Sistemsko obrazovanje odraslih

4
Arnold 2011): Mi nismo nikada sami, nego smo uvijek putem rezonancije u drugima. Za
sistemsku pedagogiju također vrijedi da se dijaloško posmatra, kao što nam je pokazao Martin
Buber, kao„Odabir djelujećeg svijeta putem čovjeka“ (Buber 1986, str.24), pri čemu ovaj
odabir ne određuje samo mogućnosti mišljenja i djelovanje o svijetu nego razlikuje ulogu
pedagoškog od nepedagoškog, što znači da daje informaciju o tome kada prema našem
rutinskom razmišljanju počinje pedagoško a kada prestaje nepedagoško – razlikovanje, što
nema još uvijek ubjedljiv uspjeh kao što ćemo još vidjeti.
„Refleksivnost“, a time i put ka obrazovanju se otvara u momentu u kojem uz„ulazeće
tekstove“ (Lotmann) pripadaju i oni, koji se bave s tematikom kako se „mašina“ intelekt u
raspravi razvija i koje mogućnosti različite konstrukcije tekstualnog stoje na raspolaganju–
bilo da su monološki ili dijaloški, bilo da su prenijeti ili samo stvoreni. Pedagogija kao nauka
proizvodi napokon i tekstove u vezi pitanja, kako tekstovi (mogu) djelovati. Pri tom
pedagoška konstrukcija stvarnosti djeluje sa prenešenim semantikama, koje djeluju
principijelno kao „obmana“– formulacija, koju sam posudio od Jaques Derrida (vidi. Derrida)
a kojom postaje jasno da to može biti poststrukturalistička tekstualna analiza
dekonstruktivnog, koja bi našem pedagoškom razmišljanju mogla posuditi novu orijentaciju,
a našem uljuljanom „jezičkom dvorazu“ („linguistic turn“) obrazovno-odgojnih teorija novi
zamah. Možda bi nam pomoglo i jačanje jezičko-filozofske refleksije, da se u debatama o
obrazovnim standardima, kurikularnim normativima ili o bilo kojim Tigermom-praktikama
slijedi poznati savjet Steve de Shazer od koga potiče ova preporuka „ako nekom padne na
pamet neka interpretacija, mogao bi uzeti aspirin i otići u čošak i čekati dok ne prođe napad“
(Varga von Kibéd 2008, str.16). Preporuka koja bi se mogla dopuniti na zahtjev „Pozovite u
slikovito sjećanje priču i praksu jedne od interpretiranih riječi“.
Sistemska vježba:
Dekonstrukcija obrazovanja
Slijedimo savjet dekonstruktivaca, kao što piše Goolishian,
„analizirati pretpostavke interpretacije istraženih sistema značenja, preispitati sistem
interpretacije, tako da pretpostavke na kojima se zasniva ovaj model budu otkrivene . Dok
one budu otkrivene, otvara se prostor za alternativno razumjevanje“ (Anderson/ Goolishian
1989, str.11; cit. prema de Shazer 2006, str.70).
Pokušali se obrazovni pojam dekonstruirati na ovaj način, vraćamo se na etimološka
pojašnjenja pa sve do religijsko-metafizičkih tradicija 14-stog stoljeća kao i na učenje Imago-
Dei, po kojem je Bog stvorio čovjeka po svojoj slici (vidi. Dohmen 1964, str.30). Riječi
„stvarati“ i „stvaranje“ time označavaju jednu razvojnu dimenziju ljudi, u kojoj čovjek
učestvuje u nečem većem. Ovo kasno srednjevjekovno- mitsko mišljenje kontaminira do
danas pojam obrazovanja čovjeka o kretanju u sopstvenoj potrazi i učenju oko sebe – kao što
je to izrazio Jörg Zirfas – „odobrazovati” se od ljudskog“, da bi se moglo >preobrazovati i
uobrazovati< božije“ (Zirfas 2011, str. 15).