SEMINAR O POLICIJSKOJ REFORMI U BOSNI I HERCEGOVINI ...

32
S e m i n a r o p o l i c i jS k o j r e f o r m i u Bo S n i i He r c e g o v i n i
Krupne institucionalne promjene, od kojih su neke predložene u Lisabonskom
ugovoru, bile bi korisne za samu EU i povećale bi njenu efikasnost u pružanju sigurnosti.
EU nije jedina kojoj su neophodno potrebne promjene, međutim, države
članice moraju inicirati više međuagencijskih konsultacija o sigurnosnim prioritetima
(uključujući Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku-CFSP/Evropsku sigurnosnu
i odbrambenu politiku-ESDP), a zatim utvrditi i staviti na raspolaganje
kapacitete i ljudske potencijale koji su potrebni za ispunjenje složenih nacionalnih,
EU i međunarodnih obaveza.
Transatlantsko partnerstvo u oblasti sigurnosti
Saradnja između SAD-a i EU predstavlja jednu važnu komponentu u kreiranju
i održavanju domaćih reformskih programa. Transatlantski konsenzus smanjuje
mogućnost nacionalnih političkih elita da koriste neslaganja među nosiocima interesa,
što može usporavati reforme.
Naravno, SAD nisu uvijek dozvoljavale EU da u potpunosti ostvaruje svoje liderstvo,
potkopavale su i osporavale evropske inicijative upravo u isto vrijeme kad su javno
ohrabrivale Evropu da preuzme veću odgovornost kao lider. Pregovarači iz SAD-a nisu
uvijek imali dovoljno znanja o EU, pravnoj stečevini i strategiji proširenja EU. Na
najvišem nivou, SAD su isticale da je NATO poželjno mjesto za ostvarivanje saradnje
između SAD-a i EU na polju upravljanja krizama. Ovaj problem usložnjava i činjenica
da EU ne nastupa uvijek sa jedinstvenom strategijom i cjelovitim skupom ciljeva, te su
tako razlike u politikama među državama članicama oslabile utjecaj EU.
Već i prije izbora slijedećeg američkog predsjednika, svjedoci smo nove faze u transatlantskim
odnosima. SAD i EU ostvaruju pragmatičnu saradnju na terenu, uključujući
i onu između vojnih zvaničnika EU i SAD-a. Transatlantska saradnja je vidljiva i u
BiH i na Kosovu, gdje postoji veoma malo suštinskih razlika u politikama između ova
dva partnera. A SAD, po prvi put, učestvuju u nekoj operaciji Evropske sigurnosne i
odbrambene politike (ESDP) – EULEX-u na Kosovu.
Došlo je do uspostavljanja direktnog bilateralnog odnosa između EU i SAD-a na polju
upravljanja krizama, nevezano za tradicionalnu saradnju među njima kroz NATO.
Postoji EU-SAD protokol za razmjenu povjerljivih dokumenata, izjava o upravljanju
krizama i dogovoreni plan rada u okviru saradnje u oblasti upravljanja krizama.
Ambasador SAD-a pri NATO-u je 16. oktobra 2007. godine izjavio slijedeće: „Dok
Sjedinjene Države po cijelom svijetu traže partnere za suočavanje s [globalnim] izazovima
dr. Susan Penksa: „le k c i j e p r e p o z n a t e u BiH: S t r at e g i j e z a r a z v o j d o m a ć i H r e f o r m S k i H p l a n o v a ”
… sve češće naša prva adresa je Evropska unija. Naravno, adrese su i države članice, ali sve
više to je i sama ova institucija’.
U posljednje vrijeme, Ambasador SAD-a pri NATO-u je u dva posebna obraćanja,
u Parizu i Londonu u februaru 2008. godine, pozvao na jačanje kapaciteta Evropske
sigurnosne i odbrambene politike (ESDP), uključujući i jednu neovisnu odbrambenu
komponentu EU, pošto „ESDP koja ima samo meku moć nije dovoljna“.
Mnogi evropski lideri su potcijenili implikacije preokreta američke politike i usmjeravanja
na ESDP i transatlantsku saradnju na polju sigurnosti. Države članice EU trebaju
iskoristiti veću otvorenost SAD-a prema ESDP-u i forsirati jedan dinamičan plan
transatlantske saradnje na polju sigurnosti. Opasnost je u tome što će kašnjenje u
ratificiranju Lisabonskog ugovora voditi ka jednom dužem periodu preokupiranosti
EU samom sobom, sa nedovoljno pažnje koja bi se trebala usmjeriti prvenstveno na
vlastite ciljeve država članica u oblasti vanjske politike EU i sveobuhvatan odgovor na
krize, a zatim na nove strateške prioritete u odnosima između EU i SAD-a.
Uspješno liderstvo EU ovisi i o osobama koje će provoditi i strateško i taktičko liderstvo
– u prijestolnicama, u Briselu i na terenu. Veća osposobljenost EU će zahtijevati
političku volju država članica da osiguraju kapacitete – uključujući i, na odgovarajući
način, obučeno i osposobljeno međunarodno civilno osoblje, prave štabove za planiranje
i upravljanja krizama i operacije, nove strukture za donošenje odluka o sveobuhvatnom
odgovoru EU na krize, kao i obnovljen program saradnje između SAD-a i EU.
Zaključak
Konkretan primjer reforme policije u BiH pokazuje ograničenja koja smanjuju
učinkovitost EU u jednom složenom političkom okruženju u kojem EU nije jedini
akter, u kojem vodstvo dijeli s drugim moćnim akterima i u situaciji u kojoj nema
dovoljno domaće odgovornosti za program reformi, te uz ograničen konsenzus među
domaćim akterima oko nadležnosti BiH kao države.
Postepeno usklađivanje zakona o policiji potpomoglo je proces izgradnje kapaciteta u
BiH, te je poboljšalo profesionalizam entitetskih i kantonalnih policija. Naravno, još
uvijek postoji veliki stepen razlika zbog fragmentirane policijske strukture i ekonomskih
resursa. Ideja o državi BiH još uvijek predstavlja daleki pojam među mnogim
domaćim zvaničnicima koji i dalje istrajavaju na strategijama pregovaranja koje ne
vode ni čemu.
33