Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama pripadnika - DCAF

Poglavlje 10
Prigovor savjesti kod regrutacije i služenje
vojnog roka
U ovom poglavlju daje se popis zakonske regulative, politika djelovanja i najboljih modaliteta
koje različite države koriste pri rješavanju pitanja vojne obaveze i prava na prigovor savjesti.
To je pitanje kojem države pristupaju na različite načine: dok neke u potpunosti priznaju
zakonsko pravo na prigovor savjesti bez ikakvih sankcija, u drugima osobe, koje izražavaju
prigovor savjesti, nailaze na nepovoljan tretman, a samo u manjem broju država to pravo nije
uopće priznato.
Prigovor savjesti pitanje je koje se javlja uglavnom (ali ne isključivo) u vezi sa državama koje
propisuju vojnu obavezu služenja u oružanim snagama. Nakon pregleda općih pitanja u vezi
sa prigovorom savjesti, u ovom poglavlju razmatra se sve šire priznavanje prava na prigovor
savjesti od strane međunarodnih tijela, posebno Ujedinjenih naroda i Vijeća Evrope, te unutar
relevantnih ustavnih odredbi. U ostalim dijelovima poglavlja razmatraju se načini na koje
različite države priznaju razne razloge za prigovor savjesti, mogućnosti alternativne službe i
priznavanje selektivnog prigovora savjesti.
1. Pitanja od značaja
Mnogi ljudi imaju vjerski, filozofski ili etički prigovor na upotrebu nasilja ili na namjerno
oduzimanje života, bilo od strane pojedinca, ili državnih tijela koja djeluju u njihovo ime.
Historijski gledano, takva su se uvjerenja prvobitno vezivala za grupe, kao što su Kvekeri
(Društvo prijatelja) ili Jehovini svjedoci, ali se sada više uopće ne ograničavaju na njih. U
jednom demokratskom sistemu, ljudi sa pacifističkim ili nenasilnim uvjerenjima, slobodni
su da zastupaju i propagiraju te stavove, te da se bore da ih se i država pridržava, naprimjer,
putem mirne diplomatije, umjesto oružane intervencije. Osim toga, ta je sloboda priznata
zaštitom slobode mišljenja, uvjerenja i savjesti u okviru međunarodnih ugovora o ljudskim
pravima (što se detaljnije razmatra u poglavlju 11, Religija u oružanim snagama).
Pitanje prigovora savjesti nešto je uže i ličnije od toga: ono podrazumijeva slobodu pojedinca
da postupa po svojim uvjerenjima, tako što će odbiti da se pridruži oružanim snagama ili da
učestvuje u vojnim operacijama. Prirodno je da, u onim državama u kojim se oružane snage
sastoje isključivo od dobrovoljaca, osoba sa prigovorom savjesti može zadovoljiti vlastitu
savjest time što se, jednostavno, neće prijaviti u oružane snage. Zbog toga je značajno da u
Evropi postoji tendencija ka profesionalizaciji oružanih snaga i ka odustajanju od obaveznog
vojnog roka, kao i tendencija da, tamo gdje vojna obaveza i dalje postoji, trajanje vojnog
roka bude skraćeno. Kvekersko vijeće za evropska pitanja je, 2005. godine, izvijestilo da je
10 evropskih država ukinulo obavezno služenje vojnog roka u proteklom desetljeću, iako je
u tom momentu obavezni vojni rok postojao u još 29 evropskih država. 105 Odmicanje od
obaveznog vojnog roka znači da postoji manja mogućnost da će se osobe sa prigovorom
savjesti suočiti sa sukobom između vlastite savjesti i vojne obaveze.
Pitanje prigovora savjesti, međutim, ne odnosi se isključivo na države koje imaju
105 Pravo na prigovor savjesti u Evropi: pregled trenutne situacije (The Right to Conscientious Objection in
Europe: A Review of the Current Situation) (Brussels: Kvekersko vijeće za evropska pitanja, 2005.), str. 4.
74 Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama pripadnika oružanih snaga i uposlenika u oružanim snagama