Sistemsko obrazovanje odraslih

3
Teorijska pozadina
Moje unutrnje slike o obrazovanju i odgoju, i o učenju i razvoju
Pristup koji ću razviti u nastavku o ključnim pitanjima sistemske pedagogije odraslih,
proizilazi iz jedne sistemsko-konstruktivističke perspektive – ovo i ne iznenađuje -, on se
služi istovremeno jezičko-filozofskom argumentacijom – što predstavlja možda iznenađujući
ali ne i potpuno novi pristup. Jezička filozofija istražuje „kako riječi stvaraju smisao“
(Wellmer 2007), i koji stavovi o sopstvenom posmatranju i značenju svijeta iz nje proizilaze.
S tim u vezi se nameće pitanje: „Postoji li istina izvan iskazane istine ?“ (ibd., str. 11). Ovo
pitanje o supstanci svega u šta mislimo da vjerujemo proširuje već pomenuti stav Humberto
Maturana (rođ. 1928) „Sve što se govori, govori jedan posmatrač“ (Maturana 1985, st.34 i
184) o aspektu jezičnosti. Posmatrač, o kome je ovdje riječ, govori naime jezikom, čije riječi
odražavaju njegova posmatranja na njemu svojstven način. Postoje možda i druge riječi, a
možda su i druge riječi koje koristimo zastarjele ili su kontamininiranije no što je to nama
jasno.
Tako na primjer njemački pojam „odrasla osoba“, kao što smo već vidjeli, upućuje da treba
prerasti status nespretnosti i maloljetnosti i time napraviti razliku u odnosu na dijete kao
neizbježnu konotaciju. Izvorni glagol „wachsen“ („rasti“- napomena prevodioca) potiče od
staronjemačke riječi „wahsan“ odnosno gotske „wahsjan“ koja ima značenje „povećati“
odnosno „porasti“ (Duden 1963, str.749). Vidjeli smo već da je ova predodžba rasta i razvoja
samog sebe u momentu kada se misli na sazrijevanja sve manje prikladna da adekvatno
shvatimo aktuelne zahtjeve cjeloživotnog učenja
1 Moć obmana i interpretacija koje nam se dogode: dvije dekonstruktivističke
vježbe
Sistemska pedagogija nastupa pri takvom dekonstruktivističkom pristupu najprije kao
bavljenje sa semantskim sistemom, jer su to pojmovi, sa kojima razlikujemo naš svijet i u
konačnici konstruiramo te sisteme našeg misaonog vanjskog svijeta kojima se obraća naše
razmišljanje. Semantika i sistemika su – tako posmatrane – dvije strane iste medalje, pri čemu
ću najprije ostaviti otvoreno, da li ovo vrijedi samo za posmatranu konstrukciju podagoške
stvarnosti ili i za postupak djelovanja iste. Tu su u svakom slučaju „ulazeći tekstovi“ kako
kaže moskovski znanstvenik književnosti i kulturološke semantike Jurija M. Lotmana, koji
nas osposobljavaju za dijalog. Te piše:
„Jer i jedan sasvim normalan ljudski intelekt ostaje, i kada biva od rođenja odsječen od
ulazećih tekstova i svih dijaloga, jedna normalna mašina ali koja nikada nije puštena u
pogonu.. Ne može se samostalno uključiti. Za funkcioniranje intelekta je potreban jedan drugi
intelekt. (…) Intelekt se uvijek nalazi u dijalogu“ (Lotmann 2010, str.11).
Mi znamo svakako još od hospitalizacijskih studija da je stanje mnogo dramatičnije. Bez
dijaloškog i socijalnog ulaganja čovjek umire zbog čega opisano djelovanje dijaloga i razvoja
obilježava ne samo relativno djelovanje posmatrano teorijski, nego i egzistencijsku dimenziju
ljudskog sazrijevanja, čije utvrđivanje ispravnosti nije naša tema, ali predstavlja jedan važan
pozadinski akord za približavanje osnovnim pitanjima jedne sistemske pedagogije (vidi.