SEMINAR O POLICIJSKOJ REFORMI U BOSNI I HERCEGOVINI ...

20
S e m i n a r o p o l i c i jS k o j r e f o r m i u Bo S n i i He r c e g o v i n i
Da se sada pozabavimo pitanjem trenutka u kojem je EZ postavila taj uslov policijske
reforme. Mada to nije bio inherentno pogrešan uslov za BiH, mnogi učesnici
na seminaru postavili su pitanje da li je ovaj uslov bio postavljen u pogrešnom trenutku.
Sve više, kako se policijska reforma beskonačno razvlačila te prijetila da doživi
direktni neuspjeh, ljudi su počeli da pitaju, 'Zašto sada?' Zašto bi policijska reforma
trebala postati ključni preduslov za SAA kada sam SAA može stvoriti mnogo bolje
okruženje za postizanje ključne političke saglasnosti? Ovo je argument u prolog toga.
Proces implementacije SAA pokreće dinamiku koja agendu „gura“ naprijed. Počne li
od područja gdje se konsenzus može lakše postići, ona snaži iskustvo uspješnog postizanja
konsenzusa i donosi blagodati koje su rezultat upravo postizanja sporazuma. To
priprema temelj za daljnju reformu, jača institucije te time doprinosi izgradnji države.
Insistiranje EU na policijskoj reformi 'unaprijed je opteretilo' taj proces jednim od
najosjetljivijih političkih zadataka koji je imao inherentni potencijal da potakne na
političko ponašanje obilježeno konfrontacijom a ne postizanjem konsenzusa. Neuspjeh
policijske reforme zaprijetio je da blokira mogućnost BiH da krene naprijed
i iskoristi prednost koju sobom nosi potencijal SAA da generira potrebni poticaj za
izgradnju države i njenu modernizaciju.
Ovo je doista jak argument. Ali ipak ostaje pitanje (i zaista je bilo postavljeno na debati
tokom seminara) da li možemo očekivati da SAA - sada kada je konačno i potpisan –
bude glatko implementiran; ili će se isti temeljni problem nedostatka političkog konsenzusa
ponovo pojaviti oko drugih pitanja? Da li je neuspjeh dogovora o policijskoj
reformi nastao uslijed njegovog čudnog potencijala da generira političku polarizaciju,
ili je taj neuspjeh prije simptom temeljne tendencije politike u BiH usmjerene na polarizaciju
koja će u budućnosti stalno dovoditi do neuspjeha oko mnogih drugih pitanja
koja će iskrsavati tokom implementacije SAA? Ja mislim da je opasno pretpostaviti
da SAA sam može postojano nastaviti te sam utjecati na tu „prikrivenu“ izgradnju
države. SAA nije nešto što je prosto „brzo tehničko rješenje“ koje može kompenzirati
nedostatak političkog konsenzusa, niti on može biti zamjena za politiku. Implementacija
SAA može itekako ukazati mnogo jasnije upravo gdje, zašto i koja vrsta ustavne
reforme je zemlji potrebna, ali to po sebi ne garantira da će politički lideri pristati da
je i provedu. Oni jednostavno mogu izabrati da usporavaju i ustavnu reformu i implementaciju
SAA ako se domaća politička cijena takve odluke učini previsokom. Jesu li
nagrade koje nudi implementacija SAA dovoljne da ponište tu cijenu koja figurira u
kalkulacijama političkih lidera u BiH?
Politički kontekst
dr. Judy Batt: S e m i n a r o p o l i c i jS k o j r e f o r m i u Bo S n i i He r c e g o v i n i
Mnogi učesnici u debati dotaknuli su se šireg problema prirode politike u
bosanskohercegovačkom kontekstu, čiji je vrlo jasan primjer bila politika vezana za
policijsku reformu. Politika u BiH se ne igra kao igra sa prihvaćenim pravilima čiji je
cilj traganje za uzajamno prihvatljivim političkim rješenjima, već igra u kojoj se želi
samo dobiti i nipošto gubiti, čiji cilj je gotovo uništenje suprotne strane. Politika često
izgleda kao vođenje 'rata drugim sredstvima': nastavak starih bitaka iz rata, ako ne
fizičkih bitaka, onda svakako onih koje se vode ratobornom retorikom konfrontacije
i zauzimanjem ekstremno tvrdih pozicija koje ukazuju na temeljnu nespremnost da
se angažira u racionalnom ponašanju „političke trgovine“ i traganju za kompromisom.
Naravno, nije pomoglo cijelom procesu to što su EU i međunarodna zajednica
u cjelini postale dio te politike. Umjesto da zauzmu poziciju neutralne strane koja
postavlja standarde i koja omogućava politički proces, EU i međunarodna zajednica
neizbježno su na kraju zauzimali strane u mjeri u kojoj su zagovarali određeni model
jedne jedinstvene policijske strukture, što je doista odgovaralo interesima jedne strane
mnogo više nego interesima druge.
Međunarodna zajednica često se žali na ‘nedostatak političke volje’ da se preduzmu reforme
u BiH, pozivajući se pri tome na akutne probleme koji iskrsavaju kad treba da dođe do
postizanja političkog konsenzusa. Šta objašnjava te probleme? Dio odgovora je očigledan:
ovo je još uvijek postkonfliktno društvo i traume iz nedavne prošlosti natkriljuju sve i
prožimaju svako pitanje. Ali trinaest godina nakon kraja rata, ova neizvjesna situacija nastavlja
se perpetuirati i danas u jednom širem regionalnom kontekstu, koji ima veoma važnu
ulogu u odnosu na šanse ostvarenja policijske reforme u BiH. Unutarnja stabilnost BiH
kao države posebno je osjetljiva na ono što se dešava izvan njenih granica i na regionalnu
nestabilnost. Nema sumnje da je u protekle dvije godine proces utvrđivanja statusa Kosova,
kao ključnog političkog pitanja u regionu, imao ogroman utjecaj na šanse ostvarivanja
policijske reforme u BiH. Pitanje nezavisnosti Kosova je pružilo priliku političarima u Republici
Srpskoj da ‘podignu svoj ulog’ u debati o policijskoj reformi te da koriste pitanje
Kosova kako bi osnažili svoju političku poziciju kod kuće u BiH.
Šire gledano, izazovi uspostavljanja političke volje za provođenje reforme i postizanje
konsenzusa prisutni su u većoj ili manjoj mjeri u svim zemljama Zapadnog Balkana
– Bosna je možda samo najekstremniji slučaj problema koji pogađa politiku cijelog
regiona. Ovaj problem nije samo problem suprotstavljenih etnonacionalnih identiteta
koji se natječu za kontrolu – ili podjelu – države. Polarizacija na nepomirljive blokove
i politika koja se igra samo radi pobjede i poražavanja protivnika evidentni su unutar
etničkih nacija, kao i među njima (kao što je to slučaj danas, naprimjer, u Srbiji ili
Makedoniji).
21