Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama pripadnika - DCAF

Poglavlje 9
Vojni sindikati i udruženja
Neke države imaju već ustaljene aranžmane po kojima se pripadnici oružanih snaga mogu
pridružiti udruženjima koja zastupaju njihove interese. Nekoliko je država uvelo garancije
tog prava tek proteklih godina. Međutim, u brojnim državama, udruživanje pripadnika i
uposlenika oružanih snaga smatra se suprotnim jedinstvenoj prirodi armije i njene uloge u
očuvanju državne sigurnosti i javnog reda. Osim toga, potrebno je razlikovati različite modele
udruživanja, naprimjer, profesionalna udruženja, sindikati, te drugi neformalni savjetodavni
mehanizmi. Prednosti i mane svakog od njih bit će razmotreni u tekstu koji slijedi.
Čini se da ne postoji međunarodno prihvaćena definicija sindikata. Konvencija Međunarodne
organizacije rada o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje iz 1948. godine,
umjesto tog termina koristi termin ‘radničke organizacije’, naprimjer, „svaka organizacija
radnika ... čiji je cilj unapređenje i zaštita interesa radnika“. Centralno pitanje u raspravi o
vojnim sindikatima i udruženjima nije sam naziv tijela koje zastupa interese pripadnika
oružanih snaga, nego na koji način ispoštovati prava pripadnika i uposlenika oružanih snaga
na slobodu udruživanja i okupljanja, i istovremeno ispuniti zahtjeve i legitimne uvjete koji se,
s obzirom na njihovu jedinstvenu funkciju, postavljaju u vezi s oružanim snagama.
1. Pitanja od značaja
Sloboda udruživanja sa drugima temeljno je pravo koje je jasno priznato u najvažnijim
ugovorima o ljudskim pravima, i ono podrazumijeva i slobodu pridruživanja tijelima unutar
struke i sindikatima. Kolektivne aktivnosti mogu podrazumijevati javne demonstracije ili
javne izjave, kojima se zastupa zajednički interes pripadnika oružanih snaga, što su aspekti
kojima smo se bavili u poglavlju 8. U poglavlju 16 bit će razmotrena konkretna pitanja vezana
za uvjete rada. Ovo se poglavlje, međutim, usredsređuje na niz pitanja u vezi sa priznavanjem
vojnih udruženja i sindikata.
Kolektivna tijela mogu imati značajnu ulogu u zastupanju interesa svojih članova, uključujući
tu i zaštitu ljudskih prava. Vojna udruženja ili sindikati mogu se zalagati za dobrobit
pojedinačnih članova, tako što će rješavati sporna pitanja u njihovo ime, zastupati njihove
interese na različitim nivoima, od nivoa jedinice pa naviše, te razmatrati i voditi pregovore o
kolektivnim uvjetima službe u oružanim snagama. Njihova uloga također može biti značajna
u pogledu posredovanja između ministarstva odbrane i pripadnika i uposlenika oružanih
snaga u raspravama o pitanjima kao što je restrukturiranje oružanih snaga.
Tamo gdje takva udruženja postoje, njihova se priroda razlikuje od države do države. 82
Osnovne varijacije tiču se mjere u kojoj su ta udruženja autonomna, njihovih veza sa vanjskim
stručnim i sindikalnim savezima, te toga je li im zakonski dozvoljeno učestvovati u štrajkovima
i sličnim aktivnostima. U državama kao što su Švedska i Njemačka, postoje neovisna vojna
udruženja koja se finansiraju prihodima od članarine i koja upošljavaju vlastito savjetodavno
osoblje. U drugim državama, kao što je Bugarska, finansije odobrava Ministarstvo odbrane.
Uobičajen je slučaj da se udruženja definiraju kao tijela koja predstavljaju profesionalne
pripadnike i uposlenike oružanih snaga, a ne kao vojni sindikati, premda je to dijelom
82 Za detaljniji pregled, vidi V.S. Nesterov and A.D. Pruefert, Military Unionism: The Establishment of
Professional Organisations/Trade Unions of Servicemen and their Present Position (Moscow: Ves Mir, 2006).
65 Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama pripadnika oružanih snaga i uposlenika u oružanim snagama