uključuju puno više od uobičajenih 

znakova opasnosti / Neil Weinberg 

Je li recesija prošla? Je li se korporativna Amerika izvukla iz 

krize? Neki pokazatelji na Wall Streetu govore da jest. Prinosi drugorazrednih 

obveznica su niski. Mnoge tvrtke koje su se prije godinu 

dana opasno približile rubu ponora refinancirale su svoj dug i uspjele 

odgoditi dospijeće kreditnih obveza na 2014. i kasnije godine. Tko je 

u ožujku prošle godine kupio obveznice najvećih dužnika, vjerojatno 

je ostvario golemu zaradu. Recimo, obveznice proizvođača autodijelova 

ArvinMeritora pale su 11. ožujka 2009. na najnižu vrijednost 

od samo 32 centa i od tada porasle za čak 3503 posto, na 11,53 dolara. 

No financijski rizik još nije potpuno uklonjen. Lani je bankrotiralo 

207 kompanija izlistanih na burzama. Pokaže li se da ova kriza 

ima dva dna, 2010. bi mogla biti gora od 2009. godine. Poluga je još 

uvijek velika značajka američkog biznisa. Zamolili smo stručnjake 

istraživačke tvrtke Audit Integrity (AI) iz Los Angelesa da ocijene 

financijski rizik za 2700 kompanija. Radi se o nefinancijskim tvrtkama 

čijim se dionicama javno trguje, tržišne vrijednosti od najmanje 

100 milijuna dolara i s imovinom vrijednom najmanje 150 milijuna 

Veći rizik, već zarada 

Izgledni kraj recesije pretvorio je dionice financijski 

slabih kompanija u vruću robu 

zadnja 

TVRTKA/INDUSTRIJA 

cijena 

ArvinMeritor / autodijelovi 

11,53 USD 

Eastman Kodak / fotografija 

5,07 

Bon-Ton Stores / maloprodaja 

9,63 

Sunrise Senior Living / zdravstvene ustanove 3,46 

Federal-Mogul / autodijelovi 

18,52 

US Airways Group / zračni prijevoz 

5,59 

Westwood One / televizija 

4,25 

Acco Brands / uredska oprema 

8,12 

BlueLinx Holdings / građevinarstvo 

3,06 

DineEquity / restorani 

23,70 

promjene u 

protekla 52 

tjedna 

3,503% 

152 

903 

1,136 

761 

198 

32 

1,112 

155 

352 

Pokazalo se da za stotinu najrizičnijih kompanija vjerojatnost 

bankrota unutar sljedećih 12 mjeseci iznosi osam posto. 

ArvinMeritor je među visokorizičnim kompanijama. Ovu će 

godinu vjerojatno prebroditi bez financijskih teškoća, no AI smatra 

da je kod ove kompanije rizik veći nego kod 99 posto javnih tvrtki. 

AI naime primjenjuje model procjene rizika koji, uz uobičajene kriterije 

pri određivanju kreditnog rejtinga poput zarade i uravnotežene 

bilance, uključuje i mjerila poput dosadašnje pouzdanosti tvrtkinih 

financijskih izvješća i kvalitete upravljanja. Pretpostavka je da ti podaci 

iz prošlosti mogu otkriti sklonost rizičnom vođenju računa, pa 

je prema tome i lakše predvidjeti koja će se tvrtka vjerojatnije upustiti 

u prepravljanje podataka, suočiti se s regulatornim problemima, 

tužbama ili velikim financijskim nevoljama. 

Tvrtku AI je prije osam godina osnovao njen sadašnji predsjednik 

James A. Kaplan. Prije toga izgradio i prodao druge dvije tvrtke: 

Capital Management Sciences koja se bavila analizom tržišta obveznica 

i financijski portal MarketWach. Na ideju za AI navela ga je 2002. 

godine propast Enrona. Upitao se je li u tom slučaju postojao ikakav 

znak da će Enron doći pod povećalo američke Komisije za burze i 

vrijednosnice (SEC). Proučavajući SEC-ove slučajeve, dešifrirao je 

zajednički obrazac u ponašanju rizičnih tvrtki, primjerice brojne 

akvizicije, dezinvestiranja, restrukturiranja i česte otkupe dionica, 

te vrijednost dionica kao ključno mjerilo pri određivanju šefovskih 

plaća. Bila je to osnova za AI-jevu metodu procjene tvrtki na temelju 

kvalitete vođenja računa i upravljanja nazvanu AGR (Accounting & 

Governance Rankings). 

Sada se tom metodom koriste veliki ulagači, osiguravatelji od 

menadžerske odgovornosti i drugi pri procjeni izgleda da neka javna 

kompanija prepravi izvješća o 

poslovnim rezultatima, dođe 

AGR 

ocjena 

tvrtke 1 

vrlo agresivna 


prosječno 



prosječno 

agresivna 

agresivna 

prosječno 

agresivna 

postotak 

financijskog 

rizika 2 

cijene od 14. siječnja; kriterij: ocjenjivane su američke nefinancijske javne kompanije tržišne vrijednosti veće od 100 milijuna dolara i s ukupnom 

imovinom vrednijom od 150 milijuna dolara; 1AGR – mjerilo transparentnosti i statističke pouzdanosti tvrtkinih financijskih izvješća te 

načina upravljanja tvrtkom; tvrtke ocijenjene kao agresivne ili vrlo agresivne vjerojatnije će se suočiti s tužbama i financijskim nevoljama te 

pretrpjeti veliki gubitke; 2financijski rizik: rezultat od 1 do 100%; tvrtke s najnižim postotkom u najvećoj su opasnosti od bankrota i ozbiljnih 

financijskih teškoća; Izvori: Audit Integrity; Interactive Data via FactSet Research Systems; Thompson Reuters 

1 

1 

2 

2 

2 

2 

2 

3 

3 

3 

na udar SEC-a ili se zaplete 

u sporove s dioničarima. 

“Kompanije ocijenjene kao 

agresivne ili vrlo agresivne 

mnogo će se vjerojatnije upustiti 

u prepravljanje financijskih 

izvješća, suočiti se s 

tužbama i velikim gubicima”, 

kaže Kaplan. 

Audit Integrity odnedavno 

procjenjuje i rizik od odlaska 

u stečaj. Pri tome se koriste 

ne samo računovodstvenim 

pokazateljima poput likvidnosti 

i poluge, već i AGR kriterijima 

i tržišnim mjerilima 

poput volatilnosti dionice 

(dinamika kretanja cijene 

u određenom razdoblju). 

“Smatramo da postoji veza 

između upravljanja tvrtkom, 

transparentnosti i bankrota”, 

objašnjava Kaplan. 


kontekst 

Kristijan Floričić, 

predsjednik Uprave 

Aureusa 

Probijanje leda? 

Počne li se odmatati 

klupko potraživanja 

hrvatskih štediša 

od stare Ljubljanske 

banke, koristi bi 

imali i projekti 

poput NFD Aureus 

Investa / Željko 

Trkanjec 

A 

Aureus Invest i NFD Kapital od ovog 

će mjeseca na hrvatskom tržištu udružiti 

snage i nastaviti poslovati pod imenom 

NFD Aureus Invest”, vijest je kakve se 

često mogu naći na stranicama biznis 

rubrika u dnevnim novinama. Tvrtke 

se spajaju, razdvajaju, osamostaljuju, 

gase i otvaraju. Ništa čudno, da u ovom 

slučaju nije riječ o spajanju dviju tvrtki 

koje se bave financijama, od kojih je jedna 

u slovenskom, a druga u hrvatskom 

vlasništvu. 

E, sad već stvari postaju interesantnije 

kad se uzme u obzir stanje financijske 

suradnje Hrvatske i Slovenije s 

jedne strane (vidi pitanje duga Ljubljanske 

banke štedišama iz Hrvatske) i izravne 

suradnje dvaju fondova čije se aktivnosti 

preklapaju. Još se više pitanja od 

odgovora otvara kad se pažljivo pročita 

sljedeći navod iz vijesti: “Vlasnički udjeli 

u novom društvu bit će jednaki unatoč 

tome što je imovina NFD-ovih fondova 

u Hrvatskoj nekoliko puta manja od Aureusovih, 

a prema ugovoru o spajanju 

sve će se nanovo vrednovati 2015.”. Dakle, 

hrvatski partner pristaje na nerazmjer 

na svoju štetu, a nije jasno što zapravo 

dobiva zauzvrat. 

Možda bi se cijeli slučaj mogao 

Foto Srećko Niketić / Cropix 


donekle razjasniti kad se pogleda tko je 

vlasnik NFD Kapitala. Riječ je o slovenskom 

fondu NFD holding, koji je 

nastao 2003. godine preoblikovanjem. 

Tvrtku vodi Stanislav (Stane) Valant koji 

se krajem prošle godine našao na udaru 

slovenskih medija. Naime, NFD je imao 

značajan vlasnički udjel u tekstilnoj industriji 

Mura koja je prošle godine otišla 

u stečaj. 

Prema nekim navodima slovenskih 

medija, upravo je Valant i njegov 

odnos prema problemima u kojima 

se našao dugogodišnji “biser u kruni” 

slovenskog gospodarstva bio jedan od 

ključnih razloga za propast Mure, koja je 

pak bila samo jedan u nizu gospodarskih 

krahova koji su prošle godine zatresli 

Pomurje do te mjere da je vlada morala 

donijeti poseban zakon o toj pokrajini. 

Valant je pak prošle godine u Sloveniji, 

uz bivše šefove Pivovarne Laško i 

Istrabenza, Boška Šrota i Igora Bavčara, 

bio treći tajkun o čijem se krahu stalno 

spekuliralo. Mladina je ujesen objavila 

kako je NFD u prvoj polovici 2009. godine 

ostvario 15,5 milijuna eura čistog 

gubitka (u istom razdoblju 2008. imao je 

1,5 milijun čistog dobitka), a na naplatu je 

došlo oko 75 milijuna eura kratkoročnih 

pozajmica (riječ je o novcu kojim je Valant 

namjeravao pomoći upravo Igoru 

Bavčaru u preuzimanju Istrabenza preko 

njegovog Maksima Holdinga). 

No, to je već bilo doba kad je vlada 

premijera Boruta Pahora donijela čvrstu 

odluku da se tajkunima, koji su preko 

svojih fondova stekli kontrolu nad 

brojnim tvrtkama, a zatim nisu više bili u 

stanju servisirati financijske obveze, više 

ne odobravaju pozajmice banaka koje su 

u većinskom državnom vlasništvu. 

Riječ je prije svega o Novoj ljubljanskoj 

banci (NLB) koja je upravo zbog 

neselektivnih kredita raznim fondovima 

došla u stanje ozbiljne tržišne izloženosti. 

Posebno je čvrst po tom pitanju bio 

ministar gospodarstva Matej Lahovnik, 

član stranke Zares, koji gotovo da predvodi 

borbu protiv tajkuna iz doba dok je 

premijer bio Janez Janša. Da je pak njegova 

borba dobro primljena u javnosti, 

potvrđuje podatak da je Lahovnik u 

ovomjesečnoj anketi ljubljanskog Dela 

proglašen najpopularnijim političarem 

u Sloveniji. 

Riječ je o stvarnoj senzaciji jer je 

to mjesto redovito bilo predodređeno 

za predsjednike država, Milana Kučana, 

Janez Drnovšeka i sada Danila Türka (rijetko 

su se pojavljivali drugi političari, a 

gotovo nikad ministri gospodarstva). Pahorova 

je vlada stoga, kako smo pisali u 

Forbesu, počela i pregovore o mogućem 

ulasku strateškog partnera u NLB sa 

španjolskim Santanderom, a nakratko 

se pojavio i interes kineskih financijskih 

kuća, što je u Ljubljani bio znak na uzbunu. 

Posljednje pak vijesti govore da će 

vlada svakako ići u dokapitalizaciju 

NLB-a, a da bi partner u tom poslu ipak 

mogla biti sadašnja suvlasnica, KBC iz 

Belgije. 

Kako god završila priča s NLB-om, 

sasvim je jasno da Valantu od nje neće 

biti pomoći, a tako ni njegovom fondu. 

Dodatni je problem što je slovenska 

Agencija za tržište vrijednosnih papira 

Spajanje Aureus Investa i NFD 

Kapitala možda je pokušaj spašavanja 

hrvatske podružnice NFD-a, pa čak i 

nešto više od toga 

Matej 

Lahovnik 

(ATVP) u rujnu prošle godine podigla 

tužbe protiv sedam pravnih i dvanaest 

fizičkih osoba, među kojima su i NFD i 

Stane Valant, zbog trgovine dionicama 

Istrabenza. 

Možda je dakle i zagrebačko spajanje 

zapravo pokušaj spašavanja hrvatske 

podružnice NFD-a, a možda i nešto više, 

uključujući i poslovanje na slovenskom 

tržištu (pa i pomoć ondje). Na to bi pak 

mogla vući sljedeća rečenica iz vijesti 

s početka teksta: “Novo investicijsko 

društvo planira sa svojim fondovima 

izaći i na tržište Europske unije kada zakonska 

regulativa u Hrvatskoj to dozvoli. 

Novo društvo ima imovinu pod upravljanjem 

u iznosu od 188 milijuna kuna, 

dok NFD u Sloveniji upravlja s preko 

1,6 milijardi kuna” (za koje smo rekli u 

kakvom su stanju). 

Izgleda da Hrvatske i slovenske financijske 

kuće dobro surađuju unatoč 

problemu stare Ljubljanske banke. No i 

on bi mogao biti uskoro stavljen ad acta. 

Naime, neki su sudovi u Sloveniji, u skladu 

s odlukom Ustavnog suda (o kojoj je prvi 

izvijestio Jutarnji list) “odmrzli” sporove 

koje su za povrat svojih štednih uloga 

pokrenuli hrvatski državljani. Ako bi se 

to počelo odmatati, pa se otvorila vrata 

legalnom ulasku slovenskih banaka na 

hrvatsko tržište, koristi bi zasigurno imali 

i projekti poput NFD Aureus Investa, ali 

i obje države – Slovenija tada vjerojatno 

ne bi blokirala zatvaranje pregovaračkog 

poglavlja Financijsko tržište, što je najavljivala. 

A ako još Agrokor uđe u Mercator, 

tada se može reći da je suradnja 

dvaju gospodarstava najbolja u povijesti. 

Treba li i na tome zahvaliti Jadranki Kosor 

i Borutu Pahoru? 


kontekst 

Operacija 

kasino 

Može li Singapur zadržati svoj 

besprijekorni imidž ako postane 

kockarski centar Azije? Kocka 

je bačena u obliku više od 10 

milijardi dolara uloženih u gradnju 

‘integriranih ljetovališta’ / Jasmina 

Kuzmanović, Singapur 

Resorts World Sentosa 

N 

Na kinesku Novu godinu, koja je ovog 

lunarnog ciklusa pala baš na Valentinovo, 

gurajući se s tisućama ljudi na ulazu u prvi 

singapurski kasino, pala mi je na pamet 

pomisao da upravo svjedočim jednom 

od onih rijetkih transformacijskih trenutaka 

u životu nacije. Kao da Švicarska 

odjednom odluči da više neće proizvoditi 

satove s kukavicama, da se Francuska 

odrekne industrije sira i umjesto nje sve 

resurse prebaci na soju, ili kao da Clint 

Eastwood počne režirati romantične komedije. 

Kasino u Singapuru! Prije svega 

par godina bila bi to čista fantazija… 

“Konačno više ne moramo ići u Macao,” 

rekao mi je Vincent, student elektrotehnike 

koji je dosad svoj džeparac 

trošio u bivšoj portugalskoj koloniji i 


kontekst 

Resorts World Sentosa otvoren je 

na samom početku godine tigra. 

Ogroman centar s kasinima, hotelima, 

trgovinama, restoranima, dvoranama 

za poslovne skupove i zabavnim 

parkom Universal studija, trebao 

bi privući ne samo kockare, nego i 

biznismene i njihove obitelji 

kockarskom centru blizu Hong Konga. 

“Ovo je znak da smo kao država sazreli, 

da nas više ne treba stalno dadiljati.” 

Singapur, koji nema uzalud nadimak 

“države-dadilje”, u posljednjih pola 

stoljeća gradio je svoju reputaciju stremeći 

ka čistoći u metaforičkom i doslovnom 

smislu. Stabilna pravna država i odsustvo 

korupcije pretvorili su grad-državicu 

u svjetski bankarski centar, a strogi su 

zakoni od nekadašnjeg kolonijalnog opijumskog 

legla stvorili blistavu viziju od 

stakla i zelenila, gdje čovjek satima može 

šetati a da na tlu ne vidi i najmanji papirić. 

Prodaja droge kažnjava se smrću, alkohol 

je vrlo skup, pušači su gotovo iskorijenjeni, 

a “kaugume” se ne uvoze. Stanovnici se 

potiču da rade što dulje, te da se u slobodno 

vrijeme bave sportom i shoppingom. 

Ukratko, idila. 

No ekonomski model – zakoni 

koji podupiru biznis, obrazovana i jeftina 

radna snaga - koji je vrlo uredno funkcionirao 

nekoliko desetljeća, ulaskom 

u 21. stoljeće našao se pod pritiskom 

konkurencije iz drugih azijskih zemalja, 

naročito Kine i Indije. Nastojeći smanjiti 

ekonomsku ovisnost zemlje o industrijskoj 

proizvodnji, vlasti su se okrenule 

potrazi na novim identitetom, koji bi olabavio 

puritanski imidž republike i istovremeno 

povećao nacionalni bruto proizvod 

za cijeli postotak – “win-win situation”, 

kako to ovdje zovu. 

Rješenje se našlo u izgradnji kasina. 

I to ne jednog, već dva ogromna kasina 

s hotelima, trgovinama i restoranima, 

te dvoranama za poslovne skupove i zabavnim 

parkom Universal studija, koja bi 

trebala privući ne samo kockare, nego i 

biznismene i njihove obitelji. U medijima 

je pokrenuta javna rasprava na temu treba 

li Singapuru kockarnica, s iznenađujućim 

ishodom. 

Iako o tome nikad nije provedeno znanstveno 

istraživanje, Kinezi su na glasu 

kao narod koji strastveno voli kocku, i 

toga su svjesni. Dosad je pretežno kinesko 

stanovništvo Singapura tu strast 

zadovoljavalo lutrijom, klađenjem na 

konjske utrke i mah-jongom. U kolektivnoj 

memoriji posebno mjesto, kako se 

činilo, imala su pola stoljeća stara sjećanja 


kontekst 

na dane kolonijalnog rasula, kad se u Singapuru 

kockalo po miloj volji. “Moj otac 

uništio je obitelj i prokockao sve što smo 

imali,” glasilo je tipično pismo čitatelja 

objavljeno u glavnom dnevniku Straits 

Times. Ili: “Majka je kockala po cijele dane; 

a kad je u Singapuru ukinuto kockanje, 

Marina Bay 

se otvara 

u travnju 

helikopterom je odlazila na kockanje u 

Maleziju; kockanje je zlo.” Ukratko, sudeći 

po reakcijama iz naroda, ideja o gradnji 

kockarnica nije naišla na oduševljen 

prijem. No vlasti su u međuvremenu 

donijele odluku, rasprava je završena, a 

na međunarodnom natječaju za izgradnju 

dvije megakockarnice okupile su se 

vodeće svjetske kockarske kompanije. 

Na samu Novu godinu tigra, 

točno u 12 sati i 18 minuta – što se smatra 

“sretnim” brojem zbog homonimije 

na mandarinskom – otvoren je prvi singapurski 

kasino, Resorts World Sentosa. 

U većinskom vlasništvu Genting grupe, 

Imidž nove 

turističke meke 

trebao bi povećati 

singapurski BDP 

za cijeli jedan 

postotak. Ipak, 

domaći posjetitelji 

kasina moraju platiti 

dnevnu ulaznicu 

od 70 dolara kao 

opomenu da je 

kockanje trošak 

azijskog kockarskog giganta utjelovljenog 

u kineskoj obitelji u Maleziji, kasino je 

koštao oko 4,7 milijardi dolara. U travnju 

bi trebao biti otvoren Marina Bay, koji će 

svog američkog vlasnika, Las Vegas Sands, 

koštati oko 5,5 milijardi dolara. Čak i za 

luksuzni svijet kockarske industrije, to 

su ogromne brojke, a pogotovo u svjetlu 

ekonomske krize koja je u posljednjih 

godinu dana teško pogodila turističku industriju 

u Singapuru. No kocka je već bila 

bačena, u vidu milijardskog uloga koji bi 

trebao Singapur transformirati od tranzitne 

postaje do meke svjetskog turizma. 

Ako ulog propadne, grad će se sasvim 

doslovno morati suočiti s dva “bijela slona”, 

jer je samu fizičku prisutnost kasina 

nemoguće izbjeći. Pogotovo kad je riječ o 

Marina Bayu, čija tri ogromna tornja zaobljenih 

bridova dominiraju vidikom iz 

svih kutova. U Singapuru, gdje je glavna 

nacionalna karakteristika “kiasu”, “strah 

od gubitka”, bila bi to skoro nezamislivo. 

Ako se kockarnice pokažu kao 

uspješna investicija, Singapur bi se mogao 

suočiti s drugom vrstom rizika. Iako se 

vlasti svim silama trude da izbjegnu i 

samu riječ “kasino,” pa se umjesto toga govori 

o “integriranim ljetovalištima” , koji 

nude sadržaje “za cijelu obitelj”, uspješne 

kockarnice, poput onih u Las Vegasu, sa 

sobom donose i druge “industrije grijeha”, 

poput droge, organiziranog kriminala i 

prostitucije. Bi li te pojave mogle ugroziti 

socijalnu strukturu konzervativnog 

Singapura, i njegov imidž stabilnog i sigurnog 

poslovnog centra? Vlasti tvrde da 

za takvo što nema šanse. 

Paradoksalno, jedna od mogućih 

prepreka za uspješan rad kockarnica 

mogle bi biti i neobične posebne mjere 

koje su vlasti uvele da bi zaštitile građane 

od njih samih. Svaki lokalni posjetitelj 

kasina mora platiti jednokratnu ulaznicu 

od 70 dolara ili godišnju ulaznicu od 1400 

dolara. “Ulaznica bi trebala biti opomena 

da je kockanje trošak, a ne način da se 

zaradi za život”, rekao je Lim Hock San, 

predsjednik Nacionalnog vijeća protiv 

problematičnog kockanja. “Ovime želimo 

spriječiti impulzivno kockanje.” 

Obitelji kockarskih ovisnika također 

mogu tražiti stalnu zabranu ulaska za svog 

problematičnog člana, i Vijeće je dosad na 

crnu listu stavilo više od 29 tisuća ljudi. 

Ova strategija mogla bi spriječiti ovisnike 

da prokockaju plaće, ali će isto tako 

onemogućiti kockarnicama da stvore 

stalne lokalne mušterije, od kojih tradicionalno 

ovise velike kockarnice u Aziji, one 

u Macau i Genting Highlands u Maleziji. 

U Resorts World Sentosa – izgrađenom 

na otočiću povezanim s kopnom gdje je 

nekad bila britanska vojna baza, a danas 

je pretvoren u pješčano igralište s hotelima 

i restoranima – pokušali su taj rizik 

smanjiti odvajanjem kockarnice od ostatka 

“ponude”. Lokalne obitelji koje žele 

posjetiti samo zabavni park Studija Universal, 

na primjer, ne moraju platiti ulaz 

u kasino. 

Da bi se vratila ulaganja i održalo 

blizu 35.000 novih radnih mjesta, sve 

oči su uprte u strane turiste. Analitičari 

Citigroupa tvrde da bi integrirana 

ljetovališta trebala do kraja 2011. broj 

turista povećati za trećinu, na gotovo 13 

milijuna ljudi godišnje. Tako bi vuk bio 

sit, a koža cijela, i ne bi se narušio socijalni 

mir kod kuće. 


Procjenjuje se da će 

obnova pruge Beograd 

- Bar koštati Srbiju 

370 milijuna eura. 

Izjave da će cijena 

biti dvije milijarde 

eura ministar za 

infrastrukturu Milutin 

Mrkonjić smatra 

dijelom kampanje 

protiv namjere da 

Beograd kupi luku 

na crnogorskom 

primorju / Aleksandar 

Apostolovski, Beograd 

Lagana vožnja prema jugu 

Naoružan prustovskim strpljenjem i predrasudom da je putovanje 

do Bara još jedan skromni doprinos u potrazi za izgubljenim 

vremenom, uvalio sam se u prvi razred kompozicije 

koja me treba provozati najopasnijom prugom u Evropi. Pruga 

smrti ili đavolja pruga omiljena je legenda srpskih i crnogorskih 

strojovođa, jer tko iz vagona mitske kompozicije druge 

Jugoslavije nije gledao ponore, klisure i modrozelene rječice 

koje se probijaju kroz bajkoviti krš, tko se nije probijao kroz 254 

tunela i drhtao na mostu Mala rijeka podignutom 200 metara 

iznad vode, koji škripi pod teretom 40 godina starih vagona, taj 

ne zna što je pustolovina. 

Izgradnjom pruge puštene u promet 1976. godine ostvaren 

je veliki san o povezivanju Beograda s morem, značajan kao 

američki trip o transkontinentalnoj željeznici. Trasa koju su 

nabijali akcijaši presjekla je gluhi, pusti prostor, nepristupačan 

do te mjere da je dio pruge projektiran na osnovi avionskih 

snimaka, a braća Bajić, legende folka iz nevinih sedamdesetih, 

pjevala su čuveni refren “To je čedo sestre dvije, Crne Gore i 

Srbije”. 

Pružnim čedom, u salonu svog Plavog vlaka, prvi se provozao 

maršal Tito, mašući kroz prozor svojim narodima i narodnostima 

dok je lokomotiva vukla njegovu svitu 120 na sat. A 

nedavno je uprava Železnica Srbije objavila da je stanje pruge 

Beograd - Bar više nego alarmantno jer su na skoro četvrtini 

pruge kroz Srbiju uvedene lagane vožnje brzinom do 30 kilometara 

na sat! 

Obnova pruge, prema procjeni stručnjaka, koštat će 370 

milijuna eura. Na području Srbije investicija će biti teška 250 

milijuna, a crnogorski se dio može modernizirati sa 120 milijuna. 

Prema najavama vlade u Beogradu, uskoro bi se trebali nastaviti 

pregovori oko ruskog kredita vrijednog milijardu dolara, 

što su ga u Beogradu ugovorili predsjednici Boris Tadić i Dmitrij 

Medvedev. Upravo iz tog zajma Srbija će osigurati novac za 

popravak svog dijela pruge. Koloritni ministar za infrastrukturu 

Milutin Mrkonjić kaže da će se, bez obzira na to hoće li srpski 

konzorcij postati novi vlasnik barske luke ili ne, pruga prema 

južnom Jadranu sigurno obnoviti. Izjave pojedinih ekonomista 

da će obnova barske pruge Srbiju koštati dvije milijarde eura, 

popularni Mrka smatra dijelom kampanje protiv namjere da 

Beograd kupi luku na crnogorskom primorju. 

Priznajem, zadojen ovim skepticizmom, pomislio sam kako 

bi bilo zgodno pustiti vlak da krene s beogradske stanice kako 

bih na miru popio prvu jutarnju kavu, a onda laganom šetnjom 

prestigao kompoziciju do Topčidera i tamo se ukrcao za Bar, jer 

mi je doktor preporučio da se više krećem. Ipak, učinilo mi se 


kontekst 

pretjerano ambicioznim ispustiti dušu utrkujući se s vlakom 

po brzim prugama Srbije. Zaista, do Topčidera smo milili deset 

na sat. Konobar Novica Đorđević, na željeznici poznatiji 

kao Rambo zbog iskustva koje je stekao kao Crvena beretka, 

a i zbog prakse s pijanim putnicima koje često mora disciplinirati, 

nije primio plaću tri mjeseca. Ipak mi s duhovnim 

mirom preporučuje: “Što si se smrko, stižemo na more za 11 

sati. Dobro, ako se pokvari lokomotiva ili nas zaspe odron, za 

14 ili 15.” Zaista, iz radničkog predgrađa Rakovica polijećemo 

kao katapultirani, 80 na sat, i lijepimo se za udobna, meka crvena 

sjedala, a da je zezanje o najsporijoj pruzi u Evropi samo 

dio specijalnog psihološkog rata shvaćam kada prije Lazarevca 

dostižemo magičnu granicu 100. OK, nismo na liniji Pariz-Lyon, 

ovaj vlak ne ide 300 na sat, ali nas barem ne prestižu zaljubljeni 

parovi pored pruge. 

Na peronu u Valjevu je takav led da bi se nabrzaka moglo 

organizirati lokalno prvenstvo u hokeju, ali iskačem iz vagona i 

sprintam do lokomotive kako bi mi strojovođa objasnio iznenadni 

dramski preokret na putu za Bar. Dobroćudni tip objašnjava 

iz kokpita da posebna sekcija za održavanje pruge određuje 

brzinu. Tumači mi misterioznu šifru “lagana vožnja”. To znači 

da se na tim dionicama vozi znatno sporije od brzine po redu 

vožnje. Ni jedna od laganih vožnji u posljednjih godinu dana 

nije ukinuta, što će reći da pruga nije renovirana. Na mnogim 

pragovima vide se klinovi s godinom kada su zakovani, 1976.! 

Do prije nekoliko godina vlak je između Kosjerića i Požege išao 

100 na sat, a sada svega 50. Ako se ove godine ne renovira taj 

dio pruge, dogodine će lagana vožnja iznositi - 30 na sat. Vratio 

sam se u kupe. Opet lebdimo ka nebesima, gigantskih 30 na 

sat. Ali, nema onih romantičnih kontrasta u vlakovima kojih se 

sjećam iz vremena kada sam bio klinac: radnici koji jedu vruću 

piletinu pa za desert izvuku mladi luk i paradajz, poslovni ljudi 

samoupravnog menadžmenta koji ih prezrivo gledaju pa bježe 

u vagon-restoran na suhe sendviče dok s razglasa metalni glas 

– kao u Velikom bratu, ali ženski – obavještava da se putnici 

pripreme za izlazak na sljedećoj stanici. 

Ako se prošlost zove kraj sedamdesetih i početak osamdesetih, 

kada su nove lokomotive vukle nove vagone preko mostova 

i kroz tunele s gotovo 120 na sat, kako nazvati sadašnjost 

za koju se onda pretpostavljalo da će biti svijetla budućnost? 

Vagoni iz onog doba gotovo su prazni, toaleti su mjesta u koja 

se ulazi tako što zadržite zrak pa tko izdrži, kroz klisure se klackamo 

između 30 i 50 na sat, dok gledamo u ponor a Rambo me 

brifira o parnoj lokomotivi između Liverpoola i Manchestera, 

koja je 1829. godine kloparala prosječnom brzinom od 56 kilometara 

na sat. “To su, sokole, bile brze pruge”, gusla mi guslar 

Bajo Stanišić, koji je osamdesetih bio zlatna koka za zagrebački 

Jugoton, tek nešto manje isplativ od Zdravka Čolića, jer su srpske 

epske pjesme išle kao alva. 

Bajo je pravi baja koji je nedostajao u gotovo praznom 

vlaku: “Ovaj voz je strava. Kada je linija otvorena, nije moglo da 

se prođe kroz vagon a da vam ne otpadne dugmad od gužve”, 

podiže on atmosferu i opušta nas recitalom o Hajduku Veljku 

koji se spetljao s prelijepom bulom, što je izazvalo politički 

nekorektan gnjev osmanlijskih paravojnih snaga pa su krenuli 

u hajku na Veljka, ali da bih ispričao ovu epsku sagu trebala bi 

mi dva putovanja do Bara i natrag. 

U Bijelom Polju nas preuzimaju kondukteri Crnogorskih 

željeznica. Herojski se odupirući modnoj liniji CŽ-a, Vasilije 

Zeković, kondukter u penziji, nosi šapku na kojoj je ofucani 

znak Jugoslavenskih željeznica. Njegov kolega sa 42 godine 

radnog staža Mihajlo Mandić još je konzervativniji – na šapki 

mu bliješti značka sovjetskih vlakova. Ta dva mirnodopska 

kondukterska druga jezde ovom linijom gotovo od njezinog 

osnivanja. “Ovo nije pruga smrti, ona ima dušu. U Titovo 

doba, voz je putovao sedam sati”, kažu. 

Da već sasvim ozbiljno vjerujem da sam zaglavio u nekom 

od poglavlja Marquezova romana “Sto godina samoće” uvjerava 

me Vasilije, koji u svom selu, kad god svrati, dâ tri eura nekoj 

babi narikači da prokune one koji su razbili zemlju u kojoj brze 

pruge nisu bile bajka. Stvarno, majku mu, tko to koči na njegovoj 

pruzi? Vlak je zakočio. Lijepo piše na zgradi pored perona – 

Bar. Lokomotiva se nije pokvarila, nije bilo odrona, pruga nije 

potonula. Za pesimiste, putovali smo 45 kilometara na sat. Za 

optimiste, računajući stajanja na granici između Srbije i Crne 

Gore letjeli smo blizu 50. 

U povratku nisam bio takav naivko. Uz povratnu kartu 

doplatio sam još 30 eura, što nije mnogo ako se hoćeš voziti 

kao maršal. Vagoni čuvenog Titovog Plavog vlaka od 12. prosinca 

prošle godine sastavni su dio kompozicije. Klatio sam se u 

kožnoj fotelji s tri brzine, u Vojvođanskom salonu nekadašnjeg 

specijalnog vlaka Velikog Poglavice, gledao na starom Sony 

televizoru otkačenu komediju s Benom Stillerom, a onda sam, 

za konferencijskim stolom za kojim su sjedili čelnici Izvršnog 

vijeća Socijalističke autonomne pokrajine Vojvodine iščitavao 

bilježnicu, spremajući se za referat na nekom od budućih 

plenuma. 

Rusi financiraju, Talijani 

lobiraju 

Više od 30 godina gotovo ništa nije napravljeno na pruzi Beograd - 

Bar, a remont je bio neophodan već poslije prve decenije. Trenutno se 

radi studija o tehničko-ekonomskoj izvedivosti modernizacije ovog 

željezničkog pravca, koji ima šansu postati dijelom novog europskog 

Koridora 11 ili barem krak Koridora 10. 

Izradu studije financira talijanska vlada koja u Europskoj komisiji i 

lobira za novi koridor Bari - Bar - Podgorica - Beograd - Temišvar. 

Prošle je godine barskom prugom prevezeno oko pola milijuna putnika 

i, ovisno o dionicama, od 700 tisuća do dva milijuna tona robe. 

Prema projekciji CIP-a, do 2025. godine prugom će se prevoziti oko 

dva milijuna putnika i više od pet milijuna tona robe. 


TTajming nije bio idealan, ali Josip Novosel, mladi “wannabe” 

muzičar s osjećajem za posao, više nije želio čekati. Kada 

je 2001. pokrenuo portal www.glazbeni-oglasnik.com, brzim 

internetom služili su se tek rijetki, a na besplatnom web-oglasniku 

u vlasništvu bivšeg učenika zagrebačkog MIOC-a dnevno 

je bilo tek dvadesetak znatiželjnika – uz Novosela, stranicom bi 

prokrstario još samo pokoji autorov prijatelj. No činjenica da 

je jedino mjesto za prodaju i kupnju glazbenih instrumenata u 

Hrvatskoj tada bio Plavi oglasnik nagnala je mladića iz Dubrave 

na ekspresnu realizaciju ideje o internetskom portalu za prodaju 

glazbenih instrumenata. Iako smjela, pokrenuta praktički s 

nula kuna, zamisao studenta zagrebačke Ekonomije – koji je na 

njoj, što je uistinu pomalo ironično, završio smjer financije, a ne 

marketing – ipak je izdržala test vremena. Internetski portal za 

prodaju glazbenih instrumenata do danas je jedini portal tog 

tipa u Hrvatskoj. 

Web-oglasnik s kojim se danas mnogi vole usporediti isprva 

nije imao konkurenciju. Music shopovi prodavali su opremu 

koja je bila prilično skupa, a jeftina roba iz Kine, ma kako 

to sada neobično zvučalo, naprosto nije bila u optjecaju. U tom 

smislu bilo je to zlatno vrijeme, zaključuje danas Josip Novosel, 

koji se na riskantnu poslovnu akciju, kaže, odlučio sasvim 

neplanski, kada mu je bilo 14 godina: “Završio sam muzičku 

školu, odlučio nabaviti klavijaturu kakvu je koristio Elton John, 

Roland Rd600 stage piano, a novac sam posudio od bake; dvije 

tisuće tadašnjih njemačkih maraka. Odjednom sam se sjetio da 

bih joj to mogao vratiti tako da preko oglasnika prodajem stvari. 

Isprva je išlo kako to već ide: daš oglas za nešto, prodaš, znaš 

Kako baki 

vratiti novac 

S dvije tisuće posuđenih maraka zagrebački je 

dječak kupio klavijaturu. Onakvu kakvu ima 

Elton John. Danas je vlasnik jedinog domaćeg 

internetskog oglasnika za prodaju glazbenih 

instrumenata / Sanja Romić 

Foto Boris Štajduhar 



frenda, pitaš ga hoće li nešto kupiti, ono, jednostavna “spika”... 

A onda sam telefonski počeo istraživati imaju li ljudi nešto što 

bih ja mogao prodati. Kada bi mi prijatelj rekao da ima gitaru 

te bi li za nju mogao dobiti 100 maraka, ja bih ju prodao za 150 

maraka, njemu dao 100 i zaradio 50. Tako je to išlo i, mic po mic, 

u jednom trenutku imao sam punu kuću opreme, klavijatura, 

pojačala. Pitao aam se kako ću se svega riješiti pa sam išao vidjeti 

ima li nekakav oglasnik na internetu. Kako ga nije bilo, odlučio 

sam pokrenuti svoj.” 

Obožavatelj “Mućki” i 

Jerryja Leeja Lewisa, Josip 

Novosel dopunio je svoj 

cyber-obrt posovima u 

realnom prostoru, ali ne 

želi puno govoriti o iznosu 

zarade. Da ne čuje mama... 

Unosni cyber-obrt Novoselu danas omogućuje mjesečnu 

zaradu od četiri prosječne hrvatske plaće. Pa ipak, vlasnik prvog 

online oglasnika za glazbala u Hrvatskoj ne uživa u spominjanju 

brojki: “Ako vidi mama, žicat će lovu, a prijatelji više neće 

čašćavati kada izađemo van…”, kazat će kroz smijeh. S druge 

strane, recesija ga ne ostavlja ravnodušnim, ali smatra da ona ne 

može ugroziti budućnost njegovog biznisa: “Sada se klavir od tri 

do sedam tisuća kuna kod kineskog proizvođača može kupiti za 

dvije do četiri tisuće, dok prije roditelji nisu imali izbora; došli 

bi u dućan i dali tisuću maraka za gitaru ili kupili polovnu za 

neku normalnu cijenu preko mene ili nekoga tko se time bavi. 

No, meni nije primarno prodavati glazbenu opremu, već živjeti 

od prodaje oglasnog prostora. Ako sada nešto kupujem, a i kad 

sviram, činim to sebi za gušt”, opušteno kaže. 

Graditi brand u krizna vremena pomalo je izazov, ali i prilika, 

zaključit će mladi hrvatski biznismen koji ne posjeduje svoj 

auto ili ured, no koji je novcem što ga je zaradio kao vlasnik online 

shopa za glazbala prije nekog vremena kupio stan u strogom 

centru Zagreba. Iako je nekada sav smisao web-stranice bio u 

tome da se njezin vlasnik riješi nagomilane opreme, podatak o 

trenutnih 130.000 posjeta mjesečno potvrđuje kako je ona postala 

vrlo popularno mjesto oglašavanja. A upravo to je njezina 

autora, obožavatelja Jerryja Leeja Lewisa i popularne britanske 

serije “Mućke”, navelo na odluku o prodaji oglasnog prostora. Na 

portalu Glazbeni oglasnik tako se više ne oglašavaju samo music 

shopovi, koji su bili primarna target grupa vlasnika u vrijeme 

kada su na portalu bila svega tri oglasa. Portal ima i veliku bazu 

podataka demo bendova, od kojih su neki Novoselu nudili suradnju 

sa svojom stranicom uz argument kako žele da drugi bendovi 

dolaze i njima. Prije godinu dana, Novosel je u tandemu s 

Danijelom Dvornik otvorio i diskografsku kuću Kreativni nered. 

Portal za prodaju rabljenih glazbala svojevrsni je event menadžer 

raznim bendovima, na njemu je moguće iznajmiti i DJ-a, a ima i 

besplatni forum koji broji 9000 registriranih članova. 

“Sada sam odlučio kreirati poluportal za glazbu, koji bi 

obuhvaćao vijesti, recenzije glazbene opreme, te intervjue s glazbenicima, 

kako bismo ljudima ponudili drugačiji sadržaj. No, 

problem je našeg tržišta što je većina vlasnika firmi, potencijalnih 

oglašivača informatički nepismena, pa je teško objasniti da neka 

stranica ima toliku i toliku posjećenost. A to automatski znači 

da je malo teže ugovoriti posao”, kaže Novosel, koji je svojedobno 

bio i najveći hrvatski sakupljač korištenih glazbala, a odne- 



davno se bavi i organiziranjem koncerata. Kada je 20. veljače 

u zagrebačkom klubu Boogaloo zajedno s Danijelom Dvornik 

organizirao održavanje tribute koncerta za Dinu Dvornika, 

sponzori Glazbenog oglasnika Gitarski centar, Diesel, Franck 

i Nova glazbala dobili su svoj banner na plakatima (čije su cijene 

na Novoselovoj web-stranici kreću između 3500 i 12.000 

kuna za mjesec dana), na stageu, kao i reklamu na samom 

Glazbenom oglasniku. Bivši vlasnik 50 gitara i 30 klavijatura 

kaže, naime, da je ponuda “cijelog paketa” ne samo poželjna 

poslovna politika iz perspektive njegovih partnera, već i njegov 

poslovni kredo. 

Iako se klikom na stranicu Glazbenog oglasnika može vidjeti 

samo aktivni broj oglasa, pretraživanjem linka “arhiva” 

dolazi se do podatka da se na ovoj internetskoj stranici danas 

mjesečno preda i do 12.000 oglasa. Za sve je korisnike pregledavanje 

i stavljanje oglasa besplatno, dok tvrtke oglasni prostor 

mogu zakupiti u vidu plaćenih oglasa, sponzorirane rubrike na 

forumu ili bannera na stranici. 

Budući da troškovi opreme za jedan profesionalni glazbeni 

bend, kako nam kaže Novosel, stoje barem 100.000 kuna, jasno 

je da to nije nimalo “jeftin sport”: srednja cijena za električni 

‘Za vintage opremu ne postoji 

recesija, cijena joj svake godine 

naraste. To je zapravo bolje nego 

staviti novac u banku.’ 

klavir je oko 5000 kn, za gitaru od 1000 do 20.000, za klavijature 

1000-25.000 kuna, bubnjeve 2000-25.000 kn, a za harmonike 

od 1500 do 25.000 kuna. Jednostavna računica kaže da 

na ovom web-oglasniku mjesečna trgovina robom premašuje 

iznos od milijun kuna. Što se sve prodaje, a što trenutno ide 

najbolje? “Dobro idu pojačala, gitarski efekti, zvučni efekti za 

glas, razglasna oprema, gitare, a najbolje klavijature za svadbe, 

i to one skupe, od 1000 do 2500 eura. Prije je svaki music shop 

bio specijaliziran za nešto, a sada su svi počeli uvoziti jeftinu kinesku 

robu, svi prodaju svima sve i jedni drugima ruše cijenu te 

prodaju s minimalnim maržama, samo da bi opstali na tržištu”, 

ističe Novosel. 

Glazbeni oglasnik s vremenom se specijalizirao i za iznajmljivanje 

glazbene opreme: “Mnogi bendovi dolaze izvana i ne žele 

nositi sa sobom opremu jer je to preteško, preveliko i prekomplicirano. 

Onda me nazovu i pitaju imam li taj i taj instrument 

i koliko on košta. Ja im kažem da je cijena, primjerice, 300 eura 

po danu, oni plate i za ostalo se pobrinem sam”, objašnjava Novosel, 

koji je i sam više puta bio u prilici prodavati instrumente 

koji su pripadali slavnim muzičarima. Primjerice, električni 

klavir Korg Dine Dvornika uspio je prodati za 60 dana za 4000 

kuna, digitalnu miksetu za 2500 i jednu klavijaturu Roland za 

3500 kuna. Schecter gitara Željka Banića Baneta prodana je 

preko Glazbenog oglasnika za 24 sata, za 8000 kuna. 

Iako su u razdoblju recesije cijene nove opreme znatno 

skočile, za staru, reći će Novosel, vrijedi sasvim drugo pravilo: 

kako je bilo prije, tako je i danas. Na sajmu glazbene multimedije 

na zagrebačkom Velesajmu 2007., na kojem su music 

shopovi mahom izlagali najnoviju opremu, Novosel je bio jedini 

izlagatelj vintage instrumenata: “Donio sam četiri gitare koje 

su koštale preko 400.000 kuna, od čega je samo jedna vrijedna 

250.000 kn (bio je to Fender Stratocaster iz 1959.). Imam prijatelja 

koji je kolekcionar, svira gitaru i skuplja vintage opremu, 

pa sam ga zamolio da mi je posudi da izložim. To se inače ne 

prodaje, ali smo mi ipak prodali jedan Gibson Les Paul koji je 

koštao 4000 eura. Za takve stare stvari ne postoji recesija, one su 

uvijek na cijeni, to je zapravo bolje nego staviti novac u banku, 

jer cijena svake godine naraste.” 

Dok su danas na stranici Glazbeni oglasnik oglasi bez cijene 

više iznimka no pravilo, a trampa vrlo čest oblik trgovanja, 

Novosel kaže kako je upravo na tom segmentu prodaje dosad 

uspio najviše zaraditi. Nekome tko tvrdi kako je najsretniji kad 

si na leđa natovari puno poslova, optužbe za brzu zaradu stoga 

ne padaju lako: “Često se ljudi znaju žaliti: ti tražiš 9000 kuna, a 

u Americi je to 6000 kuna. To mi je krivo, no ipak im odlučno 

kažem da sjednu na avion, plate porez i carinu i vrate se pa da 

vidimo koliko će to koštati.U Americi su jeftiniji i auti i kompjutori. 

Ljudi rade pogrešku jer uspoređuju naše cijene s onima na 

eBayu, koji često ne dostavlja robu u Hrvatsku. Osim toga, to je 

aukcijska prodaja, neke stvari kreću od sto dolara, ali na kraju 

završe na tisuću. O njoj i ne razmišljam, jer smo mi ipak premala 

zemlja, sve je moguće poslati ili HP ekspresom ili vlakom, 

autom pokupiti nešto iz Rijeke ako si u Zagrebu ili obratno…” 

Otkako je ratnih 90-ih nabavio jednu Gibson Les Paul gitaru 

iz 1976. za 1650 eura – za koju bi danas, kaže, mogao glatko dobiti 

3500 eura – Novosel s velikim zanimanjem prati razvoj situacije 

i na tržištima Srbije, Bosne, Slovenije. Mnogo tamošnjih 

klijenata svoju opremu kupuje upravo putem Glazbenog 

oglasnika. Nije neobično da preprodavači kupuju instrumente 

i opremu iz 60-ih ili 70-ih u Hrvatskoj za nešto manju cijenu, 

odnesu je u Sloveniju i onda preprodaju u Italiji, kaže Novosel, 

jer se tako instrument koji je kupljen u Hrvatskoj za tisuću eura 

u Italiji može prodati i dvostruko skuplje. 

Čime je Novosel uspio steći povjerenje klijenata? “Danas 

se sve može provjeriti jer se zna koliko što košta u dućanu, u 

inozemstvu ili bilo gdje u Hrvatskoj. Ljudi prije nisu imali informacija, 

ja sam mogao nešto prodati i kupac to nigdje ne bi 

mogao provjeriti jer nije bilo tražilica na kojima bi se izlistale 

sve stranice na kojima se neki instrument prodaje. Na našoj se 

stranici može kupovati s dosta povjerenja i zato jer je meni poznata 

IP adresa svakog sumnjivog korisnika koji pokuša reklamirati 

nešto što ne odgovara stvarnoj situaciji, staviti oglas na nečiji 

broj telefona ili varati na cijenama. 


Zašto bi netko napustio položaj 

direktora Ine i postao ambasador, 

kada je to sigurno jedan od najatraktivnijih 

poslova u Hrvatskoj? 

Možda je ovo pitanje, koje Andriji 

Kojakoviću, bivšem direktoru najveće naftne 

kompanije u zemlji i veleposlaniku Hrvatske 

u Kini i Velikoj Britaniji nismo postavili mi, 

pomalo osobne naravi, ali bilo je onih koji su 

ga postavili. I to nedavno. 

Kada je početkom godine odlučio u Zagrebu 

otvoriti ured svoje londonske tvrtke 

CEOC koja se bavi istraživanjem proizvod- 

Avatar u 

naftnom polju 

Andrija Kojaković, sadašni šef CEOC-a, a nekadašnji 

direktor Ine, otkriva Forbesu kako se kani nositi s 

teškoćama razvijanja privatnog naftnog biznisa u 

Hrvatskoj / Sanja Romić 

Foto Boris Štajduhar, AP 

OŽUJAK 2010 F O R B E S 61


nje nafte i plina u središnjoj Europi, 

Kojaković je možda bio jedini biznismen 

s ovih prostora koji je morao odgovoriti 

upravo na to pitanje ulagača – sektora 

Barclays Capital BNRI, u Barclays Bank 

Plc., koji je odobrio 50 milijuna dolara 

kao equity za njegov novi naftni biznis. 

Šestotjedni due diligence donio je 

odgovor na pitanje koje su tom prilikom 

Kojakoviću postavili konzultanti banke, 

kao i dosje kojim je obuhvaćen cijeli 

njegov život. Predstavnici jedine britanske 

banke koja se u recesiji nije oslonila 

na pomoć države i nije upala u rizik od 

bankrota, bili su zadovoljni kada su čuli 

da se izvršni direktor CEOC-a odrekao 

pozicije generalnog direktora Ine d.d. 

(koju je obnašao od 1995. do 1997.) jer, 

kao što im je rekao, nakon pet godina 

odvojenog života više nije mogao biti 

bez svoje obitelji, ali i činjenicom da ima 

čistu imovinsku karticu. Stoga su njegovoj 

kompaniji CEOC, koja se odlučila za 

logo jarko zelene boje, i sami dali zeleno 

svjetlo. 

Za poslovne 

avanture u Hrvatskoj 

naftašu ni danas 

nije pretjerano loše 

vrijeme 

No, posjedovanje odgovarajućih 

financijskih sredstava i pristup najmodernijoj 

tehnologiji preko investitora 

kao što je Barclays Capital ne mora biti 

garancija dobre suradnje s vladinim i 

partnerskim tvrtkama. Svjestan je toga i 

Kojaković, ali se, kako kaže, ipak iskreno 

nada dobroj suradnji. 

Dvadesetogodišnje iskustvo Andrije 

Kojakovića u naftnoj industriji uključuje 

nekoliko neoborivih kvalifikacija: osim 

čelne pozicije u Ini, tu je i položaj generalnog 

direktora Inter-Ine London, kao 

i četiri godine na mjestu savjetnika za 

Češku, Slovačku, Mađarsku i Hrvatsku 

u EBRD-u. “Kada postanete čelnik naftne 

kompanije, na neki način dobivate 

potvrdu svoje stručnosti. S druge strane, 

čovjek ima svoju taštinu: bio sam direktor 

državne naftne kompanije, a sada i 

privatne, i to je uvijek izazov”, odgovara 

Kojaković na pitanje kako se kani nositi 

s teškoćama razvijanja privatnog naftnog 

biznisa u Hrvatskoj. 

Smatra kako za njegovu “hrvatsku 

avanturu” ni sada nije pretjerano loše 

vrijeme; i laiku je jasno da Kojaković 

svoje uvjerenje crpi dijelom iz dobro 

Barclaysove bankare zanimalo je 

zašto se bivši hrvatski veleposlanik 

u Londonu odrekao mjesta 

predsjednika Uprave Ine. Čini se 

da su bili zadovoljni odgovorom 

znane činjenice kako je energija uvijek 

dugoročno isplativa investicija. “Energija 

je ograničena i njezina će cijena biti 

stabilna. Ona će stoga imati svoju vrijednost, 

ona nije moda ili turizam, već 

svakodnevna nužnost. Tim CEOC-a 

pokriva tehničko-tehnološki, financijski 

i regionalni aspekt djelatnosti u 

istraživanju proizvodnje nafte i plina u 

srednjoj Europi. Radimo sa svim srednjoeuropskim 

kompanijama. Potpisali 

smo confidentiality agreement s Delta 


hydrocarbons, Ascentom, Inom, Zetom 

MOL-om, a prvi je bio potpisan 

u studenome 2008. s Naftnom industrijom 

Srbije. Mislim da je riječ o isplativom 

projektu: investiciju su ovih 

dana prihvatili i suradnju nam ponudili 

ministar za ekonomiju Slovačke, a prije 

njega ministar za energetiku i rudarstvo 

Srbije”, napominje bivši generalni 

direktor Ine, koji je dirigentsku palicu 

nad hrvatskim naftnim divom držao 

u razdoblju svojevrsnog pada investiranja, 

profitabilnosti i prihoda u Panonskom 

bazenu. Tadašnje velike kompanije 

MOL, Ina, NIS i Petrom velike 

zalihe i isplativa izvorišta pronalazile su 

uglavnom u inozemstvu, a u to vrijeme 

cijene nafte kretale su se između 18 i 20 

dolara (za razliku od današnjih 70-90 

dolara po barelu). 

Po toj novoj cijeni, uvjeren je 

Kojaković, tek nove tehnike mogu ponuditi 

i nove perspektive za istraživanje 

raznih naftnih polja. Primjer je, kaže, i 

nova tehnologija zvana 3D Seizmika, 

koja omogućava trodimenzionalnu 

sliku zbivanja u dubini pojedinog polja. 

“CEOC upravo pregovara o ulasku u 

polje Petišovci u Lendavi. Naša će se snimanja 

vršiti 3D Seizmikom, to jest uz 

pomoć kamiona za senzorima. Kamionima 

s eletronskim pločama slat će se 

elektromagnetski valovi duboko u polje. 

Valovi će se potom vratiti u senzore 

raspoređene na terenu, a mi ćemo dobiti 

sliku podzemlja. Nešto kao Avatar, 

samo u nafti…”, kroz smijeh pojašnjava 

Kojaković najnoviju istraživačku metodu 

u proizvodnji nafte i plina, tzv. upstream. 

Smatra da bi ona mogla znatno 

povećati utvrđene zalihe ugljikovodika 

u iscrpljenim i nedovoljno razrađenim 

naftnim i plinskim ležištima poput onog 

u Petišovcima. 

CEOC će primijeniti strategiju brownfield 

investiranja: novim tehnologijama i 

zdravim kapitalom nastojat će povećati 

proizvodnju na postojećim poljima 

Da CEOC-ovi investitori i 

menadžment ispunjavaju uvjete 

potrebne za uspjeh u ulaganju u naftna i 

plinska polja pokazuje i to što CEOC već 

ima dobre reference u naftnoj industriji 

jugoistočne Europe, tehničku stručnost, 

financijske mogućnosti, a u realizacijskom 

pogledu praktičan pristup i 

“ulagački mentalitet”, kaže Kojaković. 

“CEOC daje prednost samostalnom 

vođenju projekata, ali to ne postavlja 

kao preduvjet (tako dugo dok je osiguran 

povrat uloženog kapitala), a osigurat 

će financijsku i tehničku pomoć te biti 

glavni operater. Kompanija će u svom 

radu koristiti razne tehnike povećanja 

proizvodnje kao što su hidrauličko 

frakturiranje, kiselinske obrade, remontni 

radovi, nove bušotine te razradno 

bušenje, partner je s najiskusnijim 

servisnim kompanijama u regiji i 

domaćim servisnim kompanijama, te 

namjerava nabaviti vlastitu opremu 

koju će koristiti u suradnji sa servisnim 

kompanijama”, ističe Kojaković u svjetlu 

predviđanja Business Monitora International 

kako će proizvodnja nafte u zemljama 

JI Europe u 2010. iznositi 152.000 

barela, a plina 51,989.736,6 kubičnih 

metara po danu (ne uključujući Poljsku 

i Ukrajinu). 

Uz činjenicu da je proizvodnja i 

potražnja nafte i plina u JI Europi u cjelini 

već godinama neuravnotežena te da 

je regija prisiljena većinu potreba zadovoljiti 

uvozom tih energenata, Kojaković 

smatra kako će najmirniji na kraju ipak 

biti oni koji “imaju svoj plin”. 

Je li upstream proizvodnja nafte i 

plina rizik, pitamo izvršnog direktora 

CEOC-a? “Kao i u svakoj drugoj proizvodnji, 

i proizvodnja nafte i plina je rizik, 

pa je princip da se u istraživanju nafte 

i plina podijeli dio rizika. Jedna od naših 

komparativnih prednosti jest i isključiva 

usmjerenost na regiju. CEOC je u procesu 

otkupljivanja dijela poslova od Ascent 

Resources te, primjerice, dijela slovenskih 

bušotina, s kojima se rizik dijeli 

zajednički. Pitate li me što time dobiva 

država, onda je to svakako povećanje 

proizvodnje, veća zaposlenost te energetska 

sigurnost, zbog dobivanja većih 

zaliha nafte i plina”, zaključuje izvršni 

direktor CEOC-a, koji za sebe može 

reći i da je jedan od rijetkih stručnjaka 

za područje nafte i plina koji na izvršnu 

funkciju nije dospio iz politike nego iz 

struke. Karijeru je počeo graditi sedamdesetih, 

kao referent u Ini. 

Kada je 1984. upoznao pravnika InaCommercea 

Vedrana Peršea, današnjeg 

vlasnika tvrtke Deltagrip Trading LLP 

koji je devet godina bio pomoćnik generalnog 

direktora Inter-Ine London, a 

zatim i direktor te kompanije, Kojaković 

nije dugo dvojio o pozivu tog vrsnog 

financijaša u CEOC-ov tim. 

“U našem timu, koji još čine Francis 

Gugen, Daniel Stewart-Roberts, Richard 

Trigle, Janos Matyas i Ivan Makar, 

prisutni su specijalisti za srednju Europu. 

Pogleda li se, naime, karta geoloških 

karakteristika Panonske nizine, nije 

teško zaključiti kako je to teritorijalno 

i geološki jedinstvena cjelina, te da su 

karakteristike polja u Vojvodini jednake 

onima u južnoj Mađarskoj, Prekmurju 

ili Sloveniji. CEOC je primjer kompanije 

koja će implementirati strategiju 

tzv. brown-field investmenta, u kojem 

se kroz nove tehnologije i zdravi kapital 

nastoji povećati proizvodnja postojećih 

polja. Važnosti transparentnog poslovanja 

najviše me je naučio moj boravak 

u Londonu”, zaključuje Andrija 

Kojaković. 



Lady football i 

HubDub dolar 

Lesley Eccles i partneri pokrenuli su uspješan 

projekt koji je fokusiran isključivo na američko 

tržište, a u Americi nemaju ni ured niti 

zaposlenike. Sve rade iz Edinburgha / Ivo Špigel 

MMalo je koja američka sportska 

emisija popularna kao što je to Monday 

Night Football. Za vrijeme tih prijenosa 

američkog nogometa u emisiji 

često sudjeluju zvijezde i javne osobe 

koje sa sportom nemaju neke direktne 

veze. Možete li zamisliti takav prijenos 

u kojemu istodobno sudjeluju Ronald 

Reagan i John Lennon, s tim da Reagan 

Lennonu mimo prijenosa pojašnjava 

pravila igre? Upravo to se dogodilo u 

studenome 1973. godine – sport doista 

ujedinjuje ljude. 

Osim Amerikanaca koji svoj omiljeni 

sport gledaju s poslovičnim pivom i 

grickalicama u ruci, mišičave sportaše 

u oklopima i kacigama svaki tjedan 

prati i društvo poduzetnika u dalekom 

Edinburghu. Na stranu škotska jezera, 

čudovište iz Loch Nessa, viski i golf – 

Lesley Eccles, njen suprug Nigel i trojica 

njihovih partnera u praćenju američkih 

sportskih prijenosa nalaze dobitnu kombinaciju 

posla i zadovoljstva. Da je samo 

do zadovoljstva, možda i ne bi bili tako 

redovni promatrači, ali posao je posao. 

Oni su pokretači dvaju portala koji su u 

Americi sve popularniji, pa iako žive u 

Europi, moraju “do daske” 

biti u toku s emocijama i 

raspoloženjem svojih korisnika. 

Portali nad kojima 

bdiju Lesley i njezina 

ekipa su www.hubdub. 

com i www.fanduel.com. 

Prije nekoliko godina 

Lesley nije bila poduzetnica 

već konzultantica. 

Radila je u Cap Geminiju 

koji je za vrijeme 

njene karijere promijenio 

nekoliko imena – Cap 

Gemini, Gemini Consulting, 

Cap Gemini Ernst Young. Nakon 

pauze u karijeri posvećene djeci, Nigel je 

predložio da pokrenu web-portal namijenjen 

nekoj kombinaciji vijesti i online 

klađenja. Dugo su razmišljali o najboljoj 

koncepciji i strukturi, da bi jedne rujanske 

noći 2007. u edinburškom pubu upoznali 

Toma Griffithsa, Chrisa Stafforda 

Hubdubovci su imali ‘privilegij’ 

održati ključnu prezentaciju 

potencijalnim investitorima na 

dan kada je bankrotirao Lehman 

Brothers. Ipak su osigurali 

1,2 milijuna dolara za novi krug 

financiranja 



Lesley Eccles, njezin 

suprug Nigel i 

njihovi partneri 

i Rob Jonesa. Pivo za pivom, runda za 

rundom i – stvorena je “družina prstena” 

koja i danas okuplja petero partnera i suvlasnika 

u HubDubu. 

Nekoliko riječi o brzini – poučnih, 

vjerujem, za sve koji razmišljaju o 

pokretanju svog projekta. Od prve 

zamisli koju su imali Lesley i Nigel, do 

osnivanja kompanije s novostečenim 

prijateljima i suosnivačima prošlo je tri i 

pol mjeseca. Nakon toga, do pokretanja 

hubdub.com portala prošlo je svega šest 

tjedana! 

Osnovna ideja HubDuba vrlo je 

jednostavna. Igrači dobivaju virtualni 

novac (tzv. $H – HubDub dolare) i koriste 

ga za oklade na stvarne događaje. 

Hoće li u veljači biti više snijega u Whistleru 

(Kanada, lokaciji Olimpijade) ili u 

američkom glavnom gradu, Washingtonu? 

Hoće li u idućoj NASCAR utrci 

obje žene natjecateljice završiti u sudaru 

– kao što se to dogodilo nedavno? Hoće 

li talibani osvojiti vlast u Afganistanu 

do 31. srpnja 2013.? Sve su to pitanja na 

koja se možete kladiti. 

Ako ste dobar vrač pogađač, zaradit 

ćete još više (virtualnog) novca i penjati 

se na tablici dobitnika (tzv. “leaderboard”). 

U vrijeme pisanja ovog teksta, 

sredinom veljače, igrači HubDuba 

davali su Hrvatskoj 92 posto šanse da će 

pobijediti Ekvador u predstojećem Davis 

Cup meču u Varaždinu. 

Ljudi se jako vole natjecati na ovaj 

način, osobito ako ih to ne košta njihova 

stvarnog novca iz banke, a jedna 

od omiljenih tema je sport. Eto, dakle, 

što drži HubDub ekipu prikovanu uz 

Monday Night Football i mnoge druge 

sportske emisije. 

Fanduel.com je sličan, ali obrnut 

koncept. Ovdje se za stvarni novac 

možete natjecati u virtualnim natjecanjima. 

Fanduel obuhvaća najpopularnije 

američke sportove – football, baseball, 

košarku i hokej. Kao u mnogim “sportskim 

strategijama”, možete sastaviti 

svoj “fantasy” tim i natjecati se s protivnikom. 

Rezultati dolaze brzo – ciklus 



za football je tjedni, a za ostale sportove 

dnevni. Prihod (“poslovni model”) je 

vrlo jednostavan – kompanija uzima 

10 posto svih oklada. Dakle, ako se dva 

igrača klade u 200 USD (svaki 100), 

HubDub (poduzeće) uzima 20, a pobjednik 

180 dolara. 

Kako je bilo prijeći iz relativno 

sigurnog svijeta konzaltinga u burne 

poduzetničke vode, pitao sam Lesley. 

“Konzultantske vode nisu bile nimalo 

mirne. Bilo je to žestoko natjecanje s klijentima 

i suradnicima, po principu ‘up or 

out’. Sve u svemu – odlična priprema za 

ono što me čekalo kada smo Nigel, naši 

partneri i ja pokrenuli vlastiti biznis.” 

Pokrećući projekt, Lesley i ekipa 

nisu imali nikakve dileme oko tržišta 

na kojemu trebaju prvo nastupiti. 

Marketinška agencija s kojom su radili 

predložila im je “big bang“ pristup 

– uložite veliki dio sredstava koje imate 

u jedan jedini događaj, na kojemu 

ćete bučno svijetu objaviti da postojite. 

Događaj, odnosno konferencija koju su 

odabrali bila je DEMO 2008. godine. 

Nakon konferencije dobili su veliku 

količinu medijske pažnje, vijest o projektu 

prenijelo je stotinjak medijskih 

kuća te i danas smatraju da se strategija 

itekako isplatila. 

U ovom ciklusu intervjua i članaka 

s europskim i američkim poduzetnicima 

i investitorima, jedna od za mene 

ključnih tema je pozicija europskih poduzetnika, 

pokretača high-tech “startup” 

projekata koji se žele izboriti za 

svoje mjesto pod suncem na globalnom 

i/ili američkom tržištu. 

Osnivači HubDub.coma po jednoj 

su stvari neobični. Pokrenuli su 

uspješan projekt koji je – zasad – fokusiran 

isključivo na američko tržište, a u 

Americi nemaju ured niti zaposlenike. 

Sve rade iz Edinburgha. Neprestano, 

dakako, putuju u SAD i natrag, obilaze 

konferencije, korisnike, poslovne partnere. 

Zasad ipak ne odustaju od Edinburgha. 

“Mora da vam se sviđa živjeti 

u Edinburghu?” “Oh yeah!”, odgovorila 

je Lesley. Ipak uviđaju da će se dio tima 

uskoro morati preseliti u SAD. 

Koja je razlika u šansama koje imaju 

europski u odnosu na američke hightech 

poduzetnike? “Prije svega u financiranju”, 

kaže Lesley. “Većina VC fondova 

No prezentacija je upalila! Kompanija 

je osigurala 1,2 milijuna dolara 

početkom 2009. i krenula u ekspanziju. 

Portal HubDub.com je osvježen i 

proširen, i započele su pripreme za idući 

projekt – FanDuel.com. 

Vraćajući se na temu europskih vs. 

američkih projekata, Lesley kaže: “Silicijska 

dolina ipak ima nešto posebno. 

Teško je to definirati – kao da visi u zraku. 

Umrežavanje, kontakti među ljudima 

bez obzira na to iz koje, makar i 

konkurentske kompanije dolaze...” Dotakli 

smo se i vječne teme stigmatizacije 

neuspjeha. “Točno. U Europi, za razliku 

od Amerike, postoji taj ‘biljeg’ kojega 

nosi netko čiji poduzetnički projekt nije 

uspio. Za razliku od toga, Amerikanci ne 

samo da toleriraju neuspjeh – od pravih 

poduzetnika doslovce se očekuje da u 

nekim pothvatima uspiju, a u nekima 

propadnu. Nije, zapravo, toliko pitanje 

hoćete li uspjeti ili propasti već, ako 

propadnete, da to bude brzo i efikasno, 

Od prve zamisli do osnivanja 

kompanije prošlo je tri i pol mjeseca. 

Nakon toga, do pokretanja hubdub.com 

portala prošlo je svega šest tjedana 

su američki, a američki fondovi, osobito 

oni sa Zapadne obale, pokazuju vrlo 

malo interesa za neameričke projekte.” 

HubDub je krenuo u svijet s 

podrškom poslovnih anđela – kakve u 

Hrvatskoj okuplja udruga Crane – i tijekom 

2008. krenuo u potragu za idućim 

ciklusom financiranja. Druga polovica 

2008. bila je, naravno, razdoblje kad 

se globalna recesija zahuktavala. Hubdubovci 

su krajem 2008. imali neobičan 

“privilegij” održati ključnu prezentaciju 

potencijalnim investitorima na 

dan kada je bankrotirao Lehman Brothers. 

Otprilike kao da prodajete luftiće 

i ležaljke turistima koji se spremaju za 

dolazak tsunamija. 

da možete krenuti u idući posao.” 

Lesley i Nigel Eccles i njihovi partneri, 

suosnivači HubDub.com, puni su 

planova. Oba njihova portala – Hub- 

Dub.com i FanDuel.com – rastu i razvijaju 

se, stječu stotine tisuća posjetitelja i 

igrača. Razmišljaju li o novim portalima 

i igrama – i o idućoj rundi financiranja? 

“Do daljnjega se moramo fokusirati 

na sadašnje projekte, ali jasno je da 

na tome ne staje naš razvojni put. Što 

se financiranja tiče, iduća runda nije u 

planu prije 2011. godine. No, iznimno 

smo zadovoljni načinom na koji su posjetitelji 

i igrači prihvatili našu ponudu, 

našu uslugu i naš model.” 

Foto Arhiva Forbesa 


tehnologija 

Kopija bolja 

od originala 

Mnogi su nakon predstavljanja iPada u San 

Franciscu ostali razočarani neinventivnošću nove 

Appleove naprave, temeljene na već viđenim 

konceptima. Ipak, s tim zavirivanjem u blisku 

prošlost Apple je odredio kako će izgledati naša 

daleka digitalna budućnost / Dragan Petric 

Foto AP, arhiva Forbesa 

Da će ponovno šetati pozornicama kalifornijskih 

kongresnih centara u svojem uobičajenom 

outfitu – tenisicama, trapericama i crnoj dolčeviti – 

nitko nije predviđao nakon što se pred točno godinu 

dana, zbog teške bolesti, povukao s čelne pozicije u 

Appleu. Steve Jobs se ipak krajem siječnja pojavio u 

Yerba Buena Centeru u San Franciscu kako bi predstavio 

revolucionarni proizvod, najspektakularniji 

nakon famoznog iPhonea koji je preokrenuo način 

funkcioniranja telekomunikacijske industrije. 

Očekivanja od “multimedijalnog tableta”, što je 

bio najprecizniji opis uređaja za koji se vjerovalo da 

će ga tom prilikom Jobs pokazati, bila su golema, 

baš zbog tog efekta koji je polučio iPhone - jedan, 

zapravo, posve prosječan telefon za današnje pojmove, 

od kojeg postoji bezbroj tehnološki naprednijih 

modela. Niti jedan od njih, međutim, nije 

uspio učiniti što i iPhone - natjerati operatere da 

ispunjavaju želje korisnika i svojom ponudom 

udovoljavaju njihovim potrebama. Prije iPhonea, 

Dragan Petric je izvršni urednik Buga 


tehnologija 

proizvođači mobitela su ispunjavali želje 

operatera i svojim modelima udovoljavali 

njihovoj ponudi, a za korisnike 

mobitela sluha nije imao nitko. 

Kada se na golemom platnu iza 

Jobsovih leđa pojavio iPad – što je po 

mnogima i očekivani naziv “multimedijalnog 

tableta” – nabrajanje njegovih 

specifikacija razočaralo je mnoge. One 

ni po čemu nisu bile posebne, niti jedna 

nije bila dotad neviđena, a nekoliko 

karakteristika za koje se vjerovalo da 

će ih nova Jobsova naprava posjedovati 

– izostale su. Ma koliko djelovao 

šminkerski, zabavan i appleovski intuitivan, 

iPad se zapravo pokazao kao simbioza 

e-readera, netbooka, iPoda i tko 

zna kojeg sve ne gadgeta kakvi su se dosad 

već imali prilike etablirati na tržištu. 

Taj “krnji Kindle u boji”, odnosno 

“predimenzionirani iPod Touch”, kako 

ga se na Twitteru i Facebooku podrugljivo 

komentiralo tijekom Jobsove 

prezentacije, doista ne donosi nikakav 

tehnološki pa čak ni konceptualni novitet 

u svijet digitalne aparature, no 

E-reader 

Netbook 

potencijal njegova utjecaja na daljnji 

razvoj suživota ljudske civilizacije s tehnologijom, 

a samim time i na industriju 

koja taj suživot determinira, jednak je 

onom što ga je imao i iPhone. Po svoj 

prilici, na čak nekoliko razina. 

Kao prvo, iPad je fantastično 

zamišljena kućna internetska 

konzola. Nema operacijski 

sustav koji podržava više 

zadaća (multitasking), što 

se smatra njegovim najvećim 

nedostatkom, već iPhone OS, onaj 

isti operacijski sustav koji se koristi u 

iPhoneu, a to donosi i brojne praktične 

prednosti. Tako će se sve aplikacije koje 

postoje za iPhone, a kakvih je već sada na 

desetke tisuća, moći koristiti i na iPadu, 

dok će se sam uređaj uključivati mnogo 

brže od bilo kojeg računala. Kada će 

netko poželjeti brzinski nešto pogledati 

ili obaviti na internetu, s iPadom će to 

moći gotovo istoga trenutka. 

Osim “guglanja” i šetnje webom, 

iPad će pružati trenutačan uvid u sve 

društvene mreže, zatim će pružiti 

mogućnost chata ili videokomunikacije, 

kopkanje po eBayu, Amazonu i 

drugim web-trgovinama te obavljanje 

niza drugih internetski orijentiranih 

operacija za koje provjereni softverski 

alati već postoje. Kako svaki iPad ima 

podršku za Wi-Fi, a bit će moguće kupiti 

i izvedbu s podrškom za 3G mobilne 

mreže, tko bude htio moći će ovu kućnu 

internetsku konzolu koristiti i u pokretu. 

Dosad su ovakvu funkcionalnost 

Lenovo 

pružali tek napredniji smartphonei, ali 

na znatno manjim ekranima od iPada 

koji donosi više nego ugodnu dijagonalu 

od 9,7 inča. 

Za ljubitelje čitanja, kao drugo, 

Apple je pripremio iBook Store, internetsku 

trgovinu elektroničkih knjiga, 

EeeTop 


pandan onoj koju koristi Amazonov 

Kindle, s tom razlikom što se u 

ovoj trgovini mogu kupiti i knjige 

u boji, a samim time i časopisi i 

novine. Jobsova je kompanija već 

potpisala nekoliko ugovora s velikim 

izdavačkim kućama, a New York 

Times je pripremio čak i zasebnu 

aplikaciju za iPad za praćenje svojeg 

dnevnika. 

Tržištu e-readera ovo će 

dati značajan vjetar u leđa, 

a neće ga, kako se naivno 

naslućivalo, pokopati. Apple je, 

naime, prije svega trendseterska kompanija, 

a ne inovatorska, pa će pojava 

iPada potaknuti masovnu potražnju i za 

sličnim spravama, a ne samo za Jobsovim 

“izumom”. Na isti način je pojavom 

iPoda procvjetalo tržište MP3 playera, 

a pojavom iPhonea tržište mobitela s 

ekranima osjetljivim na dodir. E-readeri, 

bili oni iPad ili neki drugi, za godinudvije 

će se – zbog iPada – naći u svakom 

kućanstvu. 

Povezano s ovim iPad će utjecati na 

budućnost civilizacije i na trećoj razini, 

onoj vezanoj uz medijsko izdavaštvo. 

Tržište tiskanih medija će izlaz iz krize 

naklada u kojoj se zateklo potražiti upravo 

u činjenici što će e-readeri odnosno 

kućne internetske konzole (sasvim je svejedno) 

postati dio našeg svakodnevnog 

tehnološkog asesoara. Ekrani s dijagonalama 

ugodnim za čitanje, koji su uz 

to osjetljivi na dodir pa se na njima lako 

može simulirati pokret listanja ili obaviti 

zumiranje te imaju dovoljno malu masu 

da ih nije teško nositi sa sobom ili držati 

u ruci, prva su prava zamjena za papir – 

medij putem kojeg su potrošači spremni 

plaćati konzumaciju sadržaja. 

Napokon, iPad će utjecati i na tržište 

netbookova i jeftinih prijenosnika tako 

što će im značajno oboriti cijene. Apple 

je svjesno formirao cijenu najjeftinijeg 

modela iPada tako da bude izjednačena 

s najjeftinijim netbookovima (499 dolara), 

pa je posve logično da će se između 

ovog Appleovog proizvoda i malog, alternativnog 

prijenosnika mnogi odlučiti 

HP mini 

baš za iPad. Da to dodatno naglasi, Jobs 

je na samom predstavljanju iPada izjavio 

– tobože ničim izazvan – kako su 

netbookovi uređaji koji su tržišno pozicionirani 

između mobitela i prijenosnika, 

ali uz tri velike mane koje iPad nema: 

spori su, imaju majušne ekrane i koriste 

– softver za PC… 

Dok je ovaj posljednji argument 

jalov, iskorišten tek iz podrugljivih 

pobuda, prva dva imaju smisla i bit 

će nužna korekcija cijena netbookova 

kako bi opstali. Ponovno, slično se 

dogodilo s cijenama MP3 playera 

kao i s cijenama mobitela s ekranima 

osjetljivim na dodir nakon pojave 

iPoda i iPhonea. 

Apple, prema tome, doista 

nije s iPadom ostvario nikakvu 

kreativnu revoluciju, no 

jest onu tržišno-tehnološku. 

Zavirivanjem u blisku prošlost 

i kopiranjem koncepta koji su u 

trendu, napravio je uređaj kojeg je s 

izuzetnom preciznošću pozicionirao upravo 

na onaj segment tržišta koji se tim 

trendovima otvorio. iPad će to tržište 

samo još dodatno otvoriti i ponovno, 

već po tko zna koji put, odrediti daljnju 

digitalnu budućnost čovječanstva. 

Konkurentski koncepti Apple iPadu 

1. E-readeri 

Najpopularniji je Amazonov Kindle, a karakterizira ih korištenje e-ink tehnologije 

zahvaljujući kojoj ekran troši izuzetno malo energije, pa se baterija ne prazni tjednima. 

Ipak, prikaz na ekranu je monokromatski, pa iPadu boja donosi veliku komparativnu 

prednost. 

2. Netbookovi 

Jeftina prijenosna računala s malim ekranima i oskudnim performansama poharala su 

u protekle dvije godine tržište svojom niskom cijenom i naročito malenim dimenzijama i 

masom. iPad ih izravno napada cijenom i sposobnošću internetskog povezivanja. 

3. Hibridi prijenosnika i tableta 

Prije nekoliko godina bili su izuzetno propulzivni, a onda su odjednom nestali s tržišta. 

Neusavršenost tehnologije ekrana osjetljivih na dodir i visoka cijena su ih dotukli. Sada 

kada to više nije problem, ponovno im se otvara tržišni prostor – onaj isti koji je namijenjen 

iPadu. 

4. Hibridi netbooka i tableta 

Na krilima uspjeha netbooka i tržišne afirmacije ekrana osjetljivih na dodir, pojavili su se 

prvi netbookovi koji koriste takve ekrane, što s Androidom u ulozi operacijskog sustava, što 

s Windowsima. HP i Microsoft zajednički su predstavili jedan model, demonstrirajući snagu 

za rat s Appleom. 

5. All-in-one EeeTop 

Trend pojave takozvanih all-in-one računala, osobito onih jeftinijih i onih s ekranom osjetljivim 

na dodir poput Asusova EeeTopa , tržišno je sve uspješniji. Kao uređaj pozicioniran 

“između” gadgeta, prijenosnika i stolnog računala, iPad cilja na iste kupce. 


tehnologija 

U usporedbi sa Samsungom, Sonyjem 

i Appleom, proizvođači tvrdih diskova 

teško da bi se mogli ubrojiti među atraktivne 

igrače u svijetu kućne elektronike. 

Ipak, šefovi kompanija poput Seagatea i 

Western Digitala s punim su se pravom 

osjećali kao kod kuće na golemom sajmu 

Consumer Electronics Show, održanom 

početkom siječnja u Las Vegasu. Proizvodi 

za pohranu digitalnog sadržaja dosad nisu 

privlačili osobitu pozornost izloženi kraj 

glamuroznog iPoda, iako su zaslužni za 

njegovo postojanje. Sada, međutim, Seagate, 

Western Digital i društvo imaju vlastitu 

cool robu dostojnu mjesta u dnevnom 

boravku – prodaju media playere. 

Teško da će s proizvodom koji 

se prodaje po 150 dolara komad ikada 

dostići Appleov uspjeh, jer svijet kućne 

elektronike zahtijeva sredstva za dizajn 

i marketing kakva proizvođači magnetnih 

ploča vjerojatno nemaju. No već i 

činjenica da su pridodali svog igrača toj 

elitnoj momčadi pokazuje koliko najjači 

trendovi među potrošačima – ponajprije 

opčinjenost videom bilo hollywoodske, 

bilo mobitelske vrste – ovise o proizvodima 

za pohranu sadržaja. To je i jedan od 

glavnih razloga što su proizvođači diskova 

preživjeli prošlogodišnju krizu. Proizvodnja 

diskova koji čuvaju vaše podatke 

kad je računalo ugašeno, biznis je ovisan 

o ciklusu. Trenutačno smo u pozitivnom 

dijelu ciklusa. Vrijednost dionice najjačeg 

igrača u toj industriji, Seagatea, lani se 

učetverostručila, skočivši na 17,90 dolara. 

Kompanija je izvijestila o neto gubitku od 

3,1 milijardu dolara na 9,8 milijardi prihoda 

u razdoblju do 3. srpnja 2009. godine. 

Dionica Western Digitala, po veličini 

trećeg proizvođača diskova, sada vrijedi 

četiri puta više nego u studenome 2008. 

Obje kompanije, kao i proizvođač 

kućišta za diskove Iomega (2008. kupila 

EMC), u novije su vrijeme predstavile 

svoje media playere, kompatibilne s velikim 

televizorima visoke definicije kojih je 

sve više po dnevnim sobama. Media player 

je velik poput kutije papirnatih rupčića 

Seagateov FreeAgent 

Theater media 

player povezuje PC s 

televizorom 

Spremište u 

dnevnoj sobi 

Proizvođači memorijskih diskova smislili su kako 

se domoći komadića tržišnog glamura: lansirali 

su novi TV gadget / Lee Gomes 

i povezuje se s TV prijemnikom slično 

kao DVD player. Uređaj s daljinskim 

upravljačem u osnovi je Linuxov kompjutor 

čiji je interijer zanimljiv samo geekovima 

i skriven ugodnim sučeljem. Iako 

se media player može spojiti na YouTube 

i slične internetske videoservise, glavna 

mu je namjena omogućiti korisniku da 

na svom velikom TV ekranu komforno 

odgleda sve one filmove koji su mu se, u 

digitalnom obliku, nekim slučajem našli u 

računalu. 

Veliki dio kupaca su lukavi mladi korisnici 

weba koji ilegalno skidaju filmove 

sa sajtova poput Pirate Baya umjesto s Netfixa 

ili Redboxa. (Ovo vrijedi i za Appleove 

kupce, jer iPod ne bi bio ni približno takav 

hit kada bi se koristio samo za slušanje le- 


Foto John Kuczala, arhiva Forbesa 

Media playeri Iomege (lijevo) i Western Digitala zapravo bi trebali stvoriti naviku 

pohranjivanja sadržaja i tako povećati potražnju za memorijskim diskovima 

galno kupljene glazbe). Media playeri još 

nisu pustili duboko korijenje u SAD-u. 

“No FNAC-ovi i slični dućani u Europi su 

ih puni. Za nas je to vrlo zanimljiv posao”, 

kaže Jonathan Huberman, šef Iomege čiji 

media player košta 150 dolara. Ovi proizvodi 

reproduciraju blue ray filmove u 

punom sjaju, no njihov softver ne pruža 

onakvu svečanost za oči kakvu omogućuje 

slično koncipiran, ali ne tako svestran Appleov 

TV proizvod. Jednostavne radnje 

poput spajanja na mrežu preko glavnog 

PC-ja mogu biti gnjavaža. Bilo bi bolje da 

je u postupku dizajniranja proizvoda sudjelovalo 

više fokusnih skupina. Mušterije 

su, naime, zasad uglavnom prava internetska 

davež koja sa svakom primjedbom 

odmah trči na forume i ondje vas kudi ili 

hvali. 

To je jedan od razloga zbog kojih 

je prodaja tih playera još mala. Zapravo 

tako mala da je analitičari još ne mogu ni 

procijeniti. Media playeri vjerojatno neće 

preteći prodaju magnetnih diskova kod 

proizvođača. Godišnji prigodi Seagatea, 

Western Digitala i Hitachija (koji je sada 

vlasnik bivše IBM-ove proizvodnje diskova) 

zbrojeni iznose oko 25 milijardi 

dolara. Te tri kompanije na godinu izrade 

pola milijarde disc driveova. Čak 90 posto 

njihovih kupaca čini nekoliko krupnih 

proizvođača osobnih računala, maloprodajni 

lanci poput Wal Marta i Costuca 

i, odnedavno, internetske tvrtke koje 

sastavljaju računala za vlastite računalne 

centre, a disc driveove kupuju gotove kako 

bi uštedjeli. Prodaja tim kanalima bila je 

veća od očekivane i pomogla industriji da 

se izvuče iz inercije i povremenih minusa 

u prvoj polovici 2009. “Kako je godina 

prolazila, brojke su rasle za po jedan posto 

mjesečno”, kaže Ananda Baruah, koji za 

investicijsku banku Brean Murray, Carret 

& Co prati te kompanije. 

Prodaja PC-ja rasla je zbog sve prisutnijih 

mobitela i digitalnih kamera. Ti gadgeti 

obično nemaju memorijske diskove, 

no njima se snimi mnogo materijala koji 

na kraju završi spremljen na nekom disku 

(bolje na dva, zlu ne trebalo). “Kada god 

ljudi premještaju videomaterijal s uređaja 

na uređaj, to je dobro za industriju diskova”, 

kaže direktor Seagatea Stephen J. 

Luczo. Seagate i slične tvrtke upravo su se 

zato i upustile u proizvodnju media playera 

– kako bi navikli potrošače na ideju o 

gledanju filmova iz PC-ja preko velikih 

ekrana u dnevnoj sobi i potakli ih da 

pohranjuju filmove na diskove. Sklapanje 

i veliki dio tehničkog posla dislociran je u 

Kinu i Tajvan. 

Budući da proizvođači disc driveova 

ne ovise o tržišnom uspjehu svojih media 

playera, mogu si dopustiti da takvim 

proizvodima samo testiraju tržište ili ponude 

neku novu ideju. Luczo primjerice 

kaže da je Seagateov FreeAgent Theatre 

postigao umjeren uspjeh uz “vrlo dobar 

profit” (iznos ne spominje), ali da će pravi 

hit u toj kategoriji proizvoda vjerojatno 

doći iz Applea “ili neke druge kompanije 

kojoj je to domaći teren.” 

Možda i nisu na domaćem terenu, 

ali proizvođači diskova uvijek su na 

igralištu, jer već sami kapaciteti uređaja 

za pohranu sadržaja oduzimaju dah čak 

i nazagriženijim promatračima tehničkih 

zbivanja. John Rydning, analitičar u 

istraživačkoj tvrtki IDC, predviđa da će se 

do kraja ove godine na drive vrijedan 300 

dolara i velik poput džepne knjige moći 

pohraniti 4 terabajta podataka. To je dovoljno 

za 80 blu ray filmova ili 600 DVDova 

ili, ako hoćete, za 4,5 milijuna džepnih 

knjiga. Od ulaska na tržište, proizvođači 

diskova žude za vremenima u kojima će 

se njihov biznis osloboditi prokletstva 

ciklusa. Mogu li media playeri za dnevnu 

sobu postati još traženiji i ostati traženi 

tijekom cijele godine? Teško. Ali ćemo barem 

sljedeći prevrat u ciklusu moći gledati 

na televiziji. 


Proizvođači kućne elektronike 

otkrili su da se svijet ima tri dimenzije. 

Naoružani tom spoznajom, 

namjeravaju uvesti velike 

promjene u vaš dom. U pravu su što se 

tiče triju dimenzija. Nažalost, odabrali su 

pogrešne tri. 

Na Consumer Electronics Showu, u 

siječnju u Las Vegasu, 3D televizori bili su 

glavna tema. Trodimenzionalna televizija 

gleda se jednako kao i 3D film u kinu. 

Potreban vam je par posebnih naočala, 3D 

televizor i sadržaj odgovarajućeg formata. 

3D TV ima iste prednosti i mane kao i 3D 

film. Treća dimenzija može biti uzbudljivo 

vizualno iskustvo, ali i igračka koje se brzo 

zasitimo. U oba slučaja valja platiti cijenu 

u obliku zamućenja vida i bolova u očima. 

To može proći u posebnim prigodama kao 

što je projekcija Avatara. ali za izležavanje 

pred televizorom na kraju napornog 

dana - teško. Umjesto tri prostorne dimenzije, 

proizvođači kućne elektronike 

trebali bi razmisliti o ujedinjavanju triju 

već postojećih televizijskih dimenzija: zemaljske 

i kabelske televizije koja emitira 

prema rasporedu, streaming videa s interneta 

koji gledate kada želite i videosadržaja 

pohranjenog u računalu. Sada vam za 

svaku od te tri stvari treba poseban uređaj. 

Kutije oko televizora množe se kao darovi 

ispod božićnog drvca. 

Lee Gomes 

Multidimenzionalna 

TV 

Uoči nogometnog prvenstva proizvođači televizora 

zajedno s kreatorima programa odlučili su krenuti u 

novu ofenzivu nudeći prijenose u tri dimenzije 

Ja ih mam šest, tek malo iznad prosjeka. 

I vi imate barem jedan pretvarač signala 

neke kabelske ili satelitske televizije. 

U sklopu pretvarača ili tik do njega vjerojatno 

imate recorder ili nešto slično što 

vam omogućuje da gledate reprize TV 

programa onda kad vama odgovara, i to 

bez reklama. A sigurno imate i DVD ili 

blu ray player. Doduše, tu ste već u ranoj 

Lee Gomes je urednik Forbesova biroa u Sillicon Valleyju 

digitalni alati 

fazi TV zagriženosti, no takvih je ljudi sve 

više. Možda imate Slingbox pa program 

sa svog kućnog televizora možete gledati 

posvuda – u drugoj sobi na PC-ju ili 

na laptopu bilo gdje na kugli zemaljskoj. 

Vudu je internetski TV servis koji emitira 

filmove visoke razlučivosti po sistemu 

“plati i gledaj”; i ta priča dolazi s kućištem. 

Testirao sam media playere veličine 

knjige što ih proizvode Seagate i drugi 

proizvođači uređaja za pohranu digitalnog 

sadržaja (vidi članak na str. 70); obično 

služe za gledanje sadržaja skinutog s interneta. 

Kao i drugi spomenuti uređaji, i media 

playeri trebaju svoju utičnicu i vezu s 

internetom. Elektronički gledano, svi oni 

rade u osnovi istu stvar – preuzimaju niz 

jedinica i nula i pretvaraju ih u TV sliku. 

Ima ih toliko samo zato što jedinice i nule 

stižu iz različitih poslovnih carstava. To je 

kao kad nam je u doba stare mrežne televizije 

trebao poseban televizor za gledanje 

svakog od postojećih kanala. 

Upravo to je problem kojim bi se 

trebala pozabaviti industrija kućne elektronike 

i lansirati jedinstveni uređaj preko 

kojeg ćemo upravljati svime što se tiče 

gledanja televizije. Tehničkih prepreka za 

to nema. Elektronika u svim spomenutim 

uređajima zapravo je ista. Industrija 

poluvodiča tu je obavila svoj posao: jedan 

jedini čip veličine nokta je sve što trebamo 

da bismo kod kuće pogledali neki blu ray 

film poput “Princa tame”. Plus snažan 

surround sustav. Postoje, međutim, neke 

poslovne prepreke. Recimo, prijemnici 

kabelskih televizija zahtijevaju da ubacite 

karticu kako biste dokazali da ne kradete 

signal. Kongres SAD-a je donio zakon 

po kojem tehnologija primijenjena u sklopu 

tih sustava mora biti široko dostupna, 

no bilo je žalbi da kabelske televizije 

Industrija kućne elektronike trebala bi 

proizvesti jedinstveni uređaj preko kojega 

ćemo upravljati svime što se tiče televizije 

zabušavaju u provedbi tog zakona. 

Najzadrtiji od nas ne mogu dočekati 

da se Steve Jobs primi te zadaće. Sami su 

sklopili barem jednog takvog križanca, 

koji im već stoji kraj televizora. Te naprave 

izgledaju poput standardnog PC-ja, osim 

što su tihe i imaju audio i video priključke 

za spoj s televizorom. Obično imaju i nekakav 

daljinac. Rade odlično, ali sklapanje i 

održavanje takvog uređaja za većinu je ljudi 

previše posla. Stoga, proizvođači kućne 

elektronike, skinite te 3D naočale. Možda 

zbog njih ne vidite pravi problem. 


financije 

Izlaz iz krize putem 

slabije valute? 

U minulih 12 mjeseci tek su valute commodity bloka (uz još pokoju iznimku) 

namaknule značajniji rast u odnosu na euro. Američki dolar i dobar 

dio Azije još uvijek su u minusu / Mario Gatara 

Ilustracija Boris Benko 

Činjenica kako Grčka (i ostale 

“slabe karike”) predstavlja 

ozbiljan problem za Europsku 

monetarnu uniju u vrlo 

je kratkom roku učinila 

zbivanja na deviznom tržištu znatno zanimljivijima. 

Euro je u odnosu na dolar 

skliznuo do najniže razine od sredine 

svibnja prošle godine, a u odnosu na 

početak godine nema pozitivan skor ni 

s jednom od mainstream valuta. 

Ali takav se rasplet teško može nazvati 

alarmantnim. I što ako je to zapravo 

i bio cilj? Njemačka je najveći svjetski izvoznik 

i deprecijacija eura (uz određene 

negativne efekte) nedvojbeno ide naruku 

izvozno orijentiranoj ekonomiji. 

I doista, nije trebalo dugo da se pojave 

špekulacije kako Angela Merkel 

igra taktičku igru, rastežući do krajnjih 

granica živce svojih grčkih kolega odbijanjem 

da ispiše bianco ček koji bi, barem 

na neko vrijeme, zaustavio eroziju 

europske valute. 


EMU nema alternativu 

Možda je nasađena na pogrešnim temeljima. 

Možda je odveć fleksibilna. Ili pod prevelikim 

utjecajem politike. Ali Europska monetarna 

unija stvorena je ireverzibilnim procesom koji 

može ići samo naprijed, a natrag - nikako / 

Mario Gatara 

Ekonomist Charles Kindleberger 

cijeli je svoj život posvetio 

proučavanju povijesnih lekcija 

iz ekonomije. Prikupljajući 

iskustvo na pozicijama u Bijeloj 

kući, Fedu i Banci za međunarodna poravnanja 

(BIS), iza sebe je ostavio tridesetak 

knjiga, analizirajući najrazličitije 

ekonomske fenomene. Bio je i jedan od 

glavnih arhitekata Marshallova plana te 

jedan od autora hegemonijske teorije stabilnosti 

temeljene na tvrdnji kako domi- 

Europska 

središnja banka 

svoj je dio posla 

solidno odradila, 

no političari su 

uglavnom zatajili, 

prepuštajući se 

kratkovidnom 

populizmu 

Foto AP 

Inibh ero od 

elenim augait 

wiscil dip ea faccummodiat 

alit 

erciduis alisim 

dolortis at pratism 

odoloboreet laor 

am velis aliquat ut 

alisl eniam, 


financije 

nantna svjetska sila (poput SAD-a) može 

bitno pridonijeti ekonomskoj stabilnosti 

na globalnoj razini. Poor Charlie je detaljno 

izučavao i Veliku depresiju, tvrdeći 

kako je stabilnost tečaja ključan preduvjet 

ekonomskog prosperiteta, a kompetitivna 

devalvacija jedan od najvažnijih uzroka 

najveće ekonomske krize prošlog stoljeća. 

A upravo je praksa kompetitivne 

devalvacije duboko ukorijenjena u tradiciji 

Starog kontinenta, kojoj su Francuska, 

Italija i još neke zemlje s periferije često 

pribjegavali, ne uspijevajući održati korak 

s moćnom njemačkom ekonomijom. 

Bio je to umjetan, ali za političare relativno 

lagan način poboljšanja konkurentnosti 

domaćeg gospodarstva kojim bi 

se strukturalni problemi i/ili kronična 

slabost domaće potražnje naprosto prebacili 

na teret nekoga drugoga (najčešće 

bliskog susjeda). Naravno, dok god im 

se takva praksa ne bi obila o glavu. To se 

zbivalo često pa je Europa dugo tavorila 

u začaranom krugu kompetitivnih devalvacija 

koje su drastično narušavale tokove 

trgovine. Jer na devalvaciju jedne valute 

drugi bi odgovorili podizanjem uvoznih 

barijera, administrativnim zatvaranjem 

domaćeg tržišta ili pak simultanom devalvacijom, 

nastojeći po svaku cijenu očuvati 

konkurentnost domaće ekonomije. 

I zbog toga je tečajna stabilnost figurirala 

ne samo kao ključan preduvjet 

intenzivnije vanjskotrgovinske razmjene, 

već i kao najprikladniji način kojim bi se 

prekinula višestoljetna povijest ratovanja 

na Starom kontinentu. 

Paradoksalno, brojni su europski 

politički lideri nakon Drugog svjetskog 

rata dijelili takvo mišljenje, no trebalo je 

još puno vremena (i manjkavih inicijativa) 

da se teorija pretoči u praksu. Političari 

su najzad uočili kako, usprkos brojnim 

devalvacijama u susjedstvu, Njemačka 

nekako uvijek uspijeva prikazati suficit u 

vanjskotrgovinskoj razmjeni, te je krajem 

80-ih godina prošlog stoljeća zaživio Europski 

monetarni sustav (EMS), preteča 

današnje monetarne unije. Uslijedio je 

Europski tečajni mehanizam (ERM), a 

potom i njegova poboljšana verzija (ERM 

II) nakon špekulativnih napada na funtu 

(kojima se proslavio George Soros). Evolucija 

ideje o monetarnoj uniji doživjela je 

vrhunac studijom Europske komisije pod 

nazivom “One market, one money”. Ostalo 

je više-manje poznata povijest. 

Već na temelju ove kratke lekcije iz 

povijesti lako je zamisliti kaos koji bi uslijedio 

raspadom Europske monetarne 

unije. To je tema kojom se posljednjih 

tjedana poigravaju brojni promatrači, 

pokušavajući kvantificirati vjerojatnost 

takvog ishoda. Čak i Nassim Taleb, autor 

bestselera Crni labud, smatra kako 

ne bi bilo loše uložiti određena sredstva 

na takav scenarij, premda njegovu materijalizaciju 

drži malo vjerojatnom. Nemali 

broj ulagača vjerojatno je i odlučio 

zaigrati taj lucky shot, pretočivši u djelo 

najrazličitije ideje. Jedna od najočitijih 

strategija je short euro, likvidacija europske 

valute u odnosu na konkurente poput 

dolara, funte ili jena. Redovita izvješća 

američkog CFTC-a ukazuju na rekordno 

visoke špekulativne short euro pozicije, 

a pod pritiskom prodavatelja euro se u 

odnosu na dolar spustio do najniže razine 

u posljednjih desetak mjeseci. 

Percipirajući rastući rizik od raspada 

EMU, cijene grčkih, španjolskih i portugalskih 

obveznica naprosto su podivljale, 

baš kao i CDS instrumenti (credit default 

swaps), sredstvo osiguranja ako zemlja 

paranoja bez granica 

Paranoja izazvana grčkim problemima dosegla je sredinom veljače vrhunac, ali nije 

ograničena na financijske krugove. Na brojnim se blogovima skepsa oko sudbine jedinstvene 

europske valute manifestirala na prilično zanimljiv i čudan način, analizom novčanica 

i kovanica u optjecaju. U slučaju kovanica stvar je vrlo jednostavna, jer ih odlikuju različiti 

simboli vezani uz pojedinu zemlju, no neki su otišli i korak dalje, podastirući nove, široj 

javnosti uglavnom nepoznate detalje. Naime, svaki serijski broj na novčanicama eura ima 

i slovo, rezervirano za zemlju u kojoj je novčanica tiskana. Prema tim istim blogovima, 

najtraženije su novčanice koje nose slovo X jer je to oznaka za Njemačku. Istodobno pojedini 

mediji špekuliraju s neprovjerenim tvrdnjama kako brojni stanovnici EU (osobito oni 

u Njemačkoj) nerado primaju ili čak odbijaju novčanice u čijem se serijskom broju nalazi 

slovo Y. Pogađate, riječ je o novčanicama grčkog “porijekla”, a navodno se na sličan način 

tretiraju i novčanice čiji serijski brojevi sadrže slova M (Portugal), S (Italija) i V (Španjolska). 

Što je, naravno, smiješno (i glupo), jer čak i da u nekom suludom scenariju dođe do raspada 

monetarne unije, posve je nebitno gdje se novčanice tiskaju, već tko iza njih stoji (u ovom 

slučaju Europska središnja banka). 


financije 

izdavatelj u nemogućnosti servisiranja obveza 

proglasi default. Ulje na vatru dolili 

su i brojni analitičari, okarakteriziravši raspad 

sustava zajedničke valute vjerojatnim. 

Steve Barrow, analitičar Standard Bank, 

još je početkom prosinca izjavio kako 

je moguće da se Irska i Grčka pokušaju 

izvući iz EMU, tražeći izlaz iz krize ponovnim 

uvođenjem nacionalnih valuta i 

devalvacijom istih. Irsko ministarstvo financija 

nazvalo je takvu procjenu “neinformiranim 

komentarom”, uspoređujući 

je s scenarijem da Teksas zamijeni dolar 

nekom drugom valutom, dok je reakcija iz 

Atene bila vrlo kratka - nema šanse. 

No ako je Barrow dopustio mogućnost 

takvog raspleta, Albert Edwards iz Société 

Générale bio je puno rezolutniji. “Grčki 

proračunski deficit samo je jedan od 

simptoma krize s kojom se EMU suočava, 

što će u konačnici rezultirati njezinim raspadom”, 

izvalio je sredinom veljače. 

S uzrocima problema koje on 

navodi zapravo se nije teško složiti. Slabija 

konkurentnost zemalja na periferiji, dodatno 

naglašena precijenjenom valutom, 

uz zajedničku monetarnu politiku koja 

teško može zadovoljiti potrebe sviju, gurnula 

je u prvi plan instrumente fiskalne 

politike. To je pak u uvjetima krize dovelo 

do rekordno visokih proračunskih deficita 

i ukupne razine zaduženja. No Edwards ide 

i puno dalje, tvrdeći da bilo kakva (konkretna) 

pomoć Grčkoj samo odgađa neminovan 

raspad ideje o zajedničkoj valuti, 

nalazeći dodirne točke između aktualne 

krize i one u Aziji 1997. godine. Da ne bi 

bilo zabune, njegove riječi doista imaju 

određenu težinu. Prema famoznoj Thomson 

Extel anketi Edwards je već godinama 

među najbolje ocijenjenim stratezima, baš 

kao i njegov poslodavac. 

Padu eura koji sada plijeni pozornost medija 

prethodio je snažan rast u odnosu na dolar 

I nije samo Edwards taj koji kritizira 

temeljne principe monetarne unije. Otmar 

Issing, nekadašnja siva eminencija 

Europske središnje banke, još je tijekom 

90-ih priznao kako bi politička unija bitno 

učvrstila sustav zajedničke valute, a i sada 

dovodi u pitanje njen opstanak bez čvršće 

političke integracije, otvoreno se protiveći 

izravnoj pomoći vladi u Ateni, kojom bi se 

zapravo legalizirala praksa prekomjerne 

potrošnje i kršenja prihvaćenih uvjeta 

članstva. 

Redukcija tečajnog rizika, kao rezultat 

zajedničke valute, od samog je početka 

snažan poticaj trgovini na kontinentu 

No pravo je pitanje kakva je budućnost 

Europe u slučaju raspada monetarne unije? 

Najkraće rečeno, vrlo tmurna. Uzmimo 

za primjer Grčku. Povlačenje iz EMU 

podrazumijeva zamjenu eura drahmom i 

devalvaciju potonje, kako bi se izlaz iz krize 

u uvjetima slabašne domaće potražnje 

pokušao pronaći jačanjem izvoza. I što 

onda? Default se čini neminovnim. Za razliku 

od dugog perioda u kojem je uživala 

sve blagodati dostupnih (i jeftinih) izvora 

kapitala, Grčka bi time bila “izopćena” iz 

globalnog financijskog sustava i osuđena 

na godine mukotrpnih reformi i odricanja 

po diktatu MMF-a. A tko bi uopće poželio 

takvu valutu? Grčki građani sigurno ne, a 

većina čitatelja će, zahvaljujući vlastitim 

iskustvima, lako shvatiti i zašto. Surova realnost 

podrazumijevala bi bujanje crnog 

deviznog tržišta i paralelnu egzistenciju 

službenog i “neslužbenog” tečaja domaće 

valute, što neminovno otvara spiralu inflacije 

i potpunog kaosa. 

Naravno, grčki bi proizvodi u inozemstvu 

bili konkurentniji, ali time predstavljaju 

prijetnju drugim zemljama, čime 

bi se lako mogla oživjeti tradicija kompetitivnih 

devalvacija. Najcrnje prognoze 

govore kako bi raspad monetarne unije 

mogao završiti - krvavo. Jer u tom slučaju 

dobitnika naprosto nema. Svi su - gubitnici. 

Njemačka bi, kao najčvršća karika, 

možda dobila na kredibilitetu (i nižoj premiji 

za rizik), ali i izgubila na konkurentnosti 

svojih izvoznika. Kod drugih bi epilog 

vjerojatno bio dijametralno suprotan, 

ali samo do trenutka dok se prvi susjed 

ne odluči osvetiti novom devalvacijom 

domaće valute ili uvoznim restrikcijama. 

Trgovina je pak posebno poglavlje 

ove priče. Brojna su istraživanja dokazala 

pozitivan utjecaj redukcije tečajnog rizika 

na intenzitet međunarodne trgovine. Nije 

nimalo teško staviti se u poziciju izvoznika 

koji je, umjesto deset ili više valuta, 

odjednom došao u priliku prihode ubirati 

u samo jednoj valuti. Inicijalne procjene 

sugeriraju kako je već u samom začetku 

volumen trgovine unutar Eurolanda, samo 

zahvaljujući eliminaciji tečajnog rizika, u 

prosjeku uvećan za 5 do 10 posto godišnje. 

Pokušajte nakon toga zamisliti kakav bi 

učinak imao val kompetitivnih devalvacija, 

jer uz vrlo ograničen prostor za manevar 

u segmentu fiskalne politike, tečaj 

postaje jedino sredstvo kojim je moguće 

vaditi se iz krize. Iduća bi žrtva žrtva bila 

kontinentalna financijska tržišta, jer je 

upravo zahvaljujući jedinstvenoj valuti 

u praksi zaživjela proklamirana sloboda 

kretanja kapitala. 

Zbog svega toga teško je zamisliti 

nekakvu kredibilnu alternativu monetarnoj 

uniji, nastaloj procesom koji naprosto 

ne poznaje UNDO naredbu. Ne samo da 

mogućnost izlaska iz EMU formalno nije 

predviđena, već je riječ o scenariju koji bi 

sve sudionike užasno skupo koštao. 


CFTC priprema 

masovno umorstvo 

Nakon neugodnih iskustava tijekom subprime 

krize, termin “leverage” među regulatorima ima 

vrlo neugodan prizvuk i odjekuje poput kakve 

psovke. Odgovor koji spremaju prilično je rigidan 

i već izaziva bijesne reakcije investicijske 

zajednice / Mario Gatara 

U 

suvereno drže vrh ljestvice, 

formalnoj klasifikaciji investitora 

prema kriteriju sklonosti 

riziku hedge fondovi 

manipulirajući pozicijama 

(i najrazličitijim vrstama aktive) koje 

običnom smrtniku oduzimaju dah. 

Počesto vrlo kompleksne “oklade” čija 

je realizacija plod prilično ubojite kombinacije 

matematike i statistike jednako 

Kongres je CFTC-u dao zeleno 

svjetlo za promjenu regulative, a ovi 

su odlučili bitno ograničiti prostor za 

špekulacije malih ulagača 


financije 

užasavaju i regulatore, a razlog njihove 

nervoze (koja još uvijek nije pretočena u 

konkretnu promjenu postojeće regulative) 

vrlo je specifičan. Naime, financijska 

moć hegde fondova doista je u stanju 

ugroziti stabilnost financijskog sustava 

u cjelini, a povremene krizne epizode 

najbolje pokazuju koliko ozbiljne mogu 

biti posljedice ako stvari krenu u krivom 

smjeru. Dovoljno se sjetiti panike koju je 

svojedobno, u jeku azijske krize krajem 

prošlog stoljeća, posijao kontroverzni 

Long Term Capital Management, ili pak 

prizvati u sjećanje krah Amaranth Advisorsa, 

hedge fonda koji je terminskim 

ugovorima na prirodni plin krajem 2006. 

nagomilao više od šest milijardi dolara 

gubitaka. U takvim situacijama najviše do 

izražaja dolazi tzv. counterparty risk, jer 

manifestacija nelikvidnosti, a potom i nesolventnosti, 

ugrožavaju suprotnu stranu 

u transakcijama. Kako se to može odraziti 

na stabilnost financijskog sustava najbolje 

je pokazala subprime kriza. 

U svijetu hedge fondova rizik u 

znatnoj mjeri multiplicira leverage ili, u 

doslovnom prijevodu, poluga. Riječ je o 

mehanizmu koji ulagačima omogućuje 

otvaranje pozicija višestruko “debljih” 

od inicijalnog ulaganja, čime se znatno 

povećava dobit ili gubitak, a počesto i 

prostor za manipulacije. Čini se posve 

logičnim za pretpostaviti kako bi se svaka 

normalna banka toga zapravo trebala 

kloniti, ali ogroman promet koji hedge 

fondovi generiraju bankama donosi vrlo 

izdašne provizije, i takav izvor prihoda 

nitko nije u stanju odbiti. Uostalom, biti 

upućen u konkretne poteze hegde fondova 

može biti vrlo korisno u konkekstu 

proprietary tradinga (trgovine za vlastiti 

račun). 

Međutim, posljednjih godina epidemija 

“poluge” poprimila je ekstremne razmjere 

i na drugoj strani ulagačkog spektra, 

tamo gdje inicijalni ulog ne iziskuje sedmeroznamenkaste 

cifre, već se mjeri tek - 

stotinama dolara. To je vrhunac evolucije 

kojom su organizirana tržišta i ine financijske 

institucije pokušale najrazličitije 

financijske instrumente približiti malim 

ulagačima. U tu su svrhu brojni terminski 

ugovori već odavna dobili svoju 

“mini verziju” (led su probili futuresi na 

burzovne indekse), spustivši ljestvicu 

inicijalnog ulaganja na nekoliko tisuća 

dolara, a potom su na scenu masovno 

počele iskakati internetske platforme koje 

su malim ulagačima širom otvorile vrata 

tržišta svih tržišta. Devizno tržište je neusporedivo 

veće i likvidnije od ponajvećih 

svjetskih burzi, s radnim vremenom 0-24, 

Hedge fondovi su sinonim za ekstreman 

rizik, no najveći se špekulanti zapravo 

kriju među - malim ulagačima 

Čuvajte se prevaranata 

u pokretu širom svih vremenskih zona i 

uz podršku vrlo šarolike palete aktera, a k 

tome (do sada) lišeno i ozbiljnije regulative. 

Možda je “maloprodaja” pomalo 

nezgrapan termin za segment u kojem 

djeluju mali investitori, no ima smisla 

kada se ulozi od nekoliko stotina dolara 

usporede s nalozima teškima stotine 

milijuna ili milijarde dolara (eura ili čega 

već) kakvi su dotad dominirali tržištem. 

Natjecati se na deviznom tržištu s nekoliko 

stotina dolara u džepu na prvi pogled 

zvuči doista smiješno, ali tu leverage 

zapravo najviše dolazi do izražaja. Jer u 

iznimno ekstremnim situacijama leverage 

hedge fondova doseže 1:35 (omjer 

kapitala i aktivnih pozicija) ili čak 1:50, no 

gomila internetskih platformi ulagačima 

omogućava da s mizernih 50 dolara otvore 

poziciju tešku 10.000 dolara. Podijelimo 

li jednu brojku s drugom, dolazimo 

do omjera 1:200, što najbolje dočarava 

ekstremnu izloženost investitora i raznih 

avanturista koji putem poluge traže sreću 

na deviznom tržištu. 

Osnovna logika doista zvuči primamljivo. 

U slučaju prethodnog primjera dovoljno 

je da se odabrani valutni par (cross) 

pomakne za 1% u željenom smjeru kako 

bi se realizirao profit dvostruko veći od 

inicijalnog ulaganja (100 dolara naspram 

50 uloženih). Takve stope povrata na 

konvencionalnim je tržištima naprosto 

nemoguće pronaći, pa nije nimalo čudno 

što je retail segment deviznog tržišta gotovo 

preko noći doslovno procvjetao, 

privlačeći golemim potencijalima zarade 

horde sljedbenika. Prema nekim 

procjenama, obujam trgovine koju realiziraju 

mali ulagači u ovom se stoljeću 

udeseterostručio, premašivši 120 milijardi 

dolara dnevno. A sve to našlo se na- 

Dobar dio odgovora iz Hrvatske narodne banke posvećen je rizicima i opasnostima koje 

vrebaju male ulagače na putu do profita na deviznom tržištu. S pravom, jer prijevare i 

piramidalne sheme u ovoj priči nisu nikakva rijetkost. U to su se već uvjerili i brojni građani 

zavedeni izdašnim (k tome “garantiranim”) stopama prinosa koje navodno nudi devizno 

tržište, najčešće preko kojekakvih posrednika. U toj igri, kako (posve opravdano) ističu u 

HNB-u, pravi su dobitnici najčešće market-makeri (u pravilu investicijske banke i druge 

financijske institucije) koji diktiraju uvjete na tržištu i u stanju su “pogurati” određenu 

valutu u željenom smjeru. 

Kao i obično, u ovom slučaju najviše pomaže - zdrav razum. Jer vjerovati nekome tko nudi 

garantirani dobitak prilično je glupo, a čak i spomen visokih prinosa opravdan je razlog za 

sumnju. Stoga iz središnje banke zainteresirane ulagače upućuju na investicijska društva s 

odobrenjem nadležnih regulatornih tijela (na domaćem je teritoriju to Hrvatska agencija za 

nadzor financijskih usluga), ističući kako uspjeh iziskuje puno znanja, vremena i iskustva. 


Foto AP 

dohvat ruke, uvjetno rečeno, prosječnim 

ulagačima koje je jednostavna programska 

aplikacija (za krajnje korisnike) te 

robusna infrastruktura (na serverskoj 

strani) spajala s uzbudljivim svijetom u 

kojem je, uz relativno mali ulog, moguće 

odigrati najrazličitije kombinacije, od 

elementarnih crosseva kao što su EUR/ 

USD ili USD/JPY, pa sve do prave egzotike, 

odnosno, valuta poput singapurskog 

dolara, poljskog zlota ili ruske rublje. 

Relativno 

jednostavna 

aplikacija (u 

ovom je slučaju 

platforma FXCM) 

je sve što vam 

treba da se 

“nakačite” na 

devizno tržište 

i priključite se 

velikim igračima 

Taj svijet neslućenih mogućnosti zarade 

(i gubitka) restriktivnom je pravnom 

regulativom stavljen s “onu stranu zakona”, 

izvan dohvata hrvatskih ulagača koji 

su legalno mogli tek “trenirati”, odnosno 

koristiti mogućnost otvaranja virtualnog 

računa i brusiti svoja znanja i sposobnosti 

u donekle simuliranim uvjetima 

(fluktuacije valuta bile su stvarne). Sve do 

1. siječnja ove godine, kada je na snagu 

stupila Uredba o izmjenama i dopunama 

Zakona o deviznom poslovanju (NN 

153/2009). Time je, prema tumačenju 

Hrvatske narodne banke, najzad ozakonjena 

(dosad zabranjena) kupoprodaja 

deviza u inozemstvu (banke su bile jedini 

izuzetak) pa su i mali ulagači dobili 

priliku (legalno) sudjelovati u najvećem 

globalnom ruletu. 

I to je bila dobra vijest. No postoji i 

ona loša, u režiji ekipe koja se krije iza 

kratice iz naslova. CFTC, punim imenom 

Commodity Futures Trading Commission 

(Komisija za trgovinu terminskim 

transakcijama), američka je agencija komplementarna 

puno poznatijem SEC-u, 

(Komisiji za vrijednosne papire). U njenoj 

je nadležnosti zapravo sve ono (vezano uz 

financijska tržišta) što ne nadzire SEC, koji 

se primarno bavi dionicama. A CFTC je 

početkom godine krenuo u snažnu ofenzivu, 

pokrenuvši inicijativu za promjenom 

postojeće regulative, što su mnogi doživjeli 

kao hajku na male ulagače. 

S druge pak strane, predstavnici 

CFTC-a poručuju kako je osnovni cilj 

najnovije inicijative zaštita malih ulagača, 

koji su često meta prijevara, ali i plaćaju 

danak svom neiskustvu, ne shvaćajući 

kako je devizno tržište, uz tako izdašan 

leverage, za mnoge od njih odveć krupan 

zal ogaj. 

A ono što CFTC najprije traži 

je proširenje jurisdikcije izvan organiziranih 

tržišta, zahtijevajući nadzor i 

Najnovijom inicijativom 

CFTC-a 

kojom se leverage 

planira ograničiti na 

1:10, odluka HNB-a 

u očima mnogih 

gubi na značaju 

nad retail segmentom deviznog tržišta, 

koji se zapravo odvija mimo klasičnog 

organiziranog tržišta, putem posrednika. 

Potom predlaže brojne restrikcije za 

pravne osobe koje ulagačima osiguravaju 

pristup deviznom tržištu (brokere, dealera, 

trgovce), a najvažnija se odnosi na 

drastično povećanje kapitalnih zahtjeva, 

što bi dio postojećih platformi moglo 

natjerati da stave ključ u bravu. 

I na kraju, ali većini promatrača vjerojatno 

najvažnije, CFTC predlaže drastične 

restrikcije za ulagače, i to tako da se famozni 

leverage ograniči na svega 1:10. 

U prijevodu, CFTC planira masovno 

umorstvo u segmentu retail forexa, koji 

većina platformi na duži rok vjerojatno 

neće preživjeti. A to bi se moglo odraziti 

i na nižu konkurentnost na tržištu, a lako 

moguće i na više naknade za nesporedne 

sudionike (realizirane transakcije) na 

deviznom tržištu- 

Uslijedila je prilično bijesna 

reakcija investicijske zajednice, okrunjena 

brojnim peticijama (ankete pokazuju 

kako se oko 90 posto ulagača protivi 

takvoj inicijativi). Protesti su kulminirali 

naporima strukovne udruge (Foreign 

Exchange Dealers Coalition, FXDC) da 

nezadovoljstvo zainteresiranih strana kanalizira 

u pravom smjeru, potičući konkretne 

komentare koji se mogu uputiti na 

adresu CFTC-a. U FXDC-u se nadaju da 

bi mnogobrojni komentari, za koje je fiksiran 

krajnji rok do sredine ožujka, mogli 

navesti CFTC da barem donekle “razvodni” 

predstojeće promjene regulative. 

U suprotnom, cijela bi priča mogla 

poprimiti bitno drugačiji ishod. Većina bi 

ulagača masovnim egzodusom u smjeru 

kompanija registriranih izvan SAD-a, 

lako mogla umaknuti nadzoru CFTC-a. 

Izravne štete od toga imala bi američka 

komponenta industrije, ali u konačnici i 

sami ulagači, jer je sasvim vjerojatno da 

će u tom slučaju izniknuti gomila novih 

platformi registriranih u najegzotičnijim 

krajevima svijeta, čime cijela inicijativa, 

motivirana željom za većom zaštitom 

ulagača, gubi smisao. Jer tko će onda 

zaštititi male ulagače? 


Francuski naftni div Total, suočen s 

gospodarskom krizom i značajnim 

padom potražnje, već mjesecima 

agonizira oko sudbine rafinerije 

u Dunkerqueu. Prema procjenama operativaca, 

kompanija u segmentu prerade 

u Europi gubi oko 100 milijuna eura 

mjesečno, a lokacija na sjeveru Francuske 

prva je koje bi se rado riješili. Međutim, 

takvim su rezonom navukli na sebe bijes 

sindikata i, što je još puno gore u državi 

paraliziranoj birokracijom, pritisak 

političara koji zrače populizmom. Jedan 

od njih, Christian Estrosi, aktualni ministar 

za industriju, dao je čelnicima Totala 

jednostavne instrukcije, poručivši kako 

im ne bi trebalo uopće pasti na pamet 

zatvarati Dunkerque ili bilo koje drugo 

postrojenje u Francuskoj. Dovoljno da isprovocira 

prilično otrovan članak u Wall 

Street Journalu, čiji autor staje u obranu 

privatnog vlasništva i tržišne ekonomije. 

No da se kojim slučajem Wall Street 

Journal bavi hrvatskim temama, članak bi 

lako mogao izgledati i otprilike ovako: 

“Zadnji puta kad smo provjerili, Josip 

Friščić nije sjedio ni u Upravi niti u 

Nadzornom odboru Podravke. Nije se 

deklarirao ni kao dioničar te kompanije. 

Pa tko ili što mu onda daje za pravo da 

je u javnim istupima svojata, otvoreno 

prijeteći svima koji su bacili oko na zvučno 

ime domaće prehrambene industrije? 

Vlada. Ista ona Vlada koja drži Podravku 

strateškom aktivom, a k tome je koristi i 

kao (neučinkovit) instrument socijalne 

Mario Gatara 

Razotkrivanje 

Tko najviše gubi privatizacijom i bijegom zvučnih 

imena domaćeg korporativnog sektora iz sjene 

'domoljubnih' političara? 

politike, podupirući time Friščićevu kampanju 

za Colbertovu nagradu ‘intervencionizmu 

najsklonijeg političara godine’. 

Naravno da radnici Podravke 

zaslužuju suosjećanje, ali Podravka ima 

puno pametnijih stvari u koje bi trebala 

ulagati, umjesto da sponzorira političke 

projekte vladajuće garniture. Upravo ovo 

potonje najbolje objašnjava zašto država, 

obilježena obilnim dozama populističkog 

intervencionizma i rigidnih zakona koji 

marketmaker 

uređuju tržište rada, pati od kronično 

visoke stope nezaposlenosti. Sve to 

se na kraju manifestira neuspješnim 

pokušajima te iste Vlade da se uhvati 

ukoštac s bujajućom javnom potrošnjom 

i napokon stavi pod kontrolu zastrašujuću 

razinu zaduženja. Nije ni čudo kad ni 

Friščića ne mogu držati pod kontrolom.” 

Članak bi vjerojatno bio tako intoniran, 

no ostaje činjenica da se dobar dio 

hrvatske javnosti, a osobito političke scene, 

otvoreno divi francuskim političarima. A 

ovi se pak zdušno zaklinju u kapitalizam i 

već prvom prilikom okreću nacionalizaciji, 

protekcionizmu i kojekakvim zakulisnim 

igrama, servirajući pritom biračima 

i poreznim obveznicama najbezočnije 

laži i patetične floskule. Jedna takva već 

godinama zagađuje i ovdašnje prostore, 

a u posljednje se vrijeme prepoznaje po 

frazi “obiteljsko srebro”, uporno prkoseći 

zdravoj logici. U početku je, iz nekog 

posve neshvatljivog razloga (vjerojatno 

elementarnog nerazumijevanja), bilo 

užasno bitno da relikti socijalističkog 

samoupravljanja ostanu u “hrvatskim rukama”. 

Kasnije je pak većini postalo jasno 

kako je sasvim svejedno zove li se vlasnik 

Miroslav, Josip, Ivica ili pak John, Pierre ili 

Hans, dok god posluje u skladu s hrvatskim 

zakonima. Svi oni ionako njeguju temeljne 

vrijednosti kapitalizma, djelujući 

isključivo u vlastitom interesu. 

Tijekom vremena je, pod teretom 

poražavajućih rezultata privatizacije i 

tajkunizacije, ta floskula donekle modificirana, 

fokusirajući se na nekadašnje 

mastodonte u kojima država još uvijek 

drži značajan vlasnički udio. I tu na scenu 

stupa Josip Friščić, uspijevajući nam pojasniti 

korijene teze koju su brojni naivci 

spremno i bez imalo skepse progutali. 

Friščić je jedan od onih koji su, 

birajući kadrove, aktivno sudjelovali u 

osiromašivanju Podravke 

Autor posjeduje manju količinu dionica Podravke 

Naime, Friščiću su Polančec, Marinac 

i ina imena osumnjičena za brojna kaznena 

djela zapravo good guys, dok su svi 

ostali, koji su se drznuli dovesti u pitanje 

kurs kojim je godinama brodila (ili bolje 

rečeno - plutala) Podravka, jednostavno 

rečeno - neprijatelji. Podravke, države, 

hrvatskog naroda ili čega već ne!? A nemojmo 

pritom zaboraviti da je upravo Friščić 

pomogao stvoriti arhitekte mehanizma 

za izvlačenje kapitala iz Podravke, čime 

zapravo postaje jasno zbog čega se Friščić 

i njemu slični gorljivo protive smanjenoj 

ulozi države u domaćoj ekonomiji. Oni bi 

takvim raspletom najviše izgubili. 


financije 

Uzrok ili posljedica? 

Fed odavno drži 

konce igre u 

svojim rukama, 

no simbolično 

povećanje 

eskontne 

kamatne 

stope nakon 

dugo vremena 

predstavlja prvi 

korak - unatrag 

/ Mario Gatara 

Što je povećanje eskontne stope za 25 postotnih 

bodova naspram stotina milijardi 

dolara utrošenih na spašavanje domaćeg 

bankovnog sustava? Masovna operacija 

zastrašujućih razmjera i suhoparnog naziva “quantitative 

easing” progutala je ogromnu količinu 

tada posve bezvrijedne aktive, neumorno pumpajući 

likvidnost u sustav. Kamatna stopa na federalne 

fondove u samo 15 mjeseci srezana 

je sa 5,25% na 0,25%, a sve je bilo podređeno 

zaustavljanju epidemije. 

S druge pak strane, eskontna je 

stopa podrazumijevala isključivo prekonoćne 

pozajmice, uz kamatnjak za 

100 postotnih bodova viši od onog na 

federalne fondove. Održavajući spread 

između dvaju ključnih instrumenata, 

Fed je jasno označio eskontnu stopu 

kao izlaz u slučaju krajnje nužde, potičući 

aktivnost na na tržištu novca (cijenu 

svježeg kapitala diktirala je ona 

druga, kamatna stopa na federalne fondove). Međutim, 

subprime kriza je i ono što se nekoć smatralo 

nemoguće učinila mogućim (krah Lehman 

Brothersa), a međubankovno se tržište doslovno 

zamrznulo, čime se eskontna stopa pretvorila u 

ključan instrument održavanja banaka na životu. 

Fed je k tome produžio i rok na koji su odobravane 

pozajmice bankama, proširivši ga u jednom 

Terminski 

ugovori sada 

signaliziraju 50% 

vjerojatnosti 

dvokratnog 

povećanja 

kamatne stope 

na federalne 

fondove u ovoj 

godini 

trenutku na čak 90 dana, sve kako bi iskorijenio 

nelikvidnost i prekinuo začarani krug u kojem se 

našao domaći bankovni sustav. 

Zato je najnovija odluka o povećanju eskontne 

stope iznimno važna, jer označava prekid s dosadašnjom 

praksom izdašnog i gotovo bezuvjetnog 

kreditiranja financijskih institucija koje su se u 

međuvremenu uspjele osoviti na noge. Promjena 

je, premda još uvijek tek simboličnog 

značaja, doista korak u smjeru restriktivnije 

monetarne politike ili, ako 

hoćete, u smjeru normalizacije stanja 

i predstavlja dosad najjasniji signal završetka 

jedne ere. 

Nakon toga, stvari na Wall Streetu 

sigurno više neće biti iste, no do 

jednoznačnog je zaključka u ovom 

trenutku svejedno nemoguće doći, 

jer ova priča, kao i svaka druga, ima 

dvije strane medalje. Ona prva (očita) 

manifestirala se već nekoliko sati kasnije, 

pri otvaranju azijskih burzi, iznjedrivši pad 

vrijednosti kontinentalnih burzovnih indeksa. Logika 

je lako shvatljiva, a počiva na strahu kako bi 

Fed preuranjenom primjenom restriktivn(ij)e monetarne 

politike mogao ugušiti krhak gospodarski 

oporavak i nanijeti nove gubitke korporativnom 

sektoru. A u takvim okolnostima posve je iluzorno 

očekivati značajniji otpor optimista. 

Dan kasnije, i početak trgovine na Wall Streetu 

bio je negativno intoniran, no kasniji tijek događaja 

ipak je donio rast burzovnih indeksa, dobrim dijelom 

zahvaljujući i benignim brojkama koje opisuju 

kretanje stope inflacije u siječnju. Naličje medalje 

također ima prihvatljivu logiku, onu po principu 

“polupune” čaše. Gledajući stvari iz te perspektive, 

početak uzlaznog ciklusa kamatnih stopa mogao 

bi djelovati ohrabrujuće na ulagače jer signalizira 

robusniji (i dugoročno održivi) gospodarski oporavak, 

a time i bolje poslovne rezultate korporativnog 

sektora, stvarajući uvjete za novi rally na Wall 

Streetu. Za razliku od prvog scenarija, u potonjem 

slučaju potezi Feda nisu uzrok, već posljedica, koja 

pak ulagačima ostavlja dovoljno prostora za opipljivu 

manifestaciju optimizma. 


fondomjer 

Iva Biondić 

Konzervativno! 

Već sada je sigurno da novčani fondovi neće ostvariti 

rekordni prinos kao u prošloj godini, ali su i dalje 

privlačni. Njihova je snaga kontinuirani rast 

Kako su vremena na domaćim i 

svjetskim burzama i dalje nesigurna, 

a dobre vijesti nikako da 

dođu ili potraju, u Hrvatskoj su i 

dalje popularna konzervativnija ulaganja. 

O tome svjedoči činjenica da niskorizični 

novčani fondovi čine više od polovice imovine 

povjerene na upravljanje. Novčani 

fondovi bilježe svakodnevni rast od 1, 

2 bipsa (0,01 posto). Njihova je snaga u 

kontinuiranosti tog rasta. Postizborna 

burzovna euforija bila je kratkoga daha 

pa je veljača donijela korekciju među 

dioničkim i uravnoteženim fondovima 

od kojih su se mnogi vratili na razine 

ispod onih od prije kojih mjesec dana. S 

druge strane, obveznički i novčani fondovi 

nastavili su s polaganim, ali gotovo 

neprekidnim rastom. Iako je za novčane 

fondove već sada sigurno da neće ostvariti 

rekordni prinos kao u prošloj godini, 

njihova privlačnost ne jenjava. 

Basnoslovne kamate od desetak pa 

i tridesetak posto na novčanom tržištu 

teško da će se ponoviti i u ovoj godini, no 

ono što novčani fondovi mogu pružiti 

građanima ipak nije zanemarivo. To je 

ublažavanje ugriza inflacije na realnu vrijednost 

novca. U prvih nekoliko tjedana 

ove godine vrijednost nekih od kunskih 

novčanih fondova narasla je i do 1 posto, 

a sve brojniji fondovi nominirani u eurima 

bilježe rast do 0,60 posto. I dok su 

kamate na oročenu štednju daleko više, 

ono što novčani fondovi pružaju jest 

fleksibilnost u povlačenju sredstava. 

Dostupnost investicije u svakom trenutku 

ima svoju cijenu. 

Ni kamate na oročenu štednju koje 

su obećavane u prošloj godini, neće biti 

ponuđene i u ovoj. Gotovo sve banke 

najavile su njihov pad. Početkom godine 

na novčanom su se tržištu stvorili uvjeti 

za početak snižavanja kamatnih stopa 

na depozite i štednju, čemu je pogodovala 

i nova HNB-ova politika održavanja 

likvidnosti. Kamate na novčanom tržištu 

pale su ispod 0,50 posto godišnje, koliko 

iznose za a vista depozite za pravne 

osobe u nekim bankama. Građani i 

dalje mogu uživati nešto više kamate na 

oročenu štednju, iako sve više banaka 

najavljuje njihovo snižavanje u 2010. godini, 

za koju predviđaju i stagnaciju rasta 

štednje. 

I dionički fondovi imaju što ponuditi 

u godini pred nama, no kako je oporavak 

gospodarstva i dalje na klimavim 

nogama, nije na odmet voditi brigu o 

troškovima investicije. Pri odabiru nekog 

od dioničkih, ali i uravnoteženih fondova 

treba misliti na troškove, jer fondovi nisu 

jeftini. Mnogi naplaćuju ulaznu i izlaznu 

naknadu koja varira ovisno o iznosu i/ili 

trajanju ulaganja, a naknade za upravljanje 

u pravilu nisu niske. 

Zato je dobro raspitati se o akcijama 

kojima neka društva nastoje privući investitore 

ukidanjem ili smanjenjem nekih 

od naknada. Do kraja travnja moguće je 

uložiti u dioničke fondove pod upravljanjem 

OTP investa bez ulazne naknade, 

a udjelničarima OTP indeksnog do 31. 

kolovoza obračunavat će se polovica 

izlazne naknade. Ulaganje bez plaćanja 

ulazne naknade u iznosu 1,0 posto je 

moguće i u dionički fond PBZ Investa 

PBZ I-Stock, a akcija traje do kraja lipnja. 

Osim što naknade igraju bitnu ulogu 

u odabiru fonda, ne treba zanemariti 

tečajni rizik koji ide uz ulaganje u fondove 

nominirane u stranim valutama. 

Zima u pravilu nije vrijeme za kupnju 

eurskih fondova, jer tada euro zna biti na 

najvišim razinama pa konverzija valuta 

prilikom prodaje udjela, primjerice ljeti, 

može pojesti dio prinosa. Upravo zato 

je dobro planirati ulaganje, jer najveći 

troškovi, a možda bi se moglo reći i 

propuštena dobit, nastaju jer želimo izaći 

iz investicije u nezgodnom trenutku. 

Investicijski planovi zgodna su 

alternativa ozbiljnijem investiranju u 

dioničke fondove 

Iva Biondić je analitičarka fondovskog tržišta 

Zgodna alternativa ozbiljnijem investiranju 

u dioničke fondove jesu investicijski 

planovi. Oni podrazumijevaju 

uplatu simboličnih iznosa (od kojih 25 

eura nadalje) tijekom ugovorenog razdoblja, 

a najmanje godinu dana. Nalaze se 

u ponudi gotovo svih društava za upravljanje 

investicijskim fondovima i zbog niske 

razine minimalnog uloga odličan su 

način za disperziju ulaganja u nekoliko 

fondova ili vrsta financijske imovine. 


forbeslife 

1 

Zlatne 

suknje 

ruše profit 

Prije osam godina Norveška je 

donijela zakon prema kojem u 

upravama tvrtki mora sjediti 

40 posto žena. Odluka je 

smanjila diskriminaciju, ali i 

pritok novca / Tanja Tolić 

Prije osam godina, Norveška 

je bila Hrvatska. Dobra vijest 

za Hrvatsku, ali loša vijest za 

Norvešku. Tada je u upravnim 

odborima norveških tvrtki sjedilo manje 

od 7 posto žena, dok je ispod pet posto 

žena radilo posao izvršnog direktora. 

U Hrvatskoj ne postoji precizna statistika, 

no neke procjene govore da u upravama 

domaćih tvrtki sjedi oko 8 posto 

Hrvatica. Načelno, položaj žena – pod uvjetom 

da su zaposlene – u Hrvatskoj nije 

tako loš. Podaci govore da 25 posto svih 

šefova čine žene, što je više od prosjeka 

Europske unije. No samo zato što su žene 

šefovi, ne znači da odlučuju. 

3 

Elin Myrmel- 

Johansen (1) 

izvršna je 

potpredsjednica 

Storebranda, 

a Hilda Tonne 

(2) ima istu 

funkciju u Telenoru. 

Benja Stig- 

Fagerland (3) 

trenira žene da 

postanu vođe, 

a Margareth 

Ovrum (4) jedna 

je od čelnih ljudi 

u Statoilu. 

Postotak žena šefova, po državama 

FI 

EE 

LT 

UK 

SI 

SE 

NO 

LV 

HU 

IE 

DK 

PL 

SK 

PT 

BG 

BE 

FR 

HR 

RO 

EU27 

CZ 

AT 

NL 

MT 

ES 

CH 

EL 

LU 

DE 

IT 

TR 

CY 

0 5 10 15 20 25 30 35 40 45 

S tim problemom susrela se i Norveška 

koja je, u međuvremenu, povećala udio 

žena u upravnim odborima na 40 posto. 

Nakon mjeseci vatrenih debata, 2002. godine 

ministar trgovine i industrije Ansgar 

Gabrielsen uspio je u parlamentu progurati 

zakon koji je uveo pozitivnu diskriminaciju 

u norveške tvrtke. To nije bilo 

lako, čak ni u tako naprednom društvu 

u kojem 80 posto žena radi izvan kuće, 

a polovica trenutnih ministara u vladi 

su žene. Ideja se nije činila samo radikalnom, 

nego je bilo upitno je li uopće izvediva. 

Anonimni izvršni direktor jedne 

softverske kompanije tom je prilikom 

poslovnom listu Dagens Naeringsliv iz- Izvor: 4. European Working Condition Survey, 2007. 

2 

4 


javio kako će tvrtke morati upošljavati 

eskort dame da bi popunile nametnutu 

kvotu, jer za te pozicije nema dovoljno 

kvalificiranih žena u zemlji od 4,8 milijuna 

stanovnika. Tvrtke u državnom 

vlasništvu dobile su rok da ispune kvotu 

do 2006., dok su javne tvrtke uvrštene na 

burzu dobile rok do 2008. 

Sada, osam godina poslije, u 400 

norveških tvrtki udio žena direktora je 

iznad 40 posto, a žene čine i četvrtinu u 

upravnim odborima 65 tvrtki u privatnom 

vlasništvu, prenosi New York Times. 

U međuvremenu, norveškim primjerom 

krenule su i Španjolska i Nizozemska, 

koje su uvele slične zakone, s time da je 

rok za popunjavanje njihove kvote 2015. 

I francuski senat uskoro će raspravljati o 

poslovnim kvotama koje se moraju uvesti 

do 2016., dok Belgija, Velika Britanija, 

Njemačka i Švedska tek razmatraju 

promjenu zakona. 

No, imaju li kvote učinka? Istraživanje 

koje su proveli Kenneth Ahern i 

Amy Dittmar sa Sveučilišta u Michiganu 

u 130 norveških tvrtki pokazalo je da imaju, 

ali – negativnog. Tvrtke su izgubile na 

vrijednosti. Ne zato što su zaposlile žene, 

nego zato što su bile prisiljene zaposliti 

one mlađe dobi i s nedovoljno iskustva u 

vođenju posla na visokim razinama. Od 

2003., kada je zakon donesen, žene imenovane 

u upravne odbore bile su u prosjeku 

sedam godina mlađe od muškaraca koje 

su zamijenile. Imale su MBA, no došle 

su iz srednjeg menadžmenta, a ne iz 

upravljačkih struktura ili s direktorskih 

funkcija. “To ne znači da žene u upravnim 

odborima lošije rade, nego da je broj kandidatkinja 

za upravne odbore mnogo 

manji od broja kandidata. To potvrđuje 

da stakleni strop i dalje postoji”, objasnila 

je New York Timesu Amy Dittmar. 

Upravo zato mnogi smatraju da 

biznis previše riskira u ime društvene 

jednakosti – kad se iznenada 30 do 40 

posto uprave zamijeni neiskusnim ljudima, 

njima je mnogo lakše manipulirati. 

Američko istraživanje pokazalo je da 

tvrtkama najviše povećavaju vrijednost 

upravni odbori čiji članovi u prosjeku 

imaju 46 godina i kojih, ukupno, nije više 

od sedam. Za biznis je dobro ako u upravi 

sjede ljudi koji primarno rade kao CEOovi, 

profesori ili direktori, dok joj vrijednost 

smanjuju savjetnici, menadžeri 

koji nemaju izvršnih ovlasti i CFO-ovi. I, 

konačno, spol nema apsolutno nikakvog 

učinka na vrijednost firme. 

Istraživanje Kennetha Aherna i 

Amy Dittmar za mjerenje vrijednosti 

tvrtke koristilo je pokazatelj poznat kao 

Tobinov Q – koeficijent koji prikazuje 

kolika je tržišna vrijednost firme nakon 

odbijanja troškova zamjene kapitala, u 

ovom slučaju ljudi. Rezultati su pokazali 

da su norveške tvrtke, u prosjeku, 

poslovale 20 posto lošije u godini nakon 

što su usvojile kvote. Koeficijent, za koji 

Nordijske zemlje predvode 

Postotak žena među kompanijskim 

direktorima (2008) 

Norveška* 40,2 

Švedska 26,9 

Finska 25,7 

Danska 18,1 

SAD* 15,2 

Kanada** 13,0 

Nizozemska 12,3 

V. Britanija 11,5 

Irska 10,1 

EU15 9,7 

Austrija 9,2 

Hrvatska*** 8,0 

Njemačka 7,8 

Francuska 7,6 

Belgija 7,0 

Španjolska 6,6 

Švicarska 6,6 

Grčka 6,0 

Italija 2,1 

Japan 1,4 

Portugal 0,8 

* Podaci iz 2009.; ** Podaci iz 2007.; *** 

Procjena, nije službeni podatak (Izvor: 

Catalyst; European Professional Women’s 

Network; Corporate Women Directors 

International; Statistics Norway) 

ekonomisti inače smatraju da najbolje 

procjenjuje menadžment neke tvrtke, dobio 

je ime po pokojnom Jamesu Tobinu, 

dobitniku Nobelove nagrade za ekonomiju 

1981. 

Ipak, ne slažu se svi s time da kvote 

nemaju brzog učinka; ne samo na 

društvenu jednakost, nego i na ekonomiju. 

Istraživanje McKinseyja iz 2007. godine, 

provedeno u najvećim europskim 

kompanijama, pokazalo je da su tvrtke 

koje su u upravi imale najmanje tri žene, 

imale gotovo dvostruko veći operativni 

profit od onih u kojima nije bilo toliko 

žena. U međuvremenu, elitna grupa od 70 

Norvežanki koje čvrsto drže više od 300 

pozicija u upravnim odborima, dobila je 

u medijima zanimljiv nadimak. Nazivaju 

ih “zlatnim suknjama”. Jasno je zašto. 

Postotak supervizora i menadžera u radnoj 

snazi, po grupama zemalja 

supervizori 10 ili manje radnika 

menadžeri malih tvrtki 

supervizori više od 10 radnika 

menadžeri velikih tvrtki 

Izvor: 4. European Working Condition Survey, 2007. 

svjetska statistika 

Godine 2008. u upravnim odborima 300 najboljih tvrtki iz EU sjedilo je 9,7 posto žena, 

dok ih je četiri godine prije bilo svega 4 posto, pokazuje statistika European Professional 

Women’s Network. U Sjedinjenim Državama oko 15 posto članova upravnih odbora, s 

Fortuneove liste 500 najboljih tvrtki, čine žene. U Kini i Indiji žene zauzimaju svega 5 posto 

mjesta u upravi, dok u Japanu taj udio iznosi samo 1,4 posto. 


forbeslife 

Kraj veljače rok je za 

predaju poreznih prijava u 

Hrvatskoj. Tko su najveći 

domaći utajivači nije 

moguće doznati jer njihovu 

tajnu čuva Ministarstvo 

financija, no zato je svijet 

prepun varalica. Za koje se 

zna / Tanja Tolić 

Najveći 

porezni 

prevaranti 

R 

Reuben Sturman svojedobno je bio 

jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi 

u Americi. Onome tko nikad prije za 

njega nije čuo dovoljno je reći sljedeće: 

ono što je Rockefeller bio u svijetu nafte, 

to je Sturman bio u svijetu pornografije. 

Prije Reubena pornografija je bila tabu 

tema, s njim je postala mainstream, a on 

je praktički imao monopol na američku i 

europsku pornoindustriju. Godišnje je, u 

svoje vrijeme, zarađivao oko 300 milijuna 

dolara. Još od 1964. američke su vlasti 

pokušale Sturmana optužiti za štošta, no 

nije im uspjelo sve do 1989. kada je Sturmana, 

kao nekada Ala Caponea, ulovila 

porezna služba na – neplaćanju poreza. 

Osuđen je na deset godina zatvora i kaznu 

od 2,5 milijuna dolara, koliko je država 

uspjela utvrditi da joj je ostao dužan. 

Iako američka Internal Revenue 

Service (IRS) tvrdi da, primjerice 2007., 

nije od američkih građana uspjela prikupiti 

345 milijardi dolara poreza, što 

je iznosilo oko 14 posto federalnih prihoda 

za tu fiskalnu godinu, malo je onih 

koji doista uspijevaju pobjeći američkim 

poreznicima. Šteta što hrvatska porezna 

služba u toj američkoj osobini ne pronalazi 

inspiraciju. U Ministarstvu financija 

se, primjerice, ne može doznati tko su 

najveći hrvatski porezni utajivači jer je 

njihov identitet, pod uvjetom da ih Ministarstvo 

zna (a tvrdi službeno da ne zna), 

prema hrvatskim zakonima tajan. Zanimljivo, 

jer u svim drugim slučajevima je 

identitet kriminalnih prijestupnika javan. 

Porezni utajivači po definiciji su ljudi 

koji svjesno izbjegavaju platiti porez i pritom 

se služe ilegalnim načinima. Oni koji 

nemaju novca platiti porez ne smatraju se 

nužno poreznim utajivačima. 

Walter Anderson 2005. službeno se 

smatrao najvećim utajivačem poreza u 

povijesti SAD-a. Ministarstvo pravosuđa 

uhitilo ga je pod optužbom da nije prijavio 

prihod, nego ga je sakrio od države 

osnivajući offshore kompanije u Panami 

i na Britanskim Djevičanskim Otocima. 

Te su tvrtke u pet godina donijele prihod 

od 500 milijuna dolara. U trenutku kad 

su ga uhitili, Anderson je tvrdio da nije 


porezni prevarant, nego da je sav taj novac 

planirao utrošiti na to da svijet postane 

bolje mjesto za život. Planirao se, 

kaže, boriti za kontrolu naoružanja, ljudska 

prava, planiranje obitelji i istraživanje 

svemira. Dapače, Anderson je krajem 

90-ih Rusima najozbiljnije ponudio da 

svemirsku stanicu Mir pretvori u prvi 

hotel u Zemljinoj orbiti. (Plan je propao, 

a Rusi su bili prisiljeni ostarjeli Mir iz orbite 

srušiti u Tihi ocean u ožujku 2001.) 

Na kraju je priznao da je prikrio 365 milijuna 

dolara prihoda i osuđen je na devet 

godina zatvora. 

U listopadu 2006. jedan drugi slavni 

Amerikanac, glumac Wesley Snipes, 

optužen je da je počinio poreznu prevaru 

– dugovao je IRS-u više od 12 milijuna 

dolara neplaćenog poreza. U prosincu 

Glumac Wesley 

Snipes duguje 

SAD-u najmanje 

12 milijuna 

dolara poreza, a 

osuđen je i na tri 

godine zatvora 

2006. Snipes je uhićen, a poslije pušten 

uz jamčevinu od milijun dolara. Prijetila 

mu je zatvorska kazna od čak 16 godina. 

Snipes se branio time kako je u nevolje 

s poreznim vlastima upao zbog lošeg 

poslovnog savjeta te kako mu je IRS zasjeo 

za vrat zbog njegove boje kože. U travnju 

2008. osuđen je na tri godine zatvorske 

Ed i Elaine Brown 

nisu plaćali porez 

pod izgovorom da 

SAD ne postoji kao 

država. Naravno, danas 

su u zatvoru. I 

to na jako dugo 

kazne, no sud je presudio i da može ostati 

na slobodi dok se ne donese presuda na 

žalbu koju je uložio. 

Edward i Elaine Brown iz New 

Hampshirea svakako nisu bili najbogatiji 

Amerikanci, ali su 2007. neko vrijeme 

bili najslavniji Amerikanci. U siječnju 

2007. optuženi su da su krivi za poreznu 

prevaru po 17 točaka optužnice te da 

nisu prijavili dva milijuna dolara prihoda 

koje je trebalo oporezovati. U stvarnosti, 

Brownovi nisu utajili bog zna kakvu cifru 

– svega 625 tisuća dolara za 10 godina 

neplaćanja poreza, no ono što ih je učinilo 

poznatima u cijeloj Americi bilo je njihovo 

uporno i tvrdoglavo odbijanje da taj 

porez plate. Pravdali su se time da im nije 

predočen nikakav zakon prema kojem bi 

trebali platiti porez i odbijali su američku 

vladu priznati kao instituciju legitimnu za 

prikupljanje poreza te da su slijedom toga 

zaključili i da ga ne moraju platiti. 

Tijekom suđenja, Ed i Elaine odjednom 

su otkrili vjeru. Govorili su da je 

jedina pisana riječ kojoj se pokoravaju 

ona koju propovijeda Biblija, a tijekom 

suđenja su promijenili i imena. On je 

postao “Edward, živuća duša u tijelu Gospoda, 

od kuće Izraelove”, a ona “Elaine, 

živuća duša u tijelu Gospodovu, od kuće 

Izraelove”. Sud je, naravno, odbacio njihova 

nova imena i osudio ih kao Eda i Elaine 

Brown na pet godina zatvora. Međutim, 

par se odbio predati policiji pa su se 

zabarikadirali u kuću koju su opskrbili 

hranom, oružjem i municijom, dovoljnim 

za 18 mjeseci. Edward je javno objavio da 

će se “nasilno odupirati uhićenju i prije 

umrijeti nego otići u zatvor”. U listopadu 

2007. uhićeni su mirno i bez otpora. 

Uhitili su ih policajci na tajnom zadatku, 

koje su sami Brownovi pozvali u kuću na 

zabavu. U međuvremenu, kako se naslagalo 

još optužbi – od ilegalnog posjedovanja 

cijelog arsenala oružja, odupiranju 

uhićenju pa nadalje – Ed je u zatvoru 

osuđen na 37, a Elaine na 35 godina. 

Prošla godina, obilježena svjetskom 

financijskom krizom, bila je pak kobna za 

dvije velike financijske institucije. Najprije 

je u travnju 2009. američki sudac Lewis 


FORBESLIFE 

Kaplan osudio bivšeg direktora KPMG-a 

Johna Larsona na više od 10 godina zatvora, 

a njegovog kolegu Roberta Pfaffa na 

osam godina. Teške kazne bivšim zaposlenicima 

revizorske tvrtke posljedica su 

toga što je sudac htio poslati poruku svim 

“umjetnicima brze zarade”. Odvjetniku 

koji im je pomagao, Raymondu Rubleu, 

sudac je “poklonio” šest i pol godina zatvora, 

a Larsona i Pfaffa je, pored toga, kaznio 

i novčanim kaznama. Prvoga sa šest, 

a drugoga s tri milijuna dolara. 

Revizorska kuća KPMG izbjegla je 

kriminalne optužbe, no kažnjena je s 456 

milijuna dolara. Iako se KPMG izvukao, 

bio je prisiljen potpisati da je znao za poreznu 

prevaru. Konkretno, tri njegova zaposlenika 

koristila su “porezna skloništa” 

kako bi pomogli svojim bogatim klijentima. 

“Porezna skloništa” su financijski 

aranžmani koji omogućuju da se na legalan 

način smanji porezna osnovica, 

a time i iznos poreza. Problem je bio u 

tome što je KPMG izmišljao “skloništa” 

pa je ispadalo da su njihovi bogati klijenti 

zabilježili velike poslovne gubitke i slijedom 

toga imali znatno manji prihod. Na 

svaki iznos koji su “uštedjeli” klijentima, 

trojica osuđenih su uzimala sedam posto. 

U jednom trenutku, na optuženičkoj klupi 

našlo se čak 19 zaposlenika KPMG-a, 

a vlada je slučaj opisivala kao najveću 

poreznu prevaru u povijesti SAD-a. No, 

optužnica se nije dobro pripremila, a 

najveći je udarac dobila kad je oslobođen 

bivši KPMG-ov partner David Greenberg, 

u javnosti portretiran kao mozak operacije, 

koji je u zatvoru proveo pet mjeseci i još 

Bradley 

Birkenfeld 

lani je postao 

“zviždač” nakon 

što je dobio 

otkaz u UBS-u 

i nakon što mu 

tvrtka nije isplatila 

bonus. UBS 

je zbog toga 

morao otkriti 

tajne račune 

Amerikanaca 

dvije i pol godine bio elektronički praćen. 

Drugu veliku lanjsku prevaru otkrio je 

“zviždač”, bivši bankar švicarskog UBS-a 

Bradley Birkenfeld. UBS AG pomogao je 

svojim američkim klijentima da utaje 20 

milijardi poreza. Rezultat toga je bio da je 

UBS, koji ima sjedište u Zürichu, pristao 

predati informacije o 4450 računa i platiti 

780 milijuna dolara kako bi izbjegao 

suđenje. Sam Birkenfeld je 

osuđen na 40 mjeseci zatvora jer 

je osobno pomogao kalifornijskom 

milijarderu Igoru Olenicoffu 

da izbjegne plaćanje poreza, 

što nije otkrio policiji. 

Birkenfeld je počeo 

raditi za podružnicu 

UBS-a u Ženevi 

2001. Četiri godine 

kasnije otkrio je da 

poslovanje firme 

- druge najveće 

tvrtke na svijetu po 

upravljanju privatnim 

bogatstvima i 

druge najveće banke 

Reuben Sturman 

bio je kralj svjetske 

pornografije dok ga 

policija nije uhvatila 

kako ne plaća porez 

Ed i Elaine Brown 

najpoznatiji su 

američki “porezni 

prosvjednici”, a 

na naslovnice su 

dospjeli 2007. kad 

su se zabarikadirali 

u kuću i rekli da će 

prije umrijeti nego 

otići u zatvor 

u Europi - nije u skladu s američkim zakonima. 

Dosta nezgodno ako se zna da je 

UBS mnogo investirao u SAD-u. Birkenfeld 

je otkrio interni dokument koji nije 

bio u skladu s UBS-ovom praksom i o 

tome je obavijestio nadređene. Nakon toga 

je dobio otkaz. Nakon što nije dobio niti 

bonus, tužio je banku i zatražio zaštitu za 

“zviždanje”. Od početka 2007. Birkenfeld 

je počeo američkim tužiteljima 

i IRS-u davati informacije o tome 

kako je banka Amerikancima 

pomagala da izbjegnu plaćanje 

poreza. 

Slučaj koji još intrigira 

svjetsku javnost samo je 

naoko zaključen u listopadu 

2009., kada je Viktor 

Markelov priznao 

na moskovskom sudu 

da je kriv za najveću 

poreznu prevaru u 

povijesti Rusije. Prema 

presudi, Markelov, nadzornik 

za isporuku građe 

u pilani DOZ-160, iskoristio 


Foto AP 

je tri bivša društva-kćeri inozemnog hedge 

fonda Hermitage Capital kako bi ukrao 

5,41 milijarde rublji poreza. Osuđen je na 

pet godina zatvora u “popravnoj koloniji”. 

Dakle, Sibiru. No, suosnivač Hermitage 

Capitala Bill Browder nije tako lako prihvatio 

presudu moskvskog suda. Kako je 

moguće da radnik iz pilane izvede tako 

složenu poreznu prevaru? I ako je to doista 

učinio sam, iako je i Markelov priznao 

da je imao suradnike, kamo je nestao novac 

ruskih poreznih obveznika? Browder, 

najveći strani investitor u rusku burzu od 

2006., tvrdi da je tako sofisticirana prevara 

mogla biti izvedena samo uz pomoć 

ili suglasnost važnijih figura u ruskim zakonodavnim 

tijelima i poreznoj službi. 

Browder je od ruskih vlasti zatražio 

da doista istraže niz lažnih povrata poreza 

koji su porezne obveznike osiromašili za 

čak 11,2 milijarde rublji, odnosno 382 milijuna 

dolara. Bitka traje još od 2005. kad 

je Browderu zabranjen ulazak u Rusiju, 

nakon što je zatražio jači nadzor nad ruskim 

tvrtkama u koje je Hermitage Capital 

uložio novac. Ruske vlasti tvrdile su da je 

Browder prijetnja njihovoj nacionalnoj 

sigurnosti i počele istragu protiv Hermitagea 

zbog porezne utaje. Tvrtka je zatvorila 

sve svoje podružnice i napustila Rusiju, 

tvrdeći da ni na koji način nisu prekršili 

zakon. Nakon što je Browder na YouTube 

postavio videoklip u kojem je ispričao 

svoju priču o poreznoj utaji, Rusija je od 

Interpola zatražila da Browdera stavi na 

međunarodnu tjeralicu zbog izbjegavanja 

plaćanja poreza u iznosu od 16,9 milijuna 

dolara. Browderov odvjetnik Brown Rudnick 

tvrdio je pak da je riječ o nizu lažnih 

povrata poreza u kojem su korumpirani 

ruski činovnici koristili dokumente velikih 

tvrtki, bez njihova znanja, kako bi 

izveli prevaru. U prvom slučaju kao paravan 

je poslužio Hermitage na čije su ime 

izvukli 5,4 milijarde rubalja, odnosno 

184,2 milijuna dolara. U drugom slučaju 

ukradeno je 2,9 milijarde rublji poreza 

(98,9 milijuna dolara) na ime ruske investicijske 

banke Renaissance Capital. 

Ostatak od 3 milijarde rublja uključivao 

je osam neimenovanih tvrtki. 

Talijanski premijer 

Silvio Berlusconi 

neokrunjeni je 

svjetski kralj utaje 

poreza i pranja novca 

(gore). Bill Browder 

(desno) i dalje 

pokušava dokazati da 

nije on oštetio rusku 

državu, nego da 

su ruski činovnici 

opljačkali 

njega i državnu blagajnu 

u nezapamćenoj 

poreznoj prevari 

No, treba li se uopće čuditi što su 

u najveće porezne prijave najčešće upetljane 

banke, revizorske kuće pa čak i 

državne institucije kad je, primjerice u 

Italiji, predmet najveće istrage poreznika 

njihov poslodavac – premijer? 

U studenome prošle godine, nakon 

godinu dana pauze otvoreno je 

suđenje Silviju Berlusconiju, ali isti dan 

i odgođeno za 18. siječnja. Premijer je, 

naime, bio jako zaposlen globalnim 

summitom o hrani pa nije mogao doći 

u milansku sudnicu. Berlusconi, točnije 

televizijska kuća Mediaset koja je u njegovom 

vlasništvu, optužen je za poreznu 

prevaru pri kupoprodaji televizijskih 

prava. Državno tužiteljstvo optužuje Berlusconija 

da je umjetno napuhao, kroz 

lažne off shore tvrtke, cijenu prava za 

objavljivanje američkih filmova koje je 

otkupljivao njegov Mediaset, što je kazneno 

djelo kažnjivo s 18 mjeseci do šest 

godina zatvora. Po optužnici, zahvaljujući 

tim potezima kompanija koju kontrolira 

Berlusconi uspjela je stvoriti crne fondove 

u inozemstvu i smanjiti svoju zaradu u 

Italiji kako bi platila manji porez. Time je 

navodno zaradila 470 milijuna eura. 

Sredinom siječnja, kad se trebao pojaviti 

na sudu, Berlusconi opet nije došao. 

Ovoga se puta ispričao “promjenom vremenskog 

rasporeda” neodgodivih obveza 

i činjenicom da će tema rasprave ionako 

biti proceduralna pitanja. Pored toga, talijanski 

premijer, naravno, negira optužbe 

i tvrdi da mu to pokušavaju smjestiti njegovi 

politički protivnici. 


KNOW-HOW ZA ŽIVOT 

Ne brinite. Kako je često uočeno, većina stvari o kojima najviše brinemo se 

ne dogode. Dakle – nemojte. 

—Malcolm Forbes 

Ako mi je živjeti osamdeset godina, onda 

mi je tek trideset, a ako mi je rok trajanja 

četrdeset, onda mi je već trideset godina. 

—DARIO DŽAMONJA 

Rok smrti ne zna se. 

—JURAJ VICKO SKARPA 

Volim rokove, sviđa mi se huka i fijuk 

tutnjave kad prozuje pored nas. 

—DOUGLAS ADAMS 

Ovdje leži Julius Schwartz. Stigao je na 

svoj posljednji rok. 

—JULIUS SCHWARTZ 

Bez glazbe da to ukrasi, život bi bio samo 

gomila dosadnih produkcijskih rokova i 

datuma do kojih treba platiti račune. 

—FRANK ZAPPA 

Budite spremni ispoštovati svaki rok, čak 

i ako posao koji obavite zbog toga bude 

manje besprijekoran nego da ste za to 

imali sve vrijeme koje bi poželjeli. 

—MARILYN VOS SAVANT 

Rekla bih da su rokovi koje si postavljamo 

zapravo način da pokažemo da cijenimo 

vrijeme i da ga želimo iskoristiti. 

—MARGARET ATWOOD 

Novinar je osoba bez bilo kakvih ideja 

ali sa sposobnošću da ih izrazi, pisac 

čije umijeće je uvećano rokom. Što više 

vremena ima, to lošije piše. 

—KARL KRAUS 

U nekom bih trenutku voljela napisati 

knjigu i napraviti druge stvari, ali najbolje 

radim kad je u mome vlastitom umu 

neka vrsta postavljenog roka, a ne kad mi 

pedeset ljudi ili pedeset milijuna ljudi puše 

u vrat. 

— ALANIS MORISSETTE 

Ironija je da u dobi od 32 godine, u vjerojatno 

najvećem trenutku karijere, s tako 

golemim uspjehom “Kuma”, nisam bio 

čak ni svjestan toga svega, jer sam opet 

bio negdje drugdje pod pritiskom nekog 

novog roka. 

—FRANCIS FORD COPPOLA 

Rok je konačna inspiracija. 

—NOLAN BUSHNELL 

Rok je negativno nadahnuće. Ipak, to je 

bolje nego uopće nemati nikakvo 

nadahnuće. 

—RITA MAE BROWN 

Spadam među ljude koje zapravo rok nadahnjuje. 

Pred kraj možda danima neću 

spavati, to zacijelo neće biti povoljno za 

moje zdravlje, ali definitivno pomaže. 

—CARTER BURWELL 

Cilj je san s rokom. 

—DIANA SCHARF, NAPOLEON HILL 

Vlastiti se stil izbrusi na groznom nakovnju 

dnevnih rokova. 

—ÉMILE ZOLA 

Svatko u stvarnom svijetu to zna – u 

trenutku kad projekt probije rokove, kroz 

prozor izlete sva jamstva kvalitete izvedbe. 

—ALAN COX 

Jedini je rok onaj koji si sam postavim. 

—MARK THOMAS 

Bezobziran do kraja, Josif Staljin, čovjek 

koji se nikad nije morao suočiti s rokovima, 

imao je toliko loš ukus da i umire u 

nastavcima. 

—ABBOTT JOSEPH LIEBLING 

Nisam imao izborničkog iskustva, ali sam 

zato pred sobom imao jasno postavljen 

rok – početak prvenstva. 

—JÜRGEN KLINSMANN 

Drago mi je kad mi se odredi rok, mislim 

da mi to pomogne odraditi posao. 

—MICHAEL CHABON 

Razbristrite svoje ciljeve. Isplanirajte 

kako ih postići i postavite si rok. 

Tada, s nadmoćnom samouvjerenošću, 

odlučnošću i bezbrižnošću u odnosu na 

prepreke i kritike koje vam drugi ljudi 

upućuju, provedite taj plan. 

— PAUL J. MEYER 

Već dugo crtam stripove i to ću raditi dok 

živim, što vjerojatno neće biti osobito dugo 

s obzirom na stalni suludi pritisak rokova. 

—WARREN ELLIS 

Foto AP

16_Forbes.pdf

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?