Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama pripadnika - DCAF

16.6
međutim, otkrio slučajeve zlostavljanja i seksualnog uznemiravanja koji su prošli nekažnjeni
i koje, očigledno, nisu primijetili komandni oficiri. 382 U Izvještaju je istaknuto nekoliko
faktora, koji su mogli doprinijeti smrti ova četiri vojnika: loš kvalitet smještaja, naročito
sanitarni i higijenski uvjeti u kasarni, ograničen dijapazon rekreacijskih aktivnosti; kada su
bili slobodni, vojnici nisu praktično mogli napustiti kasarnu; pristup oružju bez odobrenja;
neformalne sankcije, poput dodatne straže. 383 U Izvještaju iz Deepcuta se, pored isticanja ovih
nedostataka, naročito u režimu obuke, daje i jedan broj preporuka (vidi tekst pod brojem
16.6).
Izvještaj iz Deepcuta: Odabrane preporuke 384
• Armija treba rutinski od ostalih tijela tražiti potvrdu ličnih navoda o medicinskoj i socijalnoj historiji njenih
pripadnika, kao i pristup podacima o liječenju i drugoj povjerljivoj evidenciji. Takvi podaci su neophodni za
potpunu procjenu sposobnosti kandidata i mogu omogućiti centrima za obuku da saznaju više o nekoj određenoj
posebnoj karakteristici na koju treba obratiti pažnju.
• Instruktori moraju biti provjereni i adekvatno obučeni, prije nego što im se dozvoli da rade sa mladima;
• Svi oficiri, podoficiri, civilni instruktori i polaznici obuke, moraju biti budni na bilo kakav znak zlostavljanja,
i dužni su o tome izvijestiti putem komandnog lanca, tako da mogu biti poduzete promptne i efikasne radnje.
Propust da se izvijesti o bilo kakvom znaku zloupotrebe položaja treba, samo po sebi, podlijegati disciplinskim
sankcijama;
• Pritužbe o zlostavljanju, uznemiravanju ili nasilničkom ponašanju treba odmah staviti u nadležnost vojne
policije;
• Potrebno je postaviti komesara za vojne žalbe, ili ombudsmana oružanih snaga;
• Svaki polaznik na stražarskoj dužnosti mora biti pod direktnim nadzorom podoficira ili iskusnijeg odraslog
vojnika;
• Minimalna starosna granica, kada obučeni vojnici mogu biti na straži bez nadzora, treba biti 18 godina.
5. Postupak žalbi u slučaju zlostavljanja
U slučaju zlostavljanja, vojni pripadnici imaju opciju da prvenstveno pokušaju riješiti problem
kroz komandni lanac i sistem vojnog pravosuđa.
Vojni komandanti odgovorni su za sigurnost i dobrobit svih pripadnika koji su pod njihovom
komandom; onaj komandant koji naiđe na dokaze o zlostavljanju ili zloupotrebi položaja,
obavezan je istražiti taj slučaj i o njemu izvijestiti svoje pretpostavljene (u Estoniji, naprimjer).
Ako takva praksa, zapravo, predstavlja krivično djelo, pretpostavljeni nadležan za disciplinska
pitanja dužan je o tome obavijestiti nadležne istražne organe, naprimjer, javnog tužioca u
Njemačkoj ili vojnu policiju, kada je riječ o Češkoj Republici, koji mogu taj predmet podnijeti
odgovarajućem sudu. Vojni pripadnici smatraju se odgovornim za nasilničko ponašanje ili
uznemiravanje svojih podređenih ili kolega, ili u slučaju da dopuste takvo postupanje. U
nekim državama, ovisno o težini djela, počinioci mogu i krivično odgovarati (U Bjelorusiji i
382 M. Evans, “Nasilničko ponašanje odbačeno kao uzrok smrti u Deepcutu”, The Times, 30. mart 2006. “G.
Blake je izjavio da je zapanjen time da vojni tužilac nije optužio instruktora iz Deepcuta, narednika, čiji su
inicijali navedeni kao B.B., koji je fizički i verbalno zlostavljao polaznike obuke. Narednik, koji je napustio
vojsku, jednog ženskog regruta je udario posred lica “bez ikakvog razloga” i vozio bicikl preko “debelih”
vojnika, kojima je naredio da se ispruže po državi. Tužilaštvo je odredilo da nema vjerovatnoće za osuđujuću
presudu i postupak “nije bio u interesu javnosti, uključujući i vojni inters.” Narednik B.B. je bio jedan od oko
deseterice osoblja iz Deepcuta kojima je gospodin Blake poslao pisma u kojima ih upozorava da će njihovo
ponašanje biti objelodanjeno u Izvještaju i da bi njihov identitet mogao biti poznat.”
383 Blake, op. cit., bilješka 380.
384 Ibid.
170 Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama pripadnika oružanih snaga i uposlenika u oružanim snagama