Bomba globalnog du ga Svijet će se teško iskupiti iz dugova nastalih u Velikoj recesiji. Bit će to dugotrajan i vrlo bolan proces / Daniel Fisher 42 F O R B E S OŽUJAK 2010
Kyle Bass se ozbiljno kladi protiv Japana. Menadžer hedge fonda iz Dallasa toliko je siguran kako će rastrošnost japanske vlade dovesti zemlju na rub bankrota da je gradnju vlastite kuće financirao petogodišnjim zajmom denominiranim u jenima. Vjeruje da će ga to koštati puno manje nego otplata dolarskog kredita. I za svoj hedge fond, Hayman Advisors, kupio je japanskih državnih obveznica za šest milijuna dolara. Vrijednost će im narasti ako im do dospijeća, za deset godina, kamatna stopa skoči s niskih 1,3 posto nešto bliže kamatama na američke državne obveznice (sada 3,4%). Bass, bivši trader kod Bear Stearnsa, zaradio je i na subprime krizi: ulog od 110 milijuna dolara pretvorio je u 700 milijuna igrajući na pad drugorazrednih vrijednosnih papira. “Japan je najasimetričnija prilika koju sam dosad vidio”, kaže. “Bolja čak i od subprimea.” Bass možda griješi u slučaju Japana. Druga najjača svjetska ekonomija već je zavila u crno mnoge koji su posumnjali u nju. No šire gledajući, Bass bi mogao biti u pravu. Ako je 2008. bila godina propasti subprime tržišta, 2010. lako bi mogla biti godina bankrota cijelih država. Boreći se protiv Velike recesije, svijet je u protekle dvije godine stvorio toliko državnog duga da će njegova otplata biti pravi pakao. Sve zemlje će morati povećati poreze, a to će usporiti gospodarski oporavak i rast zaposlenosti. Traderi poput Bassa mogli bi puno zaraditi na državnim obveznicama, kao što su zaradili kratkotrajnim trgovanjem subprime vrijednosnicama u doba sloma na tržištu nekretnina. Prema procjenama, vlade širom svijeta ove će godine izdati obveznica državnog duga u vrijednosti od 4,5 bilijuna dolara. To je gotovo trostruko više od ukupno emitiranog duga u razvijenim ekonomijama tijekom prošlih pet godina. SAD je dopustio da se ukupni savezni dug (uključujući obveznice pri državnim agencijama i fondu socijalnog osiguranja) od 2006. godine poveća za 50 posto, pa sada iznosi 12,3 bilijuna dolara. Teret otplate još se ne osjeća jer su kamate niske – jedva iznad 0% na trezorske zapise. No jednog će dana narasti, što će itekako zaboljeti porezne obveznike. Bez obzira na to vjerujte li ili ne u moralnu opravdanost velike javne potrošnje, mora vas zabrinuti tmurna budućnost državne blagajne. Povećanje duga teško je opterećenje za bruto domaći proizvod, kaže Carmen Reinhart, ekonomistica sa Sveučilišta u Marylandu koja je zajedno s harvardskim profesorom Henettom Rogoffom napisala knjigu This Time It’s Different: Eight Centuries of Financial Folly (Ovaj put je drukčije: Osam stoljeća financijske gluposti, Princeton, 2009.). Reinhart je ustanovila da točka preokreta nastupa kad zaduženost države dosegne 90 posto vrijednosti BDP-a. Nakon toga razvijene ekonomije rastu po stopi u prosjeku dva posto nižoj nego ekonomije koje još nisu prešle tu granicu. (Kod tržišta u razvoju, opasnost počinje na nižoj točki). “To nije linearan proces”, kaže Reinhart. “Kad dug prijeđe gornji prag, sve ide u zrak.” Zaduženost američke vlade iznosi 84 posto BDP-a. U SAD-u smo već viđali taj scenarij. Posebno je neugodan jer uključuje i udar inflacije. U godinama neposredno nakon II. svjetskog rata inflacija je skočila iznad šest posto, gospodarski rast je stao, a dug države premašio 90 posto BDP-a, napominju Reinhart i Roggoff. Nastojanja da se taj postotak smanji trajala su pola stoljeća, a sada se on opet počeo penjati. Amerika je zemlja rasipnika ovisnih o lako dostupnim kreditima. Naš komfor ovisi o dobroti štediša u prekomorskim zemljama. Cijela maloprodaja oslanja se na kreditne kartice, a 95 posto naših nekretnina na kredite i porezne olakšice na hipotekarne kamate. Stopa osobne štednje narasla je s negativnih 0,4 posto na sadašnjih plus 5,4 posto, no to je i dalje mizerna brojka za naciju čija vlada potroši sve to i još više u sklopu proračunskog deficita. Naši su političari vrlo suosjećajni kad treba pomoći ljudima da zadrže svoje precijenjene kuće ili osigurati zdravstvenu skrb svima koji je nemaju. Mnogo su manje vješti u poticanju gospodarskog rasta. Ne iziđemo li iz ove recesije s BDP-om koji raste po “normalnoj” godišnjoj stopi od tri do pet posto, rješavanje duga postat će vrlo teško, možda i nemoguće bez drastičnog rezanja potrošnje i povećanja mnogih oblika poreza. Ured za proračun Kongresa SAD-a predviđa da će se fiskalni deficit smanjiti sa 10 posto BDP-a u 2011. godini na 4,4 ožujak 2010 F o r b e S 43
Change language