16_Forbes.pdf

kontekst
pretjerano ambicioznim ispustiti dušu utrkujući se s vlakom
po brzim prugama Srbije. Zaista, do Topčidera smo milili deset
na sat. Konobar Novica Đorđević, na željeznici poznatiji
kao Rambo zbog iskustva koje je stekao kao Crvena beretka,
a i zbog prakse s pijanim putnicima koje često mora disciplinirati,
nije primio plaću tri mjeseca. Ipak mi s duhovnim
mirom preporučuje: “Što si se smrko, stižemo na more za 11
sati. Dobro, ako se pokvari lokomotiva ili nas zaspe odron, za
14 ili 15.” Zaista, iz radničkog predgrađa Rakovica polijećemo
kao katapultirani, 80 na sat, i lijepimo se za udobna, meka crvena
sjedala, a da je zezanje o najsporijoj pruzi u Evropi samo
dio specijalnog psihološkog rata shvaćam kada prije Lazarevca
dostižemo magičnu granicu 100. OK, nismo na liniji Pariz-Lyon,
ovaj vlak ne ide 300 na sat, ali nas barem ne prestižu zaljubljeni
parovi pored pruge.
Na peronu u Valjevu je takav led da bi se nabrzaka moglo
organizirati lokalno prvenstvo u hokeju, ali iskačem iz vagona i
sprintam do lokomotive kako bi mi strojovođa objasnio iznenadni
dramski preokret na putu za Bar. Dobroćudni tip objašnjava
iz kokpita da posebna sekcija za održavanje pruge određuje
brzinu. Tumači mi misterioznu šifru “lagana vožnja”. To znači
da se na tim dionicama vozi znatno sporije od brzine po redu
vožnje. Ni jedna od laganih vožnji u posljednjih godinu dana
nije ukinuta, što će reći da pruga nije renovirana. Na mnogim
pragovima vide se klinovi s godinom kada su zakovani, 1976.!
Do prije nekoliko godina vlak je između Kosjerića i Požege išao
100 na sat, a sada svega 50. Ako se ove godine ne renovira taj
dio pruge, dogodine će lagana vožnja iznositi - 30 na sat. Vratio
sam se u kupe. Opet lebdimo ka nebesima, gigantskih 30 na
sat. Ali, nema onih romantičnih kontrasta u vlakovima kojih se
sjećam iz vremena kada sam bio klinac: radnici koji jedu vruću
piletinu pa za desert izvuku mladi luk i paradajz, poslovni ljudi
samoupravnog menadžmenta koji ih prezrivo gledaju pa bježe
u vagon-restoran na suhe sendviče dok s razglasa metalni glas
– kao u Velikom bratu, ali ženski – obavještava da se putnici
pripreme za izlazak na sljedećoj stanici.
Ako se prošlost zove kraj sedamdesetih i početak osamdesetih,
kada su nove lokomotive vukle nove vagone preko mostova
i kroz tunele s gotovo 120 na sat, kako nazvati sadašnjost
za koju se onda pretpostavljalo da će biti svijetla budućnost?
Vagoni iz onog doba gotovo su prazni, toaleti su mjesta u koja
se ulazi tako što zadržite zrak pa tko izdrži, kroz klisure se klackamo
između 30 i 50 na sat, dok gledamo u ponor a Rambo me
brifira o parnoj lokomotivi između Liverpoola i Manchestera,
koja je 1829. godine kloparala prosječnom brzinom od 56 kilometara
na sat. “To su, sokole, bile brze pruge”, gusla mi guslar
Bajo Stanišić, koji je osamdesetih bio zlatna koka za zagrebački
Jugoton, tek nešto manje isplativ od Zdravka Čolića, jer su srpske
epske pjesme išle kao alva.
Bajo je pravi baja koji je nedostajao u gotovo praznom
vlaku: “Ovaj voz je strava. Kada je linija otvorena, nije moglo da
se prođe kroz vagon a da vam ne otpadne dugmad od gužve”,
podiže on atmosferu i opušta nas recitalom o Hajduku Veljku
koji se spetljao s prelijepom bulom, što je izazvalo politički
nekorektan gnjev osmanlijskih paravojnih snaga pa su krenuli
u hajku na Veljka, ali da bih ispričao ovu epsku sagu trebala bi
mi dva putovanja do Bara i natrag.
U Bijelom Polju nas preuzimaju kondukteri Crnogorskih
željeznica. Herojski se odupirući modnoj liniji CŽ-a, Vasilije
Zeković, kondukter u penziji, nosi šapku na kojoj je ofucani
znak Jugoslavenskih željeznica. Njegov kolega sa 42 godine
radnog staža Mihajlo Mandić još je konzervativniji – na šapki
mu bliješti značka sovjetskih vlakova. Ta dva mirnodopska
kondukterska druga jezde ovom linijom gotovo od njezinog
osnivanja. “Ovo nije pruga smrti, ona ima dušu. U Titovo
doba, voz je putovao sedam sati”, kažu.
Da već sasvim ozbiljno vjerujem da sam zaglavio u nekom
od poglavlja Marquezova romana “Sto godina samoće” uvjerava
me Vasilije, koji u svom selu, kad god svrati, dâ tri eura nekoj
babi narikači da prokune one koji su razbili zemlju u kojoj brze
pruge nisu bile bajka. Stvarno, majku mu, tko to koči na njegovoj
pruzi? Vlak je zakočio. Lijepo piše na zgradi pored perona –
Bar. Lokomotiva se nije pokvarila, nije bilo odrona, pruga nije
potonula. Za pesimiste, putovali smo 45 kilometara na sat. Za
optimiste, računajući stajanja na granici između Srbije i Crne
Gore letjeli smo blizu 50.
U povratku nisam bio takav naivko. Uz povratnu kartu
doplatio sam još 30 eura, što nije mnogo ako se hoćeš voziti
kao maršal. Vagoni čuvenog Titovog Plavog vlaka od 12. prosinca
prošle godine sastavni su dio kompozicije. Klatio sam se u
kožnoj fotelji s tri brzine, u Vojvođanskom salonu nekadašnjeg
specijalnog vlaka Velikog Poglavice, gledao na starom Sony
televizoru otkačenu komediju s Benom Stillerom, a onda sam,
za konferencijskim stolom za kojim su sjedili čelnici Izvršnog
vijeća Socijalističke autonomne pokrajine Vojvodine iščitavao
bilježnicu, spremajući se za referat na nekom od budućih
plenuma.
Rusi financiraju, Talijani
lobiraju
Više od 30 godina gotovo ništa nije napravljeno na pruzi Beograd -
Bar, a remont je bio neophodan već poslije prve decenije. Trenutno se
radi studija o tehničko-ekonomskoj izvedivosti modernizacije ovog
željezničkog pravca, koji ima šansu postati dijelom novog europskog
Koridora 11 ili barem krak Koridora 10.
Izradu studije financira talijanska vlada koja u Europskoj komisiji i
lobira za novi koridor Bari - Bar - Podgorica - Beograd - Temišvar.
Prošle je godine barskom prugom prevezeno oko pola milijuna putnika
i, ovisno o dionicama, od 700 tisuća do dva milijuna tona robe.
Prema projekciji CIP-a, do 2025. godine prugom će se prevoziti oko
dva milijuna putnika i više od pet milijuna tona robe.
56 F o r b e S ožujak 2010