Sistemsko obrazovanje odraslih

11
naša prošlost – barem djelujemo sa starim pojmovima, tehnikama i nastojanjima u
stvaranju naših rješenja. Sistemski - osvježeno pedagoško razmišljanje se
međutim trudi da uspori imenovano, da potajno istraži tvrdnje koje su upletene u
naše „domaće pojmove“, te da se intranzitivno ophodi sa povjerljivim.
Tako se poznato pojavljuje u jednom novom pogledu i drugačije na nas djeluje – to je
promjena stvarnosti. Mi tada više ne fokusiramo smetnje u učenju, nego se pitamo kako ih
konstruirati prema nama i prema sučelniku.(vidi Balgo 2005), te kako u tome pedagoški
izražavati naše znanje, s kojim se konfrontiramo. Ne pitamo se više (samo), kako trebamo
podučavati, nego kako posmatrati i pratiti učenje subjekata, za čije poticanje mi snosimo
odgovornost po pitanju rezultata – ne zato što bi to mogli garantirati, no zato što to možemo
obogati (putem sadržajnih aranžmana). Tako što sve više spoznajemo naše pojmove,
otvaramo postepeno vrata novoj praksi. Ovaj proces može biti započet putem ciljanih
očekivanja razočaravajućeg iritantnog učenja, koje se najprije oslobađa iz sopstvene klopke
sigurnosti da bi imalo iskorak putem oblikovanja neke druge zajedničke prakse.
Slučaj 4: „Razvoj“ – Napomene o historijatu jednog pojma
Razvojni pojam također implicira perspektivu, koja razvoj shvata u smislu napredovanja, a ne
u smislu sazrijevanja. Zbog toga i takozvana „razvojna saradnja“ nerijetko prihvata oblik
„nadmudrivanja institucionalnog znanja“, kao što je jednom rekao filozof Lepenies. „Ideja o
napredovanju kao vizija budućnosti se pojavila tek u francuskom pojašnjenju. Marquis de
Concordet se prvi usudio 1773 u svom >Nacrtu jedne historijske predodžbe napredovanja
ljudskog duha< na proročanstvo onoga što ljudski rod u budućnosti može očekivati:svijet u
kojem će postojati nejednakosti među državama i unutar pojedinih društava. (…) Razvojna
saradnja je potomak ideja koje su se formulirale na prelazu u 19. stoljeće. Ovaj mentalitet
nesvjesno određuje radnje pomagača i budi očekivanja kod ljudi u zemljama razvoja. Oni se
nadaju prijedlozima i znanju eksperata. Ovo ne mora nužno voditi ka neuspjesima. Ipak se
time nastavlja automatizam ponašanja kod eksperata. (…)
I ako eksperti ne djeluje kao nesenzibilni automati, te zahtjevaju da se postupa sa osjećajem
takta i relevantnim lokalnim znanjem (…), (da se) formulirati za razvojnu politiku:
Pomagačima danas često nije jasno koliko mnogo je njihov rad nadahnut idejama francuskih
filozofa iz doba prosvetiteljstva. Jasna promjena i poboljšanje automatizama ponašanja
postaje lako moguća kada si razvojni eksperti razjasne i shvate svoje historijsko naslijeđe,
zašto rade kako rade. Znanje historije sopstvene djelatnosti je možda najvažniji korak za
promjenu u spostvenom djelovanju. Uspjesi na putu ka ovoj promjeni daju se pročitati iz toga,
da li postepeno prestaje povremena kritika o vrsti prenošenja znanja“ (Lepenies 2010, str.
298f).