SEMINAR O POLICIJSKOJ REFORMI U BOSNI I HERCEGOVINI ...

28
S e m i n a r o p o l i c i jS k o j r e f o r m i u Bo S n i i He r c e g o v i n i
Uprkos sve većoj pažnji koja se poklanja značaju reforme sektora sigurnosti i uvođenju
vladavine prava, postoji hitna potreba za unaprjeđenjem metodoloških strategija reformskih
mjera. Prečesto dolazi do prekida veze između strateško-konceptualnog
nivoa u prijestolnicama i političkih i taktičkih aspekata provedbe na terenu. Kreatori
politike i praktičari se suočavaju s pitanjima o tome koje je najbolje vrijeme i redoslijed
provođenja reformskih mjera, koje vrste reformi poduzimati i kada, kakvi su uvjeti i
mandat međunarodnih misija i koju strategiju je najbolje primijeniti – odozdo prema
gore ili odozgo prema dolje.
U BiH, mnogi prihvaćeni principi reforme sektora sigurnosti nisu primijenjeni zbog
nepostojanja cjelovite strategije koja bi usmjeravala ovaj proces. BiH predstavlja prvi
i najdugotrajniji primjer postkonfliktne stabilizacije i reforme koja se provodila uz
brojne međunarodne aktere i različit stepen saglasnosti među nosiocima interesa. Reforme
sektora sigurnosti i vladavine prava nisu bile jasno artikulirane kao ciljevi među
kreatorima politike u Daytonu, niti je to učinjeno u periodu neposredno nakon rata.
Reforma sektora sigurnosti je relativno novi koncept, tek 2005./2006. godine Vijeće
EU i Evropska komisija (EK) izradili su konceptualni okvir reforme sektora sigurnosti
u okviru EU.
Reforma policije u BiH je prvo počela pod pokroviteljstvom UN-a, a zatim se nastavila
uz podršku EUPM-a i Evropske komisije. Prvobitno, reforma policije u BiH bila je
usmjerena na stvaranje i održavanje demokratske odgovornosti, profesionalizma, efikasnosti
i institucionalizacije novih sigurnosnih struktura. Mjere izgradnje povjerenja i
sigurnosti, kontrola naoružanja, reforma odbrane i obavještajnog sektora i zaštita ljudskih
prava također su bili dio mandata u poslijeratnoj rekonstrukciji BiH. Paralelno s
tim, pojavio se paket reformi sektora sigurnosti koje su pokrenute zbog funkcionalne
potrebe za postkonfliktnom stabilizacijom ili zato što bi se njima poboljšalo stanje
ljudskih prava i općenito potpomogla demokratizacija, u skladu sa Kopenhaškim kriterijima,
Solunskom agendom i članstvom BiH u Vijeću Evrope i NATO-u. Gledano
u cjelini, ove reforme su predstavljale program reforme sektora sigurnosti, mada samo
dijelom cjelovit.
Značaj vodećeg aktera
Vodeći akter u reformi i sektora sigurnosti pojačava uspjeh reformskog procesa pokrenutog
izvana. U BiH međutim, program reforme sektora sigurnosti su određivali brojni
akteri, te su tako različiti principi primjenjivani u različitim poljima djelovanja. Drugim
riječima, ove reformske aktivnosti nisu bile međusobno usklađene, a još su manje bile
usklađene reforme koje su osmišljene i provedene iz neosporno EU perspektive.
dr. Susan Penksa: „le k c i j e p r e p o z n a t e u BiH: S t r at e g i j e z a r a z v o j d o m a ć i H r e f o r m S k i H p l a n o v a ”
EUPM je bila prva misija Evropske sigurnosne i odbrambene politike (ESDP). Razumljivo,
nije postojala uspostavljena politička struktura u kojoj bi EU kontekstualizirala
rad EUPM-a kao integralne komponente jednog široko zasnovanog, cjelovitog
projekta EU za reformu sektora sigurnosti. Ovo nije kritika, nego je samo podsjećanje
na historijski kontekst u kojem se odvijala reforma policije u BiH.
Uprkos koordinacionoj ulozi koju je Ured visokog predstavnika (OHR) dobio Aneksom
10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, on nije provodio sistematsku strategiju reformi
u sektorima sigurnosti i vladavine prava. Sjedinjene Američke Države, NATO i
OSCE su predvodili reformu odbrane koja je predstavljala jednu inicijativu odvojenu
od razmatranja reforme policije. Aktivnosti nosilaca interesa u sektorima sigurnosti
i vladavine prava patile su od fragmentacije i nepodudarnosti u pristupu, a posebno
u pogledu entiteta u BiH i budućih nadležnosti države. U periodu u kojem je
OHR forsirao reformu pravosudnog sektora 2003. godine, donesena su dva zakona
o krivičnom postupku. Do formiranja Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) i
uvođenja provjere sudija i tužilaca došlo je u kasnijoj fazi ovog procesa, što je dovelo
do dodatnog usložnjavanja problema proisteklih iz nedovoljno usklađenih pristupa –
unutar sigurnosnog sektora, ali i u sektorima krivičnog pravosuđa i vladavine prava,
koji su bili izvan programa reforme policije u BiH.
Za razliku od reforme odbrane gdje je bilo jasno da dva bh. entiteta treba da postignu
sporazum o jedinstvenoj vojsci na nivou države, zahtjevi za reformu policije nisu bili
toliko ambiciozni. Ni misija UN-a niti EUPM nisu imale mandat da predvode političku
debatu o restrukturiranju policije. S vremenom, prioriteti reforme policije su se promijenili
i usmjerili na restrukturiranje policije, što je predstavljalo politički cilj potekao iz
Ureda visokog predstavnika, a posebno od Visokog predstavnika Ashdowna.
EUPM, je na osnovu svog mandata, primjenjivala funkcionalni pristup odozdo prema
gore, dok je OHR koristio metod odozgo prema dolje. Funkcionalne strategije reforme
policije Evropske komisije i EUPM-a stopile su se s političkim ciljevima OHR-a
i ključnih država članica zastupljenih u Vijeću za provedbu mira. Reformu policije
vodio je OHR u okolnostima u kojima se odvijao proces pregovora o potpisivanju
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) i ispunjavanja uvjeta EU, uz strategiju
provedbe mira i izgradnje države koja je često bila u neskladu s metodologijom pristupa
Evropskoj uniji i ključnim principima reforme sektora sigurnosti.
Jednostavno rečeno, period 2005.-2007. godine karakterizirala je izgradnja institucija
i kapaciteta u sektoru policije i sigurnosti u BiH, ali i preopterećenost procesa. Metod
Evropske komisije je takav da se omogući maksimalna fleksibilnost i manevarski prostor,
posebno u početnom periodu pregovaranja o SSP, kada je politički pritisak i utjecaj
29